Uz knjigu Julia Kristeva: Le Génie féminin: Hannah Arendt

Kada bi Hannah Arendt upitali o poteškoći s kojom se susrećemo kada pokušavamo navesti makar jedno žensko ime koje je obilježilo povijest filozofije, ona bi jednostavno odgovorila: „Jednoga bi dana vrlo lako žene mogle biti filozofi”, pojašnjavajući pritom da se to ne odnosi na nju, koja se radije skromno definirala kao politička teoretičarka ili tek „politička novinarka”, namjeravajući se tako razlikovati od filozofske tradicije čiju su nemoć u poimanju zbilje pokazala totalitarna iskustva 20. stoljeća. No ova opsežna knjiga, prilično zahtjevna stila pisanja, koju joj je posvetila Julia Kristeva s empatijom koja gdjegdje ide sve do identifikacije, navodi nas na pitanje: nije li Hannah Arendt ipak ta prva istinska žena filozof? Ili, drukčije rečeno, u čemu to ona nije bila filozof? U svakom slučaju misliteljica i „ona koja razumije”, kako je rečeno, eto što je u potpunosti bila – pri čemu je velika zasluga ovog eruditskog djela što se ne ograničuje samo na znane činjenice.

Doista, Hannah Arendt istaknula se jasnim prokazivanjem ekvivalentnosti nacističkog i sovjetskog režima, unatoč njihovim različitim metodama, kako bi iz toga izvela samu bit totalitarizma; doista, izazvala je skandal izvještavajući za New Yorker sa suđenja Eichmannu, kojemu je prisustvovala u Jeruzalemu, ali za koje bi bila radije vidjela da se održalo pred međunarodnim sudom i u kojemu je nedvosmisleno osudila optuženika, istodobno naglašavajući nesposobnost tog banalnog Nijemca, „ogledni primjer malograđanina”, da iskorači iz jezika sazdanog od klišeja i da makar na trenutak misli iz perspektive drugoga; doista, bila je prva koja je intervenirala u židovsko-arapski, a ubrzo i izraelsko-palestinski problem, smatrajući unatoč tome prijeko potrebnim stvaranje židovske države kako bi se ispravilo „to odsustvo političkog koje, po njezinu mišljenju, obilježava židovsku tradiciju” – no svi ti stavovi, taj angažman koji je bio tegoban jer je počivao na njezinoj neovisnosti duha (to Selbstdenken koje je baštinila od Lessinga), nikako se ne mogu objasniti samom činjenicom, premda središnjim događajem u cijelom njezinom životu, da je bila djevojka dovoljno slobodna da voli svog profesora, već slavnog Heideggera, u kojemu je nadahnula duboku strast koja se kasnije pretvorila u trajno prijateljstvo, a koje se njezina biografkinja ovdje čuva zatvoriti u okvire kič romana. Ne, Julia Kristeva uzdiže svoju pripovijest naslovljenu Hannah Arendt na jednu drugu razinu, jedinu koja dolikuje toj ljudskoj egzistenciji, povijesti koja je, kao i sve ljudske egzistencije, izrazito osebujna. U tom smislu, doista je posrijedi biografija, premda biografija koja i sama propituje, posvećena onoj čije je zanimanje bilo misliti, nesumnjivo isprva u Heideggerovoj sjeni, ali ne postajući nikada njegovom sjenom. Naprotiv, ovdje nam se pokazuje da se vrlo rano, to jest već od svoje disertacije o Pojmu ljubavi kod Augustina (1928), neprestano trsila razlikovati od onoga kojemu se toliko divila i kojemu je na kraju oprostila, unatoč kolebljivim, dugim i očitim rezervama, njegovo ponašanje za vrijeme rektorskog mandata, ne propuštajući pritom dublje istražiti razloge te velike gluposti („eine grosse Dummheit”, kako je sam govorio) počinjene jer je zaboravio da je „javna sfera” zapravo „provizorni pluralitet koji svagda iznova treba udešavati”, vidjevši u tom trenutku u njoj „jednodušnu i mističnu strast” jednog naroda, vjerujući, poput Platona, da je filozofima moguće izigravati kraljeve u svijetu politike. Stoga je, što se nje tiče, Hannah Arendt neprestance pazila da svoju originalnu misao izgradi u „međuprostoru”: istodobna zaštićenost od povlačenja i uključenost u djelovanje, kako bi izbjegla solipsističku zamku mišljenja.

Tada započinje pripovijest o životu one kojoj je pripovijest o svakom životu bila važna, u ovom slučaju o životu židovske djevojčice iz Njemačke, rođene u Hannoveru 1906. godine, koja je ostala sama s majkom nakon smrti djeda i oca, postala Heideggerovom učenicom, a potom od 1933. prognana u Francusku i od 1941. u Sjedinjene Američke Države, koja je živjela duhom, pišući na vlastitom jeziku, a zatim na engleskom. Razborito, kako bi što bolje definirala njezin lik, Julia Kristeva prepušta se slobodnom promišljanju o nekoliko njezinih fotografija, jer se ona koja je mrzila slavne ličnosti, ne odbijajući se pritom pojavljivati u javnosti, nije zadovoljila time da bude samo „girl-phallus” koju bi psihoanalitičar lako „dešifrirao” u slici osamnaestogodišnje adolescentice, ljubavnice tridesetpetogodišnjeg Heideggera, zavodnice „osobito kada misli”, kojoj nisu nedostajale „androgine dvosmislenosti”. Stvar je u tome što je ona postupno postala ta žena misli koja je umrla 1975. godine, čije nam dvije fotografije iz 1944. i 1950. pokazuju, „sve do karikature”, lice otvrdnulo „borbom koja ju je vodila razumijevanju”. S tako ocrtanom heroinom, uvučeni smo u tok te egzistencije koja istodobno poštuje i život i mišljenje – budući da jedina pravedna metafora koja, po njezinu mišljenju, odgovara životu duha može biti samo „osjećaj da si živ”.

Uistinu, intelektualni itinerar njezina vlastitog života, čija je prva i odlučujuća etapa bila njezina disertacija iz 1928. godine, nije imao drugu svrhu doli utjeloviti se polazeći od Augustinovih riječi: Initium ut esset homo creatus est – da bi bilo početka, stvoren je čovjek! Ova žena bez djece vazda je smatrala da taj početak počiva u svakom pojedinačnom rođenju, toj radikalnoj novosti unutar pluraliteta, koja je „preduvjet ljudskog djelovanja” – pri čemu se svaki ljudski život na koncu ispunjava u priči koja se o njemu može ispričati i koja se mora ispričati: u biografiji. Težak, problematičan žanr, „koliko rizičan toliko i heterogen”, primjećuje Kristeva, ali žanr koji Hannah Arendt zorno ilustrira pišući povijest koja je se izravno tiče, povijest Rahele Varnhagen (Život jedne njemačke Židovke u doba romantizma, 1933). U definitivnom otklonu od osobnog lirizma svojih mladenačkih pjesama pisanih hajdegerovskim jezikom, ova se knjiga već tada „pretvara u pravi laboratorij Arendtine političke misli koja kuje svoje buduće koncepte u dodiru s 'pojedinačnim', čiju 'povijesnu tradiciju' ona sama dijeli”. U njoj se bavi cjelokupnom dramom nemogućnosti asimilacije, budući da asimilacija nije ništa drugo doli „očajnički pokušaj ponovnog rođenja”, a dvaput se roditi ne može. U tome se retroaktivno uočavaju određene konstante objašnjene u njezinu kapitalnom djelu Izvori totalitarizma (1950.): „...židovstvo je moglo prestati biti političkom i povijesnom činjenicom i pretvoriti se u osobni i privatni problem tek onda kada se sve, neovisno o razlozima, održavalo u dvosmislenosti 'želje da se istodobno bude i ne bude Židov'.” Kako god bilo, unatoč predbacivanjima za anticionizam koja su joj se često upućivala, i unatoč njezinim duhovnim prijateljstvima s Hermannom Brochom, Walterom Benjaminom ili Kurtom Blumenfeldom, Hannah Arendt postupno će izabrati da ne pridaje pretjeranu važnost činjenici što je osobno Židovka ili Njemica, iako će vazda govoriti u ime Židova. Tako se u jednom od njezinih pisama Heideggeru iz 1950. godine može pročitati: „Nikada se nisam osjećala Njemicom, a već se dugo ne osjećam Židovkom. Osjećam se onim što doista jesam – djevojkom pristiglom od drugud.”

Ovdje nije riječ o poricanju, a još manje o izgovoru, nego tek o političkoj viziji koja je navodi da ne voli nijedan narod kao takav, niti ijednu posebnu društvenu klasu, nego isključivo svoje prijatelje koje beskrajno poštuje. Stoga je slobodna u svojim rasuđivanjima, svojim postupcima, kao i u održavanju netaknutima zahtjeva mišljenja „pritom se brinući za pojedinačno”, čiji se smisao ne može izvesti iz nekog već zadanog univerzalnog koncepta. No ova opsežna misao pruža brojne nijanse, među kojima se ističe ustrajnost kojom nam Kristeva pokazuje koliko je Hannah Arendt sumnjičava prema prečesto neodgovornom pjesniku kao što je bio Brecht, koji je odbio osuditi Moskovske procese, ali i prema umjetniku, osobito modernom umjetniku koji je „kvintesencija homo fabera”, spremnog da se prikloni konzumerizmu: „U krajnjoj liniji”, pita se Kristeva, „ne bi li glavno djelo, za Arendt, zapravo bilo 'nedjelo', nenapisano djelo koje se nije potrudilo 'reificirati' u proizvod?”, budući da nam njezini tekstovi uostalom manje ostavljaju dojam djela, a više dojam čina. To je i zato što u životu pripovijesti ona ponajprije traži život koji se potvrđuje sam od sebe i koji hoće. Ta volja za moć ispituje se polazeći od Nietzschea, ali kako bi se uzdigla prema judeokršćanskoj riječi sve do svetog Augustina, pa čak i svetog Pavla, u kojemu nas poziva da vidimo izumitelja unutarnjosti: „Zajedno se rađaju volja, unutarnjost čovjeka-koji-hoće i njihova dvosmislenost: njihova nepremostiva višeznačnost.”

Uostalom, njezino cjelokupno djelo, koje najavljuje „utjelovljenje nekadašnjeg filozofskog zahtjeva u samom srcu ljudskih poslova”, neobično postavljajući, polazeći od čitanja Kantove Kritike snage suđenja, utemeljujuće elemente „proširenog načina mišljenja” koji bi pogodovao „kozmopolitskoj egzistenciji” čovjeka sposobna za ukus i/ili rasuđivanje, a potom tematizirajući oprost i obećanje, na koncu navodi Juliju Kristevu da usklikne: „Čovjek se mora zapitati nije li ova kasna Arendt najpostkršćanskiji od svih modernih mislilaca koji su čuli Nietzscheovu i Heideggerovu riječ.”

Uistinu, ostajemo iznenađeni ovom ženom filozofom koja nam u svom egzilu govori polazeći od naše stare europske kulture – ona koja je, unatoč Auschwitzu, odbila povjerovati da je njezin materinski jezik poludio; i ubrzo uviđamo kakvu bi ulogu njezin tako inteligentan i ljudski primjer još mogao igrati u budućnosti, dok je nesreća u tome što se problem totalitarizma vazda iznova postavlja u svim smjerovima, pri čemu se užas nepodnošljivog metamorfozira kako bi se lakše održao; no „utjecaj određenih djela”, piše Julia Kristeva, „ne svodi se na zbroj njihovih elemenata. On ovisi o povijesnom rezu koji ona čine, o njihovim odjecima i posljedicama, ukratko, o našem prihvaćanju.” I ona nas uvjerava da čitamo djelo Hannah Arendt, sačinjeno od desetak svezaka i nebrojenih članaka, nakon što nam je za njega dala ključeve u ovom prvom svesku trilogije naslovljene Ženski genij. Preostala dva sveska posvećena su Melanie Klein (1882 – 1960) i Colette (1873 – 1954). To je zato što će, proglašava Julia Kristeva kao razumna feministkinja, „dvadeset i prvo stoljeće biti žensko, u dobru ili u zlu. Ženski genij, kakav nam se ovdje prikazuje, budi nadu da postoji šansa da to ne bude u zlu.” Ono što vrijedi za Hannah Arendt trebalo bi vrijediti i za istraživačicu koja otvara stvarnu mogućnost psihoanalize psihoze, kao i za romansijerku koja je tako prirodno uspjela „natopiti francuski jezik svojim poganskim okusima koji čine šarm naše civilizacije”.

S francuskog preveo Mario Kopić

Prognana od frankista, protjerana iz Italije, španjolska misliteljica u jednom dahu piše rapsodično djelo prepuno pomnje prema najinfantilnijem, ali i najokrutnijem dijelu čovječanstva. Misao koja i danas objašnjava da Povijest treba žensko mišljenje. Kako ne bi presahnula.

María Zambrano stoji postranice, uredno sjedeći za malim stolićem u Caffè Greco. Piše sa žarom, gotovo zanesena i obuzeta, unatoč žamoru okolo sebe. Ti talijanski glasovi, u isti mah bliski i strani, najprikladnija su pozadina njezinih misli. Rim se čini surogatom domovine u egzilu, upravo u času kada egzil postaje krajnjim obzorjem njezina života. Povratak je, naime, sada već privid. Posvuda u Europi s olakšanjem se pozdravlja ponovno pronađena demokracija. Samo je Španjolska vraćena svojoj najmračnijoj sudbini, predana frankističkom režimu, napuštena od sviju. Nada republikanskih prognanika zavazda se gasi. Pa ipak – María Zambrano to dobro zna – španjolski je narod uz Republiku. Nezakonit, obmanjujući i nasilan je frankistički poredak, uvezeni proizvod, sjenka moderniteta, ishod totalitarne infekcije.

Najprije su se – bilo je to još 1953. godine – smjestile u hotelu Albergo d’Inghilterra. U tim zaštićenim i udobnim sobama dvije sestre, María i Araceli, ostale bi i dulje, samo da su mogle, uživajući u svim blagodatima što ih nudi privremeni zastoj u životu. Potom su uspjele pronaći mali stan na Lungotevereu – a zatim još jedan u blizini Piazzale Flaminio. Iako je zadržavao patinu provincijalizma, grad je bio prožet dotad neviđenom kulturnom uzavrelošću. Zahvaljujući Eleni Croce posjećivale su krug intelektualaca okupljenih oko Alberta Moravije i Else Morante, upoznale Cristinu Campo i Elémirea Zollu, i obnovile kontakte s iseljenim Španjolcima, među kojima su bili Rafael Alberti i José Bergamín.

Tko zna, možda je najviše uznemirujuć i najvjerniji portret mlađe sestre Araceli onaj koji je iscrtala Elsa Morante, koja je u svom posljednjem romanu Aracoeli od nje učinila majku pogođenu tajanstvenom bolešću, žrtvu ponorne nesreće, plijen nezaustavljiva bijesa. To se dogodilo u Parizu pod nacističkom okupacijom: njezin suprug, istaknuti republikanac, bio je uhvaćen, izručen Španjolskoj i strijeljan. Araceli je preživjela mučenja, ali ju je to nasilje gurnulo u bunilo. María joj je pritekla u pomoć, ne umišljajući da je može spasiti. „Nisi bila ni tamo ni ovdje, Izmeno, sestro moja. Bila si sa mnom. Neki ljudi, ne znam tko, prolazili su tuda ne ulazeći, jer su znali da smo ovdje, sjedinjene i izdvojene, nas dvije, obje odjevene u bijelo“. Zambrano je tada napisala Antigonin grob. Ali je također ponovno promislila i samo bunilo (delirio).

Žene su stoljećima bile tajne stanovnice, čuvarice „tajanstvenih vrela života“, uronjene u drob Povijesti, gdje su izučile predaju volje, rastakanje vlastitoga ja. Ostale su buncati (de-lirare), izlazeći iz zadana kolosijeka, gubeći se u tom polumraku. No to nije ograničenje – to je njihov višak, ono više, čega se ne mogu i ne smiju odreći. Jesu li stoga žene ponovno rođenje, mogućnost iskupljenja za filozofiju? María je Zambrano uvjerena u to.

Svedena na pseudosistem „tvrdih i neranjivih, sterilnih i nemoćnih istina“, filozofija treba žene kako bi vratila ono što je, u ime zasljepljujuće svjetlosti uma, htjela prognati: od mistike do sna. To su sva ona obličja života u kojima se vlastito vrijeme nastanjuje u stranosti. Pa i san, naravno, koji se ne može promatrati samo kao predmet analize. Riječ je o prepoznavanju da smo „djeca svojih snova“ znatno više nego što bismo to željeli priznati. Tko može utvrditi granicu između sna i misli? Tko može reći koliki udio snovi imaju u Povijesti?

Postoji muški način mišljenja: to je idealizam zapadnjačkog čovjeka koji je u solipsističkoj vrtoglavici svoje slobode izgubio „majku i dušu“, prevodeći oskudicu koja ga obilježava od rođenja u ciničnu aroganciju adolescenta pohlepnog za postojanjem i posjedovanjem. María Zambrano izvrće taj stereotip, upućujući samilostan pogled prema tom najinfantilnijem, a time i najokrutnijem dijelu čovječanstva. „Ovaj svijet je svijet muškaraca. Ona je, sa svoje strane, ćutila da živi onkraj svijeta muškaraca“.

Preživjela je tolike brodolome, tolike rastanke. Pa i odvajanje od supruga Alfonsa Rodrígueza Aldavea koji, ostavši u južnoameričkom egzilu, nije htio razumjeti dramu koja ju je razdirala kada je ona, zbunjena kći, morala postati majkom vlastitoj majci, koja je umirala za vrijeme duge europske noći, u beskrajnoj agoniji. „Biti na umoru znači ne moći umrijeti zbog nade“. Uostalom, on, „čovjek moći, onaj koji zapovijeda“, izrekao je tada svoju presudu protiv Maríje: „I ne osuđujem te na smrt, hoću reći: osuđujem te na život bez mene“.

Ona i Araceli, dakle, u oskudici i među preprekama, činilo se da su pronašle pokoji tračak spokoja u tom Rimu šezdesetih godina koji se, politički rastresen, pripremao za „dolce vitu“. No te dvije španjolske sestre morale su djelovati ekstravagantno i bizarno. K tome su u kući držale mnoštvo mačaka. Ukratko, te „mačkarice“ nisu bile po ukusu okoline. Je li bilo previše tražiti da se razumije potreba za udomljavanjem tuđe nesreće u vlastitom domu? Možda je to bio neki uznemireni susjed. Kako god bilo, demokršćanski režim odradio je svoj dio posla. Sigurno je da je u augustu 1964. godine za obje stigao nalog za protjerivanje, izbačene su iz Italije pod optužbom za komunizam i subverzivno djelovanje. Bila je to trauma. Elena Croce uzalud ju je pokušavala ublažiti.

Pronašle su utočište u jednom švicarskom seocetu na planinama Jure, u kući na rubu šume. U tom životu svedenom na bitno, u toj asketskoj izolaciji, María se u sjećanjima vraćala svom opetovanom egzilu. Nije bilo odlaska koji joj se nije činio poput smrti. Evo: u egzilu izranja postojanje u svojoj goloći. Zbog tog svog plutanja bez ikakva uporišta, prognanik uznemiruje onoga tko vjeruje da je ukorijenjen. Ona se svaki put osjećala kao da se „od-rađa“, svedena na ništinu, a ipak ponovno rođena, upravo zahvaljujući ritualu egzila, koji je samorađanje, rađanje kroz sebe. Egzil i rođenje postat će šiframa njezine filozofije.

Pisala je, neumorno, u noćima koje je provodila u nesanici, iščekujući zoru. „Praskozorje se pojavljuje u svemu što sam napisala i u svemu što sam proživjela. Reklo bi se da volim noć jer je ona prolog Praskozorja“. Pomnja prema tim praskozornim gestama, što izranja u njezinoj možda i najljepšoj knjizi Šumske jase (Chiari di bosco), zrcali se u ljubavi prema pjesništvu, tom osjećanju stvari u stanju njihova nastanka, tom ranom jutru jezika bez kojeg filozofija ne može.

Iz aviona je ugledala krovove Madrida. Bio je 20. novembar 1984. Ponovno je pomislila na onaj 28. januara 1939. kada je, u dugoj koloni izbjeglica, prešla granicu na Pirinejima, ostavljajući iza sebe Niñu, Španjolsku Republiku, tu „Španjolsku djevojčicu“ utopljenu u krvi i pokopanu „življu nego ikad“. Nije joj se svidjela zaboravna lakoumnost koja je pljeskala pomirenju. Ali znala je da Povijest, premda žedna nevinih žrtava, ne može izbrisati san što prebiva u njezinu drobu, upravo ondje gdje prošlost zakazuje potajni sastanak s budućnošću.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Pokadšto, puštajući da pokraj mene prohode moji najmiliji likovi, razmišljam o tome koga bih rado susrela u svijetu lišenom prostornih, jezičnih i vremenskih granica. Bi li to bio Anton Čehov, Terezija od Lisieuxa ili Nelly Sachs? Ili pak, u prvom redu, uprav ona autorica dnevnika iz Amsterdama? Ne, ne Anne Frank, u čijoj je sjeni dugo stajala, nego Etty Hillesum. Prije više od dvadeset godina njezino sam ime otkrila u jednoj antologiji židovskih tekstova iz Amsterdama i umah ostala taknuta zrakom svjetlosti: ta vitalnost, taj feu sacré – i kakav humor, kakva senzibilnost! I ne mogu zanijekati: njezina jezična darovitost, koja je davala naslutiti buduću pjesnikinju, jednako me tako zatravila. Otada sam neprestance nailazila na njezino ime: jednom posve neočekivano, izlazeći u Torinu iz tramvaja na putu prema knjižari u čijem je izlogu visjela slika Etty Hillesum, okružena talijanskim izdanjima njezinih dnevnika. Svojim je budnim očima uputila osmijeh putnici i učas učinila da zaboravim buku i užurbanost jedne živahne gradske četvrti.

Intenzitet jednog života

Mnogo se pojašnjavajućih sažetih formula nudi za Etty Hillesum: bogotražiteljica, mističarka, žena koja ljubi, mirotvorka, svjedokinja vremena. No, ona je sama za se skovala pojam koji pogađa samu srž njezina postojanja. Iz sabirnog logora Westerbork, posljednje postaje njezina kratkog života prije no što će biti deportirana u Auschwitz, potječe ovaj zapis:

„Kada bih noću ležala na svojoj pritki, usred žena i djevojaka što tiho hrču, glasno snivaju, potajice plaču i prevrću se [...], tada bih često bila beskrajno ganuta, ležala bih budna i puštala da događaji, odveć dojmova jednog predugog dana prođu u mislima pokraj mene i pomislila bih: Dopusti mi onda da budem misleće srce ove barake [...]. Sada ovdje ležim strpljivo i smirila sam se, ćutim se i bolje, ne zato što to želim iznuditi, nego uistinu bolje [...]. Sada ponovno imam i snage za hodanje; više ne razmišljam o planovima i rizicima, neka dođe što god mora doći, kako god dođe, bit će dobro [...].“

Etty Hillesum pripada onima koji su rano dosegnuli punu dovršenost, onim ljudima koji unatoč svojoj mladosti posjeduju izvanredno znanje i osjećajnost. Nešto slično susreće se u liku i djelu slikarice Paule Modersohn-Becker. Obje su žene živjele takvim intenzitetom kao da su u najdubljoj nutrini znale da im je dosuđen samo kratak isječak vremena. „Zalihu cijelog jednog života potrošila sam u nekoliko mjeseci“, piše Etty Hillesum. Kako jedna tako i druga, tragale su za krajnjom mogućom jednostavnošću, bilo u mišljenju i molitvi ili u umjetničkom oblikovanju. Kod jedne se sve prelijevalo u platna, kod druge u dnevnike. Etty Hillesum svojim diarijima ostavlja fascinantno svjedočanstvo ženske snage ljubavi i patnje, stvaralačkog dara i spiritualnog prožimanja svakodnevice. Budno je sudjelovala u društveno-političkim zbivanjima, a ipak zadržavajući kritičku distancu:

„Komad povijesti koji sada proživljavamo mogu vrlo dobro podnijeti, ne slamajući se pod njim. Točno vidim što se događa i zadržavam bistru glavu. Pokadšto je, doduše, kao da se sloj pepela spušta na moje srce. I tada mi se čini kao da moje lice vene i iščezava pred mojim očima, iza mojih sivih crta lica stoljeća jedno za drugim posrću u ponor, i tada se sve zamagli pred mojim očima i moje srce ostavlja svaku nadu. To su samo časovi, odmah nakon toga ponovno vladam sobom, glava mi ponovno postaje bistra i mogu nositi svoj udio u povijesti, ne lomeći se pod njim. Kada se jednom počne koračati držeći se za Božju ruku, da, tada se korača dalje, cijeli život postaje jednim jedinim putovanjem [...].“

Etty Hillesum živjela je svoj život tako intenzivno da se morala činiti ugroženom. „Pacijentica mora voditi miran život“, stajalo je u njezinoj liječničkoj potvrdi. No, sva su čula ove žene, koja je svoje stoljeće željela upoznati „izvana i iznutra“, bila neprestance otvorena. Njezina ju je ljubopitnost stalno držala u treperavom nemiru. Krivulje groznice u njezinim dnevnicima prizivaju u spomen rečenicu svetog Augustina, u čijim je spisima Etty Hillesum svagda iznovice čitala: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, o Bože.“

Rano je ova žena krenula tragom ljubavi. Sa svojim prepunim bogatstvom čuvstava, koje je bilo praćeno inteligencijom, okretala se prijateljima i prijateljicama kao i voljenim muškarcima. I tu je riskirala pustolovinama i aferama – sve do pokušaja pobačaja, budući da, s obzirom na obiteljsku psihološku opterećenost, nije željela preuzimati nikakav rizik. Ipak, ta višestruka amurozna iskustva razdirala su je, kako je kasnije spoznala. Sada se sve više usmjeravala prema Bogu, jer je ćutila da sama ljudska ljubav nije mogla utažiti njezino čeznuće:

„Ponovno ću čitati svetog Augustina. Tako je strog i strastven. I tako pun žara i predanosti u svojim ljubavnim pismima Bogu. Zapravo su to jedina ljubavna pisma koja bi čovjek trebao pisati: ljubavna pisma Bogu. Je li vrlo uobraženo ako od sebe tvrdim da imam previše ljubavi u sebi da bih je mogla dati samo jednom jedinom čovjeku?“

Židovski životni svijet Amsterdama

Godine svoje rane odrasle dobi Etty Hillesum provela je u jednom od gradova s najbogatijom tradicijom europskog židovstva, u Amsterdamu. Od početka novovjekovlja ovdje su se oblikovale dvije velike židovske skupine: od španjolsko-portugalskih izbjeglica krajem 16. stoljeća nastala je sefardska zajednica koja je govorila ladino. Početkom 17. stoljeća, potom, od njemačkih i istočnoeuropskih useljenika oblikovala se aškenaska zajednica koja je govorila jidiš. Španjolsko-portugalski Židovi većinom su bili imućni, budući da se radilo o maranskim (dakle, prisilno pokrštenim) bogatim trgovačkim obiteljima. Oni su davali ton na privrednom, znanstvenom i umjetničkom polju, dok su se siromašniji njemačko-istočnoeuropski Židovi okrenuli uličnoj trgovini ili su radili za portugalsku subraću po vjeri.

Od početka 17. stoljeća uspostavile su se bliske veze između Židova i dinastije Oranje, kraljevske obitelji. Već je Vilim Oranski (1533 – 1584), „otac domovine“ i spasitelj nizozemskog protestantizma pred protureformacijom, imao židovskog zeta, Don Emanuela. Jedan od njegovih nasljednika na prijestolju, Frederik van Oranje (1584 – 1647), posjetio je 1642. godine Portugalsku sinagogu i time dao svoj znamen uvažavanja. Gotovo 350 godina kasnije (1987), kraljica Beatrix otvorila je u Amsterdamu novi „Židovski povijesni muzej“ (Joods Historisch Museum).

Židovska elita Amsterdama zauzimala je istaknut položaj u međunarodnom poslovanju s dijamantima, kao i pri izgradnji nizozemskih kolonija i trgovini s tim novim posjedima krune. U 17. stoljeću Amsterdam je izrastao u jednu od najznačajnijih trgovinskih metropola Europe, a istodobno se razvio u utočište progonjenih Židova. Razvio se živahan kulturni život, potpomognut visoko razvijenim tiskarstvom. Amsterdamski tiskari proizvodili su djela na hebrejskom, španjolskom i portugalskom jeziku i djelovali kao posrednici između židovskog i kršćanskog svijeta.

Vjerska tolerancija, kakva bi u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama bila nezamisliva, rano je odredila židovski životni svijet Amsterdama. Ustav iz 1848. godine konačno je utemeljio ljudska prava i jednakost nizozemskih Židova kao građana države. Iako ni Nizozemska nije ostala posve lišena antisemitizma, paralela s narodnjačko-rasističkim antisemitizmom, kakav je u Njemačkoj nakon 1870. postao politički utjecajan, u Nizozemskoj nije postojala. Dok se u Njemačkoj antisemitizam podupirao i službeno, nizozemska kraljevska kuća smatrala se vrhovnim čuvarem ustava i njegovih vrijednosti, napose vjerske tolerancije⁷. Unatoč tomu, ne može se zanijekati činjenica da je za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu i tu procvjetalo prokazivanje (Denunziantentum).

Biografski uvidi

Na pozadini tog židovskog životnog svijeta smješta se i životni put Etty Hillesum. Visoka razina spremnosti na toleranciju te mlade žene, kao i njezin neovisan duh, nezamislivi su bez ugođaja Amsterdama. Duh toga grada sa svojim bogatim tradicijama, kao i njegova klima otvorenosti, oblikovali su je i učvrstili u njezinu velikodušju. U njezinim zapisima nema ni traga skučenosti; naprotiv, tu se sve otvara, štoviše, ruši granice. No, Etty Hillesum nikada nije podlegla patosu, nego bi se odmah vratila na zemlju, pokazujući pritom divnu samoironiju. U tome se pokazala kao pragmatična Nizozemka. Dana 7. jula 1943. godine, usred razdoblja okupacije, napisala je ove rečenice, koje je, kao i toliko puta, zaključila trijeznom opomenom samoj sebi:

„Kao da svakog časa sa mene spada sve više tereta, kao da su za mene ukinute sve granice koje danas dijele ljude i narode. U nekim časovima čini mi se kao da mi je život postao proziran, a tako i srca ljudi, gledam i gledam i shvaćam sve više, i postajem iznutra sve mirnija, u meni je povjerenje u Boga koje me u početku, zbog svog naglog rasta, gotovo plašilo, ali koje sada sve više biva moje. A sada na posao.“

Etty Hillesum, koja se zapravo zvala Esther Hillesum, rođena je 15. januara 1914. godine u gradu Middelburgu na jugu Nizozemske, kao dijete asimilirane obitelji. Njezin otac, Louis Hillesum, bio je profesor klasičnih jezika u gimnaziji i podravnatelj gradske gimnazije, učen čovjek s mnogim kontaktima u znanstvenom svijetu svoga vremena. Kasnije se obitelj (1924. godine) preselila u Deventer u istočnoj Nizozemskoj, gdje je otac imenovan ravnateljem gimnazije. Ettina majka, Rebecca Hillesum-Bernstein, bila je rođena Ruskinja koja je, bježeći nakon jednog od pogroma na prijelazu stoljeća, dospjela u Nizozemsku. Brak roditelja Etty Hillesum bio je buran; Etty je stoga život u roditeljskom domu doživljavala kao kaotičan, a povrh toga ju je opterećivala majka koja se stalno jadala, pa je svagda iznova razmišljala o bijegu. U kući je nedvoumno vladala izrazito intelektualna atmosfera.

Kako ona tako i njezina dva mlađa brata, Jaap (1916 – 1945) i Michael (1920 – 1944), slovili su kao izvanredno daroviti. Michael (zvan Miša), kojeg Etty naziva „bracom koji svira klavir“, bio je genijalan pijanist. Već sa šest godina svirao je Beethovenova djela pred velikom publikom. Prema mišljenju tadašnjih muzičkih velikana, pripadao je među najznačajnije mlade pijaniste u Europi. Nizozemski skladatelj i dirigent Willem Mengelberg, koji je među ostalim vodio amsterdamski orkestar Concertgebouw i koji je dospio na rđav glas zbog svojih nacističkih simpatija, ipak se zauzeo za mladu židovsku zvijezdu i podupro je. No Michaelova psihička labilnost stvarala je velike probleme: nekoliko je puta morao biti smješten u psihijatrijsku kliniku. Drugi brat, Jaap, koji je rano skrenuo pažnju na sebe svojom darovitošću za prirodne znanosti, već u dobi od sedamnaest godina otkrio je nekoliko važnih vitamina i zahvaljujući tim otkrićima bio rado viđenim gostom u laboratorijima velikih univerziteta; kasnije je završio studij medicine i postao liječnik.

Etty Hillesum isprva je primila tek skromnu pouku u židovskoj vjeri. U tome se nije razlikovala od drugih židovskih suvremenica kao što su Nelly Sachs, Gertrud Kolmar ili Edith Stein. Sve su one iz svojih mladenačkih početaka ponijele neznatnu usidrenost u naslijeđenoj vjeri, budući da su njihove obitelji pripadale asimiliranom židovstvu zapadne Europe. Ono je odbacilo mnoge svoje tradicije i prilagodilo se kršćanskom okruženju – do te mjere da je, primjerice, preuzelo i rituale kršćanskih blagdana, napose Božića; Walter Benjamin zorno opisuje poštivanje tih preuzetih običaja u svom djelu Berlinsko djetinjstvo oko 1900. godine. Židovska svijest kod Etty Hillesum oblikovala se tek u vrijeme progona.

Godine 1932. okončala je gimnaziju kojoj je njezin otac bio ravnateljem, a godinama kasnije na Univerzitetu u Amsterdamu s pohvalom je diplomirala pravo. Isto tako posvetila se studiju slavenskih jezika, u čemu ju je vjerojatno potaknulo majčino nasljeđe, kao i studiju psihologije. No, u tom razdoblju uzbudljivih znanstvenih raspravljanja izbio je Drugi svjetski rat i poharao Europu.

Mračne godine Nizozemske

Posljedice po nizozemski živalj jasno se osjećaju u zapisima Etty Hillesum, no ona bira općenite formulacije i rijetko konkretno imenuje događaje. Možda je to činila iz opreza da dnevnik ne dospije u pogrešne ruke. Dana 21. marta 1941. napisala je:

„Život je odista težak, borba iz minute u minutu (nemoj sada pretjerivati, najdraža!), ali borba je privlačna. Ranije bih gledala u kaotičnu budućnost jer nisam htjela prihvatiti čas neposredno ispred sebe [...]. A sada, kada je svaka minuta puna, prepuna života i doživljaja, borbe, pobjede i poraza [...], sada više ne mislim o budućnosti, to jest svejedno mi je hoću li učiniti... Živim sada, danas, u ovoj minuti, živim potpuno i u cijelosti, i život je vrijedan življenja; a kada bih znala da sutra moram umrijeti, rekla bih: To je, doduše, velika šteta, ali bilo je dobro tako kako je bilo [...].“

Dana 15. maja 1940. njemački je Wehrmacht održao svoju paradu na Damu, izravno ispred Kraljevske palače u središtu Amsterdama. Krajem februara 1941. komunistički lučki radnici odvažili su se na ustanak protiv okupacijske sile i njezine diskriminacije Židova. Na području pod nacističkom vlašću od septembra 1941. godine nošenje žute zvijezde postaje obvezno za sve Židove: na Davidovoj zvijezdi, koju mora nositi i Etty Hillesum, stoji Jood. Pola godine prije toga, u martu 1941, započela je s pisanjem svojih dnevničkih bilježaka.

U njima sve više prevladava razgovor s Bogom, onaj nutarnji dijalog koji briše granicu između Stvoritelja i stvorenja, a koji unatoč svoj svojoj intimnosti ipak čuva poštovanje i distancu. Istodobno se osjeća politički potres, pa i Etty Hillesum svagda iznovice obuzimaju strepnja, gnušanje i očaj. No, ona uspijeva ne dopustiti da je izvanjske prijetnje potpunoma obuzmu. Dana 12. jula 1942. skicira Nedjeljnu jutarnju molitvu, a s njom i osebujnu sliku Boga. Riječ je o Bogu s onu stranu teologije vjerne gospodstvu (herrschaftsgläubigen Theologie), o takoreći siromašnom Bogu kojemu ljudi moraju pomoći. Misli Etty Hillesum tu se pojavljuju kao anticipacija ideja iz Političke teologije (1971) Dorothee Sölle. Istodobno ona oblikuje smjernice moderne vjere u uskrsnuće; misli se na uskrsnuće u srcima ljudi:

„Teška su vremena, moj Bože. Noćas se dogodilo prvi put da sam besana ležala u mraku, dok su mi oči pekle, a pred očima mi prohodile mnoge slike ljudske patnje. Nešto ti obećavam, Bože, samo sitnicu: neću svoje brige za budućnost vješati o pojedini dan kao teške utege, ali za to je potrebna određena vježba. Svaki je dan sam za sebe dovoljan. Želim ti pomoći, Bože, da me ne napustiš, ali unaprijed ne mogu ni za što jamčiti. Samo mi ovo jedno postaje sve jasnije: da nam ti ne možeš pomoći, nego da mi moramo pomoći tebi, a time u konačnici pomažemo samima sebi. To je jedino što je važno: spasiti komadić tebe u nama samima, Bože. I možda možemo pripomoći da uskrsneš u napaćenim srcima drugih ljudi [...]. I sa gotovo svakim otkucajem srca biva mi jasnije da nam ti ne možeš pomoći, nego da mi moramo pomoći tebi i do kraja braniti tvoje prebivalište u našoj nutrini. Ima ljudi, uistinu ih ima, koji u posljednjem trenutku na sigurno sklanjaju svoje usisavače i srebrni pribor za jelo umjesto da sačuvaju tebe, moj Bože. I ima ljudi koji žele spasiti samo svoje tijelo, koje ionako više nije ništa drugo doli konak tisuću strahova i ogorčenosti. I kazuju: 'Mene neće dohvatiti u svoje pandže.' A zaboravljaju da se ni u čijim pandžama ne nalazi onaj tko je u tvojim rukama.“

U juliju 1942. deportacije započinju i u Nizozemskoj. Dva tjedna nakon što je Etty Hillesum zapisala svoje rečenice, nizozemski se biskupi 26. jula 1942. u pastirskom pismu odlučno protive progonu sugrađanki i sugrađana židovskog podrijetla. Na to nacistički okupatori uzvraćaju sankcijom: svi katolički kršteni Židovi, među njima i brojni svećenici i redovnice poput Edith Stein, bivaju deportirani. Jednog petka ujutro u tom juliju 1942. Etty Hillesum piše:

„Jedanput je to neki Hitler, drugi put, što se mene tiče, Ivan Grozni, jedanput je to rezignacija, drugi put su to ratovi, kuga, potresi ili glad. Najposlije je presudno kako čovjek nosi, podnosi i u sebi prorađuje patnju koja u ovome životu igra bitnu ulogu i da dio svoje duše spasi neozlijeđen ponad svega toga.“

Čarobnik Julius Spier

Važnu ulogu u dnevnicima Etty Hillesum igra znatno stariji njemački psihohirolog Julius Spier (1887 – 1942), u ono vrijeme znameniti ekspert za linije na dlanu. Tog židovskog imigranta rođenog u Frankfurtu Etty Hillesum dosljedno naziva slovom S. Najprije je radio kao direktor banke, prije nego što je s godinama otkrio svoj talent da iz linija na dlanu iščitava sposobnosti i karakter. Godine 1925. osnovao je izdavačku kuću Iris-Verlag, pohađao satove pjevanja, a potom se preselio u Zürich kako bi prošao dvogodišnju analizu-trening kod C. G. Junga. Jung ga je potaknuo da psihohirologiju odabere kao svoju profesiju. Kamo god bi Julius Spier došao, fascinirao bi ljude koji su bili oduševljeni njegovim umijećem tumačenja, pa je tako stekao reputaciju gurua. Među njegovim učenicima bila je i liječnica i seksualna terapeutkinja Charlotte Wolff (1897 – 1986), koja je nakon emigracije provodila analize dlanova u Parizu i pronalazila klijente među umjetnicima i piscima.

Godine 1928. Spier se s obitelji nastanio u Berlinu, gdje je otvorio ordinaciju. Uz to je držao stručna predavanja i vodio tečajeve. Početkom tridesetih godina upoznao je Hertu Levi, s kojom se zaručio nakon razvoda 1935. godine. Nakon Kristalne noći (Reichspogromnacht) s 9. na 10. novembra 1938. pobjegao je u Amsterdam, dok je njegova zaručnica prebjegla u Englesku. Njegova djeca Ruth i Wolfgang ostala su s majkom koja nije bila Židovka.

Spier je bio čovjek neobična kova, magična ličnost karizmatična zračenja, kako su o njemu svjedočili mnogi, osobito žene. Etty Hillesum, koja je toga psihohirologa u početku posjetila kao pacijentica, upoznala ga je u februaru 1941. godine. Možda je to bila ljubav na prvi pogled (coup de foudre) koja je pogodila te dvije nekonvencionalne ličnosti. Kratko vrijeme nakon toga Etty Hillesum započela je s bilješkama u svojim dnevnicima, opisujući u njima metode liječenja s takozvanim “hrvačkim borbama” (Ringpartien) koje su dopuštale tjelesnu bliskost između terapeuta i pacijentice kakva bi se danas jedva tolerirala:

„Tada sam pomislila nešto poput: Da, momče, pa ti moraš prokleto dobro znati koliko sam erotski razdražljiva, sam si mi to rekao, ali dobro, pošteno je što tako otvoreno razgovaraš sa mnom o tome, a ja ću već povratiti sabranost. Tada je također rekao da se ne smijem zaljubiti u njega i da on to uvijek kaže na početku – ipak je pokazao odgovornost, premda me to pomalo naljutilo [...].“

Etty Hillesum sve je više upadala u protuslovan odnos: kao pacijentica pokušavala je zadržati distancu, a kao žena prijetila je da će podleći Spierovom šarmu. Situacija je ionako bila zamršena jer je Julius Spier već bio zauzet. Sama Etty imala je momka svojih godina, a živjela je u izvanbračnoj zajednici sa znatno starijim Hanom Wegerifom. Usamljenost bi je obuzimala upravo u onim trenucima kada bi se izvana uspostavila bliskost s Juliusom Spierom, dok bi iznutra bjesnio rascjep. U svojim dnevničkim zapisima ona strogo sudi samoj sebi:

„Da sam uistinu velika i značajna žena, prekinula bih s njim svaku tjelesnu vezu koja me u najdubljoj nutrini zapravo samo čini nesretnom. Ali još nisam kadra odreći se svih mogućnosti s njim [...]. No naša bi se privrženost time vjerojatno podigla na znatno višu razinu, a u konačnici bi mi zacijelo bio zahvalan na pomoći da sačuva vjernost toj jednoj ženi. Ali ja sam tek sićušno i željno ljudsko stvorenje. Pokadšto poželim ležati u njegovu naručju, iako sam zapravo samo nesretna kad se odvojim od njega. Vjerojatno je u igri i djetinja taština. Otprilike ovako: sve su djevojke i žene u njegovoj okolini lude za njim, a ja [...] sam jedina koja je s njim tako intimna. Ako u meni doista čuči takvo čuvstvo, to je gnusno. Zapravo sam u velikoj pogibli da erotikom razorim naše prijateljstvo [...].“

Što se Etty Hillesum više uspijeva odvojiti od Juliusa Spiera – a njegova smrt 1942. godine pospješuje taj proces – to se njezina isprva individualno oblikovana ljubav sve više širi u univerzalnu ljubav prema čovjeku i naposljetku utječe u ljubav prema Bogu. Slike iz svijeta ljubavi između muškarca i žene ona sada prenosi na svoje razgovore s Bogom. Time ovi pasaži podjednako dobivaju na intenzitetu i unutarnjoj toplini.

Blistava ličnost – „poslana na transport“

Sredinom jula 1942. godine Etty Hillesum dobiva posao daktilografkinje u “Kulturnom odjelu” Židovskog vijeća (Jüdischer Rat). Etty Hillesum je u zapanjujućoj mjeri svjesna problematike tih židovskih vijeća, koja su nacisti osnovali na okupiranim područjima kako bi iskoristili njihovo poznavanje domaće sredine za provođenje deportacija: zaposlenici židovskih vijeća nalaze se pred dilemom, stojeći između žrtava i počinitelja. No oni uz taj rad vežu nadu da će moći djelovati spasonosno i sačuvati prijatelje ili članove obitelji od deportacije. „Zacijelo se nikada više neće moći popraviti to što mali dio Židova pomaže u transportu velike većine. Povijest će kasnije donijeti svoj sud o tome“, piše ona 28. jula 1942. Budući da svoj rad doživljava kao “pakao”, ona napušta to radno mjesto već početkom augusta 1942. godine.

Od augusta 1942. do početka septembra 1943. godine radi u bolnici tranzitnog logora Westerbork. Time daje jasan znak svoje solidarnosti s onima koji pate, a tu prije svega sa židovskim proletarijatom, koji nema mogućnost skrivanja pa se stoga – gledano proporcionalno – mnogo češće pojavljuje na popisima za deportaciju od pripadnika viših slojeva. Sama Etty odbija pokušaje svojih prijatelja da je spase. Jer ona vjeruje da svoj život može opravdati samo time što će ugrožene ljude pratiti do samog kraja. Upravo je to ta amor fati, ta ljubav prema usudu, koja ne označava pasivno podnošenje, nego je treba shvatiti kao dinamičan čin suputništva, suosjećanja i supatništva. Preživjeli iz logora potvrdili su da je Etty Hillesum bila „blistava ličnost“. U međuvremenu se ona najprije još nekoliko puta vraća iz Westerborka u Amsterdam jer kao bivša zaposlenica Židovskog vijeća posjeduje posebnu putnu dozvolu koja je još uvijek valjana. Hrabro krijumčari pisma i poruke iz logora, a nakon povratka donosi lijekove iz grada.

Dana 7. septembra 1943. godine Etty Hillesum je sa svojom obitelji iz Westerborka “poslana na transport”. Pretpostavlja se da se radilo o takozvanoj kaznenoj deportaciji: njezin brat Mischa, pijanist, želio je iskoristiti svoj status “kulturnog Židova” – skupine privremeno privilegiranih, u koje su se ubrajali i takozvani “vojno-industrijski Židovi” – samo ako bi i ostatak obitelji bio pošteđen deportacije. Gestapo je na to reagirao ogorčeno i odredio “transport”. Izvješće Crvenog križa zabilježilo je smrt Etty Hillesum 30. prosinca 1943. u Auschwitzu. Mischa i roditelji također su ubijeni. Jaap, koji je bio deportiran u Bergen-Belsen, za vrijeme djelomične evakuacije tog logora otpremljen je vozom koji su u aprilu 1945. oslobodili Rusi. Poput tolikih svojih supatnika, ni on nije preživio strahote tog transporta.

Dana 3. jula 1943. godine Etty Hillesum je u jednom od svojih pisama iz sabirnog logora Westerbork zabilježila svoj kredo pomirenja za prijatelje:

„Bijeda je uistinu velika, pa ipak često kasno navečer, kada dan iza mene potone u dubinu, hodam elastičnim korakom duž bodljikave žice i tada mi iz srca svagda iznova navire [...]: Život je nešto prekrasno i golemo, kasnije moramo izgraditi potpuno novi svijet – i svakom novom zločinu, svakoj novoj okrutnosti moramo suprotstaviti još jedan komadić ljubavi i dobrote, koji moramo osvojiti u nama samima [...]. I ako ovo vrijeme preživimo neoštećeni, tjelesno i duševno neoštećeni, no prije svega duševno, bez ogorčenosti, bez mržnje, tada imamo i pravo reći riječ-dvije nakon rata. Možda sam ja častohlepna žena: željela bih reći jednu sasvim majušnu riječ [...].“

O tekstualnoj situaciji dnevnika

U desetljećima nakon smrti Etty Hillesum, dnevnici Anne Frank potresli su svijet. Jedna trinaestogodišnjakinja, četrnaestogodišnjakinja, pišući u stražnjem dijelu kuće u amsterdamskoj ulici Prinsengracht, povjeravala je svoja čuvstva i zamjedbe izmišljenoj prijateljici Kitty. Tek 1. oktobra 1981. godine u amsterdamskom Concertgebouwu predstavljeni su i dnevnici Etty Hillesum, ovoga puta zapisi mlade, odrasle osobe. A trebalo je proći još više vremena da u Parizu u javnost dospiju i dnevnici Hélène Berr.

Do tog su događaja, kako u slučaju Etty Hillesum tako i u slučaju Hélène Berr, vodili dugi putevi. Prije svoje deportacije, Etty Hillesum je zamolila prijateljicu Mariju Tuinzing da sačuva njezine dnevnike i da ih nakon rata preda književniku Klaasu Smeliku i njegovoj kćeri Johanni. No svi pokušaji obitelji Smelik da pronađe izdavača za dnevnike su propali. Tek sedamdesetih godina Klaas Smelik dao je dnevnike na čitanje kasnijem uredniku, J. G. Gaarlandtu iz Haarlema. Ovaj je pred sobom zatekao devet gusto ispisanih bilježnica sitnog, teško čitljivog rukopisa (papir se u ratno vrijeme smatrao deficitarnom robom!). Umah je shvatio rijetku vrijednost tih zapisa, koje je protumačio kao dokument osobnog razvića i, paradoksalno, oslobođenja usred progona. Zajedno s nekoliko žena, Gaarlandt je započeo s dešifriranjem rukopisa. Od gotovo 600 stranica napravio je izbor, ali bez ikakvih izmjena, dodavanja ili izostavljanja – što se, prema novijim spoznajama, dogodilo s dnevnicima Anne Frank. Obitelj Smelik će 1986. godine originale dnevnika darovati Židovskom povijesnom muzeju u Amsterdamu.

Knjiga – kako je rečeno: izbor iz zapisa – objavljena je 1981. godine u Nizozemskoj pod naslovom Prekinuti život (Het verstoorde Leven). Golem odjek u tisku, na televiziji i radiju, kao i stalno rastući interes javnosti, pronijeli su je u svaki kutak zemlje. Godine 1983, samo dvije godine kasnije, dnevnici su istodobno objavljeni u Njemačkoj – ovdje pod naslovom Misleće srce (Das denkende Herz) –, Francuskoj, Norveškoj, Finskoj, Danskoj, Švedskoj, Italiji, Kanadi, SAD-u i Engleskoj. Etty Hillesum sada više nije imala reći samo “jednu sasvim majušnu riječ”, nego itekako značajnu.

U svojim je zapisima više puta govorila o tome kako će se morati pronaći posve novi govor ako se nakon završetka rata želi pisati o proživljenim događajima. Željela je još „u posljednjem času pronaći jedinstvenu, spasonosnu formulu“. Ona joj se razotkrila na neslućen način – što se može pročitati u onom pismu zapanjujuće unutarnje slobode što ga je 18. augusta 1943. iz Westerborka uputila svojoj prijateljici Tide:

„Kad stojim u nekom kutu logora, s nogama na tvojoj zemlji i licem uzdignutim prema tvome nebu, tada mi poteku suze niz lice, proizašle iz unutarnje ganutosti i zahvalnosti koja traži svoj izlaz. I navečer, kad ležim u krevetu i počivam u tebi, moj Bože, poteku mi kadšto suze zahvalnosti niz lice, i to je moja molitva [...]. Ja se ne borim protiv tebe, moj Bože, moj je život jedan veliki dijalog s tobom. Možda nikada neću postati velikom spisateljicom, kao što zapravo namjeravam, ali ćutim se duboko zaštićeno u tebi, moj Bože. Pokadšto bih doduše željela u riječi pretočiti sitne mudrosti i vibrirajuće kratke priče, ali ubrzo se svagda iznova vraćam jednoj te istoj riječi: Bože, u njoj je sadržano sve, i tada više nemam potrebe izricati sve ono drugo. I sva se moja stvaralačka snaga pretvara u unutarnje dijaloge s tobom, udari valovlja moga srca ovdje su postali širi, a ujedno uzburkaniji i smireniji, kao da mi moje nutarnje bogatstvo biva sve većim.“

Grad Deventer u Centru Etty Hillesum predstavlja kako povijest Etty Hillesum, tako i povijest židovstva u Deventeru.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Ray Brassier: Predgovor za knjigu Thomasa Ligottija 'Zavjera protiv ljudske vrste'

Znamo kakva je presuda namijenjena onima koji su dovoljno nepromišljeni da se usprotive općem uvjerenju prema kojem je „biti živ sasvim u redu” – poslužimo li se izrazom na kojem se u ovoj knjizi uporno inzistira. Osporavatelji normativnog uzgona (održanja) naše rase mogu očekivati da će biti ukoreni zbog svoje nezahvalnosti, prekoravani zbog kukavičluka te da će se prema njima odnositi svisoka zbog njihove plitkosti. Sve dok ljubav prema samome sebi pruža nepobitan pokazatelj psihičkog zdravlja, njezin se nedostatak može promatrati jedino kao simptom psihičke slabosti. Filozofija, koja je nekoć prezirala mnijenja, postaje kukavička kada je riječ o mnijenju o tome je li, zapravo, u redu (pozitivno) biti živ. Prikladno oplemenjeno epitetom „tragično”, odobravanje života postaje imuno na optužbe za samozadovoljstvo, dok se oni koji ga omalovažavaju osuđuju kao nezahvalnici.

„Optimizam”; „pesimizam”: Thomas Ligotti preispituje te diskreditirane riječi, skidajući s njih patinu poznatosti koja ih je lišila njihove relevantnosti te im vraćajući dio njihove izvorne suštine. Optimist utvrđuje tečaj razmjene između radosti i jada, time određujući vrijednost života. Pesimist, koji odbacuje načelo razmjene i nalog da se nastavi ulagati u budućnost – bez obzira na to koliko je životna valuta u sadašnjosti bezvrijedna – biva stigmatiziran kao nepouzdan ulagač. „Zavjera protiv ljudskog vrste” iznosi, možda, dosad najdosljedniji izazov intelektualnoj ucjeni koja od nas zahtijeva da budemo vječno zahvalni za „dar” koji nikada nismo tražili. Biti živ nije u redu: ta jednostavna negacija sažima smjelost mišljenja bolje od bilo koje otrcane fraze o tragičnoj plemenitosti života obilježenog preobiljem patnje, frustracije i samozavaravanja. Ne postoji priroda koju bi vrijedilo štovati ili kojoj bi se vrijedilo vratiti; ne postoji „ja” koje bi trebalo ponovno ustoličiti kao gospodara vlastite sudbine; ne postoji budućnost za koju bi vrijedilo raditi ili kojoj bi se vrijedilo nadati. Život je, prema Ligottijevu snažnom pečatu neodobravanja, ZLOĆUDNO BESKORISTAN.

Nema sumnje da će kritičari pokušati optužiti Ligottija za neiskrenost, tvrdeći da je samo pisanje ove knjige potaknuto imperativima onog života koji on nastoji žestoko osuditi. No, ta je optužba izmišljena, budući da Ligotti izričito tvrdi kako je za žive nemoguće uspješno izbjeći stisak života. Ovo priznanje ostavlja valjanost njegove dijagnoze netaknutom, jer – kako Ligotti vrlo dobro zna – ako je življenje laganje, onda će čak i iznošenje istine o životnoj laži biti sublimirana laž.

Takva sublimacija najbliže je što se može pristupiti govorenju istine, s obzirom na granice koje postavlja Ligottijev nihilizam. Neopterećen onim poniznim, gotovo sramotnim podlaganjem društvenoj korisnosti – koje poput luđačke košulje sputava većinu profesionalnih filozofa – Ligotti, svojom bespoštednom disekcijom sofizama što ih pletu apologeti života, dokazuje da je pronicljiviji patolog ljudskog stanja od bilo kojeg licemjernog filantropa.

Thomas Ligotti: HOROR POSTOJANA: Ante-Mortem (Prije smrti)

Već tisućama godina u sjenovitoj pozadini ljudskih zbivanja traje rasprava. Pitanje na koje treba odgovoriti glasi: „Što reći o tome da smo živi?” Iznenađujuće, većina ljudi odgovorila je: „Sasvim je u redu biti živ.” Promišljenije osobe dodale su: „Pogotovo kad se uzme u obzir alternativa”, otkrivajući pritom vedrinu koja je jednako zagonetna koliko i makabrična; naime, ovdje se podrazumijeva da je ta alternativa neugodna, ali i da – kad se o njoj bolje razmisli – čini sam život ugodnijim no što bi inače bio. Sve to djeluje kao da je ta alternativa tek mogućnost koja se može, ali i ne mora ostvariti – poput dobivanja gripe – a ne neizbježnost koja se nadvila nad nama. Pa ipak, tu prikriveno zlokobnu primjedbu sasvim dobro prihvaćaju svi oni koji tvrde da je biti živ – u redu. Ti se pojedinci nalaze na jednoj strani rasprave. Na drugoj je strani neprimjetna manjina sugovornika. Njihov odgovor na pitanje što bismo trebali reći o tome da smo živi neće biti ni pozitivan ni jednoznačan. Mogu čak žestoko negodovati zbog toga koliko je neprihvatljivo biti živ, ili pak izjavljivati ​​da živjeti znači boraviti u noćnoj mori bez nade u buđenje u prirodnom svijetu, da su nam tijela do grla zaglibila u močvari užasa, da živimo poput zatočenika u kući strave iz koje nitko ne izlazi živ, i tako dalje. Zapravo ne postoje jasni odgovori na pitanje zašto netko razmišlja ili osjeća na jedan, a ne na neki drugi način. Najviše što možemo reći jest da prvu skupinu ljudi čine optimisti – iako oni sami sebe možda ne doživljavaju takvima – dok drugu skupinu, tu neprimjetnu manjinu, čine pesimisti. Ovi potonji znaju tko su. No, koja je skupina u pravu – egzistencijalno izmučeni pesimisti ili optimisti koji prihvaćaju život – to nikada neće biti razriješeno.

Ako su pojedinci najskloniji kontemplaciji ponekad skeptični prema vrijednosti postojanja, oni svoje sumnje rijetko iznose u javnost, već se priklanjaju optimistima iz svakodnevice, prešutno – premda biranijim riječima – poručujući: „Sasvim je u redu biti živ.” Mesar, pekar i golema većina filozofa slažu se u jednome: ljudski je život dobra stvar i trebali bismo održati našu vrstu što je dulje moguće. Zagovarati suprotno stajalište znači navući si nevolje na vrat. No, čini se da su neki ljudi rođeni da kukaju kako život nije baš u redu. Ako taj stav izraze u filozofskim ili književnim djelima, mogu to učiniti bez straha da će njihovi napori naići na prevelik broj poklonika. Među takvim djelima ističe se esej „Posljednji mesija” (1933.), koji je napisao norveški filozof i književnik Peter Wessel Zapffe (1899. – 1990.). U tom djelu, koje je do danas dvaput prevedeno na engleski jezik*, Zapffe je objasnio zašto ljudsko postojanje smatra tragedijom.

Prije nego što razmotrimo Zapffeovo tumačenje ljudskog postojanja kao tragedije, možda bi bilo korisno osvrnuti se na nekoliko činjenica čija će važnost postati očita u nastavku. Kako je nekima možda poznato, postoje čitatelji koji – ako ćemo se izraziti hiperbolično – cijene filozofska i književna djela pesimistične, nihilistične ili defetističke naravi kao nešto neophodno za vlastito postojanje. Budući da su po temperamentu skloni protivljenju, te su osobe bolno svjesne da ništa što im je – bilo u hiperboličnom ili doslovnom smislu – neophodno za opstanak, ne mora nužno ući u život po prirodnom pravu. Oni ne misle da se išta što je neophodno za bilo čije postojanje može smatrati prirodnim pravom stečenim rođenjem, budući da su prava stečena rođenjem o kojima pričamo samo laži izmišljene s određenom svrhom, što svaki proučavatelj čovječanstva može potvrditi. Za one koji su razmišljali o ovom pitanju, jedina prava koja možemo ostvariti jesu sljedeća: nastojati osigurati opstanak vlastitih tijela, stvarati nova tijela nalik našima te skončati uslijed propadanja ili smrtonosne ozljede. To podrazumijeva da je netko dočekao kraj trudnoće i dosegnuo dob u kojoj je reproduktivno spreman – a ni jedno ni drugo nije prirodno pravo stečeno rođenjem. Strogo gledajući, dakle, naše jedino prirodno pravo stečeno rođenjem jest pravo na smrt. Nijedno drugo pravo nikada nikome nije dodijeljeno, osim kao izmišljotina – bilo u moderno doba ili u prošlim vremenima.** Božansko pravo kraljeva danas se može prepoznati kao izmišljotina – krivotvoreno dopuštenje za oholo ludilo i impulzivni kaos. S druge strane, čini se da neotuđiva prava određenih ljudi ostaju na snazi: nekako vjerujemo da ona nisu izmišljotina, jer sveti dokumenti proglašavaju da su stvarna. Bez obzira na to čini li se određeno pravo „bijednim” ili „velikodušnim”, ono ne predstavlja ništa više od prava prolaska zajamčenog prometnim svjetlom – što nipošto ne znači da ste zaštićeni od prometnih nezgoda. Upitajte bilo kojeg bolničara dok vaše beživotno tijelo odvoze u najbližu bolnicu.

*„Posljednji mesija” (The Last Messiah), u: „Wisdom in the Open Air: The Norwegian Roots of Deep Ecology“ (1993), ur. Peter Reed i David Rothenberg (prevoditelji: Sigmund Kvaløy i Peter Reed); „Philosophy Now“, ožujak–travanj 2004. (prevoditelj: Gisle R. Tangenes). Nažalost, Zapffeovo filozofsko remek-djelo „O tragičnom“ (On the Tragic, 1941.) u vrijeme pisanja ovog teksta nije objavljeno ni na jednom od glavnih svjetskih jezika. Ipak, sažeci njegova sadržaja, kao i ulomci iz tog djela te drugih Zapffeovih tekstova – koje je na engleski preveo Tangenes – potvrđuju da tijekom svog dugog života autor nije napustio niti ublažio pesimistična načela iznesena u „O tragičnom“, a koja su u sažetom obliku prisutna i u „Posljednjem mesiji”. Iako se može činiti neobičnim ili apsurdnim da neka knjiga velik dio svoje argumentacije temelji na kratkom eseju koji je početkom 1930-ih napisao jedan europski filozof, široj javnosti tada slabo poznat, odnekud se ipak mora početi.

**Pod zajedničkim nazivom „konstruktivisti”, filozofi, sociolozi i drugi stručnjaci iz različitih područja na različite su načine razmatrali konstruiranu prirodu naših života. Primjeri: P. L. Berger i T. Luckmann, „Društvena konstrukcija stvarnosti“ (1966.); Paul Watzlawick (ur.), „Izmišljena stvarnost: Kako znamo ono za što vjerujemo da znamo?“ (1984.); Ernst von Glasersfeld, „Radikalni konstruktivizam: Način učenja“ (1996.). Za intelektualce sklone čitanju knjiga, ova je ideja tek jedna od mnogih koje ispunjavaju njihovu svakodnevicu. Njezino značenje, međutim, rijetko dopire do šire javnosti. No, ponekad se i to dogodi. Jedan primjer na filmu, u kojem se pretpostavlja da je konstruiranost temelj naših života, nalazimo na kraju filma „Heroj“ (1992.), kada naslovni lik, Bernard LePlant, upućuje mudre riječi svome sinu, s kojim je dotad bio u otuđenim odnosima. „Sjećaš li se kad sam rekao da ću ti objasniti život, stari moj?” kaže on. „E pa, stvar je u tome da život postane čudan. Ljudi ti stalno pričaju o istini – svi uvijek znaju što je istina, kao da je riječ o toaletnom papiru koji imaju spremljen u ormariću. Ali kako stariš, shvatiš da istina zapravo ne postoji. Postoje samo sranja. Oprosti na prostoti. Slojevi sranja. Jedno sranje na drugom. I kako stariš, u životu zapravo radiš sljedeće: odabereš onaj sloj sranja koji ti najviše odgovara – i to je, da tako kažem, tvoje sranje. Kužiš?” Unatoč cinizmu LePlantovih riječi, cilj njegove očinske pouke jest stvaranje veze između njega i sina. (Hollywood ulaže mnogo u priče u kojima se razorena obitelj „iscjeljuje”.) Ta se veza temelji na razotkrivanju života kao sranja – a i sama je sranje, jer čovjek ne može imati nikakav razlog da preferira jedan sloj sranja nad drugim, a da pritom i sam nije pun sranja – što potvrđuje LePlantovu tezu da „sve što postoji jest sranje”, a da on sam toga nije ni svjestan; no, upravo tako sranje i funkcionira. To nije poruka koju bi gledatelj trebao ponijeti iz tog filozofiranja namijenjenog širokoj publici u filmu *Heroj*, ali ona je svejedno tu.

Thomas Ligotti, The conspiracy against the human race: a contrivance of horror, Hippocampus Press, New York, 2010.

Preveo s engleskog Patrik Weiss