Otkad postoji, demokracija je u krizi. Kritika demokracije danas je upravljena najčešće na to da u njoj vladaju otuđene (alijenirane) elite, da je dakle sve veći dio stanovništva isključen. Da li je izlaz iz tog stanja u neposrednoj demokraciji?
Neposrednu (pravu, čistu i potpunu) demokraciju ocrtao je Jean-Jacques Rousseau u Društvenom ugovoru (Du Contrat social). Prema njemu, čovjek demokracije, čovjek vladavine naroda/puka, ne može biti divljak, čovjek čistog prirodnog stanja, nego samo socijalizirani čovjek, čovjek izvan sebe, samome sebi otuđen čovjek. Demokratski je čovjek podređen javnom mnijenju, vezan je dakle za mnijenje drugih (l’opinion des autres). Kako je takav baš svatko od njih, među njima nema razlike; svi su pojedinci međusobno jednaki. Svatko je Subjekt, suvereni gospodar društvenog života, naime izvorno, ali istodobno, odnosno uzvratno, pod učinkom pritiska svih ostalih Subjekata, svatko je jedino i samo sub–jekt, dakle podložnik ili podanik društvenosti, sluga društva. Svatko je dakle suvereni sub-jekt društvenog života. U tom smislu živi, baš kao i divljak ili prvobitni čovjek, iz samoga sebe i sam je sebi dovoljan (se suffisant à lui même). Ima sve, ali unatoč tome nema ništa. Postoji društvena jednakost, ali ona je u tome da su svi istodobno sve i ništa.
Takva demokracija zato, navodi Rousseau, ne može biti prava istinska demokracija (véritable démocratie). Ali što bi bila ta prava istinska demokracija? Bila bi to samo demokracija prvobitnog, čistog prirodnog stanja (l’état naturel). A je li ono ikad postojalo? Takvo „prirodno stanje nije možda nikada postojalo“, eksplicitan je Rousseau u Besjedi o porijeklu i temeljima nejednakosti među ljudima (Discours sur l’origine et les fondements de l’inégalité parmi les hommes). Nije li, prema tome, teza o novom, potpuno čistom prirodnom stanju samo hipoteza? Ne, nije ni hipoteza, zaključuje naposljetku Rousseau, čisto prirodno stanje kao stanje radikalnog samo-upravljanja jest – iluzija. Jer prava demokracija nije nikada postojala, niti će ikada postojati. Tako u Društvenom ugovoru zaključuje: „Ako bi postojao narod bogova (peuple de dieux), on bi sobom vladao (se gouvernerait: sobom upravljao) demokratski. Ljudima pak takva savršena vlada (gouvernement: uprava) ne pristoji (ne convient).“ Drugim riječima, samo bi narod bogova mogao vladati na samo-upravan način. A ljudi nisu bogovi i bogovi nisu ljudi. Demokratsko samo-upravljanje bogova čisto je proturječje, contradictio in adjecto.
U Besjedi o političkoj ekonomiji (Discours sur l’économie politique), Rousseau će ovu konstelaciju imenovati „groznom alternativom“ (cruelle alternative). Naime, samo-upravljanje bogova je teokratsko, a ne demokratsko. A i pojam teokratskog samo-upravljanja je proturječan, budući da ne može samo-upravljati više bogova istodobno. Pravi samo-upravljač može biti samo bog nad bogovima (bog bogova), odnosno bog kao Bog: Causa sui – uzrok samoga sebe, odnosno suum Esse – svoje (vlastito) bivstvovanje. Prema Tomi Akvinskom, jedino Bog kao suum Esse može postojati bez ikakva participiranja (Cum Deus sit suum esse, nihil participative de ipso dici potest). Paradigma Rousseauova prvobitnog, prirodnog čovjeka nije ništa drugo doli taj i takav Bog. Upravo zato stanje toga čovjeka, prvobitno čisto prirodno stanje, nije „povijesna istina“, nego samo „uvjetno i hipotetsko rezoniranje (raisonnement hypothétique et conditionnel)“, kako je naposljetku prisiljen priznati i sam Rousseau. I ako prava demokracija nije nikad postojala, nikad nije postojalo ni prirodno stanje. Ono nije samo uvjetno i hipotetsko rezoniranje, ono je fantazma.
Ne samo da potpuno čisto prirodno stanje i pravo demokratsko društveno stanje nisu za ljude, nego uopće ne mogu biti ljudska stanja. Čovjek naime nije biće čiste prisebnosti i prisutnosti (prezentnosti). Bez drugih uopće ne bi mogao postojati. Istinski zna za sebe samo ukoliko zna za druge. Udružuje se jer je već udružen u društvo. A kad se udružuje, on se, samim time, i reprezentira. Kad Rousseau najprije kaže da samo oni koji se udružuju imaju pravo odrediti uvjete (zakone) društva i da narod sam mora biti autorom zakona kojima će se podrediti, a onda ustanovljava da bi demokratsko društvo moglo biti samo društvo bogova, to znači da su misli o pravom čovjeku i pravoj demokraciji izložene samo uvjetno i samo hipotetski. Ne postoji čovjek za pravu demokraciju i nema prave istinske demokracije za čovjeka. Jer taj bi čovjek morao naprosto biti Bog!
Zato što prava demokracija nije moguća, zato što neposredno samo-upravljanje naroda – jer ljudi nisu bogovi i narod nije bog – ne može postojati, nužno je posredovanje. U najboljem slučaju moguća je dakle samo posredna demokracija, kao supstitut prave ili neposredne demokracije. Posredna demokracija kao rezultat „grozne alternative“ jest sredina između potpune odsutnosti i potpune prisutnosti demokracije, prema tome i sredina između punog i čistog suvereniteta (autoriteta) i nepostojanja (izostanka) suvereniteta uopće. Umjesto čiste prezencije nalazimo dakle re-prezenciju i re-prezentiranje.
Suverenitet može biti prisutan samo ako je ujedno i odsutan: on se može i mora premjestiti u nešto drugo i nadomjestiti nečim drugim. Jer tek tada on može biti, odnosno tek tada za ljude nije uništen. Tek preko proturječnog načina svoga postojanja demokracija može izbjeći smrtnu opasnost. Suverenitet naroda ne može biti prezentan, a da istodobno nije reprezentiran. I što je važnije: nema reprezentiranja bez reprezentanata. Demokracija je reprezentativna demokracijaili je nema. Jer totalna demokracija je contradictio in adjecto i može okončati samo u totalitarizmu, u uni-totalnoj vlasti autokrata, ovog ili onog monarha (hegemona), odnosno potonuti u bezakonitost (anomičnost) anarhije. Između „čvrste ruke“ i „sakate ruke“ postoje samo još mekane ili slabe ruke predstavnika ili poslanika/zastupnika. U stanju „grozne alternative“ nema istinskog izbora. Gladni Buridanov magarac, koji stoji na razdaljini između dva jednaka stoga sijena, neodlučan s kojeg bi stoga prije jeo, najbolje će preživjeti bude li jeo i s jednog i s drugog stoga sijena.
Kako je onda, na kraju krajeva, s poslanicima ili predstavnicima? Ako prava demokracija s čistim samo-upravljanjem za ljude nije moguća, onda posredna demokracija ne može bez predstavnika. Drugim riječima, prava demokracija za ljude nije neposredna nego posredna, demokracija s predstavnicima ili poslanicima/zastupnicima.
Budući da ljudi nisu bogovi, čisto samo-upravljanje, u kojem bi svatko bio vlastiti zakonodavac, ne može biti nešto čovjeku primjereno. To se pokazuje u razdoblju što ga Rousseau imenuje interval suspenzije (l’intervalle de suspension). Posrijedi je interval u kojem narod dolazi neposredno do riječi, vrijeme narodne skupštine. „Ti intervali suspenzije, kad vladar priznaje ili treba da prizna zbilja nadređenog (un supérieur actuel), uvijek su za njega nešto strašno, strahovito (redoutables); a te skupštine naroda, koje su štit političkog tijela i kočnica uprave (vlade), oduvijek su bile užas voditelja (l’horreur des chefs): otuda oni nikad ne štede ni truda, ni prigovora, ni teškoća, ni obećanja, da od njih odvrate građane. Kada su ovi posljednji lakomi, kukavice, malodušni i više vole mir (repos) nego slobodu, podvostručenim se naporima vlade ne odupiru dugo.“ Odriču se slobode za ljubav života i mira.
Intervali u kojima je svaka nadređena vlast suspendirana, u kojima je samo-upravljanje naroda neposredno, a u pravoj, neposrednoj demokraciji to bi trebalo biti trajno stanje, jesu dakle intervali užasa i straha.
Kad je i suveren i vladar sam narod, ovi intervali užasa i straha jesu dakle intervali naroda samog. Vrijeme skupštine naroda, neposrednog zborovanja naroda, kad je sva vlast suspendirana, jest vrijeme opasnosti po sam suverenitet naroda. To je vrijeme mogućeg prijelaza u anarhiju. To je naposljetku vrijeme mogućeg uništenja naroda kao naroda, mogućeg uništenja i društvenog ugovora kao temelja samog društva. To je vrijeme odluke za sve ili ništa.
Budući da sve nije moguće, budući da je prava (neposredna) demokracija samo za bogove, stvarna mogućnost izbora je tada samo ništa (anarhija) ili ipak nešto (posredna demokracija ili sa-upravljanje). Prema tome, interval užasa jeste interval u kojem se pojavljuje užas ništine.
I zbog tog užasa ništine Rousseau, za kojeg inače nikada nije bilo sredine ili osciliranja između svega i ničega, usred „grozne alternative“ između ničega i nečega bira nešto, bira nadomjestak prave demokracije ili čistog neposrednog društvenog samo-upravljanja. Bira sa-upravljanje (participaciju) s predstavnicima koji su vazda raspoloživi (narod može svoje „službenike“ postaviti i opozvati kad mu se svidi), ali su ipak predstavnici. Oni reprezentiraju narod, u njima se dakle reprezentira suverenitet naroda.
Znači li onda ovo i ovakvo reprezentiranje otuđivanje? Budući da u „strogom smislu riječi“ prava demokracija nije nikad postojala, niti će ikad postojati, budući da usred „grozne alternative“ između ničega i nečega društveni čovjek nikada ne može izabrati sve (čistu i punu prezenciju), problem otuđenja zapravo nije pravi problem. Nije pravi problem za čovjeka kao društveno biće, za čovjeka kojega Rousseau naziva državljanin i koji predstavlja presjek gospodara i sluge. Riječi subjekt (sujet: podanik, podložnik, sluga) i suveren (souverain: poglavar, vladar, gospodar) sastavljaju identičnu korelaciju, ideja koje je preuzeta u jednoj samoj riječi – državljanin (citoyen). Pravi problem je problem državljanina koji je svagda već između svega i ničega. Pravi problem je dakle problem suverenog sub-jekta.
Zato je jedina istinska demokracija u evropskom značenju posredna (reprezentativna) demokracija, i to liberalna parlamentarna demokracija, pri čemu ovo liberalna znači da moć demokracije nad državljanima treba biti strogo ograničena. Riječima J. S. Milla, „postoji jedan krug oko svakog ljudskog bića za koji se nijednoj vladi ne smije dopustiti da ga prekorači, bila ona vlada jednog, nekolicine ili mnogih“. U posrednoj (reprezentativnoj) demokraciji su svagda vladale „elite“, nikada masa, neselekcionirana, neraščlanjena, nestrukturirana masa. Dođe li do neposredne demokracije, vladat će doduše masa, ali samo nekoliko sedmica. Uvijek potom dolazi do diktature, bilo u jakobinskoj, bilo u boljševičkoj varijanti. Demokracija je, dakle, vladavina naroda, ali narod ne može vladati neposredno. Prava, odnosno neposredna demokracija je na društvenoj ravni proturječna, nemoguća već na ravni logike; pokušaj njene realizacije nužno vodi u negiranje, suprotnost demokracije. Potrebna je, drugim riječima, struktura vlasti, hijerarhija nadležnosti, time i raspodjela uloga, proces „pozitivne selekcije“ koji omogućuje nastanak elita. Najprije, recimo tako, stranačkih elita. Narod im zatim sudi, sudi i presudi – na izborima.
