Danijel Dragojević: Izabrani zapisi
UVEČER KADA SE MRAČI
Uvečer kada se mrači na radiju tražim glazbu istovremeno i sjetnu i veselu, ipak više veselu, budući da lagana radost podržava tugu. Tražeći to što nije lako naći, na nekoj stanici na koju nisam mislio, ulijećem u molitvu, mnoštvo ženskih glasova između govora i pjevanja, na mjestu kada upravo kažu moli za nas grešnike. Što da radim? To nisam očekivao. Tražio sam laganu površinu da me vodi negdje blizu mira, a evo kako one svojim ponesenim glasovima stoje ispred vrata i otvorenih i zatvorenih. Slušajući, čini mi se da sam u priči na raskršću. Ako nastavim tražiti izgledat će kao da ih nisam čuo, da sam pobjegao s mjesta gdje se moli za sve nas. Ako ostanem, tako nepripremljen, neću biti s njima, s njihovim riječima. Išao sam, zalutao, izgubio se. Morao bih zastati, pribrati se, biti sam. Pobrkali su se mjesta, načini, želje. Zatekla me teška, nenadana otvorenost poslije koje sam za ćss opet u večeri bez zvuka i glasa.
VRAPCI
Neprestano me, već više od pola stoljeća, netko pita znam li gdje spavaju vrapci, kako provode zimu, jesu li bolesni, kako se brane od hladnoće, te kada ugibaju i gdje; nigdje nikada ne vidimo nikakve kosti, kažu. Tada mi je neugodno, kao kada me, budući da nemam sat, pitaju za vrijeme. Ja doista nisam do sada doznao što se u tim opasnim situacijama s vrapcima događa. Vrapci nisu neka rijetka vrsta, nisu ni samozatajni samotnjaci; kao da su djeca koja izlaze iz škole, njihova je graja nekontrolirana i očaravajuća; i to se zna, nju vidimo i čujemo, ali što je s njihovim nevoljama, to ne znam. Obično kažem sam ću promatrati, pitat ću, gledati u knjigama. Nisam pitao, nisam vidio, a u Gjurašina, Brehma i neke druge knjige sam zavirivao, one o tome ne kažu ništa. Ptice se u knjigama, rasprostiru, pjevaju, lete, leže na jajima, razmnažaju se, hrane, sele ili ne, korisne su ili štetne, tužniji dio obično zaborave. Romantično prosvjetiteljski pristup, kaže se. Uvijek kada se to pitanje ponovo pojavi pomislim ovo je posljednji put što ne znam, nazvat ću ornitološko društvo ili franjevce (ne znam zašto mislim da i oni vode brigu o vrapcima, tim malim nezaštićenim i siromašnim bićima), ali zaboravim kao što sam uvijek zaboravljao, kao što svi to uvijek zaboravljaju. Međutim, znati gdje vrapci spavaju, kako se hrane, kako provode zimu, kako i gdje ugibaju, pa to onda držati na pameti i toga se s vremena na vrijeme sjetiti, pomoći im onoliko koliko možemo, slutim da bi to moglo biti kao molitva, utjeha, solidarnost, vježba iz skromnosti ili tako nešto.
KNJIGA
Prije su se knjige otvarale i ostajale otvorene na svakoj stranici, sada, ako ih ne držimo s dvije ruke, na svakoj se stranici zatvaraju. Mali neoprez, i one, čim ih ispustimo, poskoče i promijene mjesto. Naravno, razum se protivi – nemaju one svoju volju, radi se o mrtvim stvarima na kojima smo promijenili sredstva, papire ljepila, strojeve, naèine izrade itd – ali naš unutrašnji manijak, bez obzira na sve, zna što zna: opet mu netko uskraćuje gostoprimstvo. Zašto bi se inače tako demonstrativno zatvarale? Prije smo ih ostavljali na tom i tom mjestu, na toj i toj stranici, usred priče i rasprave, odlazili smo u grad, u šumu, a kada bi se vratili knjiga bi nas čekala, čak bi se u tom međuvremenu riječi razbistrile. Lako bi bilo vjerovati da mi, samo ako hoćemo, knjige opet možemo raditi kao ranije, meke i savitljive, da u njih možemo ugrađivati sabranost i vrijeme (mir). Knjige se doista, uz našu pomoć, iz svega što je oko nas i u nama, izrađuju same, mi smo gotovo sasvim nemoćni. Poklonili smo im, preko stroja, odsutstvo pozornosti, brzinu, one nam je sada vraćaju – i skaču. Ruka se skupa s našim manijakom protivi: Ako se samo nastaviš tako zatvarati, nestrpljiva brbljavice, bacit ću te najdalje što mogu, i opet potražiti (u prvom snu) jednu koja se otvara na svim stranicama istovremeno.
Slavuju s kovanice, iz ruke u ruku
nećeš poletjeti i zapjevati.
Eto prilike da izglaèan i sjajan
stanjiš ime u suhu kišu, pusti zrak.
Ide čovjek, ide kuća, ide zeleno uz rijeku,
pravdom istovremenosti traže nebo
u drugom glasu, na drugom mjestu.
Nekoliko čudesa potrebnih a nezapočetih
čeka na sebe. Ona će se dogoditi.
Takva je snaga rujanskog jutra.
Osnažuje oganj događaja.
Objavljeno u: Zarez, studeni 2001, godište III, broj 68.