Sve dosadašnje prevode tekstova Massima Recalcatija možete čitati OVDE
Konflikt koji se trenutno odvija u Iranu nije samo konflikt između teokratske vlasti Hamneijeva režima i iranskog naroda, koji opravdano potražuje slobodu, nego šira borba između života i smrti. Taj režim nije samo izražaj arhaičnog religijskog autoritarizma, nego oblik moralnog totalitarizma koji bi htio uništiti život. Njegova intrinzična logika je, zapravo, radikalno žrtvena: stvar Boga nadvladava stvar ljudi, zahtijevajući žrtvovanje njihovih života. Otuda apsolutna nemogućnost - ne samo institucionalna nego i mentalna - demokracije. Jedincatost volje Boga i njezinih legitimnih tumača - ajatolaha - nameće se kao jedini uvjerljiv oblik Zakona. Dok demokracija razdvaja ono što je Cezarovo od onoga što je Božje, religiozna Država, kao što znamo, uspostavljena je na njihovu nerazlikovanju. U tom smislu, iranski režim je ekstremistička verzija patrijarhalne kulture: utemeljen je na riječi titanskog Oca (Boga i njegovih predstavnika) čija riječ čini bilo koju drugu riječ nemogućom. Posrijedi je otac koji ne prenosi Zakon kao zajedničku granicu, nego ga nameće kao nepobitnu zapovijed. To je bit svake patrijarhalne ideologije: otac nije simbol mogućeg jedinstva između Zakona i želje, nego utjelovljuje Zakon koji mrzi želju i zahtijeva njezino iskorjenjivanje. To je Otac koji ne omogućuje odvojenost, koji ne dopušta smjenu generacija, koji ne prihvaća da bude svrgnut. Zbog toga je njegov suverenitet intrinzično nasilan i prožet ideologijom smrti.
Mržnja prema životu pojavljuje se u svom najčišćem obliku u mržnji prema ženama, mladima, slobodi i pluralnosti. Jedini mogući oblik vladavine je stalni nadzor moralne policije, kazna koja sistematski isključuje svaki oblik milosti. Snaga teokratsko-totalitarne Države leži u postizanju i održavanju konsenzusa kroz prakticiranje terora: smrtna kazna, javno vješanje ili sistematska represija nisu patološke devijacije sistema, nego konstituiraju njegovo uobičajeno funkcioniranje. Smrt tako postaje bitno pedagoško sredstvo koje služi ne samo za uklanjanje prekršitelja, nego i za podsjećanje svih da je život dopušten samo pod uvjetom poslušnosti i samoodricanja. Čak se i slušanje muzike može smatrati, kao u pravoj orvelovskoj noćnoj mori, ponašanjem koje zaslužuje strogu kaznu. Ako život pretendira osloboditi se iz ovog moralnog zatvora, mora biti izložen represiji, jer upravo mržnja prema životu konstituira krajnji temelj ovog režima. Teokratska vlast boji se svega što vibrira i kreće se, svega što se ne može smjestiti u uske okvire religijski ograđenog prostora života. Tijela, posebno ženska, moraju biti disciplinirana, umrtvljena, devitalizirana. To je jedini način da se uguši želja, koja se doživljava kao prijetnja uspostavljenom poretku.
Represija nad ženama, dakle, nije samo ostatak seksofobije, koliko sam
strukturni stup iranske teokracije. Žena utjelovljuje sve što izmiče
sveobuhvatnoj presiji režima Oca-Gospodara: erotsku želju, rađanje, neovlašteni
govor, slobodu. Iz tog razloga ona mora biti odvojena, kontrolirana, skrivena.
Veo zapravo nije jednostavan komad tradicionalne odjeće, nego disciplinski
dispozitiv koji mora izbrisati žensku nečistoću i njezino radikalno ludilo.
Svaka gesta ženske autonomije doživljava se kao nepodnošljiv prijestup jer
dovodi u pitanje patrijarhalnu svemoć režima. Ali nasilje koje se provodi nad
iranskim narodom u pobuni jednako je nemilosrdno i krvavo koliko i tjeskobno.
Režim udara s ekstremnom oštrinom i sadizmom jer duboko u sebi osjeća da je
njegovo vrijeme isteklo. Svaku vlast koja tvrdi da je apsolutna uvijek proganja
tjeskoba vlastitog neizbježnog pada. Iz tog razloga mora kompulzivno umnožavati
manifestacije svoje snage. Ali što se više nameće njegova okrutnost, to se više
otkriva njegova povezanost sa smrću. Otac gospodar ovog luđačkog patrijarhata
mora utuvljivati svoju riječ kao da je jedina, jedina moguća. To je njegova
bezdana udaljenost od zapadnog iskustva demokracije, koje umjesto toga
pretpostavlja smrt svake riječi koja se nastoji postaviti kao definitivna i
apsolutna. U gestama žena koje otkrivaju glave, u tajnim pjesmama, u
prosvjedima koji zahvaćaju gradove, u tijelima koja ponovno postaju vidljiva,
život potvrđuje svoje pravo protiv ideologije smrti.
Tijelo ne može biti vlasništvo vlasti, njegov glas se ne može objesiti,
želja se ne može uništiti. Teokratska vlast može ubijati, potiskivati,
nametnuti šutnju, ali ne može izbrisati vapaj: "Žena, život,
sloboda!" Može upravljati smrću, ali ne može prisvojiti život. U tom
smislu, demokracija, čiji sumrak kao da ushićuje čak i neke od njezinih
trenutnih korisnika, nije samo zapadnjački politički model koji kolonijalno
zahtijeva svoj izvoz, nego potreba svojstvena ljudskoj subjektivnosti u vrijeme
njezine pune psihičke zrelosti: živjeti bez podvrgavanja Zakonu oca gospodara.
Ona, zapravo, pretpostavlja svrgnuće Jednog, odricanje od bilo kakve apsolutne
inkarnacije Zakona, prihvaćanje da se moć/vlast ne podudara s istinom, dok je,
naprotiv, svaki totalitarni režim utemeljen upravo na toj podudarnosti. Kada
Zakon ne tolerira tumačenje, kada ne priznaje sukob i pluralizam kao
konstitutivne elemente društvene veze, može se održati samo kroz kapilarnu
kontrolu tijela i ponašanja. Policija tada nije samo jedna institucija među
ostalima, nego sam oblik Zakona koji ne služi životu nego ga mrzi. U tom
okviru, demokracija ne samo da ne postoji, nego se o njoj ne može ni
razmišljati, kako bi rekao Bollas. Tamo gdje je demokracija, vlast se mora,
zapravo, odreći svog samopredstavljanja kao apsoluta kako bi prihvatila
vlastitu privremenost. U Iranu je to odricanje strukturalno nemoguće jer bi
bilo ravno samom raspadu režima.
Preveo s
talijanskog Mario Kopić
Massimo
Recalcati, Iran, l’ideologia contro la grazia
delle donne, La Repubblica, 3.2.2026.
Sve dosadašnje prevode tekstova Massima Recalcatija možete čitati OVDE