Flaubertovo ''uvijek''

─── Ivan MOLEK

Jedna od mnogobrojnih Flaubertovih zasluga bila je ta da je prepoznao među navikama svojih suvremenika iz Drugog carstva – prvog modernog masovnog društva, kažu autoriteti –djelotvoran način kako preduhitriti mijene povijesti i smjestiti, bez odgode, vlastiti ograničeni vijek u bezgraničnu vječnost.Upada u oči da se u drugom stupcu njegova Rječnika, onom definirajućem, pojedine riječi pojavljuju toliko često da ih je moguće smatrati tehničkim terminima. Jedna od njih je svi: slastičar (Svi su stanovnici Rouena slastičari), Englezi (Sve sami bogataši), ideolozi (To su svi novinari), Hipolit (Svi bi morali znati taj komad – Racinovu Fedru – napamet). Druga, ovdje zanimljivija, je uvijek: slike (Uvijek ih je previše u poeziji), nesposobnost (Uvijek je “notorna”), antikviteti (Uvijek su suvremene izrade), omega (Drugo slovo u grčkom alfabetu, jer se uvijekkaže “alfa i omega”).

Flaubert je taj katalog doksi sastavljao predanošću velegradskog etnografa, ne onom profesionalnog leksikologa. Pa ipak, u tom poslu zapisivanja ima, recimo to s Lévi-Straussom, i snalažljivosti bricoleurai preciznosti inženjera; nakon što je “sav Univerzum odjednom dobio značenje” a da pri tome “nije zato postao ništa više poznat” (“Uvod u djelo M. Maussa”), umjesto sraza i istodobnog aktiviranja dviju raznosmjernih mogućnosti, dobro ugođeni dvotaktni stroj dokse – nije puka koincidencija da se doksa dijeli na mnijenje i slavu – dopušta takvu jezičnu upotrebu da ove definicije bez određenja pripadnosti i vrsne razlike ne postanu obične besmislice ili usputna pretjerivanja. Zato u Flaubertovu Rječniku nema npr. Benjaminova zapisa [E 5, 4] (lakoća zabilježenog izjavljivanja bila bi mu dovoljna kvalifikacija) povodom Mme Haussmann, supruge pariškog prefekta koji je za Drugog carstva dao sagraditi neke od čuvenih bulevara: “Zanimljivo, svaki put kada kupimo neku nekretninu, tamo prolazi bulevar”. Dokse nisu nekretnine, nego ponovljive geste i nije u svim okolnostim svaki put moguće prevesti u uvijek. Mnijenje i slava u iskazima Flaubertovih suvremenika međusobnim se smjenjivanjem podupiru kao ritual i igra kod Lévi-Strussa, jedno pretvara strukture u događaje, a drugo događaje u strukture. Dokse nisu ni izraz vječnosti i jučerašnje idées reçuesnisu ujedno i današnje. Idée reçue, kaže prevoditelj, “već je bila ustaljena fraza što je označavala neku vrstu tradicijske dogme ili jezičnog iskaza društvene norme. Na pitanje tko je primatelj 'primljene ideje'?, odgovor je već tada glasio: svi, ili barem većina”.

Vapaj Flaubertova i Haussmannova suvremenika – “O nepomična olujo, kameni oceane” [E 10, 3] – postaje sada jasniji: primatelji su morali ujedno biti i pošiljatelji. Vrijeme koje je slavilo napredak imalo je potrebu za mnijenjem. Ono je trebalo pružiti zaštitu od masivnih operacija demoliranja postojećeg bez kojih nema zablješćujućeg, glorioznog napretka, takvog da u dnevnom ritmu pretvaraju postojeće u zastarjelo, ponuditi zaštitu od strmoglavog udaljavanja vlastita vijeka od vječnosti. Forma modernog romana pokazala se (barem kod Flauberta) nepripremljenom za taj zadatak; prvo, ona ne sudjeluje više u svijetu usmene književnosti gdje istine (kao i dogme ili dokse) postoje oduvijek, gdje su one aktualne uvijek (a čega u njezinu svijetu nema, toga nikada nije ni bilo) i, drugo, budući da kao fikcija dovodi u pitanje realnost svojeg predmeta, ona taj isti predmet potvrđuje parodijom kod koje predmet uopće nije dvojben, nego je, naprotiv, nepodnošljivo realan, odnosno parodiranjem fikcije ili fingiranjem parodije usložnjava taj odnos. Primatelji i pošiljatelji skraćene verzije vječnosti imaju, ipak, tu olakšicu što nastavaju svijet “sekundarne usmenosti”; kao i kod primarne, i dalje vrijedi “Dok izgovaram riječ 'tranjanje', kada dođem do '-nje', već je 'traja-' nestalo, i moralo je nestati” (W. J. Ong), ali to sada može biti i zapisano.

(Tekst objavljen u časopisu Quorum, temat “Vječnost”, 5–6/2011)