KAKVA KORIST OD FILOZOFIJE?

PIŠE: Vedran RUTNIK

Često se, posebno u današnje vrijeme, može čuti pitanje o korisnosti filozofije. Kako se postaviti prema tome?

To je pitanje staro koliko i sama filozofija. Ono ga oduvijek prati u stopu, poput sjene. Isti duh koji je to pitanje postavljao u staroj Grčkoj, postavlja ga i danas. To je duh koji je, Schellingovim riječima, opijen materijom, koji duboko spava i po ovom svijetu tetura poput mjesečara. 

Međutim, stvar izdaleka izgleda upravo obratno. Čini se da duh zaražen korisnošću stoji čvrsto na zemlji, a da je, naprotiv, filozof taj koji luta, budući da je prvi prepun znanja, on zna za što živi i što mu je činiti, dok drugi u sebi ne pronalazi ništa u što bi mogao biti siguran, nikakav oslonac, nikakve smjernice, nikakav cilj.

Nije li zadaća filozofije da nam pomogne odgonetnuti tajnu života, da nas pokuša približiti otkrivanju svrhe, smisla?

Sve zavisi od toga kako se razumije to što nazivaš odgonetavanjem tajne života. Bojim se da je suvremeni mentalitet suviše opterećen znanstvenim pristupom stvarnosti da bi uopće mogao čuti to pitanje onako kako ga čuje filozofirajuća svijest, a kamoli zaći dublje u njegove strme predjele.

Znanstvenik svako svoje pitanje postavlja tako da od njega očekuje odgovor, dokaziv, nedvosmislen, iskoristiv. Pri tome samoga sebe čini nedostupnim za ostale, na prvi pogled nevidljive mogućnosti svakog pitanja, mogućnosti ljudske upitanosti kao takve. 

Pitati se o stvarima kao znanstvenik nije jedini mogući način pitanja. Svatko tko se susreo s filozofijom osjetio je tu razliku u pristupu. Je li mu ta različitost bila privlačna, odbojna ili je spram nje ostao ravnodušan druga je stvar. Ali ona je svakako vrlo brzo postala evidentnom jer upada u oči na svakom koraku. 

O kakvoj razlici je riječ?

Znanstvenik pita iz želje da zna, dok filozof pita iz čuđenja. Na prvi pogled se ne čini da između ta dva izvora pitanja postoji bitna razlika, ali zapravo ih dijeli nepremostiv jaz. Znanstvenik želi znati kako bi se mogao okoristiti stečenim znanjem, dok filozof nema u vidu nikakvu, bilo privatnu bilo kolektivnu korist kada su u pitanju njegove vlastite spoznaje. 

Filozof je, prije svega, samome sebi u pitanju, i kao čovjek, i kao filozof, i kao biće, i kao bitak, dok je znanstvenik samome sebi kao znanstvenik, a pogotovo kao čovjek neupitan, nadasve samorazumljiv. 

Znanstvenik se ne pita o biti znanosti. On za to nema vremena. Za njega su takva pitanja besmislena. On vidi samo problem koji dotičnim istraživanjem treba pokušati riješiti. To je sve. Njegov je vidokrug usko ograničen i zato su sva njegova pitanja reducirana na tek jednu i to najsiromašniju mogućnost upitanosti.

U novije vrijeme to se polako počinje mijenjati. Znanstvenici počinju uviđati ograničenost specijalizacije te postaju otvoreniji za obuhvatnije pristupe. Međutim, to i dalje nije bitna promjena ukoliko se i dalje pita na jednak način, ukoliko je bit stvari zaključana u začaranom krugu pitanje-odgovor.

Čemu služi pitanje ako ne pronalasku odgovora?

Ponovno pitaš čemu služi. Vidiš li koliko je naše shvaćanje pitanja opterećeno korisnošću i kako nam je teško napustiti taj horizont? Čini se kao da je to jedini način postavljanja pitanja za koji znamo.

Kao prvo, pitanje nije tvoj sluga. Budući da život o sebi ništa ne govori, biti u pitanju je tvoje prirodno stanje. Onog trenutka kad na mjesto pitanja staviš odgovor, ti samome sebi zatvaraš oči. Ti prestaješ gledati i stvari ti postaju samorazumljive. Otuda i tvoja opijenost, tvoje teturanje po svijetu. Svijet ti više nije pitanje jer mnogo toga znaš. Svemu si dao ime, sve si opojmio, definirao, klasificirao. Ovo je biljka, ovo je životinja, ovo je čovjek. Ovo je živo, ovo je neživo, ovo je bitno, ovo je nebitno. I budući da poput mantre samome sebi svakodnevno ponavljaš te riječi i pojmove, zaboravljaš da su to samo riječi. 

A riječi ne dotiču stvari, ne prodiru u njihovu bit. One nemaju tu moć jer to nije njihov zadatak. Riječi služe komunikaciji, sporazumijevanju, a ti si od njih napravio bit stvari. I tako ponavljanjem riječi omamljuješ samoga sebe i malo po malo postaješ slijep za život. Sve doživljavaš po principu definicije: ovo je ovo, ono je ono, ovo je ovakvo, ono je onakvo. Pri tome se uopće ne susrećeš sa stvarima. Kad se neka stvar pojavi pred tobom, ti se susrećeš tek sa svojim sjećanjem na riječi koje tu stvar tobože predstavljaju i te su riječi još pomiješane s iskustvima koje imaš o toj stvari, kao i sa tvojim trenutnim psihičkim stanjem. Tako nikada nisi u dodiru sa životom, već se samo opijaš nespretnim ponavljanjem vlastitih sjećanja.

Osim toga, pravo pitanje nije potraga za odgovorom. Ono je u određenom smislu opasnost za svaki mogući odgovor. Kad filozof pita, on to čini tamo gdje pitanje izostaje, tamo gdje se gradi na nepropitanom temelju, gdje se sama počela stvari uzimaju zdravo za gotovo. 

Iz tog razloga filozof je nepoželjan gost gdje god da se pojavi. On unosi zbrku, nered. Međutim, to je samo privid budući da je red kojeg filozof narušava tek prividan red, jedna vrsta umišljaja od kojeg se ne želi odustati, od kojeg se ne smije odustati jer tada svrha kojoj takvo, površno mišljenje služi ne može biti ispunjena. 

Gdje god se u vidu ima korisnost, tamo je mišljenje tek alat, oruđe pomoću kojeg se ostvaruje željeni interes. Takva vrsta mišljenja najprezentnija je u teologiji i znanosti. Mišljenje je ovdje tek sredstvo za postizanje izvan-misaonih svrha. Teolog ne dokazuje Božju opstojnost poradi samoga Boga, kao što ni znanstvenik ne dokazuje teoriju velikog praska poradi samoga praska. Ni Bogu ni prasku ne trebaju te teorije. Ti misaoni produkti sami po sebi ne znače ništa. No oni imaju ogromnu utilitarnu moć. 

Dakako, ta moć ograničena je na onu vrstu svijesti koja nije filozofijski odgojena, koja se daje uvjeriti riječima i kompleksnim izvodima, koja s lakoćom prihvaća podastrte dokaze i ne propituje njihove unutrašnje pretpostavke. A s obzirom da je filozofijski odgoj endemska pojava, moć takvih misaonih produkata je golema. No ona je to tek kvantitativno. Dovoljno je tek jedno pravo, jedno bitno pitanje da bi se ta moć preokrenula u potpunu nemoć.

Filozofija ne nudi odgovore i zbog toga se ne može natjecati niti s religijom niti sa znanošću jer je mentalitet čovječanstva zaražen potrebom za odgovorima. I najbesmisleniji odgovor čovjeku je bolji od nikakvog. Mi jednostavno nismo sposobni stajati s bezdanom pod svojim nogama, za to smo još uvijek isuviše nezreli, isuviše slabi, a to je moć kojoj nas jedino filozofija može naučiti. 

Kad kažem filozofija, pri tome ne mislim na određenu, Platonovu, Aristotelovu ili Hegelovu filozofiju, već na filozofiranje samo, filozofiranje kao sasvim osebujnu, jezikom nedohvatljivu ugođenost u kojoj se pred samim životom stoji u potpunosti gol, u potpunosti otvoren, u potpunosti lišen umjetno postavljenih granica.

Koji je razlog tome što je filozofiranje endemska pojava? Govoriš o filozofijskom odgoju, no meni se uvijek činilo da je filozofiranje više urođeni talent nego nešto što bi se dalo naučiti?

To je vrlo rasprostranjena zabluda. Filozofiranje nije živo samo u rijetkima zato što bi ti rijetki bili nešto iznimno i posebno daroviti, već jednostavno stoga što je odgojno-obrazovni proces usmjeren u posve drugom pravcu. Odgojno-obrazovni programi nemaju za svrhu stvaranje slobodnog ljudskog bića i utoliko su beskrajno udaljeni od mjesta na kojem izvire filozofiranje. Filozofiranje nije teško samo po sebi. Ono je teško jer je svijest prije susreta s filozofijom već dobrano zagušena hrpetinom umjetnih odgovora i smjernica za život.

Filozofija ti nikada neće reći što ti je činiti i kako trebaš živjeti. Ona se ne pravi da ima odgovore na ta pitanja. Filozofija je zapravo jedina koja ništa ne glumata. Svi su drugi spremni uputiti te u „pravo življenje“, samo filozofija ostaje šutjeti. Filozofija ne dijeli recepte za život jer život za nju nije sarma. 

S druge strane, filozofija nema interesa, ona nema nikakvih namjera s tobom. Hoćeš li joj prići ili ne, ona sama o tome ne ovisi, ništa time ne gubi i ništa ne dobiva. Iz tog razloga filozofija se neće približavati tebi. Hoćeš li unutra, ti se moraš približiti. Nitko se neće spuštati do tebe, kako se to čini u religiji jer to je, filozofijski gledano, uvreda. Ukoliko ti pojednostavljujem stvari, ja te vrijeđam jer pretpostavljam da si slab, nemoćan, glup, neosjetljiv, potrebit i još dodatno hranim sve to u tebi. Filozofija zahtjeva od tebe da se uzdigneš do nje, u suprotnom je nisi vrijedan. 

Očekuješ li da se život sam pojednostavi kako bi ga ti mogao pojmiti, tada nisi vrijedan života, tada u tebi uopće niti nema strasti za životom, već je aktivan tek nagon za preživljavanjem. Želiš li uživati u predivnim vidicima, moraš se prvo popeti na planinu. Spusti li se planina k tebi, što ćeš uspjeti vidjeti?

Ako filozofija ne daje nikakve smjernice, nije li to njezin nedostatak? I ne podržava li filozofija na taj način nekakav pesimističan, nihilistički pogled na život?

Pokušaj sagledati svoje pitanje iz suprotnog kuta – što su nam dobroga donijeli svi oni koji nude odgovore, smjernice, rješenja? Toliko se bojimo neznanja, a upravo je znanje to što nas osiromašuje, sputava, zarobljava. Osim toga, znanje nas čini umišljenima, čini nas neosjetljivima za stvarnost. 

Život je sam po sebi veličanstvena pojava, ali tko mari za to danas popodne? Ovo popodne ti imaš puno važnijih stvari na pameti, nemaš namjeru trošiti svoje vrijeme na misao o biti svijeta, zar ne? Svu svoju pažnju posvećuješ svojim privatnim problemima. Tvoje vlastite mentalne drame daleko su ti važnije od toga da se Zemlja i dalje okreće oko Sunca, da tvoje srce i dalje kuca, iako to ni najmanje ne ovisi o tvojoj volji.

Sve što je korisno je sredstvo, alat, ono što nečemu služi, dakle rob. Samo onome što ti je korisno možeš biti gospodar jer ono se upravlja prema tvojoj volji i služi tvojim interesima. Zbog toga i znanost i umjetnost i religija i politika mogu biti od koristi. One su tu da služe. 

Međutim, s filozofijom je stvar obrnuta. Filozofiranje nije sredstvo pomoću kojeg ćeš si bolje urediti život. U filozofiji ti više nisi središte zbivanja. Ti si nebitan. Kretanje se ne upravlja prema tebi i tvojim potrebama. Ti ne možeš gospodariti filozofiranjem. Naprotiv, što si bliži filozofiji, to je stvar manje u tvojim rukama. Filozofiranje nije tvoj pogled na svijet, nije tvoje privatno mišljenje, a niti je, poput religije, destrukcija ega u svrhu ustupanja mjesta glasu stvoritelja. U filozofiranju ti jesi poništen, ali na tvoje mjesto nije stupio Bog, već praznina neznanja, beskonačni prostor upitanosti. S Bogom u sebi ti još imaš temelj. U filozofiranju ti si zauvijek lišen temelja.