1. Isus je rođen u Nazaretu; Krist u Betlehemu.

2. Isus je imao zemaljskog oca; Krist je bio jedinorođeni Sin Oca nebeskoga.

3. Isus je imao četvero braće i neodređen broj sestara; Krist je bio jedinac.

4. Isusu je učitelj bio Ivan Krstitelj; Krist je bio Krstiteljev rođak i nije mu trebao nikakav učitelj.

5. Isus se ne može razumjeti bez Krstitelja. Krist se ne može razumjeti bez Petra i bez Pavla.

6. Isus je svakog trenutka iščekivao kraljevstvo Božje i preobražaj ovoga svijeta; Krist je proglašavao savršeno ispunjenje božanskog plana i objavljivao da je pobijedio svijet.

7. Isus je živio u iščekivanju velikog prevrata i pazio je da ne utemelji institucije koje bi ubrzo nestale; Krist je osnovao Crkvu namijenjenu da traje stoljećima i povjerio je Petru ključeve kraljevstva imenovavši ga poglavarom Crkve.

8. Isus je zapovijedao svojima da ne propovijedaju poganima jer je došao samo za „izgubljene ovce doma Izraelova“; Krist je poslao učenike u misiju do na kraj svijeta kako bi sve obratili krsteći ih „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“.

9. Isus je osuđivao nepravde; Krist je uzimao grijeh svijeta.

10.  Isus je gubio strpljenje zbog onih vjernika koji su stavljali propise ispred dobrobiti konkretnih ljudi; Krist ga je gubio zbog Židova koji su, vjerni svojoj monoteističkoj vjeri, logično odbijali priznati ga jednakim Bogu.

11.  Isus je htio ostati zauvijek vjeran svojoj religiji, bio je Židov ne samo etnički nego i religijski; Krist je htio osnovati novu religiju, drukčiju od židovstva, čije je nadilaženje predstavljao kao novi savez, za novi narod Božji, u novom Izraelu, u novom Jeruzalemu, s novom zapovijedi i originalnom svetom knjigom zvanom Novi zavjet.

12.  Isus je vodio duhovni život u znaku budnosti (vigilanza) iščekujući kraljevstvo, čijem dolasku nije znao ni dana ni časa, pa je stoga intenzivno gajio vjeru i nadu; Krist je vodio duhovni život u znaku ispunjenja, jer je od početka znao za svoj „čas“, pa stoga nije mogao imati ni vjere ni nade budući da je u sebi oduvijek iskušavao puninu božanske slave.

13.  Isus se nipošto nije smatrao jednakim Bogu, štoviše, kada su ga jednog dana oslovili s „učitelju dobri“, rekao je da ga tako ne zovu, jer je samo Bog dobar; Krist je tvrdio da je „jedno“ s Ocem.

14.  Isus je svakog pojedinca stavljao izravno pred Boga, pred navještaj njegove ljubavi i njegova suda; Krist je između Boga i čovječanstva uvijek stavljao samoga sebe.

15.  Isus je htio živjeti i vidjeti ostvarenje kraljevstva Božjega u kojemu bi ponovno pio vino koje je toliko volio; Krist je došao upravo zato da umre na križu i čekao je svoj čas kako bi ponudio kao žrtvu svoje tijelo i svoju krv. Od Isusa i njegove religije potječe duhovnost kao budnost; od Krista i njegove religije potječe duhovnost kao žrtva.

16.  Isus je bio uhvaćen; Krist se predao. Isusa je poljubio Juda Iškariotski; Krista ovaj nije ni dotaknuo. Isus je šutio pred Pilatom; Krist mu je govorio o istini.

17.  Isus nije bio u stanju sam nositi križ pa mu je morao pomoći Šimun Cirenac; Krist je sam nosio svoj križ. Isus je umro sam i napušten; Krist je umro imajući uz sebe svoju majku, Magdalenu, druge žene i ljubljenog učenika. Isus je umro vičući u očaju; Krist je umro proglašavajući svoju pobjedu.

18.  Isus je umro; Krist je pobijedio smrt i uskrsnuo, i od tada Crkve proglašavaju: „Krist je uskrsnuo!“, s kanonskim odgovorom: „Uistinu je uskrsnuo!“.

19.  Isusa prije rođenja nije bilo; Krist je oduvijek postojao, bio je Riječ, Riječ kod Boga, Riječ kao Bog, „Bog od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, ne stvoren“.

20.  Nitko od nas nije sreo Isusa; svi smo mi sreli Krista. Isus je nepoznat; Krist je svima dobro poznat. O Isusu tek rijetki govore i njeguju njegovu duhovnost; o Kristu se svaki dan na zemlji proglašava božanska narav tvrdeći da je „istobitan s Ocem“ i slavi se spomen njegove smrti i uskrsnuća, izjavljujući da se iščekuje njegov dolazak: „Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo“ (iako zapravo gotovo nitko više ne čeka taj njegov dolazak).

Uzet ću sada ovih dvadeset tvrdnji o razlici između Isusa i Krista i pokazati biblijske temelje svake od njih te ću u vezi s njima razviti opsežnija ili kraća razmatranja, ovisno o logici izlaganja.

ŽIVJETI ISUSOVU DUHOVNOST NIJE RELIGIJSKO PITANJE

 Vito Mancuso, Isus i Krist  (Gesù e Cristo), Garzanti, Milano 2025.

S talijanskog preveo Ivo Kara-Pešić

Platon u Politeji (Republici, Državi) zbori o ratu kao „najvišem umijeću“, naime kao jednom od specifičnih načina rada koji su mogući unutar organizacije „podjele rada“ od koje se sastoji super-umijeće polisa.

I rat je, dakle, „demijurg“.

Štoviše, rat je demijurško djelo koje dovodi do krajnje granice destruktivnu značajku demijurškog – kao što kasnije kapitalizam do krajnje granice dovodi konstruktivnu značajku.

Aristotel, razlikujući „hrematistiku“ od „ekonomije“, tvrdi da je cilj ove druge proizvodnja upotrebnih dobara (sve je ove pojmove baštinio Marx, Marx je naime jedan veliki grčki mislilac), dočim je, tomu nasuprot, cilj „hrematistike“ beskonačna proizvodnja bogatstva. Tako se uz proizvodnju bezgraničnog bogatstva, unutar polisa, nadovezuje bezgranična proizvodnja destrukcije, „najviše umijeće“ rata, o kojem zbori Platon.

2.

Za Freuda rat je neizbježan, budući da je čovjekova egzistencija kombinacija Erosa („ljubavi“) i Nagona smrti. Nastojanje za osujećenjem rata je neostvarivo jer rat pripada „naravi“ čovjeka, konstituiranoj upravo borbom između Erosa i Thanatosa („smrti“), ljubavi i mržnje. Rat je ekstremni izražaj nagona smrti.

Dok je ljubav, tvrdi Freud, poriv za sjedinjenjem, mržnja je poriv za razdvajanjem. Eros konstruira, Thanatos destruira.

No Freud ne vidi da je svako konstruiranje destruiranje i da je svako destruiranje ujedno konstruiranje. Konstruirati neku kuću znači destruirati neku čistinu; destruirati neku kuću znači proizvesti neku čistinu. Ova je implikacija znana ne samo Hegelu i Marxu, nego već prije Platonu i Empedoklu. (Istina, za Freuda, Eros i Thanathos ne djeluju izolirani, nego svagda „pomiješani“, no tu je posrijedi intrinzična smjesa u kojoj svaki od dva činitelja zadržava vlastitu značajku sile koja sjedinjuje ili razdvaja, tako da je posljedak njihove pomiješanosti jednostavno kvantitativna dominacija jedne od njih.)

No između Erosa i Thanatosa postoji još dublja, radikalnija i bitnija solidarnost. Premda je Eros i za Freuda princip mira (ali ne u izričitom smislu „principa nirvane“ koji se kod Freuda podudara s Thanatosom, nego u značenju plodonosnog, konstruktivnog principa mira), ipak postoji suteren u kojemu Eros i Thanathos žive istim životom.

Kazujući ovo, krećemo se u smjeru posve suprotnom od Frommove kritike Freuda, optužbe da je Freud pod pojam Thanatosa sabrao različite funkcije (agresivnost, destruktivnost, sadizam, volju za moć); valja istaknuti da su te različite funkcije upravo kao različite ujedno i razni izražaji identičnog stava: volje za kontroliranjem stvari, odnosno volje za izlaženjem i povratkom u ništinu.

3.

Možemo dati prednost Erosu. No i Eros i Thanatos odgovaraju definiciji umijeća/tehnike koju Platon daje u Symposionu, govoreći o Erosu. Umijeće, odnosno tehnika je, kaže Platon, „uzrok koji omogućuje da stvari iz nebivstvovanja prijeđu u bivstvovanje“ (i obrnuto).

Ma koliko čudno može izgledati ova solidarnost između Erosa i Thanatosa, upravo Platonov tekst govori na nedvosmislen način:

„Ljubav je volja za trajnim posjedovanjem dobra“ i djelo (rad, ergon) Erosa je „rađanje u lijepom, budući da se ne može rađati u ružnom; dočim se u lijepom mora svagda rađati“.

Ovakvim se tvrdnjama najodlučnije ističe tehnička značajka Erosa.

Riječ „dobro“ (agathon) u grčkom jeziku ima ekstremno širok dijapazon značenja: „dobro“ je sve ono što je željeno. „Dobro“ je voda za žednog, hrana za gladnog, odijelo za nagog, radost za nesretnika, uspjelo djelo za tehničara, zanatliju, umjetnika, političara. „Dobro“ je ono željeno i istodobno sve ono što demijurg uspijeva proizvesti.

Čak i riječ lijepo (kalon) i ružno (aischron) izvorno na grčkom imaju puno šire značenje od „estetskog“ značenja na koje smo navikli.

„Lijepo“ je – kako se u Platonovu tekstu eksplicitno kaže – „harmonično“, a „ružno“ je „disharmonično“. „Harmonično“ je ono čiji elementi imaju sposobnost da sebe unaprijed odrede ili predisponiraju u pogledu realizacije neke svrhe. Jasno je onda da Eros ne može rađati (naime stvarati) u „ružnom“, jer ružno je upravo nesposobnost elemenata koji konstituiraju ružnoću da unaprijed sebe odrede u pogledu svrhe, odnosno njihova neraspoloživost za sjedinjenjem koje je konstituirano svrhom. Oni su „disharmonični“ jer ne uspijevaju biti primjerenim sredstvima za stvaranje svrhe. Upravo imajući u vidu ovaj koncept,  Freud je mogao reći da je ljubav poriv za sjedinjenjem.

No tvrditi da je Eros rađanje u lijepom, odnosno da je djelo koje unaprijed određuje sredstva, koristi ih i vjeruje da im može dominirati u pogledu proizvodnje svrhe, tvrditi to znači upravo izraziti samu definiciju umijeća, odnosno tehnike.

Zacijelo se može istaknuti da je jedno platonska ljubav, naime ljubav kao sin Neimaštine, a drugo kršćanska ljubav, ljubav kao preobilje. No neovisno o ovoj razlici, u oba je slučaja, kao fundamentalna crta, prisutna zajednička demijurška značajka.

Platonski Eros je „bez obuće i bez krova“, ali, budući da je i sin Sredstva, odjelovljuje demijuršku silu, naime transformaciju realnosti, koja, koliko god drukčija od preobilja kršćanske ljubavi, ima s njom zajedničko ono bitno, naime sposobnost stvari da prijeđu iz nebivstvovanja u bivstvovanje. „Sredstvo“ se, u grčkom jeziku, naziva Poros i na korijenu ove riječi oblikuje se ono iskustvo (eks-per-ijencija) koje je u središtu eksperimentalne metode moderne znanosti.

I Eros je dakle „najviše umijeće“: kao i rat u kojemu Thanathos pronalazi svoj ekstremni izražaj.

4.

Res publica ili „javna stvar“ polisa jest mjesto iz kojega izrasta Zapad. Tehnika Zapada jest uzrok koji omogućuje da stvari iz nebivstvovanja prijeđu u bivstvovanje.

Postoji riječ (koje se nikad ne sjetimo) koju je izrekao Platon i u kojoj odjekuje drevna Heraklitova izreka: „Sve stvari nastaju posredstvom spora“.

Izraz „posredstvom spora“ prevodi grčki izraz kat'erin. Grčka riječ eris upravo znači „spor“, „rat“.

Kao potvrdu možemo uzeti jedan Heraklitov fragment: „Rat je majka svih stvari“.

Što je Heraklit doista htio reći, zavazda će ostati zagonetkom. No način na koji je Platon preuzeo ovu Heraklitovu izreku ne predstavlja zagonetku.

Postoji dakle jedna riječ, epamphoterizein, kojom Platon, u dijalogu Politeja, imenuje „stvar“ odnosno res Republike.

Ova riječ, složenica sastavljena od tri dijela, dovodi do ovog izraza: epi ta amphotera erizein.

Erizein je infinitiv glagola izveden iz imenice eris. Erizein znači „boriti se“, „ratovati“. Otvorimo li grčki rječnik, naći ćemo da se epamphoterizein znači „biti nesiguran“, „oscilirati“, „biti neodlučan“. No značenje ove složenice ipak je pregnantnije. Ona ne znači jednostavno biti nesiguran „između dvoje“ (epi ta amphotera), nego znači biti osporavan u ratu između dvoje. U Platonovu tekstu ono dvoje koje stvar (res Republike) osporavaju jesu upravo bivstvovanje i niština. Naime, stvar je rat, ne samo u smislu da je osporavana od strane bivstvovanja i ništine, nego je upravo sama stvar sporenje s bivstvovanjem i ništinom kako jedno od ovo dvoje ne bi konačno uspjelo zagospodariti. Biti „stvar“ (bilo koja stvar, od najnježnije do najneumoljivije, od najizvanjskije od najunutarnije, od najmirnije do najburnije) znači biti „rat“.

5.

U središtu je mojih tekstova tvrdnja da postoji nužna implikacija između naše vjere da je bivanje (tj. nastanak i odlazak u ništinu) zbiljsko i ekstremne mahnitosti. Naše je temeljno uvjerenje, koje svi dijelimo ukoliko smo stanovnici Zapada, da je 'svijet' mjesto bivanja. (Naime, stanovnici epohe u kojoj se, ako se ne vjeruje više da s onu stranu bivanja svijeta postoji Bog, sve više i sve intenzivnije vjeruje da je jedina zbiljnost svijet bivanja.) U srži bivanja Eros i Thanatos imaju zajedničku dušu. Ukoliko postoji nužna implikacija između ekstremne mahnitosti i onoga što je „za nas“ krajnja evidencija, tada misliti, s onu stranu mahnitosti, sumrak rata znači misliti sumrak duše naše civilizacije. Uvjerenje što ga svi mi kao stanovnici Zapada dijelimo, naime da stvari proishode i vraćaju se u ništinu – povezano je s Nužnošću ekstremne mahnitosti, budući da je povezano s Nužnošću uvjerenja da su stvari niština. To je odlučna crta mojih tekstova: uvjerenje da stvari, odnosno ne-niština, proishode iz ništine i u nju se vraćaju, identično je s uvjerenjem da su stvari niština. Uvjerenje da je bivstvujuće niština i upravo ekstremna mahnitost.

Ova temeljna mahnitost, koja upravlja poviješću Zapada, izvorni je smisao onoga što nazivamo „ratom“. Smisao koji zapadnjačka civilizacija daje stvarstvu onoga što stvari jesu jest izvorni smisao rata kao prigode Zapada.

6.

Simptom mahnitosti konstituiran je tim fundamentalnim tipom mentalne bolesti – klinički mnogo puta provjerene – gdje je individuum osuđen biti ništinom ili kao niština biti izložen promatranju. „Naša civilizacija“ tretira tu istaknutu crtu mentalne bolesti kao „otuđenje“ ili „alijenaciju“, ne vodeći računa da je ono što se izražava u mentalnoj alijenaciji kao uvjerenje da smo niština zapravo temeljna misao „naše civilizacije“: uvjerenje, odnosno volja da su stvari, ne-niština, zapravo niština. „Stvari“, to će reći ne ono što je apstraktno, nego aspekti, forme, određene i konkretne prigode svijeta.

7.

Naravski, nitko od stanovnika Zapada ne prepoznaje sebe u uvjerenju da su stvari niština. Ovo uvjerenje konstituira nesvjesno naše civilizacije. No ako postoji ta nužna implikacija između naše vjere stanovnika Zapada (i polisa) i volje, uvjerenja da su stvari niština, tada izvorni smisao smrti i rata jest upravo volja da su stvari niština. Ova volja-uvjerenje konstituira izvorni smisao onoga res res-publicae, izvorni smisao stvari. Rat, za Platona, nije naprosto majka svih stvari, nego je sama stvar, odnosno ono što konstituira stvarstvo stvari.

„Za nas“ je riječ „stvar“ veoma siromašna. Pa ipak, to je riječ čiji smisao upravlja svakom djelatnošću Zapada i u sebi sadrži ekstremnu mahnitost koja se može sručiti u Svemu. Grčki smisao stvari upravlja svekolikim djelovanjem Zapada, svim tehnikama, pa čak i takvom vrstom djelovanja koju nazivamo „ratom“.

Čak i ako je moderna znanost najrigoroznija forma u kojoj se očituje grčki smisao „stvari“, može se razumjeti ono što se kazuje prije: da je znanstveno razmišljanje o ratu ista ona svijest koju rat ima o samome sebi.

Grčki smisao stvari upravlja „ratom“ kao što upravlja i „mirom“. Mahnitost grčkog smisla stvari izražava se u neposrednoj formi u onome što imenujemo „ratom“, ali u posrednoj formi i u onome što imenujemo „mirom“ (i „ljubavlju“). Bilo rat, bilo mir, bilo Eros, bilo Thanathos, žive unutar bitnog smisla smrti i rata.

Ukoliko bismo dakle htjeli misliti mogućnost sumraka onoga što nazivamo „ratom“, ne možemo ostati ni u optimizmu onoga koji je čak smatran velikim pesimistom, dakle Freuda. Bolest leži dublje. Ukoliko bismo, dakle, htjeli misliti mogućnost sumraka rata, morali bismo prije svega pretpostaviti mogućnost sumraka grčkog smisla stvari, naime mogućnost sumraka same duše zapadnjačke civilizacije.

Od svih zavodljivih, zlokobnih žena koje prelaze sve granice i proganjaju zapadnjačku imaginaciju, Medeja u nama izaziva najjači šok. Judita, Saloma, Izebela, Dalila, Lady Macbeth – one su ubile ili izdale odrasle muškarce, ali Medejini zločini su strašniji: pripisuje joj se da je umorila svog mlađeg brata, a govori se i da je žrtvovala svoje dvoje djece, osvećujući se zbog odbačene ljubavi. 

Taj grčki mit – tako star da i Homer govori da je starodrevan – ima mnogo varijacija, ali otprilike je riječ o ovome: Ezonu, kralju Jolka u Tesaliji, oteo je prijestolje njegov brat Pelij. Ezonov sin Jazon je spašen i poslan na školovanje kod kentaura Hirona. Kad je odrastao, došao je na Pelijev dvor i pozvao se na svoje pravo po rođenju, ali Pelij je rekao da će predati prijestolje samo pod uvjetom da Jazon donese Zlatno runo iz Kolhide – zahtjev kojeg se smatralo jednakim smrtnoj osudi, jer se Kolhida, smještena na najdaljoj obali Crnoga mora, smatrala nedosežnom. 

Zlatno runo bilo je koža letećeg ovna koji je spasio Jazonove pretke Friksa i Helle, od ubilačkih namjera njihove maćehe. Kad je sretno doputovao na Kolhidu, Friks je iz zahvalnosti žrtvovao ovna i njegovo runo objesio u hramu boga rata Aresa. Jazon je morao ili odbiti zadatak i odustati od svake nade u prijestolje, ili ga prihvatiti i izložiti život opasnosti. Odlučio se za potonje i pozvao pedeset junaka iz cijele Grčke da mu pomognu. To su bili Argonauti – ime su dobili po svome brodu – i nakon mnogo tegoba i pustolovina napokon su stigli u Kolhidu, »barbarsko« kraljevstvo neobičnih običaja: tu se, na primjer, tijela ne pokapaju nego vješaju na drveće u vrećama. Tu je Jazon zahtijevao Zlatno runo kao svoje nasljeđe. 

Kralj Kolhide Ejet postavio je još nemogućih uvjeta: Jazon mora ukrotiti dva bika mjedenih kopita koji izdišu plamen, poraziti ratnike koji niču iz zemlje nakon što zasije polje zmijskim zubima i ubiti strašnoga zmaja koji čuva Runo. Jazon je već bio spreman priznati poraz kad ga je ugledala princeza Medeja, Ejetova kći, unuka boga Sunca Helija, svećenica Trostruke božice Podzemlja i moćna čarobnica, poznata i po iscjeljiteljskim i po uništavačkim sposobnostima. Svladana ljubavlju prema Jazonu, poslužila se okultnim znanjem kako bi mu pomogla da nadvlada razne prepreke i dočepa se Runa. Zauzvrat, Jazon se zakleo svim bogovima da će joj uvijek biti vjeran. Dvoje ljubavnika otplove u noć s Argonautima; no podignuta je uzbuna i kralj Ejet i Kolhiđani pošli su za njima. 

Tu se priče počinju razlikovati. Neke kažu da je Jazon kopljem ubio Medejina mlađeg brata Apsirta koji je stajao na brodu koji ih je progonio; drugi kažu da je sama Medeja umorila brata, raskomadala ga i bacila u more. Tugujući Etej morao je pokupiti njegovo tijelo i stoga su mu Argonauti pobjegli. U svakom slučaju, ljubavni par morao se pročistiti zbog Apsirtove smrti i otplovio je na otok čarobnice Kirke, Medejine tetke, Helijeve kćeri. Nakon još nekoliko eskapada – na primjer, Medeja se riješila kralja uzurpatora Pelija tako što je na prijevaru navela njegove kćeri da ga ubiju, te tako učinila Jazonovo kraljevstvo još opasnijim za njega – ljubavni par, sada i zakoniti bračni par, naišao je na dobrodošlicu u Korintu kod kralja Kreonta. 

Tada se priča pretvara od romantične pustolovine u tragediju. Jazon je zaboravio na svoj dug zahvalnosti i zakletve svim bogovima te odbacio vjernost Medeji. Neki kažu da je podlegao Kreontovim zlobnim primjedbama – »zašto živjeti s tako opasnom ženom, toliko mudrijom i moćnijom od tebe?«) – a drugi pripovijedaju da ga je svladala nova ljubav; treći pak vele da ga je poticalo častohleplje, ali u svakom slučaju, odlučio je odbaciti Medeju i oženiti se Kreontovom kćeri Glaukom te tako postati nasljednikom Korinta. Sama Medeja trebala je biti prognana iz grada. 

Medeja, razdirana sukobljenim emocijama – tugom zbog izgubljene ljubavi, povrijeđenim ponosom, gnjevom, ljubomorom, mržnjom – smislila je užasnu osvetu. Praveći se da prihvaća Jazonovu odluku i da želi mir među njima, poslala je Glauki vjenčani dar – prelijepu ali otrovanu haljinu koja je planula kad ju je obasjalo sunce, a Glauka se u agoniji bacila u bunar. Neki kažu da su Korinćani tada na smrt kamenovali Medejinu djecu; drugi pripovijedaju da ih je ubila sama, bilo da ih spasi od još gore sudbine ili da se osveti Jazonu. Potom je nestala iz Korinta – neki kažu u kočiji koju su vukli zmajevi. Sam Jazon, kojega su napustili bogovi u koje se zakleo, postao je lutalica i na kraju ga je skršio pramac vlastitog broda koji je trunuo. 

Ta priča pripovijeda se uvijek iznova već dva i pol tisućljeća. Ona je nadahnuće pjesama, drama, slika, proze i opera, kojih ima barem dvadeset i četiri. Svaki umjetnik odabire neku od mnogih tradicija, a neki unose vlastite promjene i dodatke. Na primjer, umorenu djecu – dvoje, ne četrnaestoro kao u ranijim verzijama – dugujemo neobično emocionalnoj drami grčkog tragičara Euripida, a mnoge opere u kojima Medeja spaljuje Herin hram i izgori u plamenu preuzimaju taj vatreni kraj od francuskog dramatičara Corneillea. Pjesnik Ovidije najviše se zanimao za dimenziju čarobnjaštva i mnogo pozornosti posvećuje čarolijama na mjesečini; rimski dramatičar Seneka prepušta se nesputanoj retorici i krvi. William Morris u svojoj narativnoj poemi Jazonov život i smrt nudi nam stidljivu, ustreptalu, prerafaelitsku djevu koja plače zbog Jazonove nevjere, a usto je još i plavuša; Charles Kingsley iskušao je muževno-kršćansku interpretaciju – »dečki, klonite se zlih žena, pogotovo tamnokosih vještica!«) Svaki autor preradio je Medeju u svjetlu svog doba i svojih tema; to čini i Christa Wolf. 

Njezin pristup izravan je i originalan. Drugi prije nje osuđivali su glavne Medejine zločine – bratoubojstvo, djecoubojstvo i ubojstvo nevjeste Glauke otrovanom odjećom – ili ih pak tumačili kao djelomično razumljive postupke s obzirom na okolnosti, ali Medeja Christe Wolf izravno poriče da je ona uopće počinila išta od toga. Oslanjajući se na spoznaje moderne antropologije, Wolf postavlja Medeju u doba u kojem se stare religije s božicama u središtu povlače pred novim religijama, s patrijarhalnim bogovima, u kojima kraljevi poriču pravo vladanja kraljicama, a stare se običaje – uključujući ljudsku žrtvu i godišnje raščetvorenje kralja u obredu plodnosti – napušta, premda i dalje imaju dovoljno starih vjernika da bi ih razni vladari uspijevali oživjeti u vlastite svrhe, najčešće da bi učvrstili vlast. U tom smislu, ubojstvo i komadanje Apsirta srodno je Orfejevoj smrti, kojega raskomadaju Bakhantice na proljetnim svečanostima, a Medejina izdaja oca Eteja, i pomoć koju pruža Jazonu, ne pripisuje se, kao obično, nesvladivoj strasti koju je prouzročila strijela iz zlatnoga luka zločestoga Kupida, nego njezinu tajnom znanju o ulozi njezina oca u ubojstvu vlastitoga sina, dinastičkoga suparnika. 

U verziji Christe Wolf Jazon jest voljen, ali tek poslije: njezina Medeja nije bespomoćna žrtva seksualne strasti. Jazon je na početku samo sredstvo za ostvarenje cilja – Medejin bijeg iz krvlju umrljane Kolhide u potrazi za višom i humanijom civilizacijom. Jazonova nevjera predstavlja izdaju njezine idealističke potrage u Korintu, a njen prezir prema njegovu ponašanju je prezir razočaranog stanovnika kolonije u devetnaestom stoljeću koji dolazi u Pariz ili London i shvaća da je imperijalno obećanje plemenitijeg života pusta tlapnja. No, Medeja nije ni antropološko prepričavanje mita u stilu Mary Renault ni pojednostavnjena priča o sukobu muškaraca i žena, o senzualnoj religiji Zemlje i Mjeseca nasuprot hladnoj i apstraktnoj teologiji neba. To je studija o moći i o djelovanju moći, i o tome što ljudska bića čine kad ih moć pritisne. 

Wolf počinje svoju pripovijest u Korintu, u trenutku kad je Jazon odbacio Medeju i sile usmjerene protiv nje su u punom zamahu. Medeja i skupina Kolhiđana koji su pobjegli s njom su imigranti i izbjeglice među Korinćanima. Kolhiđani imaju smeđu put i kuštravu kosu, suprotno blijedim Korinćanima. Drže se za sebe, u svojoj četvrti, poštuju svoje običaje i vode marginalan, često i bijedan život izbjeglica; smatraju ih strancima, te stoga i idealnim žrtvenim jarcima za sve što bi moglo poći krivo. Medeja, kao njihova princeza i bivši vođa, iscjeliteljica i mudra žena – što je tek korak od zle vještice – posebice je ugrožena. Jazonov položaj nije toliko jasan: on je vladar po nasljednom pravu, ali ne može stupiti na prijestolje i svu moć koju posjeduje duguje hiru kralja Kreonta, koji iskorištava Jazona u svrhu svog častohleplja. Medejina zvijezda blijedi, a Jazonova je u usponu, i dvorjani i ulizice na dvoru – čak i Medejini prijatelji i bivša učenica – započinju makijavelijevski ples približavanja i udaljavanja od nje. Bi li trebali pospješiti svoju karijeru tako da ubrzaju njen pad, bi li joj trebali potajno barem malo pomoći, ili pak samo stajati po strani i pasivno promatrati? Ima li Medeja i dalje moć da uzvrati udarac ili je već postala bezopasna? Strah, divljenje, zavist, požuda i mržnja plešu ruku pod ruku, jer što god Medeja bila, ona nije bilo tko: ona je prelijepa, visoka roda, nepredvidljiva, inteligentna i vješta, pa je se ne može tek tako otpisati.

Sama Medeja je mudro dijete koje previše zna i ne može cijelo vrijeme šutjeti o tome da je car gol. Između ostaloga, zna i kako je doista poginuo njen brat Apsirt, čiju smrt Kreont pokušava pripisati njoj i stoga pokreće zla ogovaranja. Nadalje, ona zna mračnu tajnu o samom Korintu. Bila je na tamnim mjestima, u podrumima, i otkrila je da Korint, unatoč bogatstvu, velebnosti i snobizmu, i tome što polaže pravo na viši oblik civiliziranosti, nije ništa bolji od Kolhide: koliko god on prikrivao tu činjenicu, i njegova moć se temelji na žrtvovanju djece. Poput mnogih civilizacija prije i poslije njega, Korint počiva na tlačenju slabih i smrti nevinih. Opasno je toliko znati, ali Kreont i njegovi laskavci ne mogu okriviti Medeju za ono što zna a da i sami ne priznaju da znaju to isto, a to se ne može izreći. Mačka vreba miša, ali tko je tu miš, a tko mačka? 

Nakanu Christe Wolf u toj fascinantnoj preradi odaje početni citat Elisabeth Lenk: »...zidovi oko razdoblja vrlo su blizu jedan drugome. Ljudi iz drugih stoljeća čuju odjek naših gramofona, a mi kroz zidove vremena vidimo kako posežu za slasnim obrokom«. To je priča o Medeji, doista; ali to je i priča o nama. Poput izvrsnog romana J. M. Koetzeea Čekajući barbare, čija se radnja odvija u nekomu izmišljenom carstvu, ali zapravo tematizira pad apartheida u Južnoafričkoj Republici, i poput remek-djela Car Ryszarda Kapuścińskog, koji obrađuje posljednje dane etiopskog cara Hailea Selasija, ali zapravo tematizira korumpirani komunistički režim u Poljskoj, Medeja Christe Wolf potiče neugodne asocijacije. U jednom trenutku poistovjećujemo tamnopute Kolhiđane s Turcima u Njemačkoj, ili s ljudima afričkog podrijetla u Europi i Sjevernoj Americi, ili pak sa Židovima; malo poslije obavijeni smo ozračjem nepovjerenja i izdaje koja je obilježila propast istočnonjemačke hegemonije, kada se činilo da je zabiti nož u leđa nekome jedina obrana od toga da ga on ne sjuri između vaših kralješaka. Nadalje, sada smo u eri krupnoga kapitala – u svom vlastitom dobu, ovdje i sada, kad nastaju i propadaju kapitalistička mini-kraljevstva, unutar zidova golemih korporacija, kad se bez krvi može zakotrljati glava šefa, koju mu je za poslovnim ručkom odrubila njegova dotadašnja desna ruka, kad postoji obilje preteksta, a istinski tekstovi se uništavaju, kada su špijuni posvuda, a čak i aparati za kavu imaju uši. 

Medeja nije nikakva dvodimenzionalna alegorija. Poput tunela sa zrcalima, ona je puna odraza i odjeka. Pitanje koje postavlja čitatelju, mnogim glasovima i na mnogo načina, glasi: u što biste bili spremni vjerovati, što prihvatiti, što skrivati i što učiniti kako biste spasili vlastitu kožu, ili samo ostali u okrilju moći? Koga biste bili spremni žrtvovati? To su teška pitanja, ali upravo njihovo postavljanje glavna je zadaća ove teške, domišljate, inteligentne i itekako potrebne knjige.