─── Žarko PAIĆ
U tradiciji akademske zajednice Vanja Sutlić nije institucionalni život sveučilišta blasfemično ironizirao, već naprotiv okupljao oko sebe cijelu sektu privrženika svih mogućih kulturnih profila. Ono što ga još i danas čuva od zaborava nisu samo predavanja u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, već apokrifni svjedoci njegova »alternativnog« svijeta mišljenja i pjevanja što još uvijek pronose mit o čovjeku koji je nakon propasti ideala studentske pobune ‘68. lakonski zaključio, ironično parafrazirajući Marxovu 11. tezu o Feuerbachu: »Ako već ne mremo menjati svet, promenimo birtiju!« Mnogi su ga sljedbenici, kao nekoć Tina, slijedili samo u potonjem. Paradoksalno, oni su upravo zaslužni za to što se mit o filozofu iz »Palića« održao i među onima koji nikad u životu nisu pročitali ni Heraklitove Fragmente, a kamoli i jednu rečenicu Kanta ili Hegela. Dionizijska radost bitka nije uspjela izbrisati apolonijsku jasnoću uma.
Tko danas govori o nevjerodostojnosti filozofa, govori nakon iskustva jednoga Ciorana. Zar je nužno odbiti sve građanske povlastice i časti akademskoga poziva da bi se misaono živjelo u tehničkome svijetu kao detonatoru kozmološke apokalipse? Zar je da bi se bilo filozof očaja, skepticizma i dekadencije nužno bilo aforistički slaviti španjolske prosjake u Pirenejima, a prezirati njemačke inteligente, stanovati u studentskim sobama i hotelima, voziti se biciklom provansalskim cestama i mrziti svaki oblik građanske sigurnosti? Sutlić ni po čemu nije bio Cioranov obožavatelj. Ako je koga od suvremenih esejista-filozofa, romanopisaca, onih »hibridnih« cijenio, tada se u tu sektu uvrštava na prvo mjesto Lawrence Durell zbog metafizičkog relativizma vremena u strukturi pripovijedanja. Ali, ovdje nije riječ tek o Cioranovu neognostičkome preziru moderniteta, nego o Sutlićevu egzistencijalnom koraku ispred svojih suvremenika. U pitanju je vjerodostojnost filozofa pred licem javnosti. Sutlićev se opčinjavajući utjecaj na učenike (filozofe, slikare, pjesnike, glumce, arhitekte diljem ex-Jugoslavije) može objasniti samo tako ako se zna da je i institucionalno i alternativno bio »svoj«, čak i onda kad je zabrazdio u političkome angažmanu oko Bijele knjige i sličnih totalitarnih kulturnih ispada. Kad bi se danas netko tko ne zna u kakvim je uvjetima sazrijevala hrvatska filozofija u socijalističkoj Jugoslaviji bezobzirno okomio na zasade Korčulanske ljetne škole i na marksizam kao legitimacijsku oznaku Titova poretka, taj zasigurno ne bi pogodio u metu. O tom fatalnom, nametnutom pridjevku državnoga filozofa koji je Sutlića pratio do smrti sâm je izgovorio kritičku žaoku na tzv. opozicijske kritičare, metaforički se postavivši u poziciju Hegela. Ali, možda je prava metafora njegova habitusa bio slučaj Heidegger. Ne samo zbog toga što je bio jedan od njegovih najvjerodostojnijih tumača, već zbog sličnosti sudbine. Kao što je Heidegger u jednom kratkom trenutku svoga života pristao uz nacizam, tako je i Sutlić povjerovao u svoju transpolitičku mesijansku misiju »novoga« Heideggera koji će iz duha prakse rada kao znanstvene povijesti (i to u kvazisocijalističkome okružju doušnika i fatalista) preporodi ti bit sveučilišta i usmjeriti ga iskonskome životu s onu stranu nihilističke pustoši duha. Heidegger se ubrzo ohladio, Sutlić izgorio u svojem apsurdnome na umu, vrativši se pred kraj života Heideggeru i birtijama. Ostalo je mit.
Svatko od njegovih učenika ima pravo na nostalgiju. Svatko ima i svoju, apokrifnu verziju znamenite logičke parabole, metafizičkog vica ili aforizma o ljudima i pojavama o kojima je govorio. Hagiografe takva povijest mora zanimati. Pokušao ju je jednim dijelom rekonstruirati Esad Ćimić u Politici kao sudbini iskoristivši sjećanje na Vanjine portrete svojih kolega za vrijeme sarajevskoga razdoblja, pri čemu su svi, osim Ćimića, dakako, u Sutlićevu filozofijsko-psihološkome traču izvrgnuti ruglu. U Pivćevićevoj knjizi sjećanja Vanji je pripalo zaslužno mjesto dionizijskoga meštra filozofskih svetkovina. Moglo bi se nanizati takvih mjesta kao fusnota u kakvoj studiji na zadanu temu. Ali čemu? Kao da neki od njegovih učenika, koji mu i danas ne odriču visoku egzistencijalnu cijenu misaone veličine, ne skrivaju svoje »kulje« koje im je mladi asistent i uskoro profesor svih filozofskih predmeta na Sveučilištu u Zagrebu, prije sramotnog šupiranja u slavonsku provinciju i odlaska u Sarajevo, podijelio kao utjehu za neznanje i nedostatak logičke »mašte«. Danas su to ugledni akademici, sabornici, književno-kritički »medaljoni« naše nacionalne kulture koji su padali na ispitu i zbog toga što nisu znali zašto Platon u Fedonu filozofu prispodobljuje smrt kao bit vlastita poziva i zbog toga što su sve egzistencijaliste trpali u isti koš s Heideggerom.
U svome aristokratskom hodu od Lepušićeve 6 do »Palaca« i Kluba filmskih radnika, uvijek besprijekorno odjeven, gotovo nalik Pessoi ne samo po izgledu, nego i po ponašanju, Vanja se nikad nije dao impresionirati svjetskim veličinama od Blocha, Marcusea,Axelosa, Habermasa… Ostao je cinik koji je poput Marinkovićeva Maestra boemski svijet zagrebačke dekadencije uzdigao do filozofijskog pijedestala. U vremenu kad se sve ujednačuje, kad se vrijednosni rang humanističke kulture sravnjuje do totalne uniformnosti u doba veseloga postmodernog pluralizma, filozof hermetičkog stila pisanja i jednostavnosti koja zanosi, vjerojatno ne bi imao ništa dodati onim ciničkim izrekama iz svoga posljednjeg intervjua: »Za mene je Platon suvremeniji od svih tih priča postmoderne. Zar netko od tih 'filozofa' još misli? Lyotard priča priče, Derrida možda. Lacan je psihijatar koji je poludio od filozofije«.
Tko je filozof? Kad se olako priča o mitovima »malih naroda«, zaboravlja se da nisu svi mitovi okvir za nacionalističko ludilo i guslarske panegirike. Vođi svih Hrvata. Filozof može zaslužiti ono časno ime ako i unatoč žalu i jalu svojih suvremenika nije baš bio neki moralni uzor. Vjerodostojnost filozofa proizlazi iz vjerodostojnosti čovjeka. Sutlićev mit ima još uvijek auru nesvodiva Heideggerova dvojnika. Ali našeg, neponovljivo našeg, koji se nije libio jednom za šankom »Palića«, prije odlaska u Ljubljanu gdje je tu večer trebao održati predavanje o Marxu, Nietzcheu i psihoanalizi, svoje začarane učenike nazvati »oponašateljskom škvadrom« koja ga »skida« kako gestikulira rukama, kako namješta izraz lica mislioca u napetosti, kako pali cigaretu, da bi nam odao motto predavanja: »Ako čovjek danas ne može više biti Casanova ili Don Juan, može postati dobar inženjer i spavati sa svojim strojem.« Tu večer filozof je predavanje nastavio za istim šankom. Slovenski lacanovci sigurno su poludjeli od filozofije i iščekivanja kasnog noćnog autobusa. Ali Vanja nije mario za vozni red.
Tekst objavljen u Zarezu (broj 18, 11. studenoga 1999) u tematu povodom desetgodišnjice smrti filozofa Vanje Sutlića
Na fotografiji: Vanja Sutlić, 1941. Zagreb, ugao Bogovićeve i Baruna Jelačića
 ){kind=link}