Le Bleu du ciel de George Bataille avec des œuvres d’Anselm Kiefer, collection Grande Blanche Illustrée, Gallimard, 2026.

Rođen 1945. godine, usred opustošene Njemačke, Anselm Kiefer oduvijek je govorio da je u njemu postojao pisac, pisac od kojeg je odustao tokom šezdesetih, prešavši dvadesetu. Napuštanje književne karijere ipak nije značilo okretanje leđa riječima. Njegovo slikarstvo obiluje njima, naslovi i citati ispisani su izravno u gustom sloju pigmenta, kao sastavni dio djela, a ne premješteni na legendu ili popratnu informaciju.

Riječi za koje Kiefer kaže da su nužne za uzdrmavanje formi i širenje smisla, najčešće preuzima od drugih, uglavnom Nijemaca i Francuza, filozofa, pjesnika i romanopisaca. Oko drama Povijesti, besmrtnosti mitova, erotskog cvjetanja ili organskog obilja, biblioteka i stvaralaštvo sklapaju trajne veze. Dok su na nekim mjestima to tek jednostavni književni odjeci, igra korespondencija drugdje se može povezati s ilustriranom knjigom, pod uvjetom da ona oslobodi sliku strogog robovanja tekstu. Uživajući ugled učenog slikara (doctus pictor), „vazda rastrgan između želje za slikanjem i želje za pisanjem“, Kiefer o tom međuprostoru govori kao o spasonosnoj nelagodi. „Smisao je beskrajno prisutan u znaku“, izjavio je 2010. godine. Upravo je volja spram beskonačnosti ono što nas treba zaokupiti.

Za slikara koji ono što stvara prepušta svojevrsnom interpretativnom titranju, u skladu s višestrukom istinom života, literatura se ne može reducirati na obični rasadnik narativnih elemenata.

Treba li podsjećati na tretman kojem je, vrlo mlad, podvrgnuo retoriku nacizma, iz straha od amnezije koja bi, kako je i naslutio, zahvatila podijeljenu Njemačku? Kieferove alegorije, hranile se one slikarom Friedrichom, Wagnerovom tetralogijom ili, nasuprot tome, židovskom tradicijom, izmiču binarnom razumijevanju svog sadržaja i time odbacuju samu mesijansku i modelirajuću ulogu umjetnosti, nasuprot ideološkoj indoktrinaciji ili avangardnim zabranama. Naime, modernistički ikonoklazam ne čini mu se ništa manje prečim za suzbijanje, tim više što evolucija suvremenih društava, udaljavanjem od pisane riječi i zamjenom kritičkog promišljanja isključivo emocijom, ističe osiromašenje tekstualne, a time i kulturne razmjene.

Krajem šezdesetih, kada Kiefer realizira svoje prve knjige priznajući im vrijednost punopravnog umjetničkog djela, skandaloznost njegova postupka proishodila je iz toga što istim zamahom razotkriva i ustrajnost hitlerovske dokse i umjetničke opasnosti tabule rase.

Zaplijenjeno sjećanje i izbrisano sjećanje njegove su najveće crvene krpe. Mi u sebi nosimo mnogo više, tvrdio je već tada, od vlastite povijesti. Sedamdesetih se godina njegova knjižna produkcija tako mogla okrenuti vrlo prepoznatljivim motivima (snježni krajolik, gusta šuma) ili simboličkim materijalima (saturnovsko olovo, prava kosa), u dijalogu s Heideggerovom misli ili svjedočanstvom Paula Celana o koncentracijskim logorima. Unatoč prividima, kozmogonijski zaokret nakon 1980. godine ne označava nekakav izlazak iz Povijesti, unatoč istodobnom usponu ekološkog pokreta. Biljke i tkanine šire njegovu paletu i remete naše navike previše samouvjerenog promatrača. Ukratko, život se osvećuje, a tehnicistička arogancija Zapada u impresivnim se inscenacijama sudara s alkemičarskom tradicijom. Bez „filozofske“ naivnosti, ponovno je pronađeno jedinstvo umjetnosti i svijeta. Jedna slika iz tog vremena, Putovanje nakraj noći, prikazuje noćni let jednog bombardera (onog kojeg je Jean Clair ugurao u svoju izložbu Melankolija), dok Céline, njegov roman, a ne njegova ličnost, nije doveden u vezu s tračnicama vozova smrti.

Zlo je banalno, mehaničko, slijepo, kaže Hannah Arendt, kada vjeruje da je na strani Dobra. Kiefer se nikada nije bojao pisaca na zlu glasu. Među njima posebno mjesto treba sačuvati za Jeana Geneta i Georgesa Bataillea, koji su učvrstili njegovo uvjerenje da djela duha ne mogu biti plošno optužujuća.

Što se tiče prvoga, referenca na toga kontroverznog pisca nadilazi njegovo djelo i ponajprije priziva rušitelja malograđanskog ćudoređa (bien-pensance). To je svojevrsni dvolični (oblique) autoportret, način da se, poput tog „propalice“ s druge strane Rajne, prizna vlastita fascinacija nasiljem i zločinima Povijesti. Fascinacija koja nema nikakve veze s izopačenošću rasuđivanja. To će potvrditi i njegovo dugo iščekivano izdanje Plavetnila neba (Le Bleu du ciel), Batailleova romana napisanog 1935, a objavljenog dvadeset i dvije godine kasnije kod Pauverta, ozloglašenog nakladnika Sadea i Povijesti o O (Histoire d'O) Pauline Réage. Nekoliko razloga priječilo je brže objavljivanje: izrazito skaredna priroda ove raskalašene, mučne i morbidne priče; Batailleova nesposobnost da njome bude zadovoljan u trenutku prilično oštre političke i osobne krize. Pisanje je započelo neposredno nakon Hitlerova dolaska na vlast i prosvjeda u februaru 1934. godine. Odabir posvete Andréu Massonu vjerojatno je prethodio samom pisanju. Izuzetno bliski, usto i šogori nakon slikareva braka s Rose Maklès – jednom od sestara Sylvije Bataille – dijelili su isto gnušanje prema nadrealizmu stroge poslušnosti i isti prezir prema servilnoj skupini iz koje su malo ranije bili isključeni manu militari (vojničkom rukom).

Osim anđeoske jednostavnosti i hermetičnosti koji su bili dragi Andréu Bretonu, komunizam je bio još jedan uzrok raskida. Antifašizam, rat koji se nazirao, nisu mogli opravdati priklanjanje Moskvi. Zato se Plavetnilo neba ne želi prikazati toliko apolitičnim koliko nepokornim sovjetskom dresiranju lijevih snaga. Napisan uglavnom u Tossi de Mar u Kataloniji, koju će ubrzo potresti građanski rat, vjesnik kaosa iz 1936, Batailleov roman proishodi iz dvostrukog oslikavanja tekućih ili nadolazećih sukoba, od predfrankističke Španjolske do smeđe Njemačke. Užas koji nadahnjuje mogući povratak pokolja iz Prvog svjetskog rata (1914-1918) povremeno je izražen izravno, a povremeno seksualno transponiran. Za Bataillea, kao što znamo, erotizam u svom najstrastvenijem smislu balansira između oskvrnuća i svetosti, simboličkog oslobađanja fantazama i nestašluka fizičkog čina, pri čemu je imaginarij ekstremâ prijeko potreban užitku. Stoga je seks obećanje užitka i suverenosti samo zato što nas čini svjesnima nagona čija je pozornica. Plavetnilo neba nije ni pornografski roman (zagrljaji su u njemu rijetki ili nesretni), ni poziv na stvarno nasilje, na sadizam, koji je Erosu ono što je rat politici i ekonomiji smrti.

Troppmann i Dirty, mutni junaci koji slabo kontroliraju to beskrajno zastranjenje, taj tragični pohod, tu „književnost luđaka“, mogli bi se jednostavno zadovoljiti time da služe kao dvojnici Batailleu i Colette Peignot (druge Laure iz ljubavnog panteona modernih), no to nije tako, kao što ni Lazare nije maskirana Simone Weil. Prvi čitatelji toga vatrenog romana, pisanog hladnim stilom, egzistencijalnog, a ne egzistencijalističkog, prepoznali su njegovu neuhvatljivu originalnost, do te mjere da su Masson i trgovac umjetninama Daniel-Henry Kahnweiler, koji su u dubini duše znali da je neobjavljiv, preklinjali Andréa Malrauxa da ga uvrsti u Gallimardov katalog. To je očito bilo prerano. Nova Sezona u paklu, rekli bismo s Jean-Françoisom Louetteom, koji je uočio remboovske elemente u knjizi i upliv Dostojevskog [Vidi bogatu i prosvjetljujuću bilješku koju Jean-François Louette posvećuje Plavetnilu neba u: Georges Bataille, Romans et récits, pod uredništvom Jean-Françoisa Louettea, Pariz, Gallimard, Bibliothèque de la Pléiade, 2004, str. 1035–1073], Plavetnilo neba napušta svoje dobrovoljno čistilište 1957. godine, kao što smo rekli, u godini trijumfa Modifikacije Michela Butora i Zakona Rogera Vaillanda. Članci u časopisima La N.R.F. i Les Lettres françaises nisu mu bili neskloni, ali nisu bili dovoljni da spriječe komercijalni neuspjeh i opće nerazumijevanje.

Stoga je umjesno govoriti o istinskom uskrsnuću kada je riječ o ovom izdanju, u velikom formatu i na finom papiru, obogaćenom serijom Kieferovih akvarela, koji tašističke mogućnosti toga medija čine svojom poetskom polugom. Azurnoplava ili crvena poput krvi, mrlja se prepušta senzualnom ili makabrističkom čitanju tijela, isključivo ženskih, povijenih, raširenih ili skupljenih, koja prate Batailleovu paklenu i heterogenu naraciju.

Identična dvosmislenost obilježava te anatomije prožete višeznačnim energijama transa, ekstaze ili patnje. Poput onih kod Degasa i Maneta, intimna toaleta otvara trenutke gotovo sretne kontemplacije, koje čitatelj mentalno povezuje s uvodnim ritualima umivanja (ablutions) u londonskom hotelu Savoy. Nacrtane preciznim potezom, više nježne nego napete, ove se žene ne pribojavaju nijedne poze u koju ih umjetnik postavlja. Upravo na Bonnardovo izdanje Verlaineove zbirke Parallèlement, koju je Vollard objavio 1900. godine i koja je matrica za knjige umjetnika u 20. stoljeću, podsjeća ta spokojna besramnost, pa čak i korištenje središnjeg pregiba, potencijalne pukotine, kada se slike protežu preko dviju stranica.

Plava boja, kojoj je suđeno igrati istaknutu ulogu, pokadšto ponovno poprima svoje marijansko značenje, napose zahvaljujući jednoj od najneobičnijih grafičkih tabli (la planche). Prikazana za vrijeme izložbe Rodin – Kiefer 2016. godine, ona prikazuje golu mladu ženu kako opkoračuje njemačku katedralu, pri čemu je žena golema, a katedrala je svedena na razinu maketa kakve čuvamo od pojedinih građevina iz srednjeg vijeka ili renesanse. Lebdi li to barjak profanacije nad ovim romanom? Kako pokazuju posljednje stranice, groblja koja se protežu dokle pogled seže ili Danajina zlatna kiša, Kiefer, kao ni sam Bataille, ne zatvara svoj „budni san“ u usko protivštinu čistog i nečistog*.

Preveo s francuskog Mario Kopić

Alain Finkielkraut: Srednjoškolci koji sudjeluju u blokadama bune se protiv pomanjkanja sredstava, nemogućnosti zamjene profesora i propadanja svojih ustanova. Traže točno 10 milijardi kako bi prekinuli prosvjed. Istodobni, oni najmotiviraniji pustoše ili pale škole i napadaju profesore. Kako se, u takvim uvjetima, može zamjeriti novim profesorima s višom (agrégés) i nižom (certifiés) nastavničkom kvalifikacijom koji u sve većem broju vrlo brzo odustaju ili od samog početka biraju neki drugi put od poučavanja? Razlika između onoga što srednjoškolci traže i načina na koji to pokušavaju postići je zapanjujuća.

Le Figaro. Uklapa li se ova blokada srednjih škola u širi slom škole i prenošenja znanja?

Alain Finkielkraut: Prosvjedi se događaju nekoliko dana nakon objave PISA ljestvice, koja surovo otkriva urušavanje školske razine u Francuskoj. Da bismo razumjeli što se dogodilo, moramo se vratiti Pierreu Bourdieuu i knjigama koje je objavio s Jean-Claudeom Passeronom, Nasljednici (Les Héritiers) i Reprodukcija (La Reproduction). Ova dvojica sociologa, potkrijepljena statistikama, prokazuju veliku laž meritokracije. Pod krinkom slijeđenja Condorcetove velike preporuke: „Slobodni narodi ne poznaju druga sredstva razlikovanja osim talenata i vrlina“, selekcija, kažu Bourdieu i Passeron, pretvara društveno nasljeđe u individualnu milost. Ona uvjerava učenike iz dobrostojećih obitelji da su najbolji jer dobivaju najbolje ocjene, a djecu iz neprivilegiranih slojeva da su sami krivi za sudbinu koja im je dodijeljena, budući da većina njih ne dostiže prolazni prosjek.

Škola je poslušala Bourdieua i htjela je, reformom za reformom, ispraviti nepravde koje je on razotkrio. Uvedena je jedinstvena srednja škola (collège unique). Ponavljanje razreda praktički je nestalo. Matura (baccalauréat) je postala jedno od ljudskih prava. A borba protiv nejednakosti dovela je do primanja slabijih učenika u naprednije razrede, a potom i do prilagođavanja njihovim sposobnostima kako nitko ne bi ostao po strani. Rezultat: razina je dramatično pala. Suosjećajna i popravna politika, proizašla iz čitanja Nasljednika, najprije kažnjava upravo one kojima bi trebala pružiti ruku. Ostali se vazda mogu izvući kroz privatno školstvo ili instrukcije.

Društvena reprodukcija osigurana je upravo mjerama koje su donesene kako bi joj se stalo na kraj. A zašto stati na tako dobrom putu? Kako bi se trajno ukinula prednost nasljednika, razbaštinjeni su svi. Učenicima je dana riječ prije nego što im je dan jezik, ukinute su humanističke znanosti, nove elite radosno prakticiraju udvostručavanje subjekta („Francuska, ona ima adute“), a tko bi danas mogao zamisliti predsjednika Republike koji na konferenciji za novinare citira stihove Paula Éluarda, kao što je to učinio Georges Pompidou dan nakon samoubojstva Gabrielle Russier?

Kada ministri nacionalnog obrazovanja pokušaju ponovno uvesti privid zahtjevnosti i selekcije, njihovi nasljednici ih dezavuiraju. Vidjeli smo to s grupama po razinama znanja i „šokom autoriteta“ Gabriela Attala. Ono što bi srednjoškolci trebali zahtijevati jest povratak humanističkih znanosti i kronološke povijesti, jačanje učenja francuskog jezika, vrijeme za čitanje. Umjesto toga, provode sve više sati s očima prikovanim za svoje mobitele i žele olakšan raspored. Prethodni dan na televiziji, jedan od njih se, istodobno osuđujući nasilje, žalio što ima nastavu subotom ujutro, jer mu to zadire u vikend. A Ustavno vijeće, na veliko oduševljenje mlađe generacije, poništava zakon koji zabranjuje korištenje društvenih mreža mlađima od 15 godina. „Mudraci“ iz ulice Montpensier [ulica u kojoj se nalazi sjedište Ustavnog vijeća Francuske] ubrzavaju napredak nepismenosti u našoj zemlji.

Le Figaro. Je li ovaj pokret na liniji Maja 1968. ili se radi o radikalno novom tipu? Koja je razlika u usporedbi s tradicionalnim studentskim folklorom?

Alain Finkielkraut. U maju '68. izrečeno je i napisano mnogo gluposti, ali bilo je i ponekih bisera: „Dosta s djelima, dajte riječi.“ I nama nikada ne bi palo na pamet paliti ili pustošiti školske ustanove. Bili smo, prema genijalnom izrazu Philippea Muraya, „Panurgovi pobunjenici“ (mutins de Panurge), nismo bili vandali. U to sam vrijeme bio mlad, što znači konformist. Pratio bih pokret, radio što i svi drugi, zgražao se kako se zgražalo, bunio se kako se bunilo. A onda sam, zahvaljujući knjigama, rano ostario. Istrgnuo sam se iz generacijskog ljepila, naučio misliti svojom glavom i, znatno prije treće životne dobi, uživao u Fellinijevu razmišljanju: „Pitam se što se dogodilo u jednom trenutku, kakvo je to prokletstvo pogodilo našu generaciju da smo odjednom na mlade počeli gledati kao na glasnike tko zna kakve apsolutne istine. Mladi… Mladi… Mladi. Kao da su tek stigli u svemirskim brodovima.“

Le Figaro. Čini li vam se legitimnom usporedba s nemirima iz 2005. i 2009. godine?

Alain Finkielkraut. Ono što mi se čini legitimnim jest istaknuti sve veću ulogu novih tehnologija u prosvjedima i nemirima. U stvarnom vremenu vidi se što se događa drugdje i radi se isto to. Nitko ne želi zaostajati, nitko ne želi biti izostavljen. Nasilje se širi i širit će se sve više mimetičkom zarazom.

Le Figaro. Vlada osuđuje instrumentalizaciju pokreta od strane (radikalno lijeve) stranke LFI (Nepokorena Francuska). Je li i to dosad neviđeno?

Alain Finkielkraut. Nepokorena Francuska udvara se izgrednicima nadmašujući njihove zahtjeve (Mélenchon traži ukidanje platforme Parcoursup prije nego što zahtijeva magisterij za sve), jednako kao što igra na kartu antisemitizma kako bi pridobila glasove stanovnika izgubljenih teritorija Republike. To je doslovna primjena preporuke Zaklade Terra Nova iz 2011. godine: Budući da su radničke klase nepopravljivo nostalgične za bivšom Francuskom, potrebno je stvoriti novu većinu sastavljenu od visokoobrazovanih, mladih, manjina i žena koje se bore za jednakost. Sudeći po kefijama i palestinskim zastavama koje cvjetaju na srednjoškolskim prosvjedima, ta se koalicija stvara. Hoće li jednog dana postati većinska? Treba se nadati da će većina Francuza, zatečena urbanim nasiljem, kazniti Mélenchona 2027. godine.

Le Figaro. Fakultet Sciences Po se uključuje u igru. Što vam to sugerira?

Alain Finkielkraut. Sciences Po, ali i Katolički institut u Parizu, École des mines, École du Louvre, gimnazije Henri-IV, Victor-Duruy i Condorcet, gdje je zapravo sve u redu. Nipošto se ne smije propustiti vlak prosvjeda. Danas slijedimo stado kako nas ne bi svrstali u reakcionarni tabor.

Le Figaro. Obilježili smo tri godine od 7. oktobra. Palestinske zastave i slogani potpore Gazi prate nasilje. Kako analizirate tu sveprisutnost u srednjoškolskom pokretu čiji su zahtjevi naizgled vrlo udaljeni od te teme?

Alain Finkielkraut. Godine 1903, nakon pogroma u Kišinjevu u kojem je ubijeno 45 ljudi i koji je potresao cijelu Europu, Israel Zangwill, jedan od utemeljitelja cionizma, izjavio je: „Jedino rješenje za židovsko pitanje jest maknuti Židove iz Rusije i posaditi ih na tlo koje im pripada.“ To je rješenje primijenjeno, a pogrom tisuću puta okrutniji od onog u Kišinjevu dogodio se unutar samog Izraela. Ta trauma neće tako brzo nestati. No na nekim srednjoškolskim transparentima moglo se pročitati: „7. oktobra, dan slavlja.“ U tekstu pod naslovom Siva zona, Primo Levi piše: „Mladi su ti koji prije svega žele da stvari budu jasne, da podjele budu oštre. Budući da je njihovo iskustvo svijeta siromašno, oni ne vole dvosmislenost.“ Za mnoge adolescente izraelsko-arapski sukob svodi se na ugnjetavanje koje krvava država provodi nad novim „prezrenima na svijetu“, a to su Palestinci.

Le Figaro. Tri godine nakon 7. oktobra, jeste li posebno zabrinuti za Židove u Francuskoj? U kolumni objavljenoj u Le Figaro, petero intelektualaca, među kojima su Élisabeth Badinter i Stéphane Azihari, napisalo je: „Sudbina Židova pogoršava se kako se Europa islamizira.“

Alain Finkielkraut. Slažem se, ali islamizam nije jedini uzrok. Novi se antisemitizam pojavio na kampusima i u srednjim školama. Taj antisemitizam ne osjeća krivnju. Ne može ga se posramiti. On nije rasistički, on ponosno maše zastavom antirasizma. On osuđuje holokaust u Gazi i za njega sam ja cionist koji provodi genocid. Ovih dana nije mi pametno pomaljati nos van. Taj mladenački simplificirani pogled potvrđuju intelektualci koji su ostarjeli u svojoj profesiji. Tako Emmanuel Todd u svojoj najnovijoj knjizi, govoreći o Izraelu, koristi izraz „sreća u zločinu“. Ipak, ima prostora za snažnu kritiku Netanyahua i fanatika koji ga okružuju, ne pribjegavajući pritom toj nacificirajućoj retorici.

Le Figaro. Što vam sugeriraju antisemitske izjave koje Mediapart pripisuje Jordanu Bardelli, a koje predsjednik (radikalno desničarskog) Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National) demantira? Daje li to pravo onima koji tvrde da je „dedemonizacija“ (dédiabolisation) samo fasada? Može li se povući jednakost između RN-a i LFI-ja po tom pitanju?

Alain Finkielkraut. Pojedini mediji bez srama kopaju po privatnim razgovorima. Pojava te medijske Stasi policije izaziva u meni veliku nelagodu. Unatoč tome, izjave koje je Jordan Bardella vjerojatno izgovorio su užasne. One svjedoče ne samo o antisemitskim predrasudama, nego i o pogledu na svijet koji sve objašnjava manevrima židovske moći. Bardella je imao 17 godina i bio je pod utjecajem Alaina Sorala kada je to rekao. No, nakon punoljetnosti posjećivao je Frédérica Chatillona, „antisemita toliko radikalnog da je mogao organizirati zabave u prugastim pidžamama“, kako nas informira Caroline Fourest. Iz toga zaključujem da prema Nacionalnom okupljanju, čak i pročišćenom, mora postojati maksimalan oprez.

Ipak, primjećujem da je Jordan Bardella bio prisutan s Marine Le Pen na prosvjedu protiv antisemitizma, dok je Jean-Luc Mélenchon na Twitteru pisao: „Zagovornici bezuvjetne potpore masakru imaju svoj sastanak“. Masakr o kojem je riječ je rat u Gazi. Isti taj Mélenchon tvrdi da su „njegovi sunarodnjaci ti koji su Isusa stavili na križ“, povezujući tako bogoubilački narod s genocidnim narodom, i govori da Jérôme Guedj „kruži oko stupa na kojem ga drži uzica njegove privrženosti“. Kako bi zabavio svoju publiku, poigrava se s izgovorom imena Glucksmann i Epstein. Ne smijemo se obmanjivati o vremenu u kojem živimo: novi Durafour crématore [four crématoire, krematorijska peć, aluzija na antisemitsku igru riječi koju je 1988. upotrijebio Jean-Marie Le Pen, prozvavši tadašnjeg francuskog ministra Michela Durafoura], to je Mélenchon.

S francuskog preveo Mario Kopić

https://www.lefigaro.fr/vox/societe/alain-finkielkraut-le-baccalaureat-est-devenu-un-droit-de-l-homme-20261009