/odlomak iz knjige Isus i Krist Vita Mancusa/

S obzirom na osjetljivost ovog pitanja, objasnit ću to još jednom: za nas postoji mogućnost pripadanja vječnosti samo kroz pripadanje vremenu, što po definiciji zabranjuje svaki prezir prema prirodnom svijetu u ime vječnoga. Nikakav contemptus mundi ili „prezir prema svijetu“ (prema materiji, tijelu, prirodi) ne može se utemeljeno pozivati na Isusa. Upravo suprotno, od njega potječu briga, predanost i ljubav prema prirodnom svijetu. Spis Pierrea Teilharda de Chardina Srce materije mnogo je bliži Isusovu duhu nego Nasljeduj Krista (danas se smatra da ga je napisao njemački redovnik Toma Kempenac, prim. prev.), u kojem se tvrdi: „Ovo je vrhunska mudrost: prezirom prema svijetu težiti kraljevstvu nebeskom“ (Ista est summa sapientia, per contemptum mundi tendere ad regna coelestia)“. Nasuprot tome, Teilhard de Chardin kaže: „Svijet se, tijekom cijelog mog života, kroz cijeli moj život, postupno palio, rasplamsavao u mojim očima, sve dok oko mene nije postao u potpunosti svjetlosan iznutra“, da bi zatim nastavio govoreći o trima univerzalnim komponentama „Kozmičkom, Ljudskom i Krističnom“, koje opisuje kao „pristupe ili kasnija približavanja jednoj te istoj temeljnoj stvarnosti“.

Ljubav prema vječnosti nema nikakve veze s prezirom prema vremenu i onome što se u vremenu rađa, jer vječnosti možemo pripadati samo ako poštujemo vrijeme. Ako ga, naprotiv, poričemo prezirući materiju, ne samo da ne dotičemo vječnost, nego neizbježno stvaramo ono nezdravo usmjerenje pogleda i duha koje je Nietzsche nazivao nihilizmom, svodeći njegov izvor, ne bez razloga, na kršćanstvo, a još ranije na platonizam. Za nas se vječnost neizbježno daje kao vrijeme, duh kao materija, nebo kao zemlja, duša kao tijelo, cjelina kao fragment. Voljeti vječnost i pripadati joj znači voljeti ovaj prolazni oblak koji sada, podižući glavu s papira, vidim kroz prozor i kojeg ubrzo više neće biti – kao amblem svih manifestacija Beskonačnog, koje su za nas uvijek nužno konačne. Voljeti Beskonačno znači voljeti Konačno u svim njegovim manifestacijama.

Razlika u odnosu na ovaj svijet ne tiče se fizike, nego etike; i pretvara se u način života koji više ne teži moći, nego harmoniji. U duhu onoga tko prihvati poziv da bude kraljevstvo Božje i doživi evanđeosko preobraćenje (metánoia), logika se mijenja. Tko počinje tako živjeti, govori samom sebi: ja više nisam u središtu, ja više nisam u središtu. Tako se, premještajući svoje središte – ili, bolje rečeno, usredotočujući se na nešto veće i važnije od vlastitog ega – čovjek pronalazi drukčijim i iskušava novi život. Buda govoreći o buđenju (bodhi), Platon o okretanju duše (periagogé), Plotin o povratku izvornom biću (epistrophé), Hillel o povratku (teshuvà), Dante o novom životu (vita nuova), i mnogi drugi kasniji koncepti izražavali su istu onu stvarnost koju je Isus izražavao govoreći o metánoi, "promjeni uma" (nous), načina razmišljanja, a time i bivstvovanja: „Vrijeme je došlo kraju i kraljevstvo Božje je blizu: promijenite svoj život (metánoia) i vjerujte ovoj mojoj objavi za vaše dobro“ (Mk, 1,15).

Zato ja tvrdim da Isusova povijesno-kronološka pogreška ne poništava filozofsko-duhovnu vrijednost poruke, jer svatko od nas, ovdje i sada, može postati kraljevstvo Božje ako svojem unutarnjem svijetu dodijeli druge prioritete i druge hijerarhije u odnosu na one vanjskog svijeta. U kraljevstvo Božje ulazi se tako da se njime postane. Isusova povijesno lažna objava filozofski je istinita, jer se svatko u svakom trenutku može otvoriti novoj logici i ovdje i sada predstavljati novu parabolu o kraljevstvu Božjem.

Iz toga slijedi da pravi Isusovi učenici nisu oni koji se nazivaju kršćanima, oni su prije učenici Petra i Pavla. Živjeti Isusovu duhovnost nije religijsko pitanje, kao što je to duhovnost Petra i Pavla koja uključuje vjerovanje u određene pretpostavke počevši od otkupiteljske smrti i uskrsnuća, usmeno ispovijedanje drevnih formula koje se smatraju apsolutnim istinama i nazivaju dogmama, odnosno zahtijeva ortodoksiju i obrednu praksu pod upravom Crkve i njezine hijerarhije; ne, živjeti Isusovu duhovnost egzistencijalno je pitanje i zahtijeva drugačiji stil života, u znaku harmonije i autentičnosti: zahtijeva ortopraksiju, prakticiranje dobra i pravednosti. Onaj tko u svojem duhu i u svojem srcu nadilazi vrijednosti i hijerarhije ovoga svijeta te djeluje po pravednosti, pravi je učenik onoga koji je poučavao: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu“ (Mt 6, 33). Kako bi se živjela ta Isusova duhovnost nije riječ o tome da se bude kršćanin; riječ je, mnogo dublje, o tome da se bude pravedan.

Karl Jaspers je napisao: „Isus ostaje moćna sila suprotstavljena kršćanstvu koje ga je učinilo svojim temeljem. On ostaje poput dinamita koji je tako često želio razoriti svjetovna ukrućenja kršćanstva u njegovim Crkvama. Na njega se pozivaju heretici koji ga shvaćaju ozbiljno u njegovom radikalizmu.“ Veliki je filozof dobro vidio: njegov radikalizam. Duhovnost je, naime, prije svega pitanje forme, stila, nagnuća duha: ne može se netko proglasiti Isusovim učenikom, a onda ne njegovati njegovu apokaliptičnu napetost, njegov nemir, njegov duh pobune, njegov protest, njegovu volju za promjenom, njegovu hrabrost, njegovo suprotstavljanje moćima koje kristaliziraju nepravde ovoga svijeta. Pa ipak, upravo to se ponajviše događalo tijekom dvije tisuće godina kršćanstva i još se danas događa u većini kurija diljem svijeta: nikakav radikalizam, samo mediokritetski konzervativizam, a pokatkad i bogohulne špekulacije.

Vjerujem da danas povijest zahtijeva povratak jezuanaca (gesuani) – pravih nastavljača Isusove duhovnosti, prognanih kako iz židovstva tako i iz kršćanstva jer su s jedne strane slijedili Isusovu slobodu u odnosu na Toru, a s druge odbacivali mitologiju koju su uveli Petar i Pavao. Takav se povratak, naravno, ne može sastojati u doslovnom oponašanju Isusa i njegovih prvih učenika koji su bili Židovi, štovali propise Tore i živjeli u židovskoj duhovnosti; ne, nikakav korak unatrag u povijesti nije moguć. A uostalom ni judaizam ne bi bio rješenje, jer i on sam savjesti nameće goleme, možda i nepremostive probleme, počevši od tereta nasilja prisutnog u Bibliji, pa do neprihvatljive mitologije o izabranom narodu; sve ono što ja, ukratko, nazivam izraelizmom.

Kada kažem jezuanci, ne mislim dakle na ljude koji danas žive i vjeruju onako kako je prije dvije tisuće godina Isus živio i vjerovao, jer takvo doslovno oponašanje obezvrjeđuje slobodu i potpuno je neproduktivno. Mislim radije na onu temeljnu Isusovu, gore opisanu, volju, koja se sastoji u tome da se ne živi na temelju vrijednosti ovoga svijeta, nego na temelju drugačijih vrijednosti koje upućuju na dimenziju koju je Isus nazivao „kraljevstvom Božjim”, a ostali na druge načine. Njih je dobro ilustrirao apostol Pavao kada je napisao „Ta kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome.” (Rimljanima 14, 17). To je egzistencijalni smisao pojma kraljevstva Božjeg. I za to se kraljevstvo i danas utemeljeno može nagovijestiti skoriji dolazak u nutrini svakoga od nas.

Takvo čitanje Isusove poruke, koje sam ponudio dvije tisuće godina kasnije, u ovom svijetu nazvanom postmodernim i uvelike sekulariziranim, za mene je jedina poštena mogućnost da se ovdje i sada živi sama srž njegove objave. Što se pak tiče građevine koju su započeli Petar i Pavao pod nazivom kršćanstvo, u njoj se već godinama više ne prepoznajem te se definiram postkršćaninom; no mogao bih se na isti način nazvati i pretkršćaninom jer sam napustio Krista kao „žrtvovanu žrtvu“ (vittima immolata) i stao uz Isusa i njegovu glad i žeđ za pravednošću. Međutim, taj moj stav, iako napušta crkvenoga Krista kao „jaganjca Božjeg“, ne namjerava napustiti i ne napušta Krista kao onoga „koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova“ (Poslanica Hebrejima 1, 3). Zbog toga – kako ću podrobnije izložiti u završnom poglavlju – govorim o neokršćanstvu. Ali sada valja pristupiti presudnom pitanju Isusove smrti na križu, na kojoj se temelji tradicionalno kršćanstvo.

Vito Mancuso, Isus i Krist  (Gesù e Cristo), str. 329-332, Garzanti, Milano 2025.

S talijanskog preveo Ivo Kara-Pešić

Vito Mancuso talijanski je teolog, filozof i esejist poznat po svojem pristupu laičke teologije, neovisne o tradicionalnim crkvenim dogmama. U središtu njegova rada nalazi se projekt izgradnje laičke teologije kao rigoroznog diskursa o Bogu, koji može supostojati s filozofijom i znanošću. Među njegovim djelima izdvajamo: Snaga da se bude bolji (2019), Hrabrost i strah (2020), Četiri učitelja (2020), O smislu života (2021) i Neka ti nikada ne nedostaje radosti (2023).

Piše Tatjana Gromača Vadanjel

To pitanje javlja se često, dok čitamo Camusovog Stranca. Pokušavamo shvatiti nutrinu tog mladog čovjeka – nekada mislim da on sliči na tisuće dječaka, mladića kakve poznajemo. Možda je on prototip muškarca „per se“? Mali princ, ali u odraslijoj, nešto starijoj dobi? Premda nas zanima njegova nutrina, koju cijelo vrijeme osjećamo kao prisutnu, i zbog koje nam se javlja osjećanje da je on dobar, iako je bez razloga, čak ne niti u samoobrani, ubio čovjeka, pisac nam cijelo vrijeme u romanu podastire njegovu vanjštinu, u stvari, njegov užitak u postojanju.

On je mlad, zacijelo i lijep, predan zadovoljenju tjelesnih nagona. Živi na zemlji kao u božanskom vrtu, gledajući kako da tu i tamo ubere neki cvijet. Dijete je mora i sunca – nikada nisam pročitala neki književni tekst, koji na ljepši, toliko živ i stvaran način opisuje užitak, radost plivanja u moru. Kako uopće prenijeti takve trenutke prepuštanja tijela morskoj vodi i suncu, užitku predavanja valovima, plivanja daleko od obale, sve do izmorenosti i povratka natrag, i to još sa voljenom osobom?

U stvari, Mersault nije zaljubljen u lijepu Marie, ona je zaljubljena u njega. Njemu je samo lijepo sa njom i privlači ga njena ljepota, toplina preplanule puti, odjevene u prugastu crveno bijelu haljinu, kožne sandale… Vodi ljubav sa njom i to mu je dovoljno, možda odlaze zajedno na ručak…

Marie je ta koja se želi udati za njega, koja ga pita za vjenčanje, na što on pristaje, iz svoje prostodušne ravnodušnosti, iz svog nevezanja za obaveze, očekivanja, moralne zakone. To je muško biće, prije ulaska u svoju zrelu dob – još uvijek bez dvostrukosti uloga, prepušteno instinktu, kojemu niti nasilje nije nešto neprirodno, i kojemu je pojam odgovornosti još uvijek tek blijedo nejasan.

Možda držimo da je Mersault blesav, no ipak, kao da mu potajno zavidimo. Lijepo je živjeti u njegovoj koži, izvan onoga što predstavljaju standardi i norme, oivičen vlastitim potrebama promatrati svijet kao neprestano tek stvoreno, novo mjesto.

Sve je tako živo i jasno oslikano u njegovu pogledu i doživljaju, dječački čisto i neobavezujuće, premda samoživo. Živi i pusti druge da žive – to geslo zvuči prejednostavno, kao plod naivnosti i neiskustva. Uostalom, ogriješio se je o jedan velik zakon, ubio je čovjeka. Ali sudac i porota kao da smatraju da je veći grijeh bio u tome jer je pio kavu i zapalio cigaretu odmah nakon majčina sprovoda. Tu se očituje licemjerje svijeta, svijet se zgraža i osuđuje ono što bi i sam najradije učinio, ali ne čini to zbog straha od ogovaranja i osude.

Porota i sudac drže da je strašno jer je dan nakon pogreba svoje majke „činio blud“, išao u kino s djevojkom i gledao komediju. S druge strane, Mersaultovi poznanici brane ga na sudu. Kažu da je ubojstvo Arapina bilo plod nesreće. Marie, koja poznaje Mersaulta, također tvrdi isto. U njoj, kao i u svakoj djevojci koja voli svog mladića, čak i unatoč njegovoj blentavosti, ima nečeg majčinskog. Ona zna da je on čist, dobar.

No Mersaultovo zlodjelo sud ne vidi kao nesretnu slučajnost, žele mu zbog ubistva Arapina oduzeti život. Mersault govori da se je sve dogodilo zbog prejakog sunca, koje mu je udaralo u glavu i oči, zbog čega je postupio tako kako je postupio. Njegova izlika zvuči čak i smiješno, ona je glupa i ujedno apsurdno istinita. Tragedije se događaju bez veze, bez pravog razloga, to je ono najapsurdnije. Čovjek tako lako izgubi čvrsto tlo pod nogama, vrlo često zbog nečega čemu inače ne bi pridao naročitu važnost.

Na koncu, sudac pročita presudu u kojoj stoji kako će Mersaultu „glava biti odrubljena na javnome mjestu u ime francuskog naroda“. Molba za pomilovanje Mersaultu je odbijena. Iz ljubavi za život i užitka u njemu on veoma brzo u ovom kratkom, slikovitom romanu koji otpočinje smrću njegove majke u ubožnici, gdje su ljudi okupljeni oko odra pokojnice oslikani tako živo, i u jarkim bojama, da podsjećaju na portrete Van Gogha – primjerice, na poznati portret poštara Roulina - on dolazi do svijesti o apsurdu življenja, kazavši „Uvijek ću ja biti onaj koji će umrijeti, bilo sada, bilo za dvadeset godina.“

Danas više ne čitam ovaj roman u tolikoj mjeri zbog filozofskog pitanja koje on postavlja na svome kraju – fascinira me daleko više ono životno i snažno u njegovim slikama – obrisi lica ljudi i njihovih pojava, jarke boje, odjeća, živi i jasni karakteri, opisi užitka u postojanju nesretnog Mersaulta, koji se nepravednošću i zluradošću, zbog zavisti svijeta za svoj užitak u postojanju, tog postojanja, zbog tragičnog događaja kojega je prouzročio i za kojega nosi odgovornost, mora odreći u potpunosti – kako bi svijet bio miran i zadovoljan.

Mersault kao da uistinu postoji - osjećanje udisanja grada, boja, zvukova, ulice, strujanja – doživljaj ljepote mora, žene, ljubavi, tjelesnosti, i kao da govori – treba živjeti i udisati trenutke što čišće, što snažnije, što svjesnije čudesnosti i ljepote življenja, suprotstavljene njegovoj izvještačenosti i nakaznosti, koje je nemoguće izbjeći. 

U svojoj Nikomahovoj etici Aristotel povlači oštru liniju koja nepovratno odvaja ljudsko od monstruoznog. Dok bi ono ljudsko trebalo biti umom usmjereno kako bi bilo kreposno, ono monstruozno, naprotiv, ne poznaje ni um ni krepost. Strašna Freudova lekcija traumatično razbija Aristotelovu čaroliju, otkrivajući da monstruozno uopće nije izvan ljudskoga, nego ga se duboko tiče. Ono ne proishodi, kako je mislio Aristotel, iz animalizacije čovjeka, nego predstavlja njegov najznačajniji izražaj. Uz dodatak da se monstruozno ne podudara s deformiranim, aberantnim ili pretjeranim. Ono nema uvijek lice ludila, neukrotive okrutnosti ili destruktivne strasti, stranca ili neprijatelja, nego – kako evidentiraju mnoge epizode prelaska na zločinački čin – može imati i umirujuće lice službenika, funkcionera, čovjeka koji se nakon posla vraća kući, obiteljskog čovjeka.

U slavnom predavanju pod naslovom Uvod u metafiziku, interpretirajući pjesmu kora iz Sofoklove Antigone, Heidegger se zadržava na općepoznatoj definiciji čovjeka kao „najstrašnijeg“ od svih bića: „mnogo je toga strašno, no ništa od čovjeka strašnije nije“. Ukratko, ne bi postojalo biće koje je „strašnije“ („silnije“ i „neobičnije“) od čovjeka. Heidegger prevodi sofoklovsko strašno (to deinon, strašno, užasno, ali i silno, moćno, prim. M. K.) kao „neudomljeno“ (das Unheimliche, nedomaće, neugodno, strahovito, jezovito, prim. M. K.): čovjek gradi vlastitu kuću, podiže gradove, stvara kulturu, određuje granice, prelazi mora, obrađuje zemlju, hvata životinje, donosi zakone, vlada prirodom. Njegova tehnika otkriva volju za moć koja neprestano preokreće ono blisko i domaće (heimlich, prim. M. K.) u njegovu suprotnost. Monstruozno, dakle, nije moralno loš čovjek – nekrepostan u aristotelovskom smislu – nego ono definira ljudsko kao takvo. Najstrašnije i najokrutnije nasilje nije ono životinjsko, usmjereno na osiguravanje opstanka vrste, nego ono ljudsko, potaknuto iskušenjem da ovlada svijetom, da nasilno pomakne osjećaj granice, da nekažnjeno prekorači granice bliskog i domaćeg.

Zbog toga je, možda, Freud došao do toga da ljudsko definira kao pogubnu utrku prema vlastitom uništenju. Biti čovjek ne znači samo biti predodređen za smrt, nego imati moć sijati smrt, sadistički je naređivati drugima i mazohistički je kultivirati u sebi.

U tom smislu čovjek bi bio najmonstruozniji monstrum. Nije slučajno da je za Freuda najtemeljniji nagon koji definira ljudsko nagon smrti. Čovjek nije monstruozno stvorenje pokraj drugih normalnih stvorenja, nego je jedina životinja koja sa sobom nosi monstruozno iskušenje dominacije. Ovdje ću se ograničiti na evociranje dvaju prikaza monstruoznog, koji su samo naizgled različiti. Prvi je onaj s poznate konferencije u Wannseeu, održane u januaru 1942. godine, na kojoj su nacistički uglednici odobrili takozvano „konačno rješenje“ židovskog pitanja. Drugi je filmska priča Pasolinijeva Salò, koji je u kina stigao 1976. godine. U Wannseeu se čovjek otkriva kao „najstrašniji“ jer svoju sposobnost organiziranja, klasificiranja, administriranja i kalkuliranja podređuje provođenju monstruoznog nasilja. Genocid bez presedana u povijesti čovječanstva tretira se kao pitanje koordinacije, nadležnosti, procedura, transporta i učinkovitosti.

Užasnu brutalnost zločina koji u pepeo pretvara živote djece, krhkih staraca, muškaraca i žena, dobro odjeveni nacisti u Wannseeu svode na puki organizacijski problem. Tijelo žrtve baca se u zasjenak; na stolovima su samo dokumenti, nadležnosti, kategorije, hijerarhije, zadaci. Smrt se pretvara u jednostavan princip administracije. Nije slučajno što se govori da Hitler nije želio znati ništa o onome što se stvarno događalo u logorima smrti. Brojevi zauzimaju mjesto tijela i lica; jezik, umjesto da imenuje monstruozni karakter onoga što se događalo, postaje najpodliji alat pomoću kojeg se užas te stvarnosti može izbrisati. U anonimnoj učinkovitosti birokratskog aparata nameće se paradoksalno postojanje monstruoznog bez monstruma.

U Pasolinijevom filmu Salò u prvom je planu, naprotiv, sadistička dominacija moći koja se provodi nad tijelima nemoćnih mladih ljudi s perverznom svrhom da ih se pretvori u čista sredstva užitka. Ako Wannsee predstavlja birokratizaciju monstruoznog, Salò ostvaruje njegovo otvoreno izlaganje. Ako stvarni skandal Wannseea nije samo to što su ljudi osmislili istrebljenje, nego to što su to mogli učiniti unutar običnog oblika društvenosti, skandal filma Salò nije samo to što su ljudi mučili druge ljude samo radi svog užitka, nego to što su od tog arbitrarnog užitka učinili jedini mogući oblik Zakona.

U tom smislu, Salò ne opisuje toliko monstruoznost fašističke okrutnosti, koliko našu okrutnost kao ljudskih bića. Salò je film o novoj moći koja više ne potiskuje užitak, nego postaje njegov najvatreniji tvorac. To je apokaliptična verzija koju Pasolini nudi o sadističkom cinizmu našeg doba: Zakon više ne ograničava pretjeranost užitka, nego se čini da mu služi. U oba slučaja – u aseptičnom salonu u Wannseeu ili u vili užasa u Salòu – želi se zaboraviti da ljudsko biće ni na koji način ne može gospodariti smrću. To je ono na što podsjeća i kor iz Antigone kako ga čita Heidegger, a to je i isto ono lucidno razmatranje koje nalazimo kod Freuda: kada čovjek odbaci vlastitu kastraciju – svoju konačnost – postaje opasan za sebe sama i za druge. Monstruozno nije kaos koji izaziva red, nego tragični pregib (francuski: un plie, nabor, falta, džep, prim. M. K.) koji može izabrati i poprimiti red kada izgubi svoju ljudski konačnu dimenziju.

S talijanskog preveo Mario Kopić

[Massimo Recalcati: “Superare il limite sveglia il mostro che è dentro di noi”, La Repubblica, 18.9.2026.]