EGZOFOBIJA
PIŠE: Donatella DI CESARE
Često se govori o "strahu", emociji koja je izbila u prvi plan političke kronike, koja na kraju opravdava i najgrublje napade, najuvredljivija ponašanja, reakcije obilježene nasiljem. ''Ako sam nasilan, to je zato što se bojim. Nastojte me razumjeti. Točka".
Međutim, ukočen pojam – kao što je "strah" – zamagljuje i prekriva, ne pomaže u razjašnjavanju. Više od poniranja u nemjerljive osjećaje pojedinca, trebamo se upitati o značenju tako pretjerano korištene riječi koja prikriva kompleksan scenarij.
Strah od čega? Neposredni odgovor jest: "od bezbrojnih opasnosti koje vrebaju svakoga tko samo kroči izvan kuće". Prijetnje svih vrsta, više ili manje neposredne, više ili manje prikrivene, ali nadasve ne vazda stvarne. Uostalom, tko je ikada živio bez rizika? Trebalo bi onda radije govoriti o "fobiji" koja je mnoge obuzela i zatočila (catturato), bojazni (timore) nastanjenoj fantazmama i sablastima, koja postaje nepodnošljivost, sve dok ne preraste u apsolutnu netoleranciju. Fobija prema svemu onome što je izvan ili što dolazi izvana: egzofobija. Tako možemo nazvati tu odbojnost prema onome što je s druge strane i drugom, taj užas prema izvanjskom i stranom.
To je pečat ove epohe ultrabrzih tokova, globalnog prometa, vrtložnih ritmova, koja je trebala biti najotvorenija, a ispada tako nepopravljivo zatvorena. Egzofobija je ishod jedne negativne reakcije, evidentne u politici svedenoj na preventivnu policiju, rezultat ispraznog i prepotentnog nagona onih koji žele ostati imuni, onemogućujući svaku promjenu, otklanjajući svaku izmjenu. Po svaku cijenu.
Ne radi se toliko o ravnodušnosti koliko o volji da se imuniziramo. Zatvaraju se vrata drugom, isključenom, prognanom, izbrisanom jer bi nas mogao zaraziti. A pod drugim ne podrazumijeva se samo stranac, dakle onaj koji dolazi izvana, nego i onaj koji van odlazi, onaj koji se usuđuje prijeći granice, onaj koji gleda preko, s one strane. Na pokretljivost se gleda sa sumnjom, gotovo kao na grijeh. Bolje se zaustaviti unutar nacionalnih granica, štoviše regionalnih i županijskih, bolje ostati u vlastitoj Zemlji. Napolju je posvuda pokvarenost i izopačenost (corruzione).
Eto zašto – uzgred rečeno – politički fenomen korumpiranja na kraju poprima groteskne dimenzije u onim pokretima koji podržavaju ovu egzofobičnu viziju. Zlo bi dolazilo izvana, dobro iznutra. Samo što je unutrašnjost sve tanja i riskira implodirati ugrožena svime što je drugačije. Stare dihotomije crnac-bijelac, žena-muškarac, imigrant-autohtoni pronalaze aktualne formule.
No novost leži u ovome: ta bezazlenost, prije dobroćudna, postala je sada zloćudna. Oni koji se ne mogu distancirati od sebe, oni koji se ne žele nagnuti preko svoje male bašče, kivno se razmeću svojim neznanjem o svijetu, od njega prave barjak fantomskog integriteta, zastavu novog poimanja svijeta, onog mjesta na koje oslanjaju stopala. Opasno ga je kritizirati! Opasno je pokazivati alternative, naznačiti drugačije načine, svjedočiti o drugim oblicima života. Mogli bi se razbjesniti, upustiti se u neku drskost prema okorjelim altruistima, naivnim miroljupcima, onima koji još nisu shvatili kako stvari funkcioniraju.
Pa ipak, kultura je odvajanje od sebe, kultura je stranost. Nije kulturan onaj tko je uskladištio, pohranio znanje, nego onaj tko sebe prepoznaje i priznaje u drugome.
Ali novi pakosnik (cattivista) koji je, kao što etimologija riječi "pakostan" (cattivo) sugerira (catturare – zarobiti, prim. M. K.), zarobljenik samog sebe, sužanj svoje fobije, taj novi pakosnik umjesto da prizna vlastita ograničenja, zahtijeva povlačenje/zatvaranje do kraja svih, neku vrstu nacionalnog tamnovanja. Tome ga je naučila antipolitika, ta antikultura koja je od egzofobije načinila vlastitu priliku i kamen temeljac.
