Pierre-André Taguieff, Les méfaits de l’idéologie. Politique, religion, philosophie, Hermann, 273 str.

Ovim djelom Pierre-André Taguieff dodaje novi pridonesak kritici ideologija, to jest njihovoj totalitarnoj i utopijskoj dimenziji. Radi toga, on najprije kreće od metodološki bitnog prikaza različitih značenja te riječi. Sam čin definiranja pridonosi društveno-političkom istraživanju. Naime, „ideologija” može imati deskriptivno značenje („sistem vrijednosti i političkih ideja”) ili polemičko značenje (ti sistemi kao distorzija realnosti). Ideologije se stoga mogu promatrati na konstativan (društvo kakvo postoji) ili prospektivan način (društvo kakvo bi trebalo da bude): u ovom potonjem slučaju, vrijednosno uvjerenje može zastraniti prema utopijskom i totalitarnom pristupu.

Taguieff pomno proučava različite manifestacije takvog priklanjanja doktrinarnom korpusu osmišljenom kao argumentacijski dispozitiv. Osim nacizma ili islamizma kao školskih primjera, ekologizam je također predmet temeljite studije kako bi se izdvojio strogo ideološki sadržaj njegova diskursa, napose kroz „prikriveni povratak kršćanskog motiva straha od samoga sebe kao grešnika” i njegovih popratnih pojava: osude ljudske vrste, nametanja grijeha, puritanizma, panike… Doprinos ovog djela ogleda se i u temeljitom konceptualnom promišljanju koje se oslanja na pojmove „političke gnoze”, „ideokracije”, „sekularne religije”, uz navođenje različitih modela i temeljnih vrela (Aron, Baechler, Boudon, Olivier Reboul, Karl Mannheim, Chaïm Perelman, Canguilhem). Usto, on produbljuje to pitanje izvan eksplicitnih diskursa kako bi se šire zainteresirao za artikulaciju strasti i njihova opravdanja, pristupajući im osobito kao „duhovnoj hrani” promatranoj u okviru radikalnosti i konformizma.

Izvan čiste deskripcije, on postavlja tezu da je trenutačni ulog u sučeljavanju s raznim ideološkim zastranjivanjima u krajnjoj liniji „intelektualna borba protiv opskurantizma”. Pitanje intelektualizma neizbježno se javlja na kraju djela kao neumoljiva i paradoksalno konstatirana činjenica: „intelektualci su istodobno prvi proizvođači ideološke hrane i najžešći kritičari ideologija” (str. 255). To otvara dinamiku „začaravanja” i „odčaravanja”, kao i pitanje optimizma i djelovanja, pri čemu knjiga u krajnjoj liniji pruža sve alate za jednu moguću sociologiju angažmana koja tek treba biti napisana.

S francuskog preveo Mario Kopić

Revue des duex mondes, 3. 9. 2026.

Što ako je krunidba pjesnikinje i helenistice Anne Carson, dobitnice Nobelove nagrade za književnost za 2026. godinu, ujedno i krunidba klasika promatranih kao dragocjenih saveznika u razumijevanju suvremenog doba? Klasika o kojima Carson progovara neposredno, bez kompleksa, moglo bi se reći, bez dlake na jeziku. „Kada Homer spominje krv, krv je crna“, piše ona u Autobiografiji crvene. Dokaz za to nude njezine tri knjige (uključujući Autobiografiju crvene), objavljene u izdanju izdavačke kuće L’Arche, njezina nakladnika u Francuskoj, koji je predstavlja posve jednostavno: „Anne Carson rođena je u Kanadi, a za život zarađuje predajući starogrčki.“

Autobiografija crvene (1999)

Riječ je o ponovnom iščitavanju – no ne samo to – priče o izvjesnom Gerionu, „čudnom crvenom čudovištu s krilima“ koje živi na otoku sa svojim psićem i stadom. Ovu je priču, među ostalima, u 7. stoljeću prije naše ere ispričao antički pjesnik Stesihor u tekstu od kojeg su ostali tek fragmenti na papirusu. Dodajmo da je Gerion, prema drugim antičkim autorima, imao tri tijela i da ga je Heraklo morao svladati u svojem desetom zadatku kako bi mu ukrao stado (goveda). Gerion je na koncu umro od otrovne strijele (umočene u krv lernejske Hidre).

No, od te priče Anne Carson stvara nešto posve drugo: suvremeni inicijacijski roman u stihovima, sastavljen od fragmenata, koji pripovijeda o Gerionovu djetinjstvu, ljupkom čudovištu s krilima koje majka mora skrivati pod kaputom kada ide u školu, potom o njegovu adolescentskom dobu privučenom ljubavlju prema dječacima i naposljetku o njegovu susretu s Heraklom. Taj je susret uvod u idilu u kojoj će se ispaljena strijela pokazati jednako otrovnom kao i u legendi, ali u obličju iznenadnog i bolnog prekida (kako znamo iz pjesme grupe Les Rita Mitsouko, „ljubavi općenito loše završavaju“).

Miješajući pripovijedanje s refleksijama i dodajući čak i Stesihorov intervju na samom kraju, Autobiografija crvene čitateljsko je iskustvo koje podjednako zbunjuje i šarmira, u harmoniji s jednom od aforističkih misli ovog eruptivnog teksta: „Zdrav vulkan je demonstracija ispravnog korištenja pritisaka.“

Norma Jeane Baker iz Troje (2019)

Svi poznaju priču o Heleni Trojanskoj? Nije sigurno. Oteo ju je Paris i odveo preko mora protiv njezine volje, a njome je manipulirala sama božica ljubavi? Ne baš, jer je njezin otmičar mogao, i ne znajući, sa sobom odvesti tek Helenin avatar, dok je ona prava utočište pronašla u Egiptu. To je barem bila Euripidova verzija u njegovoj tragediji Helena, i upravo ona nadahnjuje Anne Carson u ovom novom, modernom i pankerskom iščitavanju drevnog mita (što je učinila i s Antigonom u djelu Antigonick). Ovoga puta, Helena se stapa s jednom drugom ženom, „božanskom među ženama“ (kako ju je nazivao Homer), u ovom slučaju s Marilyn Monroe, rođenom kao Norma Jeane Baker, suprugom Arthura (kao Arthur Miller), „kralja Sparte i New Yorka“.

Ovaj glazbeno-scenski komad, napola govoreni, napola pjevani, izveden je 2019. godine na otvorenju kulturnog centra The Shed u New Yorku, a izveli su ga glumac Ben Whishaw i velika sopranistica Renée Fleming. Tekst je na francuski preveo Édouard Louis i on preispituje razloge zbog kojih muškarci pokreću ratove, od obala Troje do Sunset Boulevarda. Pero Anne Carson iskri, praska, transformira anakronizme u ubojite rečenice (punchlines) i udara brzinom metka: „Kada su Grci prvi put usidrili svoje brodove u Troji / mogli su vidjeti legendarni grad kako svjetluca na udaljenosti od jedva jednog nogometnog igrališta. / Trebalo im je deset godina da ga opsjednu. / Tisuću krvavih majica ostavljenih na pijesku. / Oh, treba mi piće. / Ili velika zdjela šlaga. Moram razmisliti.“

Muškarci u svoje slobodno vrijeme (2000)

Lijep naslov za još jedno vrlo osebujno djelo. U njemu otkrivamo Virginiju Woolf i Tukidida kako razgovaraju o ratu, pjesme o majstoru grafike Hokusaiju ili one koje progovaraju glasom Rimljanina Katula, „Esej o mojem životu kao Catherine Deneuve“ (gdje otkrivamo glumicu kako vodi univerzitetski seminar o atenskim monetarnim reformama) i još jedan esej o „fenomenologiji ženske nečistoće u antici“. U potonjem čitamo, i to je živa istina, da žene iz mitoloških priča „uporno otvaraju posude čije im je otvaranje bilo zabranjeno“, poput Pandore ili Aglaure, svaki put oslobađajući elementarne nepogode. Pomalo repetitivna uloga, koja dovoljno govori o strahu koji njihove tajne žudnje izazivaju kod muškaraca.

U ovoj knjizi, koju možete otvoriti na bilo kojoj stranici, nalaze se i epitafi te pjesme s nevjerojatnim i silovitim odlomcima o Giottu, „prvom koji je uveo nebo u slikarstvo“, o smrti njezine majke i žalovanju koje „udvostručuje svaki trenutak običnog vremena“, ili pak o jednoj drugoj pjesnikinji, Sapfi, koju je mnogo prevodila i o kojoj je riječ u njezinoj knjizi Eros the Bittersweet, proizašloj iz njezine doktorske disertacije. Za kraj, jedna riječ iz ovih Muškaraca u svoje slobodno vrijeme (a oni bi to slobodno vrijeme doista trebali posvetiti čitanju Anne Carson): „Zapravo, zašto proučavati prošlost? Iz jednostavna razloga što bismo je mogli poželjeti ponoviti.“

S francuskog preveo Mario Kopić

Le Point, 8. 10. 2026.

''Jutarnje buđenje je nešto poput mladosti dok je umorni počinak na kraju dana poput starosti'', zapisao je negdje italijanski pjesnik Leopardi. Snovi nam svako jutro obnavljaju tu iluziju novog početka, koja se tokom dana potroši, iscuri, a prve sutone dočekamo umorni, siti života, baš kao da smo u poodmakloj fazi starosti. To važi i za ukupno društvo, odnosno ovaj današnji civilizacijski trenutak, koji je daleko odmakao u svojoj zadnjoj fazi oboljenja i starosti, pa je zaboravio one čiste elemente s kojima je rođen. Zašto toliko čeznemo za žuborenjem biserno čistog planinskog potoka, za snježnim vrhovima Kilimandžara, i našim djevama divnih oblina i obiljem pjesničkog dara?! 

Na svijet dolazimo sa nevidljivim latentnim sjećanjem na te biserno čiste elemente i osjećajem da iznad ovoga Neba postoji još jedno Nebo, rajsko Nebo - ono idilično, nepojmljivo, nedokučivo i čežnjivo božansko Nebo koje čeka na nas. Željka Gavrilović je napisala zbirku priča Prinčev pupak u kojima su procesi života prije svega unutrašnji i psihički, ali već uveliko prignječeni stanjima socijalnih oboljenja. Onaj istinski život čistih elemenata se odvija samo između dva napada bolesti, koja tjeskobno pritišće i utiče na sve ljudske odnose. U takvom stanju čovjek se još uvijek sjeća svoje kosmičke prirode i onih njegovih čistih elemenata koje nosi u sebi. Tako u jednoj priči Željka Gavrilović piše: ''One još pojave i bića iz zamršenih snova i još nejasnije jave mog života u mom su sazvežđu. Istom prisno prepoznate kada su se pojavljivale, i do dana današnjeg deluju nepromenjeno da ih se duša nikada ne nasiti. Od Emila započinje moje novo zvezdano doba. To je implozija i survavanje celoga sazvežđa, uz strahovite poremećaje moga ritma, daha i života, u Emilovu nutrinu, u senovite bašte njegovog bića, odakle će se to isto sazvežđe naglo i vrlo jasno ukazati u grešnoj tami njegove zenice. Neprekidiva je nit koja spaja tamu Emilove zenice i moga bića - sada već skulpture isklesane od bronze i od usamljenosti.''

Simptom bolesti nije samo pokazatelj poremećaja na tijelu oboljelog, jer istovremeno ukazuje i na društvenu anomaliju, koja je često i neposredni uzrok pojave same bolesti. Najbolji primjer je bolest ovisnosti o alkoholu i narkoticima. Važan je rad na sustavnom liječenju pojedinačnih oboljenja, ali je još važnije preko pojedinačnog simptoma pokušati razotkriti ukupan sociološki kontekst unutar kojeg se ta bolest kod određenog pojedinca razvijala. Najveći broj ovisnika o narkoticima ne zloupotrebljava te supstance zato što ima neku sklonost prema kriminalnom, narko podzemlju. Dopamin je hormon sreće i neurotransmiter. Kada je dopamin snižen čovjek pati od hroničnog neraspoloženja. Upravo iz tog razloga najveći dio budućih ovisnika poseže za opijatima. Njima se, što bi se reklo, ''popravljaju'', podižu raspoloženje. To je u početku motivirano potrebom da se “provedu” tokom izlaska u grad vikendom. Šta je koncert, ako nije unesena određena količina opijata? Zar je moguće uživati u muzičkom spektaklu trijezan? Tako je to na početku. Ali da bi podizali nivo dopamina, vremenom je potrebno uzimati sve veću količinu opijata, što na kraju izaziva naviku i ovisnost. Posebno što taj hormon vremenom oslabi, pa bez stimuliranja opijatima, još i više u normalnom stanju svijesti postajemo bezvoljni i neraspoloženi. To ''popravljanje'' dopamina se obavlja jako štetnim supstancama, od cigareta, alkohola i svih vrsta narkotika, koje upotrebom razvijaju jako veliki broj bolesti, pa i onih smrtonosnih. 

Zar farmacija na ovom stadiju razvoja ne može mladim ljudima ponuditi neki medikament koji podiže dopamin, stimuliše hormon sreće, a ne ostavlja pogubne posljedice? Tu tabletu mladi mogu uzeti prije odlaska na koncert ili večernji izlazak, podići svoje raspoloženje i provesti se, a da to ne ostavlja štetne nus pojave. Danas lijekovi za neke psihičke poremećaje utiču na neurotransmitere, ali ne popravljaju raspoloženje. Stoga je najbolje sve ostaviti u prirodnom ritmu, ne podizati ničim taj hormon sreće, pa čak i ako je on snižen i ako je čovjek konstantno neraspoložen. Neurotransmiter prenosi i povezuje informacije između neurona, mozga i drugih organa. Ako se on poremeti, čovjek može misliti nepovezano. Ili povezivati stvari na način da se sve to ne uklapa u model povezivanja koji je uspostavljen u društvu i proglašen kao normalan. Upotreba opijata to može izazvati, kao i razna deluzivna i delirijumska stanja. 

Živimo u društvenom stanju oboljenja. Cjelokupno društvo je u manje ili više poodmakloj fazi bolesti. Čak i najzdraviji pojedinac je prisiljen da živi u ambijentu socijalnih deformacija. Samo mlad čovjek može biti zdrav, već iza tridesete gotovo svi ulaze u određene etape propadanja i oboljenja. Sa društvom je isto. Ratovi i slični događaji su samo ispoljavanje tih kolektivnih anomalija i poremećaja. Društvena organizacija, forma povezivanja i komunikacije pokazuju stanje duboke depersonalizacije. Kako idemo više u prošlost zapažamo da je čovjek živio u mnogo većem jedinstvu sa sobom i svijetom. O tome piše Carl Gustav Jung u knjizi Tumačenje prirode i psihe: ''Čuang Ce (suvremenik Platona) rekao je o psihološkoj postavci na kojoj se temelji Tao: ''Stanje u kojem se ego i ne-ego više ne suprotstavljaju, zove se stožer Taoa''. Zvuči gotovo kao osuda našeg znanstvenog gledanja na svijet kad on upozorava da je ''Tao nerazumljiv kad se pogled upravi samo na male djeliće postojanja'' ili kaže: ''Ograničenja nisu izvorno utemljena u smislu života. Prvobitno riječi nisu imale ustaljena značenja. Razlike su se pojavile samo zbog subjektivnog gledanja na stvari.'' Mudraci starog doba, kaže Čuang Ce, ''uzeli su kao početnu točku jedno stanje kada još nije otpočelo postojanje stvari. To je uistinu krajnja granica iza koje više nema puta. Sljedeća pretpostavka: premda su stvari postojale, još se nisu počele razdvajati. Sljedeća: iako su stvari u nekom smislu bile razdvojene, potvrđivanje i nijekanje nije još počelo. Kad je potvrđivanje i nijekanje počelo postojati, Tao je iščeznuo''.

Nama se čini da je današnje stanje koje je uspostavljeno u društvu normalno. Imamo određen komunikacijski model, koji je reguliran tehnologijom. Na to uspostavljeno stanje smo naviknuti, pa i ne zapažamo u kojoj mjeri se zastranjenje dogodilo. Ali kad kroz literarna svjedočanstva prodremo dublje u prošlost primijetimo društvene modele koji su bili mnogo bliži onim čistim elementima prapočetka. Samo se na taj način može utvrditi današnji stepen civilizacijske depersonalizacije. Otuđenje vezano za procese globalizacije uzima grandiozne razmjere. Poništavaju se naša sjećanja, razaraju društva, prijateljske i familijarne veze, a u društveni organizam se ubrizgavaju velike injekcije koje izazivaju nus pojave nezadovoljstva i alijenacije. 

Živimo u dualnom svijetu, začeti od tame majčinog oka i od svjetla očevog oka, kako je zapisano u ovoj zbirci priča. Sve je nekako podesno za zaborav. Carl Gustav Jung je na istu temu razvio tezu neuzročnog povezivanja. Po njegovom mišljenju sustav povezivanja koji istinski vlada na zemlji je kosmički i za naš današnji pojam razuma iracionalan. Pošto smo već razvili mobilnu i internetsku mrežu, čini nam se da uistimo i vladamo zakonima povezivanja. To “neuzročno povezivanje”, koje svoj izvor ima u vremenu prapočetka i čistim elemenima iz kojih smo rođeni, jako je teško sustavno mapirati i dokazati njegovo postojanje. Jung je to “neuzročno povezivanje” objašnjavao utjecam različitih planeta, sazviježđa i drugih nebeskih tijela. Ali kao da smo u vremenu razvijene tehnologije i umjetne inteligencije zaboravili na te kosmičke utjecaje, prepušteni isključivo internetskim i sličnim povezivanjima. Sve više gubimo vezu sa sjećanjima na početak. Puno je naravno mistike u ovim hipotezama. 

O tome Željka Gavrilović u zbirci priča Prinčev pupak ima jedno zanimljivo zapažanje: ''Na ovom mestu dr Penfild se malo prenuo shvativši da će svojim finim instrumentima ipak morati nešto dublje i prezicnije da zađe u paperjasto snežnu strukturu bele mase Tihe žene. Tim pre što se ona bolno opire toj intervenciji i nesvesno brani od potpunog brisanja sećanja i dolaska do prapočetka stvari.'' To odvajanje od čistih oblika prapočetka, kada su sistemi povezivanja bili isključivo kosmički, kada su zvijezde tkale mreže ljudskih odnosa, počelo je uveliko da se odvija još od vremena industrijalizacije, dok je tehnološka eksplozija zadnjih stotinjak godina uveliko ubrzala taj proces. Mašine, roboti i kompjuteri ne trebaju kosmički utjecaj da bi obavljali posao vezan za procese povezivanja i komunikacije. 

Vesna Krmpotić je o tome pisala u svojoj knjizi Pir Sunca i Mjeseca: 'Crni oblaci u dubinama intergalaktičkoga prostora su oblaci zgusnute svijesti, izjavio je astrofizičar Fred Hoyle. Budućnost prodora u svemir, budućnost znanosti uopće, najvećma ovisi o napretku parapsihologije, kazao je jedan od otaca raketne tehnike, Herman Oberth. ''Onoga dana kad znanost počne proučavati netvarne pojave, ona će tokom jednog desetljeća napredovati više nego za svih prijašnjih stoljeća svoga postojanja.'' To je predsmrtna rečenica Nikole Tesle. ''Posve sam nesposoban da odijelim znanost od tehnologije, od umjetnosti, od ljubavi za ljude'', riječi su Edgara Mitchella, fizičara i kozmonauta. ''Otkriće energija, koje se veže za izvanosjetilna zbivanja, bit će jednako važno, ako ne i važnije, od otkrića atomske energije'' - tvrdi sovjetski fiziolog međunarodnog ugleda, nosilac Lenjinove nagrade Leonid Vasiljev. ''Psiha'', pisao je Jung u raspri o načelu neuzročnosti, ''postoji nezavisno od mozga''. Društvo i danas pravi preobražaje, mijenja dan i noć, izmjenjuje godišnja doba i planetarne cikluse. Ali se veza sa prirodnim ritmom gubi. 

Emocije polako nestaju iz međuljudskih odnosa. Okolnosti remete uspostavljanje zdravog pamćenja, odnosno vremenskog kontinuiteta. Svi odnosi se ubrzavaju, forme ophođenja skraćuju, a međuljudske interakcije se sužavaju. Baš kao da je cjelokupno društvo uveliko zagazilo u poodmaklu fazu starosti ili bolesti, pri čemu je sve druge elemente života prigušilo. Oni se još odvijaju, snovi i java se izmjenjuju i prožimaju, kao što se i ljudski odnosi nekako održavaju, ali tromo i bez sreće. Kao da je onaj neurotransmiter i hormon sreće dopamin potpuno zakazao. Te sreće je iz života nestalo, a na mjesto sreće je došlo neko bolesničko i starančko trpljenje. Mladost koja sada odrasta je previše opterećena tim pritiskom, pa zasigurno nikada neće ni moći da afirmira svoju mladost i oslobodi potencijal. 

Željka Gavrilović u svojoj zbirci priča Prinčev pupak piše: ''Nad pejzažom polurasanjenog sveta, u sam rasvit moga života, mlado sunce zaustavlja svoj pogled na ovom prizoru: tek probuđen i nikad veći, Isak, još sklopljenih očiju, jedva primetnim smeškom ispraća slike ispod kapaka, a onda naglo otvara oči, ustaje i seda za pisaću mašinu. U ovom trenutku sasvim je neizvesno koju će priču izmamiti agorafobična belina papira ispod poletno otkucanog naslova: prinčev pupak.'' Isak i Elena su u ovoj zbirci priča kao Jing i Jang. Elena noću živi Isakove snove, a Isak sanja njenu javu, dok je danju obrnuto - to je jedini način da postoje, premda su oboje samo naizgled živi. Možda su oni poput onih misterioznih šaptača kornjačama u potrazi za posljednjom česticom - o kojima je pisala Vesna Krmpotić. Oni u tijelu sna rone u zelenu dubinu mora u potrazi za posljednjom česticom, plavom i čistom kao rujna zora. U tijelu sna pohode grad kornjača koje spavaju na dnu mora. Nakon što im očitaju mantru, kornjače kao hipnotizirane krenu prema obali. Morske struje su hladne kao misao, koja izvire iz noćnih mora. U svemiru što više je golema misao nego stroj. U tijelu sna po morskom dnu šaptači kornjačama lutaju tražeći magični atom. Posljednja čestica ima valni naboj. Oko nje se polarizira dualna energija. Vrijeme atoma teče drugim ritmom i ne mjeri se mehaničkim satom. U toj posljednjoj čestici skriveno je izgubljeno jedinstvo svijeta. Tu energiju je potrebno osloboditi. Iznova povratiti izgubljenu harmoniju, a svijetu podariti balans. Bioenergijski sklop čovjeka i svemira nekad je bio jedno. To jedinstvo drevni ljudi pamte. 

Današnji čovjek je šizoidan. Rascijepljeni atomi njegove su kuće. Harmoniju jedinstva je napustio. To jedinstvo svijeta opleteno je meridijanskom mrežom temeljne energije ''či''. Nervni sistem zemlje posjeduje energetski naboj što elektrizira vrijeme i san. Neuron u mozgu šalje impulse u eter kojim struje misli. Energetski tok atoma nije jednosmjeran. Polovi stvaraju magnetizam sudaranja pozitivne i negativne energije. Njihove silnice su nazvane ''lung mei'' (zmajeve staze), a mogu se vidjeti kao svjetlucavi kanali što teku smjerovima istok-zapad i sjever-jug. Na taj način se formira začarani krug iz kojeg izlaza nema. Svjetska politika teče po silnicama te planetarne energije. Posljednje čestice kriju se kao biseri u školjkama sna. Kod Filona ima jedna zanimljiva misao kojom završavamo ovaj tekst: ''Bog, koji je tu da ujedini u prisnom i odanom drugarstvu početak i kraj stvorenih stvari, učinio je nebo početkom, a čovjeka krajem, Nebo najsavršenijim od neprolaznih predmeta osjeta, čovjeka najplemenitijim od prolaznih i na Zemlji rođenih stvari, budući da je on uistinu sićušno Nebo. On u sebi nosi kao svete slike darove prirode koji odgovaraju položajima zvijezda...''  

Sarajevo, 14. 10. 2026.

Kyritsos: „Dakle, smatrate li ga lijepim, tog malog momka tamo? Koji kampira u svom svijetu… koji je negdje u svojoj sreći… on je u svojoj apsolutnoj sreći… – ali on je negdje drugdje.“

K. F.: „…on je pomalo kao u svom mjehuriću…“

Kyritsos: „Da, u svom mjehuriću od sapunice.“

K. F.: „U svom mjehuriću od sapunice, koji je vrlo krhak…“

Kyritsos: „Da – jer na ovoj slici […] – to je odista… nismo u času pukog snimka… ali ipak… barem gotovo… nešto u tom smislu: znamo da to ne može potrajati.“

K. F.: „Da, to je točno.“

Kyritsos: „Istodobno, on kampira: on je u svojoj stvari.“

K. F.: „Je li ona [Sarah Kofman, op. aut.] znala za ovu sliku? Ili ste je vi sada jednostavno ovdje objesili?“

Kyritsos: „Znala je za nju, vjerujem. Ali to je slika o kojoj nikada nismo razgovarali – to se odnosi na ono što sam vam pričao: to se dogodilo tek u vremenu naknadnosti [de l’après-coup] – ono što sam samom sebi mogao ispričati – tek poslije…“ (Intervju)

Alexandre Kyritsos govori o vremenu nakon samoubojstva Sarah Kofman 15. oktobra 1994. godine. Unatrag gledano, Chardinova slika postala mu je prikazom njegove životne suputnice, simbolom. Morala sam prekinuti snimanje intervjua jer me odveo u drugu sobu svoga stana u predgrađu Pariza kako bi mi pokazao reprodukciju Chardinove slike iz 1735. godine pod naslovom La blanchisseuse [Pralja]. Gore citirana sekvenca uslijedila je nakon povratka uređaju za snimanje. Sarah Kofman u svom mjehuriću od sapunice? Dijete, zaboravno na sebe i svijet?

Djetinjstvo, a s njime i ono igralačko, u mišljenju Sarah Kofman zasigurno zauzima središnje mjesto. Cjelokupni „korpus“ njezinih tekstova može se shvatiti kao samoinsceniranje jedne autobiografije: od njezine prve knjige Djetinjstvo umjetnosti do njezine posljednje knjige o vlastitom djetinjstvu. Možda je doista samo slučajnost da Penelope Deutscher, koja je Sarah Kofman poznavala samo kao profesoricu, i Alexandre Kyritsos, koji je s njom dijelio dvadeset i pet godina života, koriste sličnu metaforu: mjehurić od sapunice. Ali Kyritsos tek za vrijeme razgovora dolazi na ideju da mi pokaže Chardinovu sliku – i to upravo u trenutku kada je riječ o sposobnosti Sarah Kofman da se do te mjere udubi u temu svog izlaganja ili predavanja da više ne primjećuje ništa okolo sebe. Citiram odlomak iz svog intervjua s Kyritsosom:

K. F.: „Mogla sam pročitati na jednoj maloj razglednici koju je ona [Sarah Kofman, op. aut.] napisala Philippeou Boutibonnesu, vjerujem, jer se on očito žalio na teret nastave […] – ona mu odgovara da njoj, naprotiv, to i dalje pričinja zadovoljstvo.“

Kyritsos: „Da, […] mnogi su ljudi to primijetili […]. Bez obzira na to kako se fizički osjećala, možda se u početku bojala, možda je bilo mnogo toga, a i putovanja su ponekad bila teška, jer je morala odgovarati na pozive: to je već izazivalo mnoge probleme s obzirom na njezino zdravstveno stanje. Ali kada bi jednom započela s nečim, s nekim izlaganjem ili predavanjem, to je bilo zadivljujuće. Bilo je to kao da netko, kako da kažem, pronalazi svoj drugi dah. Bila je oduševljena, osjećala se dobro pred cijelom publikom u svakom trenutku – dakle, nakon tog prvog koraka, jednom kada bi krenulo, bilo je kao da se hrani onime što daje. Bio je to vrlo neobičan odnos – s obzirom na ono što ste rekli, rado bih vam nešto pokazao, ali to je ovdje u susjednoj prostoriji. Možemo li, želite li da prekinemo?“

I Deutscher i Kyritsos, u kontekstu govornog ponašanja Sarah Kofman, iznose istu aluziju na njezin samozaborav za vrijeme izlaganja. Stoga ponovno usmjeravam pogled na Chardinovu sliku. Chardin je bio jedan od onih slikara o kojima je Diderot pisao u svojim esejima o slikarstvu izloženom u pariškim Salonima, a čije tekstove Kofman opetovano citira. Chardin stoji u tradiciji ranih slikara mrtve prirode s početka 18. stoljeća, a u građanskom 19. stoljeću ušao je u pravu modu. Kofman, uostalom, citira Diderotove Oglede o slikarstvu i u svom posljednjem, postumno objavljenom eseju o Rembrandtovom Satu anatomije dr. Nicolaesa Tulpa.

U njemu piše o Rembrandtovom pokušaju da istodobno „sakrije i pokaže ono što se, prema Diderotovim zakonima estetike dobrog ukusa, ne smije i ne može pokazati (on savjetuje Akademiji da slikare poduči 'tajni kako talentom izbjeći odbojnost pojedinih mrtvih priroda' i moli ih da zabrane dubinsko proučavanje anatomije i oguljenih leševa, da ostanu na površini stvari, na vanjštini, žigošući promatranje unutrašnjosti kao nepristojno, perverzno i perfidno), Rembrandt zapravo ne izlaže utrobu.“

A u fusnoti uz upravo citirani odlomak iz rukopisa eseja, Kofman još jednom u punoj duljini citira Diderota. Pritom ponovno do izražaja dolazi ponajprije zgražanje koje promatrač mora osjetiti pri pogledu na previše precizno prikazan, anatomski otvoren leš. Diderot se zalaže za veću skromnost slikara, koji se ne bi trebali zamijeniti sa znanstvenicima: „Zar se ne treba bojati da će taj oguljeni leš vječno ostati u predstavi i da će umjetnik naposljetku umišljati da posjeduje znanje […]“ (Diderot). Upravo iz tih razloga Diderot izriče veliku pohvalu slikaru Chardinu.

Na Chardinovoj slici La blanchisseuse [Pralja] vidimo, dakle, jedan zabilježeni trenutak: malo dijete, dječak (?), sjedi u sredini u prvom planu prostora slike. Potpuno udubljen u napuhavanje mjehurića od sapunice, čini se da je zaboravio sve oko sebe, dok dvije žene obavljaju svoje kućanske poslove. Na lijevoj strani slike vidimo mladu pralju nagnutu nad drvenu kadu, ali glave i pogleda okrenutih ulijevo, izvan okvira slike. U otvoru vrata u desnoj pozadini slike možemo uočiti drugu ženu u drugoj prostoriji koja upravo vješa oprano rublje. Nadalje, s desne strane u blizini djeteta pogled privlači i sklupčana mačka. Erika Langmuir u svojoj knjizi Imagining Childhood (Zamišljanje djetinjstva) o ovoj kućnoj sceni piše sljedeće:

„Chardinova Pralja […] fokusira se na rutinske zadatke radnih žena. Dječak koji u prvom planu puše mjehuriće od sapunice privlači pažnju crvenom mrljom boje – ostatak je prepušten vlastitom načinu čitanja samog promatrača. Kako god interpretirali ovu sliku, fundamentalnima ostaju djetetova udubljenost i njegova odvojenost od svijeta odraslih, u kojem pralja – čije su oči okrenute prema nečemu ili nekome izvan slike – mora zarađivati za život. Njezin posao je sapunica, koja je za njega prilika za igru, što je uobičajena dječja zanimacija.“

Dijete apstrahira od svakodnevnih nevolja, ono se igra sa sapunicom koja zapravo služi za teški rad pralje. Kontrast između djetetove bezbrižne udubljenosti u vlastiti unutarnji svijet i skrbnog, ali i znatiželjnog pogleda pralje prema van ne bi mogao biti veći. Unatoč tome, Chardinova se slika ovdje ne bi trebala tumačiti psihološki. Ta gotovo idilična kućna scena može se, pomoću jednog drugog pojma koji je Kyritsos upotrijebio u intervjuu, možda interpretirati u suvremenijem smislu. Kyritsos govori o tome kako znamo da taj trenutak ne može potrajati. Mjehurić od sapunice će se ili odvojiti od slamke i lebdjeti neko vrijeme, ili će odmah prsnuti. Možda zato koristi francusku riječ camper, koja znači „kampirati“, „boraviti u šatoru“, „skitati se“, ali i „živopisno prikazati nekoga“. Ona označuje privremeno stanje koje ne može biti trajno.

Ni predavanje ni izlaganje ne traju vječno; oni su predstava, odnosno spektakl. To je vrijeme izmješteno iz svakodnevice, „posuđeno“ vrijeme koje govornici/govorniku omogućuje da neometano govori i da u većoj ili manjoj mjeri bude siguran/sigurna u pažljivost svoje publike. To je također i odgođeno vrijeme koje suspendira hod stvari. Kofman je nerado dopuštala da je prekidaju ili ometaju dok govori; kritike i pitanja mogli su uslijediti tek nakon toga. Ni vrijeme djetinjstva ne može potrajati, niti se svijet odraslih može ignorirati. Filozofija je možda jedno od onih posljednjih mjesta na kojima postaje moguća suspenzija vremena. U tom pogledu ona je usporediva s umjetnošću, koju Kofman u djelu Djetinjstvo umjetnosti shvaća kao mjesto i produžetak dječje igre. Umjetnost i filozofija u takvom viđenju postaju heterotopije odnosno kronotopije (Bachtin), u kojima se kroz igru mogu isprobavati novi oblici života.

Na kraju, Chardinovu romantiziranu sliku radne scene na kojoj dominiraju žene valja suprotstaviti Rembrandtovoj slici znanstvene scene kirurga na kojoj dominiraju muškarci. Kod Rembrandta mrtvo tijelo lopova Arisa Kindta stoji, odnosno leži, pred očima znanstvenika. Kod Chardina, pak, bucmasto dijete sjedi pred očima promatrača izvan slike, neopaženo od strane obiju žena. Pralja kradomice gleda van iz slike; čini se kao da zna sve o ljudskom životu i umiranju. Rembrandtov skriveni memento mori ne izmiče njezinu pogledu, čak i ako u Chardinovoj predstavi ona možda iščekuje nešto sasvim drugo. Ove dvije slike s vremenskom razlikom od gotovo točno stotinu godina (1632–1735) u djelo stavljaju dvije potpuno različite paradigme: kod Rembrandta je to volja za znanjem i s njom povezano discipliniranje tijela i pojedinaca. Lopov osuđen na smrt vješanjem secira se pred očima javnosti. Perfektan je spektakl kapitalističkog privrednog sistema u procvatu. Kod Chardina smo pak prisiljeni na voajerizam, jer scena kao događaj nije namijenjena javnosti, nego pred oči stavlja kućnu idilu i povučenost od strašnog svijeta „tamo vani“. Karakter zabilježenog trenutka pojačava prolaznost i nestalnost te kućne sigurnosti, koja na koncu konca može biti samo varljiva.

Metafora mjehurića od sapunice stoga nadilazi kratko trajanje djetinjstva. Ona se može shvatiti kao metafora za život općenito. Chardinova slika posredno tematizira i etabliranu kapitalističku podjelu rada između žena i muškaraca. Dok se muškarci prikazuju izvan kuće i djeluju u javnosti, ženska se sfera definira kućom kao domom. Čak i ako Sarah Kofman povezuje Rembrandtovu sliku s mračnim Goyinim slikama, čak i ako ne polaže nadu u ideale prosvjetiteljstva i sama se osjeća ugroženom od strane muških saveza, ona se ipak emancipirala svom snagom i pisala kako bi spasila vlastiti život (um ihr Leben geschrieben).

S njemačkog preveo Mario Kopić

[Karoline Feyertag, Sarah Kofman. Eine Biographie, Wien-Berlin: Turia + Kant 2014, 294-299]

Osjećanje

te poremeti. Biti viđen

osjećajući, ogoli te.

U stisku osjećanja

ugoda ili bol nebitni su. Razmišljaš

o onome što bi mogli učiniti,

koju novu moć zadobiti

ako me vide ovako golu. Ako te vide

kako osjećaš. Nemaš pojma što.

Ne radi se o njima.

Biti viđen kazna je po sebi.

Anne Carson, iz Crveno Doc>

(Doc> označava slučajni nastavak imena dokumenta spremljenog u Microsoft word programu. Anne Carson odlučila je zadržati taj slučajno upisani nastavak nazvavši ga darom tj. predskazanjem.)

Previo s engleskog Patrik Weiss

David Meghnagi, Freud, Jung, Sabina Spielrein e «la faccenda nazionale ebraica»  Bollati Boringhieri 2025.

Postoje knjige koje dodaju dokumente već znanoj povijesti i knjige koje nas prisiljavaju da tu povijest promatramo s drugog stajališta. Knjiga Freud, Jung, Sabina Spielrein i »židovsko nacionalno pitanje«, koju je objavio Bollati Boringhieri, pripada ovoj drugoj kategoriji.

David Meghnagi uzima jedan od temeljnih događaja kulture dvadesetog stoljeća – susret, druženje i naposljetku raskid između Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga – i u njega snažno uvodi pitanje koje je prečesto bilo potisnuto u pozadinu: židovstvo, židovsku emancipaciju i, prije svega, antisemitizam Europe u kojoj je psihoanaliza ugledala svjetlo dana.

Meghnagi do ove knjige prispijeva nakon desetljeća studija. Kao psihoanalitičar, stručnjak za židovstvo, Šou i procese sjećanja i profesor kliničke i dinamičke psihologije na Univerzitetu Roma Tre, posvetio je znatan dio svog istraživanja odnosu između Freuda i židovske kulture. Već se 1992. godine bavio odnosom Freuda i Junga, obećavši samome sebi da će mu se vratiti smještajući ga u širi problem emancipacije i slike Židova u europskoj kulturi. Ova je knjiga, dakle, krajnja točka dugog, taloženog istraživanja, provedenog uz impresivno poznavanje vrela i s visprenošću nekoga tko psihoanalizu poznaje iznutra.

Koliko je pitanje koje prožima knjigu jednostavno za formulirati, toliko ga je teško za obraditi: što se događa s psihoanalizom u nastajanju kada dođe u dodir sa »židovskim pitanjem«? Freud je ateist, nepovjerljiv je prema religiji i želi svom otkriću pridati univerzalni značaj.

Pa ipak, njegova je židovska pripadnost duboka, eksplicitna, izvorište promišljanja i proučavanja, živa tvar, a ne mrtvo slovo na papiru. Pokadšto je čak i previše živa, jer ga prisiljava odmjeriti se s moćnim i neizbrisivim mitovima, s nezaobilaznim strukturama, s pisanim i nepisanim jezikom koji nosimo u sebi. A kada kažem „nosimo“, mislim na nas na Zapadu, kulturno izrasle zahvaljujući onoj moralnoj baštini koja nas čini onakvima kakvi jesmo, koja nas vodi, pokadšto i na stranputicu. Freud živi u Europi nedovršene emancipacije, gdje se Židovima otvaraju vrata koja se mogu iznenada zatvoriti i gdje predrasude nastavljaju djelovati čak i u najnaprednijim intelektualnim krugovima. Freud se boji da će psihoanaliza biti odbačena kao „židovska znanost“. I zbog toga u mladom Jungu, Švicarcu i kršćaninu, vidi čovjeka kadra izvesti je izvan granica bečkog židovskog kruga. Godine 1910. Jung postaje predsjednikom Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja.

Upravo tu Meghnagi iskapa. Iza teorijskih razilaženja i osobnih povreda koje 1913. dovode do raskida, izranjaju shvaćanja identiteta, „rase“ i židovstva koja sukob čine znatno širim. Jung Židovima pripisuje drugačiju psihologiju, povezanu s rasnom razlikom; u godinama koje slijede, njegove formulacije o „židovskom“ i „arijskom“ nesvjesnom i njegov početni stav prema novom nacističkom kulturnom poretku otvorit će ranu koja nikada neće zarasti. Meghnagi se sučeljava s ovom materijom, ne pretvarajući je u prijeki sud: dokumentira, razlikuje faze, prati ambivalentnosti, rekonstruira pisma i osobne odnose. I upravo ta preciznost ono što izranja čini još više uznemirujućim.

Između Freuda i Junga potom se pojavljuje Sabina Spielrein, možda najžalosnija i najfascinantnija figura u knjizi. Ruska Židovka, najprije Jungova pacijentica, potom njegova ljubavnica, zatim psihoanalitičarka i Freudova sugovornica, Spielrein prolazi kroz tu povijest plaćajući istodobno cijenu toga što je žena i što je Židovka.

Meghnagi joj vraća intelektualnu težinu, otimajući je gotovo romanesknoj ulozi žene okolo koje se spore dva diva. U njezinim dnevnicima, prepisci i teorijskoj razradi pojavljuje se autonomna ličnost, sposobna za intuicije koje će ostaviti duboke tragove u kasnijim psihoanalitičkim razmatranjima.

I u tome, vjerujem, leži najveća snaga knjige. Meghnagi pripovijeda o nekoliko desetaka muškaraca i žena koji raspravljaju, svađaju se, vole, razilaze se, osnivaju škole. Iza njih se, međutim, kreće cijeli jedan kontinent. Mali rat psihoanalize postaje minijaturom europske katastrofe: emancipacija i odbacivanje, asimilacija i identitet, ženska emancipacija i paternalizam, univerzalizam i „rasa“. U pozadini se približava ponor u koji će se Europa stropoštati.

Meghnagi je napisao intenzivnu, učenu i hipnotizirajuću knjigu. Njegova erudicija nije egzibicija: ona služi osvjetljavanju mračnih zona. A njegovo iskustvo psihoanalitičara omogućuje mu nešto još rjeđe: čitanje povijesnih dokumenata znajući da u riječima ljudi djeluju i strahovi, identifikacije, potiskivanja i želje za pripadnošću. Tako Freud, Jung i Spielrein opet bivaju muškarci i žene svojega vremena. A to vrijeme, promatrano izbliza, uznemirujuće nalikuje laboratoriju u kojem je Europa pripremala vlastite demone.

S talijanskog preveo Mario Kopić

[Nel cuore oscuro della psicoanalisi, 18.9.2026.]

Prošlog je vikenda preminuo Jacques Derrida, jedan od najznačajnijih i najkontroverznijih suvremenih francuskih filozofa. Kako sam na njegovim predavanjima u Parizu prosjedio duže od dvije godine, i kako sam dugo pisao pod njegovim utjecajem, želio bih u ovoj kolumni ukratko iznijeti par svojih sjećanja. Pratio sam njegovo pisanje od početka sedamdesetih, a slušao ga kroz sedamdeset i treću i sedamdeset i osmu godinu. Derrida kojeg se sjećam je četrdesetgodišnjak, šarmantan i uspješni profesor na elitnoj »Ecole normale«, okružen obožavateljima i obožavateljicama, te vjernim sljedbenicima iz najrazličitijih zemalja.

Derridine je radove kod nas počela prevoditi grupa oko časopisa »Pitanja«, prije svega ekcentrični ali izvrsni prevoditelj Darko Kolibaš, koji je postavio standarde za prevođenje post-strukturalista kod nas. Stigli smo do Derride preko Heideggera i Gadamera. Derrida je nasuprot ovoj dvojici nadilaženje metafizike prikazao mnogo de(kon)struktivnije, agresivnije, i pomalo bliže književnosti nego li tradicionalnoj nastavi filozofije. Uzmite klasični filozofski tekst, istražite metafore koje ovaj upotrebljava, i onda ih okrenite protiv autora i njegove navodne temeljne namjere. Igrajte se s latinskim, grčkim, njemačkim i francuskim, i pišite na granici između filozofije i poezije. Ova kombinacija revolucije, erudicije i poezije ponijela je mnoge mlade intelektualce. Tako sam i ja završio na njegovim predavanjima, iako mi je službeni mentor bio Paul Ricoeur, nekadašnji Derridin profesor, koji je s njime bio u vrlo lošim odnosima.

Derrida je predavanja držao srijedom. Početkom godine dvorana bi bila dupkom puna. No, nije ga bilo lako pratiti; u tadašnjoj francuskoj maniri, čitao je brižljivo sročen tekst, punih sat i po, nekad i dva. Diskusije je bilo vrlo malo; cijelo je predavanje bilo poput rituala, svečanost dekonstrukcije. Naravno, do sredine polugodišta dvorana bi već bila napola prazna. Bilo je nešto stalnih slušatelja, sljedbenika koji su ga pratili desetljećima, poput nesretne Sare Koffman, koja je iznova svake godine zaljubljeno gutala svaku njegovu riječ. Znali smo pričati nakon predavanja, uvijek o Njemu. I tako sve dok jednog dana nije počinila samoubojstvo. Derridu pamtim kao izuzetno ljubaznog. Dosta smo pričali, bio je spreman objašnjavati i poučavati. I bio je jedan od rijetkih francuskih profesora koji bi otvoreno priznao da nešto ne zna; tada je to u Francuskoj, kao i kod nas, bila velika rijetkost, jer je profesor normalno bio sveznajući. Na primjer, kad sam se počeo zanimati za analitičku filozofiju, pitao sam ga što misli o tome. Rekao mi je da je polemizirao sa Searleom, ali da mi ne može bogzna što reći, jer se analitičarima nikad nije bavio. I ta me se skromnost bila tada duboko dojmila.

   
Dvaput me negativno iznenadio. Pričali smo o jednom mladom Slovencu, koji se tada ni po čemu nije bio isticao. »Da, da«, rekao je Derrida, »znam da mi on nije ostao vjeran«. Bio sam zapanjen: zar veliki filozof poput Derride pamti tko mu je od mladih studenata »vjeran« a tko »nevjeran« po raznim zemljama, velikim i malim! Drugi put sam zajedno s velikom grupom njemačkih studenata uletio u njegov niz o Heideggerovom shvaćanju umjetnosti. Tjednima je objašnjavao obične njemačke izraze. Konačno sam mu, u ime grupe, pokušao reći da su mnogi slušatelji Nijemci, koji su došli iz Njemačke samo radi njega, i da bi možda mogao preskočiti ta beskrajna objašnjenja. Odgovorio mi je: »Ja sam predavanja napisao dugo unaprijed, i nemam namjere promijeniti nije jednu jedinu riječ«. A učio nas je da tekst nije ni svetinja, ni danost, da je bit teksta stalna promjena i »podrugojačivanje«.

U sedamdesetima, razdoblju intenzivnog političkog vrenja, Derrida je po političkom (ne)angažmanu djelovao pomalo konzervativno. Dok je u filozofiji bio izuzetno revolucionaran i razarački, politički je bio mnogo oprezniji. Drugi su se njegovi kolege znali pojaviti na političkim sastancima i manifestacijama; jednog nas je dana ostarjeli Sartre bio počastio svojom prisutnošću. Foucault je uživao u neposrednom angažmanu, Deleuze nešto manje, ali ipak. Derrida je od svih njih bio najviše akademska osoba, klasični profesor filozofije. Zanimljivo je da su se dvojica njegovih vrlo bliskih učenika, Nancy i Labarthe, mnogo kasnije bili angažirali u pomoći našim krajevima, tako da sam s njima održavao prilično redovite kontakte. Derrida se bio okrenuo nastavi u Sjedinjenim Državama. Nakon sedamdesetih više ga nisam susreo.

NOVI LIST, OKTOBAR 2004.