Caprina nova paradigma

─── Mario KOPIĆ

Fritjof Capra discussing physics with Geoffrey Chew, Lawrence Berkeley Laboratory, 1984

U 20. stoljeću znanosti je zadan dvostruki udarac. Na jednoj strani je to strah pred znanošću, zbog nuklearne opasnosti i ekoloških katastrofa, a s druge strane, zbog izjalovljenih očekivanja povezanih s liječenjem raka, gubitak povjerenja u nju.

Pa i ako izbjegnemo nuklearnu opasnost, neće li se iz znanosti roditi neka druga, možda još veća opasnost? Na primjer unutar genetskog inženjeringa, kao posljedica manipulacije genima? Možda će znanost u jednom trenutku i svladati rak, ali neće li se u tom trenutku pojaviti još teža i znanosti još nedostupnija bolest?

S točke gledišta tih pitanja je Fritjof Capra, austrijsko-američki fizičar, bio-medicinskom modelu i novoj paradigmi u medicini u svojoj knjizi Prekretnica (The Turning Points) posvetio dva poglavlja. Kao paradigmu nove paradigme uzeo je pritom novu fiziku. Capra Alberta Einsteina, njegovu specijalnu teoriju relativiteta i ishodišta kvantne teorije, postavlja na početak nove fizike. Radikalnom promjenom u razumijevanju prostora i vremena Einstein je, prema Capri, potkopao jedan od temelja Newtonove slike svijeta. Sudjelovao je i pri razrješenju paradoksa (s gledišta stare fizike) kvantne teorije, odnosno kvantne mehanike: pri postavljanju njezine precizne i koncizne matematičke formulacije, novih temeljnih pojmova i novog jezika.

Prema Capri, prijelaz od kartezijansko-njutnovskog pogleda na svijet prema novoj slici svijeta unutar moderne fizike možemo opisati izrazima kao što su organsko, holističko i ekološko. Pritom se poziva na opću sistemsku teoriju. Opća sistemska teorija nastala je napuštanjem subjekta kao ishodišta i središta i uvođenjem sistema kao temeljne reference. U sistemskoj teoriji nije više riječ o odnosu između subjekta i objekta, nego o razlici između sistema i okolnog svijeta (Umwelt), što znači da okolni svijet nije više shvaćen kao objekt. Time se radikalno mijenja i značenje odnosa između cjeline i dijelova, središta i periferija itd.

Nova fizika svijet više ne razumije kao stroj koji je sastavljen od mnoštva objekata, nego kao dinamičnu cjelinu koja je nerazdjeljiva. Naime, u tom smislu da njezine dijelove možemo razumjeti samo u njihovu međusobnom odnosu i kao izraze kozmičkog procesa.

Temelje takvom svom viđenju Capra će postaviti u svojoj najpoznatijoj knjizi Tao fizike. U njoj se eksplicitno okreće budizmu, točnije, misticizmu Istoka.

Capra polazi od strukture atoma (u velikom praznom prostoru kruže oko jezgre male čestice – elektroni), odnosno subatomskih entiteta koji imaju dvostruku prirodu: nastupaju ili kao čestice ili kao valovi. Na isti način kao, na primjer, čestice svjetlosti, što ih je Einstein najprije nazvao kvanti (otud ime kvantne teorije), a sada se nazivaju fotoni. Tako i elektron nije ni čestica ni val, no s obzirom na okolnosti može se pokazati kao jedno ili kao drugo. Neprestano prelazi iz čestice u val i iz vala u česticu. Dakle, ne postoje nikakve čisto unutarnje osobine koje bi bile potpuno neovisne o okolnom svijetu, na primjer o okolnostima eksperimenta, odnosno od naprava, instrumenata i njihova međusobnog djelovanja. To je znano i u različitim varijantama rečeno već mnogo puta. Na primjer, kod Wernera Heisenberga u njegovu djelu Slika prirode suvremene fizike: „Ako se u naše vrijeme može govoriti o nekoj slici prirode egzaktne prirodne znanosti, tada zapravo više nije riječ o nekoj slici prirode, nego o slici naših odnosa prema prirodi. Stara podjela svijeta u jedan objektivni tijek u prostoru i vremenu, na jednoj strani, i dušu, u kojoj se taj tijek zrcali, na drugoj, dakle kartezijansko razlikovanje između res cogitans  i res extensa, više nije prikladno da bude polaznom točkom za razumijevanje moderne prirodne znanosti. U vidnom polju ove znanosti, štoviše, ponajprije stoji mreža odnosa između čovjeka i prirode, i istodobno je kao ljudi činimo predmetom našeg mišljenja i djelovanja. Prirodna znanost više ne stoji kao promatrač pred prirodom, nego samu sebe spoznaje kao dio te uzajamne igre između čovjeka i prirode. Znanstvena metoda izlučivanja, objašnjavanja i uređivanja postaje svjesna granica koje su joj postavljene time što zahvat metode mijenja i preobražava njen predmet, dakle da se metoda više ne može distancirati od predmeta“. Ovome će u djelu Fizika i filozofija Heisenberg dodati: „Filozofska teza da sve znanje naposljetku počiva na iskustvu dovela je napokon – naime u modernom pozitivizmu – do zahtjeva za logičkom jasnoćom svakoga iskaza o prirodi. Takav zahtjev mogao je važiti kao opravdan u razdoblju klasične fizike. S razvitkom kvantne teorije, međutim, naučili smo da on ne može biti ispunjen. Npr. riječi 'mjesto' i 'brzina' nekoga elektrona morale bi prije biti potpuno definirane kako u pogledu svoga značenja tako i u pogledu svojih mogućih veza. I u okviru njutnovske mehanike one su doista bile potpuno definirani pojmovi. Ali sa stajališta moderne fizike oni baš nisu potpuno definirani kako to proizlazi iz relacije neodređenosti… Insistiranje na zahtjevu za potpunom logičkom jasnoćom vjerojatno bi znanost učinio nemogućom. Ovdje nas moderna fizika podsjeća na staru spoznaju: ukoliko se na tome insistira da se nikada ne izreče neka zabluda, vječno se mora šutjeti“.

Ono što Capra pri svemu tome i pri Heisenbergovu odnosu neodređenosti ili načelu neodređenosti posebno naglašava jest binarni sklop pojmova kao što su  pojmovi čestica i val ili mjesto i brzina. Ne samo da je pritom riječ o parovima pojmova za međusobni, odnosno uzvratni odnos, nego se pokazuje i sljedeće: što više namećemo jedan pojam fizičkom „objektu“, to više onaj drugi pojam (iz para) postaje neodređen. Imamo posla s dvjema komplementarnim (pojam komplementarnosti uveo je Niels Bohr) opisima iste stvarnosti. Zato je svaki od njih samo djelomice točan i smijemo ga upotrebljavati samo u ograničenom opsegu.

Pojam komplementarnosti je moguće, naglašava Capra, iz fizike prenijeti i u biologiju, medicinu i psihologiju. Ujedno navodi da se s njim susrećemo i u kineskom, taoističkom odnosu između yina i yanga, koji su povezani polarno, odnosno komplementarno. U svemu tome se izražava temeljno jedinstvo univerzuma. U njemu su, kao što su to u atomu subatomske čestice, sve stvari samo uvjetno stvari, dakle „stvari“, jer u biti su to čvorovi ili stjecišta međusobnih odnosa: „stvari“ su poveznice (drugih) „stvari“ itd. Svagda je riječ o „stvarima“ na određenoj razini, a nema neovisnih najmanjih čestica. Stvarima dakle prethode odnosi među stvarima. Otud novo razumijevanje vjerojatnosti.

Račun vjerojatnosti koristi kako klasična tako i kvantna fizika. Iz sličnih razloga. U oba je slučaja riječ o „skrivenim“ varijablama, a njih ne poznajemo i zato nismo kadri za precizna predviđanja. Unatoč tome, između te dvije fizike postoji ključna razlika. U klasičnoj fizici skrivene varijable predstavljaju lokalne mehanizme, u kvantnoj nelokalne mehanizme, odnosno predstavljaju trenutne poveznice s univerzumom u cjelini. U uobičajenom, svakodnevnom, makroskopskom svijetu su nelokalne poveznice razmjerno beznačajne, zato možemo govoriti, kaže Capra, o odvojenim stvarima i formulirati fizikalne zakonitosti kao izvjesnosti. No ako se okrenemo manjim dimenzijama, utjecaj lokalnih poveznica raste, izvjesnosti se povlače pred vjerojatnoćama i sve je teže izdvojiti bilo koji dio univerzuma iz cjeline.

Nadalje Capra govori o EPR (Einstein-Podolsky-Rosen) eksperimentu, pokušaju spajanja kvantne mehanike i teorije relativiteta, i o teoriji S-matrice, poznate kao bootstrap hipoteza ili hipoteza petlje na cipeli, odnosno hipoteza vezice ili pertle, koju je početkom šezdesetih godina oblikovao Geoffrey Chew. Prema toj teoriji, koja polazi od opće filozofije prirode, materijalni svijet nije ništa drugo nego mreža međusobno povezanih odnosa. S te točke gledišta, s točke gledišta bootstrap pristupa, nema nikakvih temeljnih entiteta, temeljnih konstanti, zakona ili jednadžbi. Univerzum je dinamična mreža međusobno ovisnih događaja. Jedini princip koji tu vrijedi jest princip konzistencije, točnije, ukoliko je riječ o cjelovitom sistemu, princip samokonzistencije ili samodosljednosti. Na njemu se temelji samoorganiziranje sistema (univerzuma, prirode). I osobine i međusobni učinci subatomskih čestica proizlaze samo iz zahtjeva za samokonzistencijom.

Fizičar koji zbog toga prihvaća različite, djelomice uspješne modele tumačenja svijeta, ne dajući nijednom od njih isključivu prednost, po Chewu je već samim takvim pristupom postao bootsrapper, odnosno pristaša hipoteze petlje na cipeli. A Capra u tome vidi jedan od najdubljih sistema zapadnjačke misli, jednakovrijedan budizmu i taoizmu. Činjenica da su sve osobine čestica određene principima koji su usko povezani s metodom opažanja, za Capru znači da su temeljne strukture materijalnog svijeta određene isključivo načinom našeg opažanja tog svijeta. Drugim riječima, proučavane strukture materije odraz su strukture duha. Uz to Capra dodaje da je zapravo riječ o međusobnom odražavanju strukture duha i strukture materije, odnosno energije. Sve je međusobno povezano i sve se odražava u svemu.

Svaki od dijelova u stanovitom smislu sadrži cjelinu, a cjelina je skrivena u svakom od svojih dijelova. To holističko gledanje pridobiva svoju ilustraciju u hologramu. Sliku je uveo David Bohm, koji je želio izložiti svijet kao „neprekinutu cjelovitost“ i otkriti u njoj poredak, premda skriven i zapleten. Svijest je neposredni element u sklopu svijeta kao holograma. Duh i materija su korelativni i komplementarni, međusobno su uzvratno povezani, ali ne na kauzalan  (uzročan) način, nego oba zajedno predstavljaju isprepletene projekcije neke više stvarnosti. A ona nije ni materija ni duh.

Tim se ekskursima Capra potpuno udaljava od moderne fizike. No zašto je uopće započeo s fizikom?

Na kraju poglavlja pod naslovom „Nova fizika“ Capra zahtijeva da moramo odbaciti misao o fizici kao temelju svih znanosti. Potrebno nam je interdisciplinarno holističko opisivanje stvarnosti u kojem pojave jedne razine ne smijemo reducirati na pojave neke druge razine. Unatoč tome, Capra polazi od fizikalizma. Prema fizikalizmu, u krajnjoj instanci postoje na svijetu samo entiteti fizike koji se ponašaju prema fizikalnim zakonima. S tog je (radikalno materijalističkog) stajališta moguće biologiju i psihologiju u određenom smislu reducirati na fiziku, pa je taj pristup redovito povezan s tezom o ujedinjenju znanosti. Model fizike, jer je to najegzaktnija i poštovanja najdostojnija znanost, ostaje i za Capru uzoran model. Otud uvjerenje da treba novu paradigmu najprije dokazati u fizici, odnosno naći u fizici prijelomnu točku između stare i nove, klasične i (odista) moderne, danas bismo rekli post-moderne fizike. Pritom se valja pitati da li uopće smijemo govoriti o post-modernoj fizici ili pak govoriti samo o fizici u post-modernom dobu. Pitanje skriva ključnu diferenciju: ako postoji post-moderna znanost, tada se ona mora u svojoj biti razlikovati od moderne znanosti, dakle znanosti utemeljene na teoriji i eksperimentu, na metodički provjerenim činjenicama. Ako je pak riječ o položaju znanosti u post-modernom dobru, naime položaju znanosti kakav poznajemo od početka novoga vijeka, tada se po pitanju same biti znanosti ništa nije promijenilo. A to bi značilo da u post-modernom dobu imamo posla jedino i samo s modernom znanošću. Promijenio se samo položaj, ali ne i bit novovjekovne, moderne znanosti.

Shema koju pod imenom nove paradigme uvodi Capra vrlo je jednostavna. Ukratko rečeno, prema Capri, sve je međusobno povezano, sve se odražava u svemu, postoje samo korelacije i komplementarnosti, stvari nisu entiteti, nego samo čvorišta ili stjecišta odnosa. Svijet nije stroj, nego organizam, koji se zasniva na samoorganiziranju dinamične energije i u sebi se oslanja na poredak samokonzistencije. Sve se ostalo odvija po analogiji. Korelacija i komplementarnost između čestica i valova je analogna korelaciji i komplementarnosti između duha i materije, a ta korelaciji i komplementarnosti između muškog i ženskog, a ova pak između desnog i lijevog (pa i političke desnice i ljevice) itd. Prauzor svemu tome jest taoistički yin i yang, kao simbol sveopće harmonije.

U svojem ishodištu Capra je vrlo tradicionalan, ne zna za ontološku ranjivost svijeta koji otkriva Heideggerovo mišljenje bivstvovanja ili Lacanova psihoanalitička teorija manjka bivstvovanja. I što se tiče odnosa između znanstvenika i znanosti, odnosno znanosti i tehnike, Capra pristaje na tradicionalni instrumentalizam. Kao da je znanost u tehničkom svijetu samo oruđe, samo sredstvo subjektove svrhovite (teleološke) djelatnosti. U ime instrumentalizma znanosti nastupa potom protiv vrijednosno neutralne znanosti. Drži da je o nama ovisno hoće li nas znanost dovesti “do Bude ili Bombe“. Zato ne iznenađuje da je u zaključnom dijelu Prekretnice energičan, zahtijevajući u ime nove paradigme na svim područjima zauzimanje i preuzimanje masovnih medija: „Kad zauzmemo masovna općila, moći ćemo odlučivati o tome što se treba objaviti i kako uspješno upotrijebiti općila pri izgradnji naše budućnosti. To ujedno znači da će i novinari morati preći od fragmentarnog prema holističkom načinu mišljenja i razviti novu profesionalnu etiku koja će biti zasnovana na društvenoj i ekološkoj svijesti“. Takvih se radikalnih zahtjeva, koji izviru iz eshatologije i slični su eshatologiji Partije koja je u ime harmoničnog društva i totalnog čovjeka vladala u socijalizmu, možemo samo prestrašiti. Obećanja posvemašnje slobode do koje će doći cenzurom u prethodnom razdoblju, svagda se preokreću u svoju opreku. U tom je slučaju holizam tek drugo ime za totalizaciju i totalitarizam. 

No unatoč toj opasnosti, nova paradigma koju proglašava Capra otvara nam i neke nove prostore slobode. Otvara na Zapadu put tehnikama (na primjer akupunkturi) i praksama (na primjer jogi), koje su se razvile na Istoku. Izvorno to nisu bile ni tehnike ni prakse, to su postale upravo prijenosom u zapadnu civilizaciju. Na taj način transferirane, prihvaća ih već i etablirana medicina.

A Capra zahtijeva afirmaciju upravo nove paradigme. Svijet ne smije više biti viđen kao stroj, nego kao organizam. Premda su duh i materija komplementarni, prednost ipak ima duh. Sloboda ima prednost pred nužnošću, žensko počelo pred muškim, val pred česticom, dinamika pred statikom, energija pred materijom… Nalazimo se unutar neprestanog plesa energije, u biti nema plesača, nego u temelju postoji jedino i samo ples. Budući da struktura univerzuma (materije) nije mehanička, nego holistička, pogrešan je čak i izraz kvantna mehanika. Nalazimo se tako pred novom slikom svijeta koja se odvraća od opisa svijeta kao automata i vraća se zapravo grčkoj paradigmi svijeta kao umjetničkog djela.