Mario Kopić: MISLITI LOGOR

Goli otok po sedamdesetih let
Uredila Manca Erzetič
Ljubljana: Inštitut Nove revije, 2021.

Prazninu filozofskog pitanja o Golom otoku donekle kani ući i popuniti je zbornik Mance Erzetič koji je pred nama. Zbornik inače donosi devet priloga, od neposrednih svjedočanstava do nekih novijih historiografskih uvida, no ključno filozofsko pitanje u zborniku postavit će filozof Dean Komel. Polazeći od toga da je metoda Golog otoka strukturalno služila tadašnjoj vlasti, da je svoju političku praksu realizirala kao tehnologiju ovladavanja društvom, postavlja se, prema Komelu, pitanje: koliko, i ako uopće, nam to dade misliti, odnosno što nas pripravlja na mišljenje. Tek ako (pre)pustimo Goli otok u nas same, tek ako nismo indiferentni prema njemu, oblikuje se mogućnost da ga mislimo, oblikuje se mogućnost razumijevanja i sporazumijevanja.

U jednoj fusnoti iz prvog toma svog glavnog filozofskog djela Svijet kao volja i predstava Arthur Schopenhauer, osvrćući se na fenomen inkvizicije, kaže da čovječanstvu služi na čast što se u cjelokupnoj njegovoj povijesti tako nešto samo jednom dogodilo. I da bi brojkama potvrdio ovaj svoj sud, napominje Schopenhauer da je inkvizicija samo u Madridu za 300 godina poslala na lomaču 300.000 nedužnih ljudi.

Danas nama koji znamo za nacističke i komunističke logore i druga brojna stratišta i žrtve ovih dviju totalitarnih ideologija u ime kojih je pogubljeno na desetine milijuna ljudskih bića za svega nekoliko godina, Schopenhauerova opaska djeluje sasvim bezazleno i gotovo naivno.

A jedina europska zemlja u kojoj su još i u drugoj polovici 20. stoljeća postojali ideološki zasnovani logori jest Titova Jugoslavija. Najveći i najpoznatiji od njih bio je Goli otok, udaljen samo 50-tak kilometara ptičjeg leta od famoznog Titovog odmarališta na arhipelagu Brijuni. Štoviše, pored tog logora znao je ploviti Tito svojim pokretnim dvorom pod imenom „Galeb“ u „svjetske misije mira“.

Tito je Staljinov napad 1948. godine, znan kao rezolucija Informbiroa, doživio kao veliko iznenađenje. Sudbonosna razilaženja između sovjetskog i jugoslavenskog vodstva nastala su već zbog Titovog pokušaja da pod svojim vodstvom stvori Balkansku federaciju, a neposredan povod napada bila je Staljinova ocjena da se Titova vojska sprema ući u Albaniju. A ironija je povijesti da je najstaljinističkiji potencijal Komunističke partije Jugoslavije s Titom na čelu došao do izražaja upravo u vrijeme otvorenog otpora Staljinu. Titovo „Ne“ bilo je upravo u znamenju staljinističkog antistaljinizma.

Prema svemu što se zna, izgleda da je inicijativu za formiranje Golog otoka dao osobno Tito, dok su najaktivniji u smišljanju detalja logorskog maltretiranja bili šef hrvatske Udbe (tajne službe) Ivan Krajačić „Stevo“ i Jovan Kapičić, šef crnogorske Udbe. Oni su smislili instituciju koja je istodobno bila kazneni logor (u kojem je trebalo izdržavati određenu kaznu) i istražni zatvor u kojem je trebalo izdržati proces ispitivanja krivnje i u kojem je svaka kazna bila vremenski otvorena i mogla se po volji istražitelja produžavati. Nitko se nikad ničega ovakvog nije sjetio, pa ni nacisti u svojim zloglasnim logorima smrti, ni staljinisti u „Gulagu“. I jedni i drugi su u svojim sadističkim preokupacijama izmišljali načine kako mučiti i ubiti tijelo zatvorenika. Krajačić, Kapičić i kompanija pronalazili su načine mučenja i ubijanja duše. Cilj nije bio da jednostavno vremenski izoliraju društveno ili ideološko-politički „štetne elemente“. Cilj je bio da „preodgoje bandu“ (kako su u logorskom žargonu zvali osuđenike). Kako, međutim, „preodgojiti“ ljude čvrstih uvjerenja za koja su mnogi bili spremni umrijeti? Jer bili su to uglavnom ljudi-vjernici, koji nisu bili spremni kritički propitivati dogme svoje vjere, ljudi heteronomni, koji nisu sami utvrđivali načela svog djelovanja, nego su ih poslušno primali od vanjskih autoriteta. Često su to bili i ljudi čista srca i naivni, koji su svoju potrebu za čistoćom i svoje ideale projektirali u druge daleke zemlje, jer su se uvjerili da u realnosti, u njihovoj okolini o kojoj su mogli imati neposredno iskustvo, svaki ideal s vremenom biva više ili manje osjenčen, uprljan, deformiran. Bilo je tu isto tako i ljudi kalkulatora, koji su pogrešno proračunali da se majušni Tito ne može uspješno suprotstaviti gorostasnom Staljinu i da će se oni na kraju naći među pobjednicima.

Nesumnjivo, među njima bilo je i ljudi bolesnih ambicija i neumjerenih prohtjeva, koji su bili nezadovoljni svojim mjestom u novom društvu i nagradom koju su dobili za svoje velike „zasluge“, pa su se nadali da će prilikom sljedeće raspodjele funkcija i materijalnih privilegija njihov „doprinos“ biti „pravednije“ ocijenjen. Sve  u svemu, bila je to, kao i obično, šarolika grupa ljudi, no ona je najgrubljom silom bila lomljena, zastrašivana, vrijeđana, ponižavana, uništavana upravo kao ljudi. Od prvog momenta njima je govoreno da su banda, ološ, izdajnici. Istražitelji su od njih zahtijevali da pišu uvijek nova priznanja, da u detalje iznova opisuju što su radili protiv svog naroda, svoje partije, da otkrivaju imena novih ljudi s kojima su razgovarali i surađivali. Što je još gore, od njih se tražilo da svoju lojalnost dokazuju dostavljanjem detaljnih podataka o svemu što govore i rade njihovi supatnici u logoru.

Ako su odbijali suradnju ili su činili nedovoljno, nepotpuno, bili su natjerivani da trče kroz špalir svih ostalih zatočenika, od kojih se očekivalo da ih što žešće tuku dok trče pored njih. Istražitelji su stajali sa strane i motrili s koliko predanosti i zalaganja ih tuku njihovi drugovi. Onaj koji je izbjegavao udariti druga koji bi već pretučen, sav krvav prolazio pokraj njega, pa čak i onaj koji ne bi udarao s dovoljno mržnje i dovoljno verbalnog iživljavanja, morao je sljedećeg dana i sam trčati kroz špalir i biti premlaćen.

I to se nazivalo preodgajanje! Nakon više godina ovakve svakodnevne torture, događalo se da netko za koga su istražitelji došli do uvjerenja da je „revidirao“ svoje prvobitne stavove – naposljetku bude oslobođen. Nakon što mu je prethodno bilo zaprijećeno da će biti vraćen u logor ako ikad bude bilo kome ispričao ijedan detalj i bilo čemu što se na Golom otoku događalo. I nakon što bi potpisao obavezu da će u toku cijelog preostalog života surađivati s obavještajnom službom i obavještavati je o svemu negativnom što primijeti u svojoj okolini.

Malobrojni su odbili svaku suradnju. Većina je takvih ostavila kosti na Golom otoku.

Sve je to desetljećima bila najbolje čuvana tajna. Dakako, prvi tragovi spomena izbit će najprije u književnosti. Jer ne treba posebno isticati da je književnost najradikalniji oblik pamćenja. Ona s obzirom na sam karakter književnih djela podržava skromni plamičak uspomena i sjećanja, no ipak dovoljan da se iz njega razbukta oganj opsesivnih slika snažnih moralnih imperativa koje mnoge peku i bole.

I provalila je ta vatra ponajprije u slovenskoj književnosti. Najprije je Miško Kranjec u romanu Zgubljena vera (1954), što ga je započeo pisati već 1948. godine, prikazao prva ljudska reagiranja na zbivanja što ih je Staljinov napad izazvao, da bi potom Ferdo Godina romanom Molčeči orkester (1981) i Branko Hofman romanom Noč do jutra (1981) postavili pitanje moralnog lika onog koji istražuje i koji biva istražen, s jedne strane dakle vlasti neograničene u svojoj moći i samovolji, a s druge bivših ratnika, partizana, sa značajnim zaslugama koji su zlonamjerno osumnjičeni i obezvrijeđeni. Kao iskusni ratnici i revolucionari, glavni likovi oba romana ne mogu odgovoriti na pitanje što je istina a što laž, bivaju osumnjičen i gurnuti u surovu istražiteljsku mrežu (junak Godininog romana), odnosno na Goli otok (junak Hofmanovog romana). No vrhunac će se uspomena i sjećanja na Goli otok objelodaniti u umjetnički najsnažnijem romanu slovenske književnosti uopće, romanu Levitan (1982) Vitomila Zupana, gdje će glavni junak s naglašenim gnušanjem i bolom slušati u zatvoru potresnu priču o Golom otoku, o dolasku na njega i boravku na njemu, o logorskim torturama. Zupan će usto prvi otvoreno postaviti i filozofsko, odnosno etičko pitanje do koje granice vlast može ponižavati izolirane ljude i zašto se neki oblici zaštite pravde tako često pretvaraju u nasilje. U tom smislu Zupan podvrgava sudu sve oblike vlasti nad ljudima, štoviše, postavlja pitanje odnosa čovjeka i slobode, čovjeka i morala, čovjeka i politike, čovjeka i  vremena… Jer ako se čovjek stalno nalazi pred nekim ograničenjima, stalno u iskušenjima, u strahu, u nevjerici i zebnji, u čemu se onda manifestira njegova ljudskost?

Više je nego žalosno što su teorija i filozofija u ovom slučaju strahovito zaostajale za literaturom, pa i čak samom historiografijom. Goli je otok, recimo, otvoreno izazivao cjelokupnu ovdašnju filozofsku interpretaciju povijesti uopće. Ima li poslije svega toga što se događalo u koncentracijskom logoru povijest Smisla? Kojem bi to cilju povijesna zbivanja trebala voditi, kojemu carstvu slobode i pravde, ako na putu prema njemu moraju proći kroz vrijeme Golog otoka? Čak i kad bi se taj cilj, komunističko carstvo božje na zemlji, i realizirao, ne bi li zlo vrijeme Golog otoka obesmislilo svojim postojanjem sve ono što se zove poviješću? Bi li, recimo, ostanemo li u horizontu Hegelove filozofije, nakon tolikih koncentracijskih logora i dalje valjalo ustrajavati u težnji da se svekoliko zlo povijesti smjesti tek na razinu empirijski pojedinačnog, odnosno na razinu „gnjile egzistencije“ (faule Existenz) ispod koje se skriva ona prava umnost? Može li se i dalje bezbrižno i olako negirati supstancijalni karakter zla?

Pitanja su to koja naposljetku vrhune u pitanju do koje granice svaka filozofija može poslužiti kao opravdanje za ekstremne političke zločine i može li ponuditi obranu protiv njih. Pitanje je to o potencijalu opasnosti i kritičkom potencijalu filozofije.

Postojalo je u svijetu obilje izvanrednih rasprava čak o (ne)mogućnosti filozofije nakon Auschwitza. No ovdašnja intelektualna sredina jedva da je pokušala svijetu „nametnuti“ i samo pitanje o odnosu marksističke filozofije i užasa Golog otoka. Upravo u tu široko razjapljenu prazninu filozofskog pitanja o Golom otoku donekle kani ući i popuniti je zbornik Mance Erzetič koji je pred nama. Zbornik inače donosi devet priloga, od neposrednih svjedočanstava do nekih novijih historiografskih uvida, no ključno filozofsko pitanje u zborniku postavit će filozof Dean Komel. Polazeći od toga da je metoda Golog otoka strukturalno služila tadašnjoj vlasti, da je svoju političku praksu realizirala kao tehnologiju ovladavanja društvom, postavlja se, prema Komelu, pitanje: koliko, i ako uopće, nam to dade misliti, odnosno što nas pripravlja na mišljenje. Tek ako (pre)pustimo Goli otok u nas same, tek ako nismo indiferentni prema njemu, oblikuje se mogućnost da ga mislimo, oblikuje se mogućnost razumijevanja i sporazumijevanja. Slobodni smo zaključiti da je time pitanje Golog otoka napokon u slovenskom teorijskom krajoliku, prilično zadojenom otpacima ustajale marksističke ideologije, zadobilo legitimitet filozofskog pitanja.