Alain Finkielkraut: Srednjoškolci koji sudjeluju u blokadama bune se protiv pomanjkanja sredstava, nemogućnosti zamjene profesora i propadanja svojih ustanova. Traže točno 10 milijardi kako bi prekinuli prosvjed. Istodobni, oni najmotiviraniji pustoše ili pale škole i napadaju profesore. Kako se, u takvim uvjetima, može zamjeriti novim profesorima s višom (agrégés) i nižom (certifiés) nastavničkom kvalifikacijom koji u sve većem broju vrlo brzo odustaju ili od samog početka biraju neki drugi put od poučavanja? Razlika između onoga što srednjoškolci traže i načina na koji to pokušavaju postići je zapanjujuća.

Le Figaro. Uklapa li se ova blokada srednjih škola u širi slom škole i prenošenja znanja?

Alain Finkielkraut: Prosvjedi se događaju nekoliko dana nakon objave PISA ljestvice, koja surovo otkriva urušavanje školske razine u Francuskoj. Da bismo razumjeli što se dogodilo, moramo se vratiti Pierreu Bourdieuu i knjigama koje je objavio s Jean-Claudeom Passeronom, Nasljednici (Les Héritiers) i Reprodukcija (La Reproduction). Ova dvojica sociologa, potkrijepljena statistikama, prokazuju veliku laž meritokracije. Pod krinkom slijeđenja Condorcetove velike preporuke: „Slobodni narodi ne poznaju druga sredstva razlikovanja osim talenata i vrlina“, selekcija, kažu Bourdieu i Passeron, pretvara društveno nasljeđe u individualnu milost. Ona uvjerava učenike iz dobrostojećih obitelji da su najbolji jer dobivaju najbolje ocjene, a djecu iz neprivilegiranih slojeva da su sami krivi za sudbinu koja im je dodijeljena, budući da većina njih ne dostiže prolazni prosjek.

Škola je poslušala Bourdieua i htjela je, reformom za reformom, ispraviti nepravde koje je on razotkrio. Uvedena je jedinstvena srednja škola (collège unique). Ponavljanje razreda praktički je nestalo. Matura (baccalauréat) je postala jedno od ljudskih prava. A borba protiv nejednakosti dovela je do primanja slabijih učenika u naprednije razrede, a potom i do prilagođavanja njihovim sposobnostima kako nitko ne bi ostao po strani. Rezultat: razina je dramatično pala. Suosjećajna i popravna politika, proizašla iz čitanja Nasljednika, najprije kažnjava upravo one kojima bi trebala pružiti ruku. Ostali se vazda mogu izvući kroz privatno školstvo ili instrukcije.

Društvena reprodukcija osigurana je upravo mjerama koje su donesene kako bi joj se stalo na kraj. A zašto stati na tako dobrom putu? Kako bi se trajno ukinula prednost nasljednika, razbaštinjeni su svi. Učenicima je dana riječ prije nego što im je dan jezik, ukinute su humanističke znanosti, nove elite radosno prakticiraju udvostručavanje subjekta („Francuska, ona ima adute“), a tko bi danas mogao zamisliti predsjednika Republike koji na konferenciji za novinare citira stihove Paula Éluarda, kao što je to učinio Georges Pompidou dan nakon samoubojstva Gabrielle Russier?

Kada ministri nacionalnog obrazovanja pokušaju ponovno uvesti privid zahtjevnosti i selekcije, njihovi nasljednici ih dezavuiraju. Vidjeli smo to s grupama po razinama znanja i „šokom autoriteta“ Gabriela Attala. Ono što bi srednjoškolci trebali zahtijevati jest povratak humanističkih znanosti i kronološke povijesti, jačanje učenja francuskog jezika, vrijeme za čitanje. Umjesto toga, provode sve više sati s očima prikovanim za svoje mobitele i žele olakšan raspored. Prethodni dan na televiziji, jedan od njih se, istodobno osuđujući nasilje, žalio što ima nastavu subotom ujutro, jer mu to zadire u vikend. A Ustavno vijeće, na veliko oduševljenje mlađe generacije, poništava zakon koji zabranjuje korištenje društvenih mreža mlađima od 15 godina. „Mudraci“ iz ulice Montpensier [ulica u kojoj se nalazi sjedište Ustavnog vijeća Francuske] ubrzavaju napredak nepismenosti u našoj zemlji.

Le Figaro. Je li ovaj pokret na liniji Maja 1968. ili se radi o radikalno novom tipu? Koja je razlika u usporedbi s tradicionalnim studentskim folklorom?

Alain Finkielkraut. U maju '68. izrečeno je i napisano mnogo gluposti, ali bilo je i ponekih bisera: „Dosta s djelima, dajte riječi.“ I nama nikada ne bi palo na pamet paliti ili pustošiti školske ustanove. Bili smo, prema genijalnom izrazu Philippea Muraya, „Panurgovi pobunjenici“ (mutins de Panurge), nismo bili vandali. U to sam vrijeme bio mlad, što znači konformist. Pratio bih pokret, radio što i svi drugi, zgražao se kako se zgražalo, bunio se kako se bunilo. A onda sam, zahvaljujući knjigama, rano ostario. Istrgnuo sam se iz generacijskog ljepila, naučio misliti svojom glavom i, znatno prije treće životne dobi, uživao u Fellinijevu razmišljanju: „Pitam se što se dogodilo u jednom trenutku, kakvo je to prokletstvo pogodilo našu generaciju da smo odjednom na mlade počeli gledati kao na glasnike tko zna kakve apsolutne istine. Mladi… Mladi… Mladi. Kao da su tek stigli u svemirskim brodovima.“

Le Figaro. Čini li vam se legitimnom usporedba s nemirima iz 2005. i 2009. godine?

Alain Finkielkraut. Ono što mi se čini legitimnim jest istaknuti sve veću ulogu novih tehnologija u prosvjedima i nemirima. U stvarnom vremenu vidi se što se događa drugdje i radi se isto to. Nitko ne želi zaostajati, nitko ne želi biti izostavljen. Nasilje se širi i širit će se sve više mimetičkom zarazom.

Le Figaro. Vlada osuđuje instrumentalizaciju pokreta od strane (radikalno lijeve) stranke LFI (Nepokorena Francuska). Je li i to dosad neviđeno?

Alain Finkielkraut. Nepokorena Francuska udvara se izgrednicima nadmašujući njihove zahtjeve (Mélenchon traži ukidanje platforme Parcoursup prije nego što zahtijeva magisterij za sve), jednako kao što igra na kartu antisemitizma kako bi pridobila glasove stanovnika izgubljenih teritorija Republike. To je doslovna primjena preporuke Zaklade Terra Nova iz 2011. godine: Budući da su radničke klase nepopravljivo nostalgične za bivšom Francuskom, potrebno je stvoriti novu većinu sastavljenu od visokoobrazovanih, mladih, manjina i žena koje se bore za jednakost. Sudeći po kefijama i palestinskim zastavama koje cvjetaju na srednjoškolskim prosvjedima, ta se koalicija stvara. Hoće li jednog dana postati većinska? Treba se nadati da će većina Francuza, zatečena urbanim nasiljem, kazniti Mélenchona 2027. godine.

Le Figaro. Fakultet Sciences Po se uključuje u igru. Što vam to sugerira?

Alain Finkielkraut. Sciences Po, ali i Katolički institut u Parizu, École des mines, École du Louvre, gimnazije Henri-IV, Victor-Duruy i Condorcet, gdje je zapravo sve u redu. Nipošto se ne smije propustiti vlak prosvjeda. Danas slijedimo stado kako nas ne bi svrstali u reakcionarni tabor.

Le Figaro. Obilježili smo tri godine od 7. oktobra. Palestinske zastave i slogani potpore Gazi prate nasilje. Kako analizirate tu sveprisutnost u srednjoškolskom pokretu čiji su zahtjevi naizgled vrlo udaljeni od te teme?

Alain Finkielkraut. Godine 1903, nakon pogroma u Kišinjevu u kojem je ubijeno 45 ljudi i koji je potresao cijelu Europu, Israel Zangwill, jedan od utemeljitelja cionizma, izjavio je: „Jedino rješenje za židovsko pitanje jest maknuti Židove iz Rusije i posaditi ih na tlo koje im pripada.“ To je rješenje primijenjeno, a pogrom tisuću puta okrutniji od onog u Kišinjevu dogodio se unutar samog Izraela. Ta trauma neće tako brzo nestati. No na nekim srednjoškolskim transparentima moglo se pročitati: „7. oktobra, dan slavlja.“ U tekstu pod naslovom Siva zona, Primo Levi piše: „Mladi su ti koji prije svega žele da stvari budu jasne, da podjele budu oštre. Budući da je njihovo iskustvo svijeta siromašno, oni ne vole dvosmislenost.“ Za mnoge adolescente izraelsko-arapski sukob svodi se na ugnjetavanje koje krvava država provodi nad novim „prezrenima na svijetu“, a to su Palestinci.

Le Figaro. Tri godine nakon 7. oktobra, jeste li posebno zabrinuti za Židove u Francuskoj? U kolumni objavljenoj u Le Figaro, petero intelektualaca, među kojima su Élisabeth Badinter i Stéphane Azihari, napisalo je: „Sudbina Židova pogoršava se kako se Europa islamizira.“

Alain Finkielkraut. Slažem se, ali islamizam nije jedini uzrok. Novi se antisemitizam pojavio na kampusima i u srednjim školama. Taj antisemitizam ne osjeća krivnju. Ne može ga se posramiti. On nije rasistički, on ponosno maše zastavom antirasizma. On osuđuje holokaust u Gazi i za njega sam ja cionist koji provodi genocid. Ovih dana nije mi pametno pomaljati nos van. Taj mladenački simplificirani pogled potvrđuju intelektualci koji su ostarjeli u svojoj profesiji. Tako Emmanuel Todd u svojoj najnovijoj knjizi, govoreći o Izraelu, koristi izraz „sreća u zločinu“. Ipak, ima prostora za snažnu kritiku Netanyahua i fanatika koji ga okružuju, ne pribjegavajući pritom toj nacificirajućoj retorici.

Le Figaro. Što vam sugeriraju antisemitske izjave koje Mediapart pripisuje Jordanu Bardelli, a koje predsjednik (radikalno desničarskog) Nacionalnog okupljanja (Rassemblement National) demantira? Daje li to pravo onima koji tvrde da je „dedemonizacija“ (dédiabolisation) samo fasada? Može li se povući jednakost između RN-a i LFI-ja po tom pitanju?

Alain Finkielkraut. Pojedini mediji bez srama kopaju po privatnim razgovorima. Pojava te medijske Stasi policije izaziva u meni veliku nelagodu. Unatoč tome, izjave koje je Jordan Bardella vjerojatno izgovorio su užasne. One svjedoče ne samo o antisemitskim predrasudama, nego i o pogledu na svijet koji sve objašnjava manevrima židovske moći. Bardella je imao 17 godina i bio je pod utjecajem Alaina Sorala kada je to rekao. No, nakon punoljetnosti posjećivao je Frédérica Chatillona, „antisemita toliko radikalnog da je mogao organizirati zabave u prugastim pidžamama“, kako nas informira Caroline Fourest. Iz toga zaključujem da prema Nacionalnom okupljanju, čak i pročišćenom, mora postojati maksimalan oprez.

Ipak, primjećujem da je Jordan Bardella bio prisutan s Marine Le Pen na prosvjedu protiv antisemitizma, dok je Jean-Luc Mélenchon na Twitteru pisao: „Zagovornici bezuvjetne potpore masakru imaju svoj sastanak“. Masakr o kojem je riječ je rat u Gazi. Isti taj Mélenchon tvrdi da su „njegovi sunarodnjaci ti koji su Isusa stavili na križ“, povezujući tako bogoubilački narod s genocidnim narodom, i govori da Jérôme Guedj „kruži oko stupa na kojem ga drži uzica njegove privrženosti“. Kako bi zabavio svoju publiku, poigrava se s izgovorom imena Glucksmann i Epstein. Ne smijemo se obmanjivati o vremenu u kojem živimo: novi Durafour crématore [four crématoire, krematorijska peć, aluzija na antisemitsku igru riječi koju je 1988. upotrijebio Jean-Marie Le Pen, prozvavši tadašnjeg francuskog ministra Michela Durafoura], to je Mélenchon.

S francuskog preveo Mario Kopić

https://www.lefigaro.fr/vox/societe/alain-finkielkraut-le-baccalaureat-est-devenu-un-droit-de-l-homme-20261009

Fotografija © MARK HENLEY/PANOS-REA

Komunizam, nacizam, liberalizam… Ideologije su oblikovale moderno doba, najčešće na gore. U svojoj knjizi Zlodjela ideologije, Les Méfaits de l’idéologie (izd. Hermann), filozof i povjesničar ideja Pierre-André Taguieff razotkriva njihove mehanizme.

Front populaire: Koja bi definicija ideologije bila najrelevantnija?

Pierre-André Taguieff: Krzmam se između dviju vrsta definicija. S jedne strane, to je neutralna definicija, izrečena na deskriptivan ili konstativan način, poput one koju je iznio sociolog Jean Baechler u knjizi Što je ideologija? (Qu’est-ce que l’idéologie?, 1976): „Ideologija je skup mentalnih predstava koje se pojavljuju čim ljudi među sobom uspostave veze.“ S druge strane, tu je restriktivnija definicija koju je dao Raymond Aron u Razočaranja progresom (Les Désillusions du progrès,1969): „Ideologijom nazivamo više-manje sistematsko tumačenje društva i povijesti, koje militanti smatraju vrhovnom istinom.“

Sljedbenik neke ideologije vjeruje da ima pristup istini, ili barem onome bitnome što treba znati kako bi se smjestio na pravu stranu Povijesti. No, što je još važnije i zabrinjavajuće, ideologije pružaju snažne načine legitimacije nasilja. Upravo se u ime vrhovne vrijednosti ili bezgrešnog cilja mogu počiniti najgori zločini bez osjećaja krivnje. Pozivajući se na ovu ili onu ideologiju, zločinci se pretvaraju u vojnike kreposti.

Front populaire: Jesu li ideologije oduvijek postojale?

Pierre-André Taguieff: U smislu koji je koliko neodređen toliko i širok, a koji uključuje mitove i mitologije, religijska uvjerenja, kulturne predstave, svjetonazore i političke doktrine, ne zaboravljajući pritom ni filozofska shvaćanja, može se odgovoriti potvrdno. No, to bi značilo mutiti vodu. Time se zanemaruje ključna činjenica: ideologije su izumi modernoga svijeta, svijeta kojeg su same pomogle usmjeriti i oblikovati. Ideologije funkcioniraju kao strojevi za davanje smisla i vrijednosti, prema promjenjivim kriterijima, u novom dobu svijeta koje više nije prosvijetljeno niti osigurano transcendencijama. Svaka ideologija uključuje istodobno sistem tumačenja povijesti, mehanizam procjene sadašnjosti, viziju poželjne budućnosti i program djelovanja, transformacije ili obnove.

Njihovo pojavljivanje u zapadnom svijetu na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće označava ulazak u modernost kao doba sekularizacije, čije su glavne vrijednosti-norme sloboda i jednakost. Pojava velikih ideologija (liberalizam, konzervativizam ili tradicionalizam, socijalizam, komunizam, nacionalizam, fašizam) označava istodobno uzdrmavanje religijskih dogmi i nasljednih oblika političkog autoriteta. U tom smislu, ideologije funkcioniraju kao supstituti za tradicionalne sisteme predstava i vjerovanja, omogućujući bilo kojoj skupini da procijeni kako ima „razlog biti ono što jest“ (Paul Ricœur) i da ima pravo činiti ono što čini. Otuda njihovo karakteriziranje kao „sekularnih religija“ (Raymond Aron), „političkih religija“ ili „modernih gnoza“ (Eric Voegelin). Ono što definira gnostičku dimenziju ideologija jest činjenica da one ne funkcioniraju samo kao načini legitimacije ili delegitimacije, nego prije svega kao spasonosna znanja.

Sve se ideologije razlikuju ulazeći u međusobno natjecanje, pri čemu svaka od njih obećava ili budi nadu u stvaranje „boljeg svijeta“, pa čak i „najboljeg od svih mogućih svjetova“. Zbog toga su ideologije neodvojive od utopističkih ciljeva kadrih potaknuti na maštanje, oduševiti i pokrenuti na akciju. Čak i one političke ideologije koje se žele prikazati najrealističnijima, poput liberalizma ili konzervativizma, sadrže utopističke teme koje zavode i mobiliziraju. O tome svjedoče liberalna utopija o neograničenom Progresu kroz slobodnu razmjenu ili konzervativno-tradicionalistička utopija („reakcionarna“, kako se uobičajeno kaže) o otkupiteljskoj Restauraciji, koja se slavi kao jedini način da se stane na kraj propadanju ili dekadenciji.

Front populaire: Ako uzmemo u obzir, prema formuli Karla Manheima, da je ideologija „politička misao drugog“, je li uopće moguće pobjeći od ideologije? Drugim riječima, jesmo li svi mi ideolozi, svjesni ili nesvjesni?

Pierre-André Taguieff: Definicija koju daje Karl Mannheim stavlja naglasak na polemičku dimenziju koja je sastavni dio svake ideologije. Ideologija se pojavljuje kao politička misao koju pripisujemo drugome – onome koga gledamo svisoka, u koga sumnjamo ili koga odbacujemo. Iz toga proishodi, držimo li se opažanja običnog društvenog govora, da se ideologija prvenstveno nalazi u samoj optužbi za ideologiju usmjerenoj protiv neistomišljenika, suparnika ili neprijatelja kojeg se želi poniziti, držati na distanci ili neutralizirati. Ova definicija pretpostavlja negativne konotacije koje se vežu uz taj pojam još od marksističkog pristupa, koji oscilira između kritike iluzija i kritike mistifikacija. U istom smislu, Jean Baechler je primijetio da „ideologija označava način razmišljanja onih s kojima se ne slažemo“ i da su „ideolozi vazda oni drugi“. Sugeriranje da se „ideologijom“ naziva politička misao protivnika ili neprijatelja, koja se tako reducira na puki sistem iluzija, omogućuje istodobno subjektivizaciju i relativizaciju upotrebe riječi „ideologija“ kao sredstva za diskvalifikaciju subjekta, individualnog ili kolektivnog, protiv kojeg se argumentira. Nemoguće je pobjeći od takvog etiketiranja diktiranog subjektivnošću, niti ga je moguće opovrgnuti racionalnim argumentima. Riječi „ideologija“ i „ideolozi“ od tog trenutka funkcioniraju kao uvrede. Oni koji su im meta svakako se mogu zbog toga zgražati. No, ne preostaje im gotovo ništa drugo nego to zanemariti ili uzvratiti istim tonom i u istom registru, riskirajući ulazak u odnos mimetičkog rivalstva s protivnikom, prema infantilnom modelu: „Nisam ja ideolog, nego ti!“.

Međutim, može se pretpostaviti postojanje „potrebe za ideologijom“ kod modernog čovjeka čak i kada bi se pokazao kritičnim ili hiperkritičnim prema banaliziranoj proizvodnji i konzumaciji ideološke hrane, koju smatra toksičnom jer je puna predrasuda, klišeja, općih mjesta i stereotipa. Kritička misao može se opisati i razumjeti kao dobrovoljni proces beskonačne dezideologizacije: autodezideologizacija u svrhu vlastitog mišljenja, dezideologizacija obične, svakidašnje misli. Taj intelektualni rad započinje unutar školskog sistema, a nastavlja se kroz organizaciju slobodnih rasprava usmjerenih u traganje za istinom.

Front populaire: Kažete da se ekologizam, a još više njegova varijanta „duboka ekologija“ (deep ecology), pretvorio u ideokraciju. Koje su razlike između ideologije i ideokracije? Koje su posebnosti i koji su rizici ekologizma?

Pierre-André Taguieff: Ideokracije su ideologije-utopije koje su stupile na političku vlast ili su na pragu da to učine djelovanjem aktivnih manjina spremnih na sve, uključujući i pribjegavanje nasilju, kako bi nametnule sebe i svoja uvjerenja. Ovdje pratim Jeana Baechlera koji ideokraciju definira kao „provedbu totalne vlasti u službi utopije“. Iako su ekološka pitanja od najveće važnosti, ideološko-političke upotrebe ekoloških tema, koje su zapravo zloupotrebe, spadaju ili u intelektualnu modu, ili u strategije preuzimanja vlasti, ili pak u utopije koje su stvorili sektom zaluđeni fanatici. Profesionalci militantnog ekologizma ponašaju se neodgovorno: umjesto da se trude izraditi realistične i učinkovite programe djelovanja protiv globalnog zatopljenja, oni se zadovoljavaju optuživanjem, prokazivanjem i demoniziranjem onih koje označavaju kao odgovorne i krive za taj fenomen. Nesposobni prepoznati stvarne uzročnike klimatskih promjena, prepuštaju se đavolskom uzročno-posljedičnom tumačenju, konstruirajući imaginarne krivce na temelju nekoliko zloglasnih „izama“: kapitalizma, industrijalizma, produktivizma, konzumerizma itd.

Za radikalne ekologiste, mi ljudi smo svi krivi za katastrofalno stanje stvari, koje proizlazi iz niza pogubnih pojava koje se smatraju znanstveno utvrđenima: zagađenje morskih i obalnih ekosistema, izumiranje vrsta i pad bioraznolikosti, iscrpljivanje energetskih resursa, globalno zatopljenje. Za vrijeme Dana planeta Zemlje, organiziranog u aprilu1970. godine, jedan je slogan sažeo zajedničko osjećanje aktivista: „Pronašli smo neprijatelja, to smo mi.“ Iz toga proizlazi pothvat nabijanja krivnje čitavom ljudskom rodu, utemeljen na katastrofičnoj viziji kojoj je cilj proizvoditi trajnu paniku. Medijska ikona ekologizma Greta Thunberg poručuje svojim suvremenicima: „Želim da paničarite.“ Cilj aktivista jest natjerati ljude da žive u stalnom osjećaju krivnje, dok istodobno šire strahove.

Najfanatičniji aktivisti ekološkog utopizma odaju se nasilnim djelima terorističkog stila u ime svoje ideje Dobra, za koju pretpostavljaju da je znanstveno utvrđena, dok se drugi pokazuju spremnima prihvatiti autoritarni režim kako bi „spasili planet“. Promatrajući ponašanje aktivista radikalnog ekologizma, možemo se uvjeriti da povijest revolucionarnih utopija nije okončana: one se sastoje u sakralizaciji ciljeva i opravdavanju svih mogućih sredstava za njihovo postizanje.

Stara mizantropija pronašla je novi ideološki vektor: gnostički ekologizam. Njegovi najradikalniji sljedbenici prešli su s kritike antropocentrizma, koja ima svoje filozofsko i znanstveno utemeljenje, ali koju su oni radikalizirali u fobiju od čovjeka, na mržnju prema ljudskoj vrsti, što nazivam antropomizija (termin koji sam sam skovao). Ovaj prijelaz sa straha na mržnju znamenje je vremena: antropofobija se pretvorila u antropomiziju. Samomržnja ljudske vrste od sada ima svoje teoretičare, svoje legitimatore, svoje glasnogovornike i svoje čuvare revolucionarne vjere.

Front populaire: Je li islamizam posljednja totalitarna ideologija? Ako da, u čemu se to ogleda? I nije li on podcijenjen više nego njegove zloglasne prethodnice?

Pierre-André Taguieff: Prva dva totalitarizma, komunistički i nacionalsocijalistički, bila su utemeljena na mitovima i utopijama koje pripadaju zapadnoj civilizaciji. I povijesno su se utjelovili u državama, sovjetsko-staljinističkoj i hitlerovskoj, koje su imale imitatore u raznim dijelovima svijeta. Dok je nacizam univerzalno osuđen, premda sve više tek reda radi, to nije slučaj s komunizmom, neovisno o tome potražuje li se kao takav ili ne. On i dalje igra ulogu horizonta očekivanja i motiva za nadu, najčešće pod drugim nazivima. Slučaj islamizma posve je drukčiji: njegovo je podrijetlo izvanzapadno i eksplicitno antizapadno, što ga postavlja kao suparnika i neprijatelja cijeloga zapadnog svijeta, kojeg on tek privremeno može tolerirati samo uz plan da ga islamizira.

Islamisti, koji su svi radikalni iza svojih maski „umjerenjaka“, imaju isti veliki cilj: globalizirati primjenu šerijata pribjegavanjem ovom ili onom obliku džihada. Oni žele podvrgnuti sve ljude islamskom poretku. Ukratko, „islam je rješenje“. Poznat je kredo suosnivača Muslimanskog bratstva, Hassana al-Bannâ: „Islam je totalni sistem, savršen sam po sebi, konačni sudac u svim aspektima života.“ To ,,totalističko’’ shvaćanje povezano je s ekspanzionističkim ciljem jasno izraženim u petoj točki kreda Muslimanskog bratstva, koji je potvrđen na Trećem kongresu bratstva u martu 1935. godine: „Barjak Islama mora prekriti ljudski rod.“

Islamizam se, kao ideološki i političko-religijski fenomen, može definirati kao mješavina fanatizma, ekspanzionizma, autoritarizma i terorizma, uobličena kroz demagogiju koja je napola populistička (muslimanski narod kao heroj), a napola suosjećajna (muslimanski narod kao žrtva, žrtva „islamofobije“). Iz te perspektive lako se povjeruje da on može izroditi povijesno novi oblik „fašizma“ ili „totalitarizma“, koji uključuje religijsku legitimaciju „integralističkog“ ili „fundamentalističkog“ stila. Otuda proizlaze uobičajeno predložene kategorizacije koje teže biti upečatljive: „zeleni fašizam“, „treći totalitarizam“, „novi totalitarizam“, „zeleni totalitarizam“, „islamistički totalitarizam“, „revolucionarni islamizam“, „revolucionarni fundamentalizam“, „islamski fašizam“, „islamonacizam“ ili „islamofašizam“.

Ali time se, s jasno polemičkom namjerom, novost islamističkog fenomena reducira na sociopolitičke procese ili oblike iz prošlosti koji se smatraju vrijednim osude, često stranima muslimanskom svijetu, čime se jedna nova pojava svodi na puko ponovno rađanje stare, što se dijagnosticira bez rigoroznosti, na temelju posve spornih analogija i sličnosti. Prijetnja koju utjelovljuje islamizam nije toliko podcijenjena koliko je loše shvaćena, ponajviše zato što se taj fenomen površnom kriminalizacijom nastoji reducirati na puki oblik terorizma koji se ne pokušava upoznati niti razumjeti, nego samo suzbiti. Na taj način sami sebi uskraćujemo mogućnost da shvatimo razloge njegove privlačnosti i moći mobilizacije. Potrebno je početi od istraživanja islamističkog imaginarija, polazeći od pretpostavke da on zadovoljava određene ideološke zahtjeve, neovisno o tome proizlaze li oni iz potrebe ili iz želje.

S francuskog preveo Mario Kopić

https://frontpopulaire.fr/politique/contents/pierre-andre-taguieff-en-se-reclamant-de-telle-ou-telle-ideologie-les-crimi_tco_31826161

Ovim djelom Pierre-André Taguieff dodaje novi pridonesak kritici ideologija, to jest njihovoj totalitarnoj i utopijskoj dimenziji. Radi toga, on najprije kreće od metodološki bitnog prikaza različitih značenja te riječi. Sam čin definiranja pridonosi društveno-političkom istraživanju. Naime, „ideologija” može imati deskriptivno značenje („sistem vrijednosti i političkih ideja”) ili polemičko značenje (ti sistemi kao distorzija realnosti). Ideologije se stoga mogu promatrati na konstativan (društvo kakvo postoji) ili prospektivan način (društvo kakvo bi trebalo da bude): u ovom potonjem slučaju, vrijednosno uvjerenje može zastraniti prema utopijskom i totalitarnom pristupu.

Taguieff pomno proučava različite manifestacije takvog priklanjanja doktrinarnom korpusu osmišljenom kao argumentacijski dispozitiv. Osim nacizma ili islamizma kao školskih primjera, ekologizam je također predmet temeljite studije kako bi se izdvojio strogo ideološki sadržaj njegova diskursa, napose kroz „prikriveni povratak kršćanskog motiva straha od samoga sebe kao grešnika” i njegovih popratnih pojava: osude ljudske vrste, nametanja grijeha, puritanizma, panike… Doprinos ovog djela ogleda se i u temeljitom konceptualnom promišljanju koje se oslanja na pojmove „političke gnoze”, „ideokracije”, „sekularne religije”, uz navođenje različitih modela i temeljnih vrela (Aron, Baechler, Boudon, Olivier Reboul, Karl Mannheim, Chaïm Perelman, Canguilhem). Usto, on produbljuje to pitanje izvan eksplicitnih diskursa kako bi se šire zainteresirao za artikulaciju strasti i njihova opravdanja, pristupajući im osobito kao „duhovnoj hrani” promatranoj u okviru radikalnosti i konformizma.

''Jutarnje buđenje je nešto poput mladosti dok je umorni počinak na kraju dana poput starosti'', zapisao je negdje italijanski pjesnik Leopardi. Snovi nam svako jutro obnavljaju tu iluziju novog početka, koja se tokom dana potroši, iscuri, a prve sutone dočekamo umorni, siti života, baš kao da smo u poodmakloj fazi starosti. To važi i za ukupno društvo, odnosno ovaj današnji civilizacijski trenutak, koji je daleko odmakao u svojoj zadnjoj fazi oboljenja i starosti, pa je zaboravio one čiste elemente s kojima je rođen. Zašto toliko čeznemo za žuborenjem biserno čistog planinskog potoka, za snježnim vrhovima Kilimandžara, i našim djevama divnih oblina i obiljem pjesničkog dara?! 

Na svijet dolazimo sa nevidljivim latentnim sjećanjem na te biserno čiste elemente i osjećajem da iznad ovoga Neba postoji još jedno Nebo, rajsko Nebo - ono idilično, nepojmljivo, nedokučivo i čežnjivo božansko Nebo koje čeka na nas. Željka Gavrilović je napisala zbirku priča Prinčev pupak u kojima su procesi života prije svega unutrašnji i psihički, ali već uveliko prignječeni stanjima socijalnih oboljenja. Onaj istinski život čistih elemenata se odvija samo između dva napada bolesti, koja tjeskobno pritišće i utiče na sve ljudske odnose. U takvom stanju čovjek se još uvijek sjeća svoje kosmičke prirode i onih njegovih čistih elemenata koje nosi u sebi. Tako u jednoj priči Željka Gavrilović piše: ''One još pojave i bića iz zamršenih snova i još nejasnije jave mog života u mom su sazvežđu. Istom prisno prepoznate kada su se pojavljivale, i do dana današnjeg deluju nepromenjeno da ih se duša nikada ne nasiti. Od Emila započinje moje novo zvezdano doba. To je implozija i survavanje celoga sazvežđa, uz strahovite poremećaje moga ritma, daha i života, u Emilovu nutrinu, u senovite bašte njegovog bića, odakle će se to isto sazvežđe naglo i vrlo jasno ukazati u grešnoj tami njegove zenice. Neprekidiva je nit koja spaja tamu Emilove zenice i moga bića - sada već skulpture isklesane od bronze i od usamljenosti.''

Simptom bolesti nije samo pokazatelj poremećaja na tijelu oboljelog, jer istovremeno ukazuje i na društvenu anomaliju, koja je često i neposredni uzrok pojave same bolesti. Najbolji primjer je bolest ovisnosti o alkoholu i narkoticima. Važan je rad na sustavnom liječenju pojedinačnih oboljenja, ali je još važnije preko pojedinačnog simptoma pokušati razotkriti ukupan sociološki kontekst unutar kojeg se ta bolest kod određenog pojedinca razvijala. Najveći broj ovisnika o narkoticima ne zloupotrebljava te supstance zato što ima neku sklonost prema kriminalnom, narko podzemlju. Dopamin je hormon sreće i neurotransmiter. Kada je dopamin snižen čovjek pati od hroničnog neraspoloženja. Upravo iz tog razloga najveći dio budućih ovisnika poseže za opijatima. Njima se, što bi se reklo, ''popravljaju'', podižu raspoloženje. To je u početku motivirano potrebom da se “provedu” tokom izlaska u grad vikendom. Šta je koncert, ako nije unesena određena količina opijata? Zar je moguće uživati u muzičkom spektaklu trijezan? Tako je to na početku. Ali da bi podizali nivo dopamina, vremenom je potrebno uzimati sve veću količinu opijata, što na kraju izaziva naviku i ovisnost. Posebno što taj hormon vremenom oslabi, pa bez stimuliranja opijatima, još i više u normalnom stanju svijesti postajemo bezvoljni i neraspoloženi. To ''popravljanje'' dopamina se obavlja jako štetnim supstancama, od cigareta, alkohola i svih vrsta narkotika, koje upotrebom razvijaju jako veliki broj bolesti, pa i onih smrtonosnih. 

Zar farmacija na ovom stadiju razvoja ne može mladim ljudima ponuditi neki medikament koji podiže dopamin, stimuliše hormon sreće, a ne ostavlja pogubne posljedice? Tu tabletu mladi mogu uzeti prije odlaska na koncert ili večernji izlazak, podići svoje raspoloženje i provesti se, a da to ne ostavlja štetne nus pojave. Danas lijekovi za neke psihičke poremećaje utiču na neurotransmitere, ali ne popravljaju raspoloženje. Stoga je najbolje sve ostaviti u prirodnom ritmu, ne podizati ničim taj hormon sreće, pa čak i ako je on snižen i ako je čovjek konstantno neraspoložen. Neurotransmiter prenosi i povezuje informacije između neurona, mozga i drugih organa. Ako se on poremeti, čovjek može misliti nepovezano. Ili povezivati stvari na način da se sve to ne uklapa u model povezivanja koji je uspostavljen u društvu i proglašen kao normalan. Upotreba opijata to može izazvati, kao i razna deluzivna i delirijumska stanja. 

Živimo u društvenom stanju oboljenja. Cjelokupno društvo je u manje ili više poodmakloj fazi bolesti. Čak i najzdraviji pojedinac je prisiljen da živi u ambijentu socijalnih deformacija. Samo mlad čovjek može biti zdrav, već iza tridesete gotovo svi ulaze u određene etape propadanja i oboljenja. Sa društvom je isto. Ratovi i slični događaji su samo ispoljavanje tih kolektivnih anomalija i poremećaja. Društvena organizacija, forma povezivanja i komunikacije pokazuju stanje duboke depersonalizacije. Kako idemo više u prošlost zapažamo da je čovjek živio u mnogo većem jedinstvu sa sobom i svijetom. O tome piše Carl Gustav Jung u knjizi Tumačenje prirode i psihe: ''Čuang Ce (suvremenik Platona) rekao je o psihološkoj postavci na kojoj se temelji Tao: ''Stanje u kojem se ego i ne-ego više ne suprotstavljaju, zove se stožer Taoa''. Zvuči gotovo kao osuda našeg znanstvenog gledanja na svijet kad on upozorava da je ''Tao nerazumljiv kad se pogled upravi samo na male djeliće postojanja'' ili kaže: ''Ograničenja nisu izvorno utemljena u smislu života. Prvobitno riječi nisu imale ustaljena značenja. Razlike su se pojavile samo zbog subjektivnog gledanja na stvari.'' Mudraci starog doba, kaže Čuang Ce, ''uzeli su kao početnu točku jedno stanje kada još nije otpočelo postojanje stvari. To je uistinu krajnja granica iza koje više nema puta. Sljedeća pretpostavka: premda su stvari postojale, još se nisu počele razdvajati. Sljedeća: iako su stvari u nekom smislu bile razdvojene, potvrđivanje i nijekanje nije još počelo. Kad je potvrđivanje i nijekanje počelo postojati, Tao je iščeznuo''.

Nama se čini da je današnje stanje koje je uspostavljeno u društvu normalno. Imamo određen komunikacijski model, koji je reguliran tehnologijom. Na to uspostavljeno stanje smo naviknuti, pa i ne zapažamo u kojoj mjeri se zastranjenje dogodilo. Ali kad kroz literarna svjedočanstva prodremo dublje u prošlost primijetimo društvene modele koji su bili mnogo bliži onim čistim elementima prapočetka. Samo se na taj način može utvrditi današnji stepen civilizacijske depersonalizacije. Otuđenje vezano za procese globalizacije uzima grandiozne razmjere. Poništavaju se naša sjećanja, razaraju društva, prijateljske i familijarne veze, a u društveni organizam se ubrizgavaju velike injekcije koje izazivaju nus pojave nezadovoljstva i alijenacije. 

Živimo u dualnom svijetu, začeti od tame majčinog oka i od svjetla očevog oka, kako je zapisano u ovoj zbirci priča. Sve je nekako podesno za zaborav. Carl Gustav Jung je na istu temu razvio tezu neuzročnog povezivanja. Po njegovom mišljenju sustav povezivanja koji istinski vlada na zemlji je kosmički i za naš današnji pojam razuma iracionalan. Pošto smo već razvili mobilnu i internetsku mrežu, čini nam se da uistimo i vladamo zakonima povezivanja. To “neuzročno povezivanje”, koje svoj izvor ima u vremenu prapočetka i čistim elemenima iz kojih smo rođeni, jako je teško sustavno mapirati i dokazati njegovo postojanje. Jung je to “neuzročno povezivanje” objašnjavao utjecam različitih planeta, sazviježđa i drugih nebeskih tijela. Ali kao da smo u vremenu razvijene tehnologije i umjetne inteligencije zaboravili na te kosmičke utjecaje, prepušteni isključivo internetskim i sličnim povezivanjima. Sve više gubimo vezu sa sjećanjima na početak. Puno je naravno mistike u ovim hipotezama. 

O tome Željka Gavrilović u zbirci priča Prinčev pupak ima jedno zanimljivo zapažanje: ''Na ovom mestu dr Penfild se malo prenuo shvativši da će svojim finim instrumentima ipak morati nešto dublje i prezicnije da zađe u paperjasto snežnu strukturu bele mase Tihe žene. Tim pre što se ona bolno opire toj intervenciji i nesvesno brani od potpunog brisanja sećanja i dolaska do prapočetka stvari.'' To odvajanje od čistih oblika prapočetka, kada su sistemi povezivanja bili isključivo kosmički, kada su zvijezde tkale mreže ljudskih odnosa, počelo je uveliko da se odvija još od vremena industrijalizacije, dok je tehnološka eksplozija zadnjih stotinjak godina uveliko ubrzala taj proces. Mašine, roboti i kompjuteri ne trebaju kosmički utjecaj da bi obavljali posao vezan za procese povezivanja i komunikacije. 

Vesna Krmpotić je o tome pisala u svojoj knjizi Pir Sunca i Mjeseca: 'Crni oblaci u dubinama intergalaktičkoga prostora su oblaci zgusnute svijesti, izjavio je astrofizičar Fred Hoyle. Budućnost prodora u svemir, budućnost znanosti uopće, najvećma ovisi o napretku parapsihologije, kazao je jedan od otaca raketne tehnike, Herman Oberth. ''Onoga dana kad znanost počne proučavati netvarne pojave, ona će tokom jednog desetljeća napredovati više nego za svih prijašnjih stoljeća svoga postojanja.'' To je predsmrtna rečenica Nikole Tesle. ''Posve sam nesposoban da odijelim znanost od tehnologije, od umjetnosti, od ljubavi za ljude'', riječi su Edgara Mitchella, fizičara i kozmonauta. ''Otkriće energija, koje se veže za izvanosjetilna zbivanja, bit će jednako važno, ako ne i važnije, od otkrića atomske energije'' - tvrdi sovjetski fiziolog međunarodnog ugleda, nosilac Lenjinove nagrade Leonid Vasiljev. ''Psiha'', pisao je Jung u raspri o načelu neuzročnosti, ''postoji nezavisno od mozga''. Društvo i danas pravi preobražaje, mijenja dan i noć, izmjenjuje godišnja doba i planetarne cikluse. Ali se veza sa prirodnim ritmom gubi. 

Emocije polako nestaju iz međuljudskih odnosa. Okolnosti remete uspostavljanje zdravog pamćenja, odnosno vremenskog kontinuiteta. Svi odnosi se ubrzavaju, forme ophođenja skraćuju, a međuljudske interakcije se sužavaju. Baš kao da je cjelokupno društvo uveliko zagazilo u poodmaklu fazu starosti ili bolesti, pri čemu je sve druge elemente života prigušilo. Oni se još odvijaju, snovi i java se izmjenjuju i prožimaju, kao što se i ljudski odnosi nekako održavaju, ali tromo i bez sreće. Kao da je onaj neurotransmiter i hormon sreće dopamin potpuno zakazao. Te sreće je iz života nestalo, a na mjesto sreće je došlo neko bolesničko i starančko trpljenje. Mladost koja sada odrasta je previše opterećena tim pritiskom, pa zasigurno nikada neće ni moći da afirmira svoju mladost i oslobodi potencijal. 

Željka Gavrilović u svojoj zbirci priča Prinčev pupak piše: ''Nad pejzažom polurasanjenog sveta, u sam rasvit moga života, mlado sunce zaustavlja svoj pogled na ovom prizoru: tek probuđen i nikad veći, Isak, još sklopljenih očiju, jedva primetnim smeškom ispraća slike ispod kapaka, a onda naglo otvara oči, ustaje i seda za pisaću mašinu. U ovom trenutku sasvim je neizvesno koju će priču izmamiti agorafobična belina papira ispod poletno otkucanog naslova: prinčev pupak.'' Isak i Elena su u ovoj zbirci priča kao Jing i Jang. Elena noću živi Isakove snove, a Isak sanja njenu javu, dok je danju obrnuto - to je jedini način da postoje, premda su oboje samo naizgled živi. Možda su oni poput onih misterioznih šaptača kornjačama u potrazi za posljednjom česticom - o kojima je pisala Vesna Krmpotić. Oni u tijelu sna rone u zelenu dubinu mora u potrazi za posljednjom česticom, plavom i čistom kao rujna zora. U tijelu sna pohode grad kornjača koje spavaju na dnu mora. Nakon što im očitaju mantru, kornjače kao hipnotizirane krenu prema obali. Morske struje su hladne kao misao, koja izvire iz noćnih mora. U svemiru što više je golema misao nego stroj. U tijelu sna po morskom dnu šaptači kornjačama lutaju tražeći magični atom. Posljednja čestica ima valni naboj. Oko nje se polarizira dualna energija. Vrijeme atoma teče drugim ritmom i ne mjeri se mehaničkim satom. U toj posljednjoj čestici skriveno je izgubljeno jedinstvo svijeta. Tu energiju je potrebno osloboditi. Iznova povratiti izgubljenu harmoniju, a svijetu podariti balans. Bioenergijski sklop čovjeka i svemira nekad je bio jedno. To jedinstvo drevni ljudi pamte. 

Današnji čovjek je šizoidan. Rascijepljeni atomi njegove su kuće. Harmoniju jedinstva je napustio. To jedinstvo svijeta opleteno je meridijanskom mrežom temeljne energije ''či''. Nervni sistem zemlje posjeduje energetski naboj što elektrizira vrijeme i san. Neuron u mozgu šalje impulse u eter kojim struje misli. Energetski tok atoma nije jednosmjeran. Polovi stvaraju magnetizam sudaranja pozitivne i negativne energije. Njihove silnice su nazvane ''lung mei'' (zmajeve staze), a mogu se vidjeti kao svjetlucavi kanali što teku smjerovima istok-zapad i sjever-jug. Na taj način se formira začarani krug iz kojeg izlaza nema. Svjetska politika teče po silnicama te planetarne energije. Posljednje čestice kriju se kao biseri u školjkama sna. Kod Filona ima jedna zanimljiva misao kojom završavamo ovaj tekst: ''Bog, koji je tu da ujedini u prisnom i odanom drugarstvu početak i kraj stvorenih stvari, učinio je nebo početkom, a čovjeka krajem, Nebo najsavršenijim od neprolaznih predmeta osjeta, čovjeka najplemenitijim od prolaznih i na Zemlji rođenih stvari, budući da je on uistinu sićušno Nebo. On u sebi nosi kao svete slike darove prirode koji odgovaraju položajima zvijezda...''  

Sarajevo, 14. 10. 2026.

Kyritsos: „Dakle, smatrate li ga lijepim, tog malog momka tamo? Koji kampira u svom svijetu… koji je negdje u svojoj sreći… on je u svojoj apsolutnoj sreći… – ali on je negdje drugdje.“

K. F.: „…on je pomalo kao u svom mjehuriću…“

Kyritsos: „Da, u svom mjehuriću od sapunice.“

K. F.: „U svom mjehuriću od sapunice, koji je vrlo krhak…“

Kyritsos: „Da – jer na ovoj slici […] – to je odista… nismo u času pukog snimka… ali ipak… barem gotovo… nešto u tom smislu: znamo da to ne može potrajati.“

K. F.: „Da, to je točno.“

Kyritsos: „Istodobno, on kampira: on je u svojoj stvari.“

K. F.: „Je li ona [Sarah Kofman, op. aut.] znala za ovu sliku? Ili ste je vi sada jednostavno ovdje objesili?“

Kyritsos: „Znala je za nju, vjerujem. Ali to je slika o kojoj nikada nismo razgovarali – to se odnosi na ono što sam vam pričao: to se dogodilo tek u vremenu naknadnosti [de l’après-coup] – ono što sam samom sebi mogao ispričati – tek poslije…“ (Intervju)

Alexandre Kyritsos govori o vremenu nakon samoubojstva Sarah Kofman 15. oktobra 1994. godine. Unatrag gledano, Chardinova slika postala mu je prikazom njegove životne suputnice, simbolom. Morala sam prekinuti snimanje intervjua jer me odveo u drugu sobu svoga stana u predgrađu Pariza kako bi mi pokazao reprodukciju Chardinove slike iz 1735. godine pod naslovom La blanchisseuse [Pralja]. Gore citirana sekvenca uslijedila je nakon povratka uređaju za snimanje. Sarah Kofman u svom mjehuriću od sapunice? Dijete, zaboravno na sebe i svijet?

Djetinjstvo, a s njime i ono igralačko, u mišljenju Sarah Kofman zasigurno zauzima središnje mjesto. Cjelokupni „korpus“ njezinih tekstova može se shvatiti kao samoinsceniranje jedne autobiografije: od njezine prve knjige Djetinjstvo umjetnosti do njezine posljednje knjige o vlastitom djetinjstvu. Možda je doista samo slučajnost da Penelope Deutscher, koja je Sarah Kofman poznavala samo kao profesoricu, i Alexandre Kyritsos, koji je s njom dijelio dvadeset i pet godina života, koriste sličnu metaforu: mjehurić od sapunice. Ali Kyritsos tek za vrijeme razgovora dolazi na ideju da mi pokaže Chardinovu sliku – i to upravo u trenutku kada je riječ o sposobnosti Sarah Kofman da se do te mjere udubi u temu svog izlaganja ili predavanja da više ne primjećuje ništa okolo sebe. Citiram odlomak iz svog intervjua s Kyritsosom:

K. F.: „Mogla sam pročitati na jednoj maloj razglednici koju je ona [Sarah Kofman, op. aut.] napisala Philippeou Boutibonnesu, vjerujem, jer se on očito žalio na teret nastave […] – ona mu odgovara da njoj, naprotiv, to i dalje pričinja zadovoljstvo.“

Kyritsos: „Da, […] mnogi su ljudi to primijetili […]. Bez obzira na to kako se fizički osjećala, možda se u početku bojala, možda je bilo mnogo toga, a i putovanja su ponekad bila teška, jer je morala odgovarati na pozive: to je već izazivalo mnoge probleme s obzirom na njezino zdravstveno stanje. Ali kada bi jednom započela s nečim, s nekim izlaganjem ili predavanjem, to je bilo zadivljujuće. Bilo je to kao da netko, kako da kažem, pronalazi svoj drugi dah. Bila je oduševljena, osjećala se dobro pred cijelom publikom u svakom trenutku – dakle, nakon tog prvog koraka, jednom kada bi krenulo, bilo je kao da se hrani onime što daje. Bio je to vrlo neobičan odnos – s obzirom na ono što ste rekli, rado bih vam nešto pokazao, ali to je ovdje u susjednoj prostoriji. Možemo li, želite li da prekinemo?“

I Deutscher i Kyritsos, u kontekstu govornog ponašanja Sarah Kofman, iznose istu aluziju na njezin samozaborav za vrijeme izlaganja. Stoga ponovno usmjeravam pogled na Chardinovu sliku. Chardin je bio jedan od onih slikara o kojima je Diderot pisao u svojim esejima o slikarstvu izloženom u pariškim Salonima, a čije tekstove Kofman opetovano citira. Chardin stoji u tradiciji ranih slikara mrtve prirode s početka 18. stoljeća, a u građanskom 19. stoljeću ušao je u pravu modu. Kofman, uostalom, citira Diderotove Oglede o slikarstvu i u svom posljednjem, postumno objavljenom eseju o Rembrandtovom Satu anatomije dr. Nicolaesa Tulpa.

U njemu piše o Rembrandtovom pokušaju da istodobno „sakrije i pokaže ono što se, prema Diderotovim zakonima estetike dobrog ukusa, ne smije i ne može pokazati (on savjetuje Akademiji da slikare poduči 'tajni kako talentom izbjeći odbojnost pojedinih mrtvih priroda' i moli ih da zabrane dubinsko proučavanje anatomije i oguljenih leševa, da ostanu na površini stvari, na vanjštini, žigošući promatranje unutrašnjosti kao nepristojno, perverzno i perfidno), Rembrandt zapravo ne izlaže utrobu.“

A u fusnoti uz upravo citirani odlomak iz rukopisa eseja, Kofman još jednom u punoj duljini citira Diderota. Pritom ponovno do izražaja dolazi ponajprije zgražanje koje promatrač mora osjetiti pri pogledu na previše precizno prikazan, anatomski otvoren leš. Diderot se zalaže za veću skromnost slikara, koji se ne bi trebali zamijeniti sa znanstvenicima: „Zar se ne treba bojati da će taj oguljeni leš vječno ostati u predstavi i da će umjetnik naposljetku umišljati da posjeduje znanje […]“ (Diderot). Upravo iz tih razloga Diderot izriče veliku pohvalu slikaru Chardinu.

Na Chardinovoj slici La blanchisseuse [Pralja] vidimo, dakle, jedan zabilježeni trenutak: malo dijete, dječak (?), sjedi u sredini u prvom planu prostora slike. Potpuno udubljen u napuhavanje mjehurića od sapunice, čini se da je zaboravio sve oko sebe, dok dvije žene obavljaju svoje kućanske poslove. Na lijevoj strani slike vidimo mladu pralju nagnutu nad drvenu kadu, ali glave i pogleda okrenutih ulijevo, izvan okvira slike. U otvoru vrata u desnoj pozadini slike možemo uočiti drugu ženu u drugoj prostoriji koja upravo vješa oprano rublje. Nadalje, s desne strane u blizini djeteta pogled privlači i sklupčana mačka. Erika Langmuir u svojoj knjizi Imagining Childhood (Zamišljanje djetinjstva) o ovoj kućnoj sceni piše sljedeće:

„Chardinova Pralja […] fokusira se na rutinske zadatke radnih žena. Dječak koji u prvom planu puše mjehuriće od sapunice privlači pažnju crvenom mrljom boje – ostatak je prepušten vlastitom načinu čitanja samog promatrača. Kako god interpretirali ovu sliku, fundamentalnima ostaju djetetova udubljenost i njegova odvojenost od svijeta odraslih, u kojem pralja – čije su oči okrenute prema nečemu ili nekome izvan slike – mora zarađivati za život. Njezin posao je sapunica, koja je za njega prilika za igru, što je uobičajena dječja zanimacija.“

Dijete apstrahira od svakodnevnih nevolja, ono se igra sa sapunicom koja zapravo služi za teški rad pralje. Kontrast između djetetove bezbrižne udubljenosti u vlastiti unutarnji svijet i skrbnog, ali i znatiželjnog pogleda pralje prema van ne bi mogao biti veći. Unatoč tome, Chardinova se slika ovdje ne bi trebala tumačiti psihološki. Ta gotovo idilična kućna scena može se, pomoću jednog drugog pojma koji je Kyritsos upotrijebio u intervjuu, možda interpretirati u suvremenijem smislu. Kyritsos govori o tome kako znamo da taj trenutak ne može potrajati. Mjehurić od sapunice će se ili odvojiti od slamke i lebdjeti neko vrijeme, ili će odmah prsnuti. Možda zato koristi francusku riječ camper, koja znači „kampirati“, „boraviti u šatoru“, „skitati se“, ali i „živopisno prikazati nekoga“. Ona označuje privremeno stanje koje ne može biti trajno.

Ni predavanje ni izlaganje ne traju vječno; oni su predstava, odnosno spektakl. To je vrijeme izmješteno iz svakodnevice, „posuđeno“ vrijeme koje govornici/govorniku omogućuje da neometano govori i da u većoj ili manjoj mjeri bude siguran/sigurna u pažljivost svoje publike. To je također i odgođeno vrijeme koje suspendira hod stvari. Kofman je nerado dopuštala da je prekidaju ili ometaju dok govori; kritike i pitanja mogli su uslijediti tek nakon toga. Ni vrijeme djetinjstva ne može potrajati, niti se svijet odraslih može ignorirati. Filozofija je možda jedno od onih posljednjih mjesta na kojima postaje moguća suspenzija vremena. U tom pogledu ona je usporediva s umjetnošću, koju Kofman u djelu Djetinjstvo umjetnosti shvaća kao mjesto i produžetak dječje igre. Umjetnost i filozofija u takvom viđenju postaju heterotopije odnosno kronotopije (Bachtin), u kojima se kroz igru mogu isprobavati novi oblici života.

Na kraju, Chardinovu romantiziranu sliku radne scene na kojoj dominiraju žene valja suprotstaviti Rembrandtovoj slici znanstvene scene kirurga na kojoj dominiraju muškarci. Kod Rembrandta mrtvo tijelo lopova Arisa Kindta stoji, odnosno leži, pred očima znanstvenika. Kod Chardina, pak, bucmasto dijete sjedi pred očima promatrača izvan slike, neopaženo od strane obiju žena. Pralja kradomice gleda van iz slike; čini se kao da zna sve o ljudskom životu i umiranju. Rembrandtov skriveni memento mori ne izmiče njezinu pogledu, čak i ako u Chardinovoj predstavi ona možda iščekuje nešto sasvim drugo. Ove dvije slike s vremenskom razlikom od gotovo točno stotinu godina (1632–1735) u djelo stavljaju dvije potpuno različite paradigme: kod Rembrandta je to volja za znanjem i s njom povezano discipliniranje tijela i pojedinaca. Lopov osuđen na smrt vješanjem secira se pred očima javnosti. Perfektan je spektakl kapitalističkog privrednog sistema u procvatu. Kod Chardina smo pak prisiljeni na voajerizam, jer scena kao događaj nije namijenjena javnosti, nego pred oči stavlja kućnu idilu i povučenost od strašnog svijeta „tamo vani“. Karakter zabilježenog trenutka pojačava prolaznost i nestalnost te kućne sigurnosti, koja na koncu konca može biti samo varljiva.

Metafora mjehurića od sapunice stoga nadilazi kratko trajanje djetinjstva. Ona se može shvatiti kao metafora za život općenito. Chardinova slika posredno tematizira i etabliranu kapitalističku podjelu rada između žena i muškaraca. Dok se muškarci prikazuju izvan kuće i djeluju u javnosti, ženska se sfera definira kućom kao domom. Čak i ako Sarah Kofman povezuje Rembrandtovu sliku s mračnim Goyinim slikama, čak i ako ne polaže nadu u ideale prosvjetiteljstva i sama se osjeća ugroženom od strane muških saveza, ona se ipak emancipirala svom snagom i pisala kako bi spasila vlastiti život (um ihr Leben geschrieben).

S njemačkog preveo Mario Kopić

[Karoline Feyertag, Sarah Kofman. Eine Biographie, Wien-Berlin: Turia + Kant 2014, 294-299]