Pokadšto, puštajući da pokraj mene prohode moji najmiliji likovi, razmišljam o tome koga bih rado susrela u svijetu lišenom prostornih, jezičnih i vremenskih granica. Bi li to bio Anton Čehov, Terezija od Lisieuxa ili Nelly Sachs? Ili pak, u prvom redu, uprav ona autorica dnevnika iz Amsterdama? Ne, ne Anne Frank, u čijoj je sjeni dugo stajala, nego Etty Hillesum. Prije više od dvadeset godina njezino sam ime otkrila u jednoj antologiji židovskih tekstova iz Amsterdama i umah ostala taknuta zrakom svjetlosti: ta vitalnost, taj feu sacré – i kakav humor, kakva senzibilnost! I ne mogu zanijekati: njezina jezična darovitost, koja je davala naslutiti buduću pjesnikinju, jednako me tako zatravila. Otada sam neprestance nailazila na njezino ime: jednom posve neočekivano, izlazeći u Torinu iz tramvaja na putu prema knjižari u čijem je izlogu visjela slika Etty Hillesum, okružena talijanskim izdanjima njezinih dnevnika. Svojim je budnim očima uputila osmijeh putnici i učas učinila da zaboravim buku i užurbanost jedne živahne gradske četvrti.

Intenzitet jednog života

Mnogo se pojašnjavajućih sažetih formula nudi za Etty Hillesum: bogotražiteljica, mističarka, žena koja ljubi, mirotvorka, svjedokinja vremena. No, ona je sama za se skovala pojam koji pogađa samu srž njezina postojanja. Iz sabirnog logora Westerbork, posljednje postaje njezina kratkog života prije no što će biti deportirana u Auschwitz, potječe ovaj zapis:

„Kada bih noću ležala na svojoj pritki, usred žena i djevojaka što tiho hrču, glasno snivaju, potajice plaču i prevrću se [...], tada bih često bila beskrajno ganuta, ležala bih budna i puštala da događaji, odveć dojmova jednog predugog dana prođu u mislima pokraj mene i pomislila bih: Dopusti mi onda da budem misleće srce ove barake [...]. Sada ovdje ležim strpljivo i smirila sam se, ćutim se i bolje, ne zato što to želim iznuditi, nego uistinu bolje [...]. Sada ponovno imam i snage za hodanje; više ne razmišljam o planovima i rizicima, neka dođe što god mora doći, kako god dođe, bit će dobro [...].“

Etty Hillesum pripada onima koji su rano dosegnuli punu dovršenost, onim ljudima koji unatoč svojoj mladosti posjeduju izvanredno znanje i osjećajnost. Nešto slično susreće se u liku i djelu slikarice Paule Modersohn-Becker. Obje su žene živjele takvim intenzitetom kao da su u najdubljoj nutrini znale da im je dosuđen samo kratak isječak vremena. „Zalihu cijelog jednog života potrošila sam u nekoliko mjeseci“, piše Etty Hillesum. Kako jedna tako i druga, tragale su za krajnjom mogućom jednostavnošću, bilo u mišljenju i molitvi ili u umjetničkom oblikovanju. Kod jedne se sve prelijevalo u platna, kod druge u dnevnike. Etty Hillesum svojim diarijima ostavlja fascinantno svjedočanstvo ženske snage ljubavi i patnje, stvaralačkog dara i spiritualnog prožimanja svakodnevice. Budno je sudjelovala u društveno-političkim zbivanjima, a ipak zadržavajući kritičku distancu:

„Komad povijesti koji sada proživljavamo mogu vrlo dobro podnijeti, ne slamajući se pod njim. Točno vidim što se događa i zadržavam bistru glavu. Pokadšto je, doduše, kao da se sloj pepela spušta na moje srce. I tada mi se čini kao da moje lice vene i iščezava pred mojim očima, iza mojih sivih crta lica stoljeća jedno za drugim posrću u ponor, i tada se sve zamagli pred mojim očima i moje srce ostavlja svaku nadu. To su samo časovi, odmah nakon toga ponovno vladam sobom, glava mi ponovno postaje bistra i mogu nositi svoj udio u povijesti, ne lomeći se pod njim. Kada se jednom počne koračati držeći se za Božju ruku, da, tada se korača dalje, cijeli život postaje jednim jedinim putovanjem [...].“

Etty Hillesum živjela je svoj život tako intenzivno da se morala činiti ugroženom. „Pacijentica mora voditi miran život“, stajalo je u njezinoj liječničkoj potvrdi. No, sva su čula ove žene, koja je svoje stoljeće željela upoznati „izvana i iznutra“, bila neprestance otvorena. Njezina ju je ljubopitnost stalno držala u treperavom nemiru. Krivulje groznice u njezinim dnevnicima prizivaju u spomen rečenicu svetog Augustina, u čijim je spisima Etty Hillesum svagda iznovice čitala: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, o Bože.“

Rano je ova žena krenula tragom ljubavi. Sa svojim prepunim bogatstvom čuvstava, koje je bilo praćeno inteligencijom, okretala se prijateljima i prijateljicama kao i voljenim muškarcima. I tu je riskirala pustolovinama i aferama – sve do pokušaja pobačaja, budući da, s obzirom na obiteljsku psihološku opterećenost, nije željela preuzimati nikakav rizik. Ipak, ta višestruka amurozna iskustva razdirala su je, kako je kasnije spoznala. Sada se sve više usmjeravala prema Bogu, jer je ćutila da sama ljudska ljubav nije mogla utažiti njezino čeznuće:

„Ponovno ću čitati svetog Augustina. Tako je strog i strastven. I tako pun žara i predanosti u svojim ljubavnim pismima Bogu. Zapravo su to jedina ljubavna pisma koja bi čovjek trebao pisati: ljubavna pisma Bogu. Je li vrlo uobraženo ako od sebe tvrdim da imam previše ljubavi u sebi da bih je mogla dati samo jednom jedinom čovjeku?“

Židovski životni svijet Amsterdama

Godine svoje rane odrasle dobi Etty Hillesum provela je u jednom od gradova s najbogatijom tradicijom europskog židovstva, u Amsterdamu. Od početka novovjekovlja ovdje su se oblikovale dvije velike židovske skupine: od španjolsko-portugalskih izbjeglica krajem 16. stoljeća nastala je sefardska zajednica koja je govorila ladino. Početkom 17. stoljeća, potom, od njemačkih i istočnoeuropskih useljenika oblikovala se aškenaska zajednica koja je govorila jidiš. Španjolsko-portugalski Židovi većinom su bili imućni, budući da se radilo o maranskim (dakle, prisilno pokrštenim) bogatim trgovačkim obiteljima. Oni su davali ton na privrednom, znanstvenom i umjetničkom polju, dok su se siromašniji njemačko-istočnoeuropski Židovi okrenuli uličnoj trgovini ili su radili za portugalsku subraću po vjeri.

Od početka 17. stoljeća uspostavile su se bliske veze između Židova i dinastije Oranje, kraljevske obitelji. Već je Vilim Oranski (1533 – 1584), „otac domovine“ i spasitelj nizozemskog protestantizma pred protureformacijom, imao židovskog zeta, Don Emanuela. Jedan od njegovih nasljednika na prijestolju, Frederik van Oranje (1584 – 1647), posjetio je 1642. godine Portugalsku sinagogu i time dao svoj znamen uvažavanja. Gotovo 350 godina kasnije (1987), kraljica Beatrix otvorila je u Amsterdamu novi „Židovski povijesni muzej“ (Joods Historisch Museum).

Židovska elita Amsterdama zauzimala je istaknut položaj u međunarodnom poslovanju s dijamantima, kao i pri izgradnji nizozemskih kolonija i trgovini s tim novim posjedima krune. U 17. stoljeću Amsterdam je izrastao u jednu od najznačajnijih trgovinskih metropola Europe, a istodobno se razvio u utočište progonjenih Židova. Razvio se živahan kulturni život, potpomognut visoko razvijenim tiskarstvom. Amsterdamski tiskari proizvodili su djela na hebrejskom, španjolskom i portugalskom jeziku i djelovali kao posrednici između židovskog i kršćanskog svijeta.

Vjerska tolerancija, kakva bi u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama bila nezamisliva, rano je odredila židovski životni svijet Amsterdama. Ustav iz 1848. godine konačno je utemeljio ljudska prava i jednakost nizozemskih Židova kao građana države. Iako ni Nizozemska nije ostala posve lišena antisemitizma, paralela s narodnjačko-rasističkim antisemitizmom, kakav je u Njemačkoj nakon 1870. postao politički utjecajan, u Nizozemskoj nije postojala. Dok se u Njemačkoj antisemitizam podupirao i službeno, nizozemska kraljevska kuća smatrala se vrhovnim čuvarem ustava i njegovih vrijednosti, napose vjerske tolerancije⁷. Unatoč tomu, ne može se zanijekati činjenica da je za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu i tu procvjetalo prokazivanje (Denunziantentum).

Biografski uvidi

Na pozadini tog židovskog životnog svijeta smješta se i životni put Etty Hillesum. Visoka razina spremnosti na toleranciju te mlade žene, kao i njezin neovisan duh, nezamislivi su bez ugođaja Amsterdama. Duh toga grada sa svojim bogatim tradicijama, kao i njegova klima otvorenosti, oblikovali su je i učvrstili u njezinu velikodušju. U njezinim zapisima nema ni traga skučenosti; naprotiv, tu se sve otvara, štoviše, ruši granice. No, Etty Hillesum nikada nije podlegla patosu, nego bi se odmah vratila na zemlju, pokazujući pritom divnu samoironiju. U tome se pokazala kao pragmatična Nizozemka. Dana 7. jula 1943. godine, usred razdoblja okupacije, napisala je ove rečenice, koje je, kao i toliko puta, zaključila trijeznom opomenom samoj sebi:

„Kao da svakog časa sa mene spada sve više tereta, kao da su za mene ukinute sve granice koje danas dijele ljude i narode. U nekim časovima čini mi se kao da mi je život postao proziran, a tako i srca ljudi, gledam i gledam i shvaćam sve više, i postajem iznutra sve mirnija, u meni je povjerenje u Boga koje me u početku, zbog svog naglog rasta, gotovo plašilo, ali koje sada sve više biva moje. A sada na posao.“

Etty Hillesum, koja se zapravo zvala Esther Hillesum, rođena je 15. januara 1914. godine u gradu Middelburgu na jugu Nizozemske, kao dijete asimilirane obitelji. Njezin otac, Louis Hillesum, bio je profesor klasičnih jezika u gimnaziji i podravnatelj gradske gimnazije, učen čovjek s mnogim kontaktima u znanstvenom svijetu svoga vremena. Kasnije se obitelj (1924. godine) preselila u Deventer u istočnoj Nizozemskoj, gdje je otac imenovan ravnateljem gimnazije. Ettina majka, Rebecca Hillesum-Bernstein, bila je rođena Ruskinja koja je, bježeći nakon jednog od pogroma na prijelazu stoljeća, dospjela u Nizozemsku. Brak roditelja Etty Hillesum bio je buran; Etty je stoga život u roditeljskom domu doživljavala kao kaotičan, a povrh toga ju je opterećivala majka koja se stalno jadala, pa je svagda iznova razmišljala o bijegu. U kući je nedvoumno vladala izrazito intelektualna atmosfera.

Kako ona tako i njezina dva mlađa brata, Jaap (1916 – 1945) i Michael (1920 – 1944), slovili su kao izvanredno daroviti. Michael (zvan Miša), kojeg Etty naziva „bracom koji svira klavir“, bio je genijalan pijanist. Već sa šest godina svirao je Beethovenova djela pred velikom publikom. Prema mišljenju tadašnjih muzičkih velikana, pripadao je među najznačajnije mlade pijaniste u Europi. Nizozemski skladatelj i dirigent Willem Mengelberg, koji je među ostalim vodio amsterdamski orkestar Concertgebouw i koji je dospio na rđav glas zbog svojih nacističkih simpatija, ipak se zauzeo za mladu židovsku zvijezdu i podupro je. No Michaelova psihička labilnost stvarala je velike probleme: nekoliko je puta morao biti smješten u psihijatrijsku kliniku. Drugi brat, Jaap, koji je rano skrenuo pažnju na sebe svojom darovitošću za prirodne znanosti, već u dobi od sedamnaest godina otkrio je nekoliko važnih vitamina i zahvaljujući tim otkrićima bio rado viđenim gostom u laboratorijima velikih univerziteta; kasnije je završio studij medicine i postao liječnik.

Etty Hillesum isprva je primila tek skromnu pouku u židovskoj vjeri. U tome se nije razlikovala od drugih židovskih suvremenica kao što su Nelly Sachs, Gertrud Kolmar ili Edith Stein. Sve su one iz svojih mladenačkih početaka ponijele neznatnu usidrenost u naslijeđenoj vjeri, budući da su njihove obitelji pripadale asimiliranom židovstvu zapadne Europe. Ono je odbacilo mnoge svoje tradicije i prilagodilo se kršćanskom okruženju – do te mjere da je, primjerice, preuzelo i rituale kršćanskih blagdana, napose Božića; Walter Benjamin zorno opisuje poštivanje tih preuzetih običaja u svom djelu Berlinsko djetinjstvo oko 1900. godine. Židovska svijest kod Etty Hillesum oblikovala se tek u vrijeme progona.

Godine 1932. okončala je gimnaziju kojoj je njezin otac bio ravnateljem, a godinama kasnije na Univerzitetu u Amsterdamu s pohvalom je diplomirala pravo. Isto tako posvetila se studiju slavenskih jezika, u čemu ju je vjerojatno potaknulo majčino nasljeđe, kao i studiju psihologije. No, u tom razdoblju uzbudljivih znanstvenih raspravljanja izbio je Drugi svjetski rat i poharao Europu.

Mračne godine Nizozemske

Posljedice po nizozemski živalj jasno se osjećaju u zapisima Etty Hillesum, no ona bira općenite formulacije i rijetko konkretno imenuje događaje. Možda je to činila iz opreza da dnevnik ne dospije u pogrešne ruke. Dana 21. marta 1941. napisala je:

„Život je odista težak, borba iz minute u minutu (nemoj sada pretjerivati, najdraža!), ali borba je privlačna. Ranije bih gledala u kaotičnu budućnost jer nisam htjela prihvatiti čas neposredno ispred sebe [...]. A sada, kada je svaka minuta puna, prepuna života i doživljaja, borbe, pobjede i poraza [...], sada više ne mislim o budućnosti, to jest svejedno mi je hoću li učiniti... Živim sada, danas, u ovoj minuti, živim potpuno i u cijelosti, i život je vrijedan življenja; a kada bih znala da sutra moram umrijeti, rekla bih: To je, doduše, velika šteta, ali bilo je dobro tako kako je bilo [...].“

Dana 15. maja 1940. njemački je Wehrmacht održao svoju paradu na Damu, izravno ispred Kraljevske palače u središtu Amsterdama. Krajem februara 1941. komunistički lučki radnici odvažili su se na ustanak protiv okupacijske sile i njezine diskriminacije Židova. Na području pod nacističkom vlašću od septembra 1941. godine nošenje žute zvijezde postaje obvezno za sve Židove: na Davidovoj zvijezdi, koju mora nositi i Etty Hillesum, stoji Jood. Pola godine prije toga, u martu 1941, započela je s pisanjem svojih dnevničkih bilježaka.

U njima sve više prevladava razgovor s Bogom, onaj nutarnji dijalog koji briše granicu između Stvoritelja i stvorenja, a koji unatoč svoj svojoj intimnosti ipak čuva poštovanje i distancu. Istodobno se osjeća politički potres, pa i Etty Hillesum svagda iznovice obuzimaju strepnja, gnušanje i očaj. No, ona uspijeva ne dopustiti da je izvanjske prijetnje potpunoma obuzmu. Dana 12. jula 1942. skicira Nedjeljnu jutarnju molitvu, a s njom i osebujnu sliku Boga. Riječ je o Bogu s onu stranu teologije vjerne gospodstvu (herrschaftsgläubigen Theologie), o takoreći siromašnom Bogu kojemu ljudi moraju pomoći. Misli Etty Hillesum tu se pojavljuju kao anticipacija ideja iz Političke teologije (1971) Dorothee Sölle. Istodobno ona oblikuje smjernice moderne vjere u uskrsnuće; misli se na uskrsnuće u srcima ljudi:

„Teška su vremena, moj Bože. Noćas se dogodilo prvi put da sam besana ležala u mraku, dok su mi oči pekle, a pred očima mi prohodile mnoge slike ljudske patnje. Nešto ti obećavam, Bože, samo sitnicu: neću svoje brige za budućnost vješati o pojedini dan kao teške utege, ali za to je potrebna određena vježba. Svaki je dan sam za sebe dovoljan. Želim ti pomoći, Bože, da me ne napustiš, ali unaprijed ne mogu ni za što jamčiti. Samo mi ovo jedno postaje sve jasnije: da nam ti ne možeš pomoći, nego da mi moramo pomoći tebi, a time u konačnici pomažemo samima sebi. To je jedino što je važno: spasiti komadić tebe u nama samima, Bože. I možda možemo pripomoći da uskrsneš u napaćenim srcima drugih ljudi [...]. I sa gotovo svakim otkucajem srca biva mi jasnije da nam ti ne možeš pomoći, nego da mi moramo pomoći tebi i do kraja braniti tvoje prebivalište u našoj nutrini. Ima ljudi, uistinu ih ima, koji u posljednjem trenutku na sigurno sklanjaju svoje usisavače i srebrni pribor za jelo umjesto da sačuvaju tebe, moj Bože. I ima ljudi koji žele spasiti samo svoje tijelo, koje ionako više nije ništa drugo doli konak tisuću strahova i ogorčenosti. I kazuju: 'Mene neće dohvatiti u svoje pandže.' A zaboravljaju da se ni u čijim pandžama ne nalazi onaj tko je u tvojim rukama.“

U juliju 1942. deportacije započinju i u Nizozemskoj. Dva tjedna nakon što je Etty Hillesum zapisala svoje rečenice, nizozemski se biskupi 26. jula 1942. u pastirskom pismu odlučno protive progonu sugrađanki i sugrađana židovskog podrijetla. Na to nacistički okupatori uzvraćaju sankcijom: svi katolički kršteni Židovi, među njima i brojni svećenici i redovnice poput Edith Stein, bivaju deportirani. Jednog petka ujutro u tom juliju 1942. Etty Hillesum piše:

„Jedanput je to neki Hitler, drugi put, što se mene tiče, Ivan Grozni, jedanput je to rezignacija, drugi put su to ratovi, kuga, potresi ili glad. Najposlije je presudno kako čovjek nosi, podnosi i u sebi prorađuje patnju koja u ovome životu igra bitnu ulogu i da dio svoje duše spasi neozlijeđen ponad svega toga.“

Čarobnik Julius Spier

Važnu ulogu u dnevnicima Etty Hillesum igra znatno stariji njemački psihohirolog Julius Spier (1887 – 1942), u ono vrijeme znameniti ekspert za linije na dlanu. Tog židovskog imigranta rođenog u Frankfurtu Etty Hillesum dosljedno naziva slovom S. Najprije je radio kao direktor banke, prije nego što je s godinama otkrio svoj talent da iz linija na dlanu iščitava sposobnosti i karakter. Godine 1925. osnovao je izdavačku kuću Iris-Verlag, pohađao satove pjevanja, a potom se preselio u Zürich kako bi prošao dvogodišnju analizu-trening kod C. G. Junga. Jung ga je potaknuo da psihohirologiju odabere kao svoju profesiju. Kamo god bi Julius Spier došao, fascinirao bi ljude koji su bili oduševljeni njegovim umijećem tumačenja, pa je tako stekao reputaciju gurua. Među njegovim učenicima bila je i liječnica i seksualna terapeutkinja Charlotte Wolff (1897 – 1986), koja je nakon emigracije provodila analize dlanova u Parizu i pronalazila klijente među umjetnicima i piscima.

Godine 1928. Spier se s obitelji nastanio u Berlinu, gdje je otvorio ordinaciju. Uz to je držao stručna predavanja i vodio tečajeve. Početkom tridesetih godina upoznao je Hertu Levi, s kojom se zaručio nakon razvoda 1935. godine. Nakon Kristalne noći (Reichspogromnacht) s 9. na 10. novembra 1938. pobjegao je u Amsterdam, dok je njegova zaručnica prebjegla u Englesku. Njegova djeca Ruth i Wolfgang ostala su s majkom koja nije bila Židovka.

Spier je bio čovjek neobična kova, magična ličnost karizmatična zračenja, kako su o njemu svjedočili mnogi, osobito žene. Etty Hillesum, koja je toga psihohirologa u početku posjetila kao pacijentica, upoznala ga je u februaru 1941. godine. Možda je to bila ljubav na prvi pogled (coup de foudre) koja je pogodila te dvije nekonvencionalne ličnosti. Kratko vrijeme nakon toga Etty Hillesum započela je s bilješkama u svojim dnevnicima, opisujući u njima metode liječenja s takozvanim “hrvačkim borbama” (Ringpartien) koje su dopuštale tjelesnu bliskost između terapeuta i pacijentice kakva bi se danas jedva tolerirala:

„Tada sam pomislila nešto poput: Da, momče, pa ti moraš prokleto dobro znati koliko sam erotski razdražljiva, sam si mi to rekao, ali dobro, pošteno je što tako otvoreno razgovaraš sa mnom o tome, a ja ću već povratiti sabranost. Tada je također rekao da se ne smijem zaljubiti u njega i da on to uvijek kaže na početku – ipak je pokazao odgovornost, premda me to pomalo naljutilo [...].“

Etty Hillesum sve je više upadala u protuslovan odnos: kao pacijentica pokušavala je zadržati distancu, a kao žena prijetila je da će podleći Spierovom šarmu. Situacija je ionako bila zamršena jer je Julius Spier već bio zauzet. Sama Etty imala je momka svojih godina, a živjela je u izvanbračnoj zajednici sa znatno starijim Hanom Wegerifom. Usamljenost bi je obuzimala upravo u onim trenucima kada bi se izvana uspostavila bliskost s Juliusom Spierom, dok bi iznutra bjesnio rascjep. U svojim dnevničkim zapisima ona strogo sudi samoj sebi:

„Da sam uistinu velika i značajna žena, prekinula bih s njim svaku tjelesnu vezu koja me u najdubljoj nutrini zapravo samo čini nesretnom. Ali još nisam kadra odreći se svih mogućnosti s njim [...]. No naša bi se privrženost time vjerojatno podigla na znatno višu razinu, a u konačnici bi mi zacijelo bio zahvalan na pomoći da sačuva vjernost toj jednoj ženi. Ali ja sam tek sićušno i željno ljudsko stvorenje. Pokadšto poželim ležati u njegovu naručju, iako sam zapravo samo nesretna kad se odvojim od njega. Vjerojatno je u igri i djetinja taština. Otprilike ovako: sve su djevojke i žene u njegovoj okolini lude za njim, a ja [...] sam jedina koja je s njim tako intimna. Ako u meni doista čuči takvo čuvstvo, to je gnusno. Zapravo sam u velikoj pogibli da erotikom razorim naše prijateljstvo [...].“

Što se Etty Hillesum više uspijeva odvojiti od Juliusa Spiera – a njegova smrt 1942. godine pospješuje taj proces – to se njezina isprva individualno oblikovana ljubav sve više širi u univerzalnu ljubav prema čovjeku i naposljetku utječe u ljubav prema Bogu. Slike iz svijeta ljubavi između muškarca i žene ona sada prenosi na svoje razgovore s Bogom. Time ovi pasaži podjednako dobivaju na intenzitetu i unutarnjoj toplini.

Blistava ličnost – „poslana na transport“

Sredinom jula 1942. godine Etty Hillesum dobiva posao daktilografkinje u “Kulturnom odjelu” Židovskog vijeća (Jüdischer Rat). Etty Hillesum je u zapanjujućoj mjeri svjesna problematike tih židovskih vijeća, koja su nacisti osnovali na okupiranim područjima kako bi iskoristili njihovo poznavanje domaće sredine za provođenje deportacija: zaposlenici židovskih vijeća nalaze se pred dilemom, stojeći između žrtava i počinitelja. No oni uz taj rad vežu nadu da će moći djelovati spasonosno i sačuvati prijatelje ili članove obitelji od deportacije. „Zacijelo se nikada više neće moći popraviti to što mali dio Židova pomaže u transportu velike većine. Povijest će kasnije donijeti svoj sud o tome“, piše ona 28. jula 1942. Budući da svoj rad doživljava kao “pakao”, ona napušta to radno mjesto već početkom augusta 1942. godine.

Od augusta 1942. do početka septembra 1943. godine radi u bolnici tranzitnog logora Westerbork. Time daje jasan znak svoje solidarnosti s onima koji pate, a tu prije svega sa židovskim proletarijatom, koji nema mogućnost skrivanja pa se stoga – gledano proporcionalno – mnogo češće pojavljuje na popisima za deportaciju od pripadnika viših slojeva. Sama Etty odbija pokušaje svojih prijatelja da je spase. Jer ona vjeruje da svoj život može opravdati samo time što će ugrožene ljude pratiti do samog kraja. Upravo je to ta amor fati, ta ljubav prema usudu, koja ne označava pasivno podnošenje, nego je treba shvatiti kao dinamičan čin suputništva, suosjećanja i supatništva. Preživjeli iz logora potvrdili su da je Etty Hillesum bila „blistava ličnost“. U međuvremenu se ona najprije još nekoliko puta vraća iz Westerborka u Amsterdam jer kao bivša zaposlenica Židovskog vijeća posjeduje posebnu putnu dozvolu koja je još uvijek valjana. Hrabro krijumčari pisma i poruke iz logora, a nakon povratka donosi lijekove iz grada.

Dana 7. septembra 1943. godine Etty Hillesum je sa svojom obitelji iz Westerborka “poslana na transport”. Pretpostavlja se da se radilo o takozvanoj kaznenoj deportaciji: njezin brat Mischa, pijanist, želio je iskoristiti svoj status “kulturnog Židova” – skupine privremeno privilegiranih, u koje su se ubrajali i takozvani “vojno-industrijski Židovi” – samo ako bi i ostatak obitelji bio pošteđen deportacije. Gestapo je na to reagirao ogorčeno i odredio “transport”. Izvješće Crvenog križa zabilježilo je smrt Etty Hillesum 30. prosinca 1943. u Auschwitzu. Mischa i roditelji također su ubijeni. Jaap, koji je bio deportiran u Bergen-Belsen, za vrijeme djelomične evakuacije tog logora otpremljen je vozom koji su u aprilu 1945. oslobodili Rusi. Poput tolikih svojih supatnika, ni on nije preživio strahote tog transporta.

Dana 3. jula 1943. godine Etty Hillesum je u jednom od svojih pisama iz sabirnog logora Westerbork zabilježila svoj kredo pomirenja za prijatelje:

„Bijeda je uistinu velika, pa ipak često kasno navečer, kada dan iza mene potone u dubinu, hodam elastičnim korakom duž bodljikave žice i tada mi iz srca svagda iznova navire [...]: Život je nešto prekrasno i golemo, kasnije moramo izgraditi potpuno novi svijet – i svakom novom zločinu, svakoj novoj okrutnosti moramo suprotstaviti još jedan komadić ljubavi i dobrote, koji moramo osvojiti u nama samima [...]. I ako ovo vrijeme preživimo neoštećeni, tjelesno i duševno neoštećeni, no prije svega duševno, bez ogorčenosti, bez mržnje, tada imamo i pravo reći riječ-dvije nakon rata. Možda sam ja častohlepna žena: željela bih reći jednu sasvim majušnu riječ [...].“

O tekstualnoj situaciji dnevnika

U desetljećima nakon smrti Etty Hillesum, dnevnici Anne Frank potresli su svijet. Jedna trinaestogodišnjakinja, četrnaestogodišnjakinja, pišući u stražnjem dijelu kuće u amsterdamskoj ulici Prinsengracht, povjeravala je svoja čuvstva i zamjedbe izmišljenoj prijateljici Kitty. Tek 1. oktobra 1981. godine u amsterdamskom Concertgebouwu predstavljeni su i dnevnici Etty Hillesum, ovoga puta zapisi mlade, odrasle osobe. A trebalo je proći još više vremena da u Parizu u javnost dospiju i dnevnici Hélène Berr.

Do tog su događaja, kako u slučaju Etty Hillesum tako i u slučaju Hélène Berr, vodili dugi putevi. Prije svoje deportacije, Etty Hillesum je zamolila prijateljicu Mariju Tuinzing da sačuva njezine dnevnike i da ih nakon rata preda književniku Klaasu Smeliku i njegovoj kćeri Johanni. No svi pokušaji obitelji Smelik da pronađe izdavača za dnevnike su propali. Tek sedamdesetih godina Klaas Smelik dao je dnevnike na čitanje kasnijem uredniku, J. G. Gaarlandtu iz Haarlema. Ovaj je pred sobom zatekao devet gusto ispisanih bilježnica sitnog, teško čitljivog rukopisa (papir se u ratno vrijeme smatrao deficitarnom robom!). Umah je shvatio rijetku vrijednost tih zapisa, koje je protumačio kao dokument osobnog razvića i, paradoksalno, oslobođenja usred progona. Zajedno s nekoliko žena, Gaarlandt je započeo s dešifriranjem rukopisa. Od gotovo 600 stranica napravio je izbor, ali bez ikakvih izmjena, dodavanja ili izostavljanja – što se, prema novijim spoznajama, dogodilo s dnevnicima Anne Frank. Obitelj Smelik će 1986. godine originale dnevnika darovati Židovskom povijesnom muzeju u Amsterdamu.

Knjiga – kako je rečeno: izbor iz zapisa – objavljena je 1981. godine u Nizozemskoj pod naslovom Prekinuti život (Het verstoorde Leven). Golem odjek u tisku, na televiziji i radiju, kao i stalno rastući interes javnosti, pronijeli su je u svaki kutak zemlje. Godine 1983, samo dvije godine kasnije, dnevnici su istodobno objavljeni u Njemačkoj – ovdje pod naslovom Misleće srce (Das denkende Herz) –, Francuskoj, Norveškoj, Finskoj, Danskoj, Švedskoj, Italiji, Kanadi, SAD-u i Engleskoj. Etty Hillesum sada više nije imala reći samo “jednu sasvim majušnu riječ”, nego itekako značajnu.

U svojim je zapisima više puta govorila o tome kako će se morati pronaći posve novi govor ako se nakon završetka rata želi pisati o proživljenim događajima. Željela je još „u posljednjem času pronaći jedinstvenu, spasonosnu formulu“. Ona joj se razotkrila na neslućen način – što se može pročitati u onom pismu zapanjujuće unutarnje slobode što ga je 18. augusta 1943. iz Westerborka uputila svojoj prijateljici Tide:

„Kad stojim u nekom kutu logora, s nogama na tvojoj zemlji i licem uzdignutim prema tvome nebu, tada mi poteku suze niz lice, proizašle iz unutarnje ganutosti i zahvalnosti koja traži svoj izlaz. I navečer, kad ležim u krevetu i počivam u tebi, moj Bože, poteku mi kadšto suze zahvalnosti niz lice, i to je moja molitva [...]. Ja se ne borim protiv tebe, moj Bože, moj je život jedan veliki dijalog s tobom. Možda nikada neću postati velikom spisateljicom, kao što zapravo namjeravam, ali ćutim se duboko zaštićeno u tebi, moj Bože. Pokadšto bih doduše željela u riječi pretočiti sitne mudrosti i vibrirajuće kratke priče, ali ubrzo se svagda iznova vraćam jednoj te istoj riječi: Bože, u njoj je sadržano sve, i tada više nemam potrebe izricati sve ono drugo. I sva se moja stvaralačka snaga pretvara u unutarnje dijaloge s tobom, udari valovlja moga srca ovdje su postali širi, a ujedno uzburkaniji i smireniji, kao da mi moje nutarnje bogatstvo biva sve većim.“

Grad Deventer u Centru Etty Hillesum predstavlja kako povijest Etty Hillesum, tako i povijest židovstva u Deventeru.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Ray Brassier: Predgovor za knjigu Thomasa Ligottija 'Zavjera protiv ljudske vrste'

Znamo kakva je presuda namijenjena onima koji su dovoljno nepromišljeni da se usprotive općem uvjerenju prema kojem je „biti živ sasvim u redu” – poslužimo li se izrazom na kojem se u ovoj knjizi uporno inzistira. Osporavatelji normativnog uzgona (održanja) naše rase mogu očekivati da će biti ukoreni zbog svoje nezahvalnosti, prekoravani zbog kukavičluka te da će se prema njima odnositi svisoka zbog njihove plitkosti. Sve dok ljubav prema samome sebi pruža nepobitan pokazatelj psihičkog zdravlja, njezin se nedostatak može promatrati jedino kao simptom psihičke slabosti. Filozofija, koja je nekoć prezirala mnijenja, postaje kukavička kada je riječ o mnijenju o tome je li, zapravo, u redu (pozitivno) biti živ. Prikladno oplemenjeno epitetom „tragično”, odobravanje života postaje imuno na optužbe za samozadovoljstvo, dok se oni koji ga omalovažavaju osuđuju kao nezahvalnici.

„Optimizam”; „pesimizam”: Thomas Ligotti preispituje te diskreditirane riječi, skidajući s njih patinu poznatosti koja ih je lišila njihove relevantnosti te im vraćajući dio njihove izvorne suštine. Optimist utvrđuje tečaj razmjene između radosti i jada, time određujući vrijednost života. Pesimist, koji odbacuje načelo razmjene i nalog da se nastavi ulagati u budućnost – bez obzira na to koliko je životna valuta u sadašnjosti bezvrijedna – biva stigmatiziran kao nepouzdan ulagač. „Zavjera protiv ljudskog vrste” iznosi, možda, dosad najdosljedniji izazov intelektualnoj ucjeni koja od nas zahtijeva da budemo vječno zahvalni za „dar” koji nikada nismo tražili. Biti živ nije u redu: ta jednostavna negacija sažima smjelost mišljenja bolje od bilo koje otrcane fraze o tragičnoj plemenitosti života obilježenog preobiljem patnje, frustracije i samozavaravanja. Ne postoji priroda koju bi vrijedilo štovati ili kojoj bi se vrijedilo vratiti; ne postoji „ja” koje bi trebalo ponovno ustoličiti kao gospodara vlastite sudbine; ne postoji budućnost za koju bi vrijedilo raditi ili kojoj bi se vrijedilo nadati. Život je, prema Ligottijevu snažnom pečatu neodobravanja, ZLOĆUDNO BESKORISTAN.

Nema sumnje da će kritičari pokušati optužiti Ligottija za neiskrenost, tvrdeći da je samo pisanje ove knjige potaknuto imperativima onog života koji on nastoji žestoko osuditi. No, ta je optužba izmišljena, budući da Ligotti izričito tvrdi kako je za žive nemoguće uspješno izbjeći stisak života. Ovo priznanje ostavlja valjanost njegove dijagnoze netaknutom, jer – kako Ligotti vrlo dobro zna – ako je življenje laganje, onda će čak i iznošenje istine o životnoj laži biti sublimirana laž.

Takva sublimacija najbliže je što se može pristupiti govorenju istine, s obzirom na granice koje postavlja Ligottijev nihilizam. Neopterećen onim poniznim, gotovo sramotnim podlaganjem društvenoj korisnosti – koje poput luđačke košulje sputava većinu profesionalnih filozofa – Ligotti, svojom bespoštednom disekcijom sofizama što ih pletu apologeti života, dokazuje da je pronicljiviji patolog ljudskog stanja od bilo kojeg licemjernog filantropa.

Thomas Ligotti: HOROR POSTOJANA: Ante-Mortem (Prije smrti)

Već tisućama godina u sjenovitoj pozadini ljudskih zbivanja traje rasprava. Pitanje na koje treba odgovoriti glasi: „Što reći o tome da smo živi?” Iznenađujuće, većina ljudi odgovorila je: „Sasvim je u redu biti živ.” Promišljenije osobe dodale su: „Pogotovo kad se uzme u obzir alternativa”, otkrivajući pritom vedrinu koja je jednako zagonetna koliko i makabrična; naime, ovdje se podrazumijeva da je ta alternativa neugodna, ali i da – kad se o njoj bolje razmisli – čini sam život ugodnijim no što bi inače bio. Sve to djeluje kao da je ta alternativa tek mogućnost koja se može, ali i ne mora ostvariti – poput dobivanja gripe – a ne neizbježnost koja se nadvila nad nama. Pa ipak, tu prikriveno zlokobnu primjedbu sasvim dobro prihvaćaju svi oni koji tvrde da je biti živ – u redu. Ti se pojedinci nalaze na jednoj strani rasprave. Na drugoj je strani neprimjetna manjina sugovornika. Njihov odgovor na pitanje što bismo trebali reći o tome da smo živi neće biti ni pozitivan ni jednoznačan. Mogu čak žestoko negodovati zbog toga koliko je neprihvatljivo biti živ, ili pak izjavljivati ​​da živjeti znači boraviti u noćnoj mori bez nade u buđenje u prirodnom svijetu, da su nam tijela do grla zaglibila u močvari užasa, da živimo poput zatočenika u kući strave iz koje nitko ne izlazi živ, i tako dalje. Zapravo ne postoje jasni odgovori na pitanje zašto netko razmišlja ili osjeća na jedan, a ne na neki drugi način. Najviše što možemo reći jest da prvu skupinu ljudi čine optimisti – iako oni sami sebe možda ne doživljavaju takvima – dok drugu skupinu, tu neprimjetnu manjinu, čine pesimisti. Ovi potonji znaju tko su. No, koja je skupina u pravu – egzistencijalno izmučeni pesimisti ili optimisti koji prihvaćaju život – to nikada neće biti razriješeno.

Ako su pojedinci najskloniji kontemplaciji ponekad skeptični prema vrijednosti postojanja, oni svoje sumnje rijetko iznose u javnost, već se priklanjaju optimistima iz svakodnevice, prešutno – premda biranijim riječima – poručujući: „Sasvim je u redu biti živ.” Mesar, pekar i golema većina filozofa slažu se u jednome: ljudski je život dobra stvar i trebali bismo održati našu vrstu što je dulje moguće. Zagovarati suprotno stajalište znači navući si nevolje na vrat. No, čini se da su neki ljudi rođeni da kukaju kako život nije baš u redu. Ako taj stav izraze u filozofskim ili književnim djelima, mogu to učiniti bez straha da će njihovi napori naići na prevelik broj poklonika. Među takvim djelima ističe se esej „Posljednji mesija” (1933.), koji je napisao norveški filozof i književnik Peter Wessel Zapffe (1899. – 1990.). U tom djelu, koje je do danas dvaput prevedeno na engleski jezik*, Zapffe je objasnio zašto ljudsko postojanje smatra tragedijom.

Prije nego što razmotrimo Zapffeovo tumačenje ljudskog postojanja kao tragedije, možda bi bilo korisno osvrnuti se na nekoliko činjenica čija će važnost postati očita u nastavku. Kako je nekima možda poznato, postoje čitatelji koji – ako ćemo se izraziti hiperbolično – cijene filozofska i književna djela pesimistične, nihilistične ili defetističke naravi kao nešto neophodno za vlastito postojanje. Budući da su po temperamentu skloni protivljenju, te su osobe bolno svjesne da ništa što im je – bilo u hiperboličnom ili doslovnom smislu – neophodno za opstanak, ne mora nužno ući u život po prirodnom pravu. Oni ne misle da se išta što je neophodno za bilo čije postojanje može smatrati prirodnim pravom stečenim rođenjem, budući da su prava stečena rođenjem o kojima pričamo samo laži izmišljene s određenom svrhom, što svaki proučavatelj čovječanstva može potvrditi. Za one koji su razmišljali o ovom pitanju, jedina prava koja možemo ostvariti jesu sljedeća: nastojati osigurati opstanak vlastitih tijela, stvarati nova tijela nalik našima te skončati uslijed propadanja ili smrtonosne ozljede. To podrazumijeva da je netko dočekao kraj trudnoće i dosegnuo dob u kojoj je reproduktivno spreman – a ni jedno ni drugo nije prirodno pravo stečeno rođenjem. Strogo gledajući, dakle, naše jedino prirodno pravo stečeno rođenjem jest pravo na smrt. Nijedno drugo pravo nikada nikome nije dodijeljeno, osim kao izmišljotina – bilo u moderno doba ili u prošlim vremenima.** Božansko pravo kraljeva danas se može prepoznati kao izmišljotina – krivotvoreno dopuštenje za oholo ludilo i impulzivni kaos. S druge strane, čini se da neotuđiva prava određenih ljudi ostaju na snazi: nekako vjerujemo da ona nisu izmišljotina, jer sveti dokumenti proglašavaju da su stvarna. Bez obzira na to čini li se određeno pravo „bijednim” ili „velikodušnim”, ono ne predstavlja ništa više od prava prolaska zajamčenog prometnim svjetlom – što nipošto ne znači da ste zaštićeni od prometnih nezgoda. Upitajte bilo kojeg bolničara dok vaše beživotno tijelo odvoze u najbližu bolnicu.

*„Posljednji mesija” (The Last Messiah), u: „Wisdom in the Open Air: The Norwegian Roots of Deep Ecology“ (1993), ur. Peter Reed i David Rothenberg (prevoditelji: Sigmund Kvaløy i Peter Reed); „Philosophy Now“, ožujak–travanj 2004. (prevoditelj: Gisle R. Tangenes). Nažalost, Zapffeovo filozofsko remek-djelo „O tragičnom“ (On the Tragic, 1941.) u vrijeme pisanja ovog teksta nije objavljeno ni na jednom od glavnih svjetskih jezika. Ipak, sažeci njegova sadržaja, kao i ulomci iz tog djela te drugih Zapffeovih tekstova – koje je na engleski preveo Tangenes – potvrđuju da tijekom svog dugog života autor nije napustio niti ublažio pesimistična načela iznesena u „O tragičnom“, a koja su u sažetom obliku prisutna i u „Posljednjem mesiji”. Iako se može činiti neobičnim ili apsurdnim da neka knjiga velik dio svoje argumentacije temelji na kratkom eseju koji je početkom 1930-ih napisao jedan europski filozof, široj javnosti tada slabo poznat, odnekud se ipak mora početi.

**Pod zajedničkim nazivom „konstruktivisti”, filozofi, sociolozi i drugi stručnjaci iz različitih područja na različite su načine razmatrali konstruiranu prirodu naših života. Primjeri: P. L. Berger i T. Luckmann, „Društvena konstrukcija stvarnosti“ (1966.); Paul Watzlawick (ur.), „Izmišljena stvarnost: Kako znamo ono za što vjerujemo da znamo?“ (1984.); Ernst von Glasersfeld, „Radikalni konstruktivizam: Način učenja“ (1996.). Za intelektualce sklone čitanju knjiga, ova je ideja tek jedna od mnogih koje ispunjavaju njihovu svakodnevicu. Njezino značenje, međutim, rijetko dopire do šire javnosti. No, ponekad se i to dogodi. Jedan primjer na filmu, u kojem se pretpostavlja da je konstruiranost temelj naših života, nalazimo na kraju filma „Heroj“ (1992.), kada naslovni lik, Bernard LePlant, upućuje mudre riječi svome sinu, s kojim je dotad bio u otuđenim odnosima. „Sjećaš li se kad sam rekao da ću ti objasniti život, stari moj?” kaže on. „E pa, stvar je u tome da život postane čudan. Ljudi ti stalno pričaju o istini – svi uvijek znaju što je istina, kao da je riječ o toaletnom papiru koji imaju spremljen u ormariću. Ali kako stariš, shvatiš da istina zapravo ne postoji. Postoje samo sranja. Oprosti na prostoti. Slojevi sranja. Jedno sranje na drugom. I kako stariš, u životu zapravo radiš sljedeće: odabereš onaj sloj sranja koji ti najviše odgovara – i to je, da tako kažem, tvoje sranje. Kužiš?” Unatoč cinizmu LePlantovih riječi, cilj njegove očinske pouke jest stvaranje veze između njega i sina. (Hollywood ulaže mnogo u priče u kojima se razorena obitelj „iscjeljuje”.) Ta se veza temelji na razotkrivanju života kao sranja – a i sama je sranje, jer čovjek ne može imati nikakav razlog da preferira jedan sloj sranja nad drugim, a da pritom i sam nije pun sranja – što potvrđuje LePlantovu tezu da „sve što postoji jest sranje”, a da on sam toga nije ni svjestan; no, upravo tako sranje i funkcionira. To nije poruka koju bi gledatelj trebao ponijeti iz tog filozofiranja namijenjenog širokoj publici u filmu *Heroj*, ali ona je svejedno tu.

Thomas Ligotti, The conspiracy against the human race: a contrivance of horror, Hippocampus Press, New York, 2010.

Preveo s engleskog Patrik Weiss 

Ne samo Odiseja, štoviše, upravo je Ilijada aktualnija nego ikad. Kao ratni ep, prvi na Zapadu, ona ponovno postaje aktualna u svakom ratnom razdoblju, o čemu svjedoče eseji nastali za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su se nad Homerovim epom – ne znajući jedna za drugu – suočile Simone Weil (1909–1943) i Rachel Bespaloff (1895–1949). Dvije intelektualke židovskog podrijetla, dvije „homerovke”. Pisale su na francuskom jeziku za vrijeme američkog egzila. Ogled Simone Weil L'Iliade ou le poème de la force (Ilijada ili ep o sili) izašao je 1943. godine u časopisu Cahiers du Sud, dok su izdavačke sudbine eseja De l'Iliade (O Ilijadi) Rachel Bespaloff bile znatno zamršenije. On je također objavljen 1943. godine na francuskom jeziku u luksuznom, iznimno dotjeranom izdanju na korzikanskom papiru (papier corsican) u svega 25 primjeraka (Manzonijevih „dvadeset i pet čitatelja”), s predgovorom njezina prijatelja i mentora Jeana Wahla. Izdala ga je kuća Brentano’s, ime od velike važnosti za američku kulturu: desetljećima je Brentano’s Literary Emporium bio glavna knjižara u New Yorku s brojnim podružnicama diljem SAD-a, specijalizirana za francusku književnost i napose posvećena podršci autorima i autoricama u egzilu iz Višijske Francuske.

To hvalevrijedno izdanje nije imalo sreće i nestalo je, dočim su se kasnija izdanja, uključujući važan slobodni engleski prijevod spisateljice Mary McCarthy, obogaćen predgovorom Hermanna Brocha (značajnim više za razumijevanje samog Brocha nego autorice Bespaloff), zasnivala na tipkopisu koji je bio dragocjen, ali nije odražavao autoričin konačni tekst. Da nije riječ tek o sporednim tekstualnim varijacijama, sada dokazuje novo izdanje koje je uredila jedna od vodećih stručnjakinja za opus Rachel Bespaloff, Cristina Guarnieri. Ona je ovoj židovskoj intelektualki s Istoka posvetila važne eseje i prijevode, kao i uspješan ciklus izlaganja u radijskoj emisiji Uomini e Profeti (Ljudi i proroci), iz kojeg je proizašao njezin nedavni esej Rachel Bespaloff. Humanizam protiv barbarstva (Rachel Bespaloff. Umanesimo contro la barbarie) u izdanju naklade Castelvecchi. Novo se izdanje opravdava pomnom rekonstrukcijom teksta koju je također provela Cristina Guarnieri, ponovno za Castelvecchi. U svojim istraživanjima, urednica je otkrila tiskani tekst iz 1943. godine, koji se sada ponovno nudi u izvorniku uz neizostavan uvod, kao i u elegantnom prijevodu popraćenom povijesnim predgovorom Jeana Wahla. Tekst Rachel Bespaloff posjeduje snažnu jezičnu energiju, obilježenu onim intelektualnim, poetskim i muzičkim intenzitetom koji zrcali svu kulturnu složenost ove spisateljice.

Rachel Bespaloff rođena je u obitelji uglednih, asimiliranih ukrajinsko-židovskih intelektualaca kozmopolitske kulture: otac joj je bio afirmirani znanstvenik, liječnik i publicist angažiran u korist cionizma, o čemu svjedoči opsežna esejistička aktivnost na nekoliko jezika, dok je majka bila jedna od prvih žena s diplomom filozofije u Ženevi. Bio je to nemiran par koji se ubrzo rastao. Rachel stječe muzičko i euritmijsko obrazovanje na Institutu Jacques-Dalcroze u Ženevi, koje kulminira njezinim poučavanjem u Pariškoj operi. Sve se prekida 1922. godine njezinom udajom za Šragu Nissima Bespaloffa, očeva poznanika. Rachel je dotad već započela studij filozofije, krećući se u krugovima pariškog egzistencijalizma i redovito posjećujući intelektualni kružok Lava Šestova, također ukrajinskog Židova koji je emigrirao u Pariz. Godine 1932. Rachel Bespaloff piše izniman esej o djelu Bivstvovanje i vrijeme, upućen u obliku pisma Danielu Halévyju, kojim uvodi Heideggera u francusku kulturu.

No vremena bivaju teška i u njezinu životu dolazi do prve bolne, nikada preboljene prekretnice: napuštanja Pariza, koji je smatrala svojim domom, i preseljenja u Provansu. Započinje tragično razdoblje za Europu, uz sve bliži i neizbježni uspon nacizma, njemačko naoružavanje i rastući i nasilni antisemitizam raspirivan neprekidnom propagandom mržnje i brutalnosti. Izbija rat s invazijom na Francusku, a za Rachel – kao i za mnoge druge intelektualce židovskog podrijetla poput Simone Weil, Waltera Benjamina, Hannah Arendt i Jeana Wahla – započinje drama egzila. Bili su to prognanici protiv svoje volje, u tjeskobi zbog napuštanja zemlje u kojoj su pustili korijenje i u kojoj su prepoznali svoju novu domovinu. Benjamin počinjava samoubojstvo prilikom prelaska Pireneja, dok Rachel i ostali uspijevaju stići do Sjedinjenih Američkih Država. Rachel osjeća duboku zahvalnost prema američkoj naciji, no istodobno i osjećaj da je izgubila smisao života i dušu u tom društvu koje je gostoljubivo, ali strano jezikom, kulturom i mentalitetom. Jedva preživljava, s rastućom boli i melankolijom. U maju 1948. pozdravlja utemeljenje Države Izrael, uvjerena da se „Izrael mora čuvati nacionalizma više od bilo kojeg drugog naroda, jer je od njega patio više od bilo kojeg drugog naroda”. U međuvremenu, upisom njezine kćeri Miette na Harvard, za koju je, još u Francuskoj, proučavala Ilijadu, kći postaje samostalna, a Rachelin očaj zbog usamljenosti raste sve do samoubojstva 1949. godine.

Već pri samom objavljivanju, esej O Ilijadi Rachel Bespaloff pokazao se kao tekst značajniji nego ikad, što registrira i Hannah Arendt, koja ga smatra „jednim od najzanimljivijih tekstova ikad napisanih o tom epu“. Ilijada se potvrdila kao arhetipski ep o ratu, nasilju i okrutnosti, o čemu svjedoči već i sam početak ogleda Simone Weil: „Pravi heroj, pravi subjekt, središte Ilijade jest sila. Sila kojom se ljudi služe, sila koja pokorava ljude, sila pred kojom se ljudsko meso uzmiče”. Rachelina je perspektiva, kako je istaknuo Jean Wahl u svojem predgovoru, drugačija: „Rachel Bespaloff pruža nam priliku za razmišljanje o velikim likovima Ilijade. U ovim vremenima iskušenja prirodno je da se misao Zapada okreće svojim izvorištima, Grčkoj i Judeji, i da promišlja o njihovim suprotnostima i njihovim unijama. Homerov svijet je svijet sile.” Wahl produbljuje ovu intuiciju koja prožima i istodobni esej Simone Weil, ali se u izlaganju Rachel Bespaloff dodatno precizira i razlikuje: „Hektor i Ahilej; Hektor kao sila koja čuva, sila koja zna da ima toliko toga za izgubiti, i Ahilej, sila koja uništava i koja samu sebe uništava.” O tome svjedoči i strastveni početak njezina eseja: „Hektor je sve pretrpio i sve izgubio osim samoga sebe […] Hektor je čuvar prolaznih sreća.” Za Homera su Hektor i Ahilej – svatko na svoj način – lijepi: „Ahilej je lijep, Hektor je lijep jer je sila lijepa.” To je ljepota uništenja, slamanja čovjeka. Ona priziva u sjećanje ljepotu optuženika opisanu u Kafkinu Procesu.

Između te dvojice heroja, Ahilej je – „polubog po sili, poluzvijer po nasilju” – onaj koji je problematičniji. Njemu Rachel posvećuje dva prekrasna poglavlja, iznenađujuće delikatna, dirljiva, vrhunci osjećajnosti usred oluje uništenja i smrti. U prvom se pojavljuje Tetida, božanska majka. Potresna majčinska ljubav duboko dira, donoseći trenutke iznimne nježnosti koji u ratnom metežu, kao kontrast, razotkrivaju svu okrutnost ubijanja i pustošenja: Tetida „nježno tješi svoga sina, ’sjeda pokraj njega, miluje mu ruku i govori mu zazivajući ga svim njegovim imenima’ […] Samo se uz nju Ahilej opušta, ponovno biva čovjekom zbog potrebe za zaštitom i utjehom. Sama Tetida nikada nije ponosna majka trijumfalnog heroja, nego vazda majka koju muči njezin sin koji proživljava agoniju.” I ovdje Rachel dolazi do važne intuicije: Tetida naviješta lik Mater dolorosa, Gospe Žalosne kršćanstva. No Ahilej nema ništa zajedničko s Kristom ili Ozirisom; kako i sama Rachel priznaje, on ostaje „odvratan i grozan”. Pa ipak, upravo ta njegova divlja okrutnost – potvrđena zvjerstvom kojim ukrašava Patroklov odar zaklavši dvanaestoricu nevinih trojanskih mladića – pojašnjava nenadmašnu delikatnost susreta s Prijamom, koji je za Rachel dominantna figura cijelog epa. Nesretni kralj preklinje ga da mu preda Hektorovo tijelo. Ovdje Homer doseže jedan od vrhunaca svjetske književnosti svih vremena:

Hajde, Ahileju, štuj bogove i, misleć na svoga oca,

smiluj mi se. Još više nego on imam pravo na milost,

ja koji sam se drznuo učiniti ono što nijedan drugi smrtnik na zemlji nikada nije:

prinio sam usnama ruke čovjeka što sinove mi ubi.

I pred tim se poljupcem stišava kobni gnjev Pelejeva sina Ahileja, splašnjava strahoviti bijes tog Ubojice, koji za trenutak, za sveto primirje trenutka – središte i uporište misli Rachel Bespaloff – više nije ni bog, ni heroj, ni zvijer, nego čovjek:

Uze starčevu ruku i nježno je odmaknu:
obojica se spominjaše.

I to je sjećanje ponovno sastavljanje onog ljudskog. To je sjećanje ljepota što spašava i iskupljuje, i u tom se sjećanju krije svekolika neizreciva tajna Homerova vječnoga pjesništva. U eseju o liku Andromahe kod Homera i Racinea, objavljenom postumno, Rachel Bespaloff – koja je predavala francusku književnost na američkom koledžu Mount Holyoke – uspijeva naslutiti svu psihološku i poetsku veličinu Homera.

U Homerovu prizivanju Andromahe i Tetide „čovjek se zapita tko mu je povjerio tajnu same biti ženstvenosti”. To je zato što je Homer pjesnik neusporedive nježnosti i neizmjerne okrutnosti, koje se obje utjelovljuju u Ahileju. Rachel Bespaloff dodaje da bi „bez Ahileja čovječanstvo imalo mir. Bez Ahileja čovječanstvo bi utonulo u san zaleđeno od dosade, i prije nego što se planet ohladi”. Danas bi možda govorila o zatopljenju, no to ne mijenja smisao sudbine koja obavija i kovitla čovječanstvo u ovome beskrajnom sutonu Zapada, koji se svakoga dana pojačava i potvrđuje bezvremenom patnjom. Dva Homerova epa objava su sile sudbine koja obara i Trojance i Grke u istu, beskrajnu patnju i nesreću. Riječ je jedina epifanija koja preostaje kao svjedočanstvo svih trojanskih ratova, koji se vazda iznova vraćaju sa svojim vještičjim sijelima heroja i ubojica, majki, žrtava i siročadi kojima samo pjesnik daje glas i pjesmu; pjesmu koja se uzdiže kao svjedočanstvo mogućeg iskupljenja čovječanstva. Samo pjesnička riječ zna povjeriti svoju tajnu, pa tako Rachel Bespaloff zaključuje svoj esej o Andromahi: „Što želimo od pjesnika? Da nas oslobodi bivanja, da nas utješi, da nam donese zaborav? Zar bi on to mogao? Zar bismo to prihvatili? Teret izgubljene patnje pretežak je. Mi odlazimo pjesniku kako bismo ga vidjeli na djelu i podijelili s njim njegovu vjeru”.

Vjera u tren oka, vjera u jednom jedinom trenutku, onom u kojem se za Rachel Bespaloff razotkriva čitava vječnost: L’eternità dell’istante (Vječnost trenutka), kako glasi presudan naslov prvog sveska njezinih sabranih djela što ih je uredila Cristina Guarnieri za izdavača Castelvecchi, nakon kojeg će uskoro uslijediti i treći svezak s njezinim pismima, koja su najvećim dijelom dosad neobjavljena.

S talijanskog preveo Mario Kopić

Doppiozero, 3.10. 2026.

(dva osvrta)

1.

U dvadesetim godinama između dva svjetska rata, kategorija egzistencije privlačila je kao magnet teorijske umove iz mnogih područja mišljenja. U Njemačkoj, gdje se ukrštala s fenomenološkim povratkom „samim stvarima“, angažirala je, između ostalih, Karla Bartha, Karla Jaspersa i ranog Heideggera; u Francuskoj Gabriela Marcela, Jeana Wahla i ruskog prognanika Leva Šestova. Svi su težili filozofskom okretanju od oblasti a priori i sistema prema neponovljivom karakteru egzistencije; svi su bili hranjeni Kierkegaardovom renesansom i pogođeni Zaratustrinim epohalnim nagovještajima.

Prije nego što je postala egzistencijalizam i prelila se iz Sartreove Francuske u umjetnost i običaje nakon Drugog svjetskog rata, filozofija egzistencije označavala je rezervat za lovce na transcendenciju i govorila jezikom metafizike.

Promatrati svijet polazeći od egzistencije – to jest, od onog načina bivstvovanja koji označuje kontingentno „kako“, a ne esencijalno „što“ – ne sužava nužno viziju: svojim nestalnim pragovima, egzistencija nudi filozofiji područje mogućeg i drži na distanci carstvo danosti.

Rachel Bespaloff (1895–1949) – žena, Židovka, Ukrajinka – neusporediva je, koliko i zaboravljena protagonistica ovog rezervata.

Odrasla u Ženevi u obrazovanoj obitelji – njezin otac, Daniel Pasmanik, bio je teoretičar cionizma, a majka profesorica filozofije – studiju klavira i kompozicije privukao ju je vrlo poseban muzički talent. Uz diplome iz filozofije i književnosti, stekla je i diplomu iz „ritmičkog plesa“, zahvaljujući kojoj dobiva ponudu za profesoricu u Operi Garnier. Rachel se tako nastanila u slobodnom i živahnom Parizu poslijeratnog razdoblja i tamo pronašla autentični intelektualni dom.

U Operi je potpisala četiri koreografije, a zatim je otišla kada je započelo desetljeće ključnih promjena: udala se za Nassima Bespaloffa i dobila kćer, te upoznala (1925) Leva Šestova, koji je u njoj ponovno probudio demona filozofije. U svom krugu židovskih prognanika i filozofa egzistencije, Madame Bespaloff upoznala je Daniela Halevyja i Benjamina Fondanea, raspravljala s Husserlom, sudjelovala u raspravama i zadivila svoju publiku.

Pisanje ju je, čini se, pritisnulo tek kasnije, gotovo kao zamjena za izgubljene susrete, nakon što je 1930. napustila Pariz kako bi slijedila svoju obitelj na selo, a 1942, progonjena antisemitskim zakonima, morala je napustiti Francusku zbog novog američkog progonstva.

Prva pisana djela počela su kružiti bez njezina znanja, odmah prelazeći iz ruke u ruku i otvarajući joj vrata prestižnih časopisa: Bespaloff se otkrila kao majstorica filozofskog pisanja; sve čega se dotaknula zasjalo je.

Njezini eseji uglavnom nastaju iz lektira, iz potrebe da ih razjasni pisanjem ili da ih prenese u dugim pismima prijateljima – Wahlu, Halevyju, Marcelu, Fondaneu, Schiffrinu – koji ponekad izričito potiču njezino „autorsko čitanje“. To je slučaj s dugim ogledom o Heideggerovom djelu Bivstvovanje i vrijeme – te 1932. godine još uvijek neprevedeno u Francuskoj – kojim je odgovorila na zahtjev Daniela Halevyja. Njezin cjelokupni opus tako poprima i oblik vrlo personalne filozofske korespondencije s plejadom uglednih autora, od Wahla do Sartrea.

Tek u posljednjih nekoliko desetljeća, zahvaljujući raspršenim izdanjima, ova prvorazredna misliteljica, u mnogočemu udaljena od vršnjakinja, filozofkinja poput Hannah Arendt i Simone Weil, započela je izranjati iz zaborava.

Izdavačka kuća Castelvecchi, sada predstavlja svjetsku premijeru njezinih cjelokupnih djela – objavljenih i neobjavljenih, uključujući pisma – s prvim od četiri planirana sveska (Rachel Bespaloff, Vječnost u trenutku. Francuske godine (1932–1942), uredile Cristina Guarnieri i Laura Sanò, s predgovorom Monique Jutrin).

Čitateljica iz egzistencijalne nužde – svako djelo je „riznica neizvjesnosti“ koja nudi „mogućnost da se ne ugušimo“ – Bespaloff rezervira svoje pisanje za tekstove koji prikazuju unutarnje presvlačenje, gdje „svijest odbacuje mrtvu kožu starih koncepata, stvara nove organe i iskušava njihovu snagu i domišljatost.“

Popis prvih autora kojima se obraća – Green, Malraux, Marcel, Kierkegaard, Šestov i Nietzsche – otkriva srž njezina istraživanja: svi oni teže, poput muzike, „transformirati mogućnost egzistencije u objekte svijesti, neukrućujući ih u pojmove“. U svakom metafizičaru određenog tipa – pjesniku, filozofu, romanopiscu – Bespaloff vidi „kompozitora koji teži da iz muzike izmami moć da iz kaosa izvuče slobodu i zakon“.

U neskladu između stvarnosti koju traže i stvarnosti koju odmjeravaju svojim pogledom, muzika im nudi utočište, „uvjeravajući ih da predmet njihove potrage postoji, da se već utjelovio, da posjeduje jezik“. Razvijajući supstancu zvuka u vremenu, muzika „čini da se pojavi bezvremenski ostatak izgaranja sati“, otkrivajući stvarnost.

Pitanje transcendencije leži u cjelini unutar ovog luka napetosti između stvarnosti i senzibilnosti koji dominira unutarnjom borbom i kojem svaki autor dodjeljuje drugačije ime: Volja za moć, Potraga za Bogom, Poetska mašta, Sudbina. To je iscrpljujuća borba: „stvarnost i senzibilnost stvaraju i uništavaju jedno drugo, jedno drugome su prilika i prepreka, izgovor i cilj.“ Bespaloff potiče svoje autore, posebno kada vjeruju da mogu izaći kao pobjednici, postižući mir po cijenu sakaćenja. Nakon što je oživjela njihove impulse, poziva svakog od njih da ih slijede do kraja, bez oklijevanja: nesreća svijesti ne liječi se potjerom za fatamorganom primitivne nevinosti; između nostalgije za vjerom i same vjere uvijek ostaje ponor; spekulacije koje imaju za cilj zamijeniti misterij bivstvovanja logikom bivstvovanja osuđene su na propast. Bespaloff odbija pasti u mistično razoružanje ili pobjeći iz tragičnih dubina života. Nijedno pomirenje je ne mami, kao što je nijedna pozicija ne zadržava. Napor razumijevanja zahtijeva stalni prodor protiv onoga što se čini da stvarnosti nudi konačni inteligibilni karakter. U „strašnom odmrzavanju“ koje je proizvela Nietzscheova misao – gdje se „veliki blokovi apsoluta udaljavaju“ – i pod ogromnim pritiskom povijesti koja priprema holokaust, jedinom fiksnom točkom za Bespaloff naposljetku se čini Sveto pismo, a unutar Svetog pisma, proroci. Uz klasični izvor, biblijski izvor je mjesto gdje „imamo svoju domovinu“ i gdje je poziv na pravednost najočitiji. Njezino ponovno čitanje Homerove poeme (O Ilijadi) ističe se upravo jukstapozicijom s Biblijom. „Ove dvije knjige nude nam utjehu koja nam je potrebna: dodir s istinom usred naših borbi, na konkretnoj razini.“

I možda je upravo odjek te „istinitosti“ ono što pisanju Rachaele Bespaloff daje njegov karakterističan poetski ton.

2.

Kartušine, jednostavne fusnote, to je ono što Rachel Bespaloff naziva svojim prvim filozofskim pokušajima. Zapisane noću, „samo za sebe“, kasnije ih je ukrao njezin suprug, koji ih je potajno pokazao Danielu Halévyju, koji ih je proslijedio Gabrielu Marcelu, koji ih je proslijedio Henryju Gouhieru, Jacquesu Maritaineu, Jeanu Wahlu...

Pariz između dva svjetska rata – slobodan, živahan, gostoljubiv – kontekst je za ove spise i ove razmjene. Rachel je tamo stigla u dvadesetima iz Ženeve, gdje je njezina obitelj obrazovanih ukrajinskih Židova tražila utočište i toleranciju. Školovana u plesu i s diplomom klavira, za koji je imala vrlo poseban talent, Rachel je započela obećavajuću karijeru u Pariškoj operi, gdje joj je ponuđena katedra za muziku i euritmiku. No, upoznala je Nassima Bespaloffa, udala se za njega i dobila kćer s njim, ubrzo napuštajući Operu, iako nikada klavir.

U krugu ruskih prognanika koje je često posjećivala, Ukrajinac Lav Šestov potaknuo je njezino „filozofsko buđenje“ i vodio njegove prve pokrete: kritika arhitektonskih pretenzija uma, privilegij dan egzistenciji u potrazi za istinom, „metafizička“ otvorenost povijesti kao jamstvo slobode – teme koje su u to vrijeme vodile do „filozofije egzistencije“ i koje će nastaviti karakterizirati razmišljanja Rachel Bespaloff čak i nakon njezina odvajanja od Šestova i bliskosti – istinskog intelektualnog partnerstva – s Jeanom Wahlom.

Vođena oštrom inteligencijom i sigurnim konceptualnim talentom, Rachel Bespaloff čita i čita pohlepno. Ne vode je historiografski interesi, nego posebna hrana koju crpi od autora. Za nju su filozofski tekstovi „riznica neizvjesnosti“ koja nudi „mogućnost da se ne ugušimo“, a čitanje je, umjesto metodičnog puta, prava egzistencijalna borba prsa o prsa.

Svi njezini tekstovi nastaju iz čitanja, diktirani neodložnošću da ih razjasni pisanjem ili da ih prenese u dugim pismima prijateljima u Parizu (Wahl, Halévy, Marcel, Fondane, Schiffrin) s kojima održava dijalog i koji su ostali u Parizu, dok je ona već 1930. bila otrgnuta od njega kako bi slijedila svog supruga na selo, a zatim 1942, nakon rasnih zakona, potražila sigurniji egzil u inozemstvu.

Posvećeni prvenstveno suvremenim autorima, a napose „filozofima egzistencije“ – uključujući Martina Heideggera, kojeg je čitala među prvima u Francuskoj – spisi Rachel Bespaloff kružili su u kulturnim i kreativnim ambijentima, animiranim ruskim egzilantima i intelektualcima židovskog podrijetla, istim onima koji će, s novim egzilom, nastaviti oplođivati ​​američku kulturu, a zatim i europsku misao u cjelini.

Neki tekstovi pojavili su se u prestižnim časopisima, drugi su sakupljeni u jednom svesku (Cheminements et carrefours, Paris 1938); u godinama njezina američkog egzila, istaknula se njezina knjiga O Ilijadi, kojoj je prvi napisao uvod Jean Wahl (1943), a zatim Hermann Broch (1947, prevela Mary McCarthy).

Ovo važno postignuće korespondira sa skromnim radom i veoma napornim životom: cijela obitelj ovisila je o njezinom zaposlenju kao profesorice francuskog jezika na slavnom Mount Holyoke Collegeu. U trenutku njezine smrti – dragovoljne (plinom, ostavivši poruku: „Ne tražite druge uzroke mog samoubojstva osim mog krajnjeg umora“, prim. prev. M. K.) – 1949. godine, u dobi od 54 godine, korpus neobjavljenih djela daleko je premašio broj objavljenih djela. Rachel Bespaloff polako je padala u zaborav.

Tek u posljednja dva desetljeća, zahvaljujući izdanjima i ponovnim izdanjima, njezina se figura ponovno počela pojavljivati ​​kao figura misliteljice prvog reda, s autonomnim profilom i možda još u potpunosti neodmjerenom distancom u odnosu na Hannah Arendt i Simone Weil, filozofkinje koje su poznatije od nje, a s kojima je vezuje neposredna blizina iskustava i čitanja.

Mali, zgusnuti esej objavljen u njezinom prvom talijanskom prijevodu s vrijednim uvodom (Rachel Bespaloff, Trenutak i sloboda, prevela i uredila Laura Sanò, Einaudi) rječit je dokaz. Namjerno postuman – završila ga je nekoliko mjeseci prije zakazanog susreta sa smrću – esej se istodobno predstavlja kao teorijsko nasljeđe i kao optužnica u jednom od najžešćih intelektualnih i političkih sporova.

Protagonist je Montaigne, koji stupa u prednji plan kao filozof egzistencije. Poput Augustinovih Ispovijesti, njegovi Eseji „pružaju koncepciju trajanja prema kojoj trenutak dovodi slobodu u pitanje“, to jest, oni se bave pitanjem vremena u smislu ega koji je lišen jamstava kontinuiteta i koji postaje osjetljiv na stalni protok vlastitog bivstvovanja. Nije dopušten nikakav mistični bijeg, niti ikakvo uskrsnuće; nepotpunoj prirodi postajanja (bivanja), Montaigne suprotstavlja oblik vječnosti koji je u potpunosti sadržan u imanenciji: to je punina sadašnjosti, koja se dostiže pažnjom i donosi sa sobom užitak, tijela i duha.

U svom humanizmu, koji teži punom životu, Montaigne Rachel Bespaloff otiskuje se prema Nietzscheu, najavljuje ga („Nije li to Montaigneova lekcija koju Zaratustra prenosi svojim učenicima kada ih potiče da ostanu vjerni zemlji?“) i čak ga nadilazi, budući da ne zahtijeva da se čovjek žrtvuje kako bi pripremio dolazak nadčovjeka. „Montaigne je zadovoljan s čovjekom jer ga vraća na njegovo pravo mjesto, između bivstvovanja i ništine, između veličine i osrednjosti.“

Ovaj Montaigne se distancira od modernih prije svega svojim namjernim uklanjanjem tragičnog. Doista, ostaje pitanje koliko vrijedi njegova mudrost u situacijama u kojima čovjek postaje „suvišan“ i sistematski se eliminira. „Može se blagosloviti život bez ignoriranja užasnog, i Montaigne je to učinio. Blagosloviti život u stočnim vagonima, namijenjenim tvornicama smrti, sasvim je druga stvar. Mudrac ne ulazi u te vagone.“

Optužba je prije svega politička: njegova pravda se zaustavlja nadomak paljbe, njegova ravnoteža nije poljuljana ugnjetavanjem, revolucija nije u njegovim programima.

Između kapitalizma i totalitarizma, Montaigne, „čisti liberal“, možda je tražio neograničeno reformabilan poredak i mirni postepeni napredak.

Odavde, iz ovog pakla optužbi, esej se uzdiže do žestokog obrambenog odgovora, koji pomiče razinu spora u stranu i naviše: sloboda trenutka niti opravdava niti iskupljuje, ne rješava se u djelovanju, nego u „egzistencijalnoj evaluaciji“ koja zahtijeva korak unatrag, suzdržavanje od djelovanja, držanje povijesti na distanci. Za Montaignea nije riječ o odbijanju angažmana, nego o tome da se ne damo njime zanijeti, o jamčenju slobode „propitivanja sredstava i ciljeva“.

Može ga se optužiti da nije ništa više od buržoaskog liberala, ali moramo imati na umu, zaključuje Bespaloff, da „srednji put između krajnosti često nije širi od žice po kojoj se napreduje čudom ravnoteže. Montaigne ne odgovara na sve naše probleme. Dovoljno smo već rekli: Nije sišao u pakao. Skromno nas uči da život ne pretvaramo u pakao. A to je već veoma teško.“

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Michelina Borsari, Eccoci. Venti scritti filosofici, Modena 2025.