Sve dosadašnje prevode tekstova Massima Recalcatija možete čitati OVDE
Kava za Amosa
Muškarac, Amos, koji je pokazivao samo nejasne znakove amnezije, nestaje iznenada u gradu Rimu ne ostavljajući nikakav trag od sebe. Njegova partnerica, Anna, tako se nađe izložena jednoj okrutnoj odsutnosti koja, međutim, nema fatalno konačan karakter smrti. Naprotiv, to je odsutnost koja odmah zadobiva smisao duboke i zagonetne prisutnosti. Misteriozni karakter Amosova nestanka jest žalovanje koje isključuje mogućnost svojeg odrađivanja. Čini se da je Annina egzistencija prožeta Amosovom prisutnošću, iako u obliku akutne odsutnosti koja ženu tjera da nikada ne prestane čekati njegov povratak. Svaki put kad dođe kući zamišlja da ga može sresti kako sjedi u svojoj fotelji. Svaki put kad priprema kavu na kuhinjski stol stavi dvije šalice. Ukratko, Annin se život vrti oko ove središnje praznine, kao da je nova Penelopa: njezin se život podudara s očekivanjem nemogućeg povratka. Ali živjeti u čekanju ima svoje nesvjesne koristi. Čekanje, naime, otklanja nepovratni karakter gubitka.
Čekati Amosa znači održavati ga na životu, ne dopustiti mu da nepovratno padne u rupu smrti. Na taj način čekanje postaje oblikom egzistencije koji uključuje ovjekovječenje žalovanja budući da ga je nemoguće dovršiti. Ovdje je u prvom planu melankolična dimenzija nostalgije za nekim tko je zapravo, kao što se događa s Beckettovim Godotom, predodređen da se nikad ne vrati. San o Amosovom povratku zapravo je godinama pratio Annu, na kraju se poklopivši s njezinim životom. Ali nije li život koji je zavolio odsutnost život koji se štiti od rizika da gubitak postane uistinu konačan? Zbog toga se čekanje nekoga tko se nikada neće vratiti čini tragičnim oblikom plašljivosti. To je način da se izbjegnu iznenadne i nekontrolirane plime i oseke ljubavi, da se izbjegne iznenadno „biti tu“ i iznenadno „povlačenje“ koji isključuju svaki romantični ideal spajanja. Ne nalikuje li možda Amosov nestanak na more koje se iznenada povlači slijedeći nedokučiv zakon? Znači li živjeti u čekanju izbjegavanje neuravnotežene opsjednutosti ljubavlju?
Anna će otkriti da je čekanje „način da ostanete mirni, da ništa ne promijenite“. „Nisam se suočila s boli, nisam se borila protiv sudbine. Pomicala sam svoju nadu sve dalje i dalje, do sljedeće stanice. I čekajući, ja sam bila ta koja je na kraju zaboravila svoje ime.“ Ali njezina odgovornost nije samo u tome što je ostala prikovana za odsutnost, nije samo „plašljivost“ čekanja, nego i u tome što nije zadržala Amosa, što je na kraju „odlučila“ pustiti ga da ode. Istina je to s kojom se njezina savjest na trenutak susreće, ali koju odmah odbacuje: ako je ljubav nekontrolirana plima i oseka, ne bi li bilo bolje živjeti bez nje? Ne nalikuje li ljubav na nemogućnost upravljanja smrću? Nije li možda ta istina sadržana u Ceronettijevom izrazu kojim komentira Pjesmu stvorova sv. Franja Asiškog i koju je Amos podvukao olovkom: „Želja je nemilosrdna poput groba“?
U ovoj knjizi, međutim, najveći ulog nije toliko pokazati nam paralizu nemogućeg žalovanja, koliko iznijeti bolnu i neodradivu pozadinu koja nužno prati svako žalovanje i koja Annin život, život koji se živi samo u čekanju, ekstremno radikalizira. Ali nije li uvijek tako? Ne postoji li uvijek ostatak izgubljenog predmeta koji je nemoguće simbolički apsorbirati, nemoguće zaboraviti? Ne nosi li svako žalovanje sa sobom nešto nedovršeno, predodređeno da ostane suspendirano, ranu koja nikada u cijelosti ne zacjeljuje?
Svako žalovanje, piše Cotroneo, nalikuje „zemlji koja se odranja“, ako je „bol oluja, a žalovanje skretanje“. Odron, skretanje, nesigurna ravnoteža, isključenje rekompozicije, poricanje bilo kakva pomirenja. Uvijek oni koji odu ostanu bar neko vrijeme s nama i uvijek dio nas ode s onima koji su nas napustili...
Znatna snaga ove knjige je dokučiti da u svakom žalovanju postoji nenadmašan ostatak i da taj ostatak neizbježno postaje neiskorjenjivim dijelom našeg života. U Anninom slučaju žalovanje nije odrađeno jer je paradoksalno ostvareno. Nije slučajno da zamišljajući vlastiti grob misli na „jedan nadgrobni spomenik za oboje“. Ali Roberto Cotroneo ne skriva od sebe duboki zrcalni odnos koji održava sa svoja dva lika. I književnikov život prošao je kroz bol žalosti. On je Amos i, u isto vrijeme, Anna. Oboje zajedno. Oni koji su otišli i oni koji su ostali trpe odron gubitka. I, duboko u sebi, poput njega, i mi smo uvijek pomalo slični njemu. Nije li to ono što se događa na svakoj ceremoniji oproštaja, u svakom odvajanju od onoga koga smo voljeli? Mi smo uvijek oni koji ostaju i oni koji odlaze. Mi sami smo plima i oseka egzistencije, val koji nikada ne stiže do obale. U svakom odvajanju, naime, nešto je suđeno da ostane. No nije to samo melankolično prokletstvo. To je svjetlo koje se nikada u potpunosti ne gasi. „U prošlosti – piše Cotroneo na kraju knjige – oni koje voliš ne umiru”.
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Massimo Recalcati, Preparare la mattina il caffè per Amos serve a tenerlo in vita, ance se non c'è più, La Stampa, Tuttolibri, 30.9. 2023.
Dnevnik jedne boli
Izgubiti nekoga tko je našem životu davao smisao znači izgubiti sebe. To su dvije strane traume gubitka: objekt tone u ništinu i subjekt ga slijedi. Gubitak dojke je i gubitak bivstvovanja djeteta. To znači da je iščeznuće nekoga koga smo voljeli poglavito iščeznuće prisnog mjesta: on više nije ondje gdje sam ga susretao, gdje sam znao da živi, nije više u našoj kući, u našem krevetu, nije više ovdje, ne posjećuje više mjesto gdje sam ga vazda čekao. Govoreći o Camusu - koji je prerano umro u prometnoj nesreći - Sartre se prisjetio uznemirujućeg osjećaja što ga je doživljavao kada je noću hodao ulicom u kojoj je živio njegov prijatelj, ne mogavši više vidjeti svjetlo na njegovu prozoru. Nešto se ugasilo, svijet više nije kontemplirao njegovu prisutnost i stoga se njegovo lice, lice svijeta, zavazda promijenilo.
Gubitak tog
prisnog mjesta koje je za nas bio Drugi povlači za sobom osjećaj da više nema
mjesta za nas koji ostajemo. Smrt
onih koje smo voljeli i izgubili briše samo mjesto života kao mjesto koje se
može posjećivati. Život
povrijeđen traumom gubitka upozorava da bez Drugog više nema nikakva mjesta
gdje biti. To je konačni
karakter („crno krilo konačnog“) koji prati svaku smrt, kao što Roland
Barthes iscrpno piše u Gdje je nema, prepričavajući svoju osobno
žalovanje zbog smrti voljene majke. Pa
ipak, u opiranju ovoj konačnoj odsutnosti, sve se nastavlja po starom.
Životi drugih teku u svojoj normalnosti,
dok mi koji smo izgubili mjesto koje je životu davalo smisao postajemo
promatrači isključeni iz sama života. To
je osnovni uvjet svake žalosti: prisutnost izgubljenog predmeta još uvijek se
osjeća među nama, iako ga više nema. Prekid
bez mogućnosti oporavka iskopao je nepremostivi opkop između nas, čineći ovu
odsutnost konačnom.
Smrt nekoga koga
smo duboko voljeli prije svega je smrt prisutnosti koja ima jedinstven i
nezamjenjiv oblik tijela. Prvo
mjesto koje se gubi, kada Drugi iščezne, zapravo je mjesto njegova tijela.
Ovog tijela više nema, više se ne vidi,
stupilo je na drugo mjesto ili nigdje, ali je sigurno da je otišlo zavazda.
Iako je to tijelo bila zemlja koju sam
najviše posjećivao, čije sam kutke uspio upoznati, čiju sam geografiju godinama
usvajao, sada kao da mi je svako pravo pristupa brutalno uskraćeno.
Zemlja koju sam toliko volio – zemlja
tijela Drugog – više ne postoji, izbrisana je sa svake geografske karte,
potonula je, više je ne mogu posjetiti. To
je ono što doživljavamo u svakoj žalosti: nema sjećanja koje bi moglo vratiti
opipljivu prisutnost tijela nekoga tko više nije s nama.
Njegov korak, njegova koža, njegove oči,
njegov osmijeh, njegov glas, njegova odjeća. Sve je zavazda nestalo.
Nema više mjesta tijela koje sam volio i
više nema mjesta gdje se ovo tijelo može opet susresti.
To je kraj jednog svijeta, zajedničkog
svijeta voljenih, svijeta Dvoje. To
je nepodnošljiva dimenzija svake žalosti, njezina konačna istina.
Ako je postojanje Drugoga širilo vidokrug
mojega svijeta, njegovo ga iščeznuće sužava, sabija, zatvara u kut.
Bol gubitka je bol koja oduzima dah životu
jer svodi sam život na bol. Ne
samo bol uzrokovanu gubitkom objekta, nego bol koja prožima čitavu
egzistenciju. Iskustvo
tugovanja je okrutno: to nije samo doživljavanje boli gubitka, nego
doživljavanje vlastite egzistencije – lišene gubitka – kao bolno izgubljene.
Egzistencija onoga koga više nema postaje
poput mračna neba što se prostire ponad svih stvari.
Među
najdirljivijim i najiscrpnijim knjigama o iskustvu žalovanja, ne može se ne
spomenuti Problem boli C.S. Lewisa,
knjiga koju je napisao autoritativni medijevalist, profesor s Cambridgea i
praktični vjernik, nakon smrti voljene žene. U
njegovoj priči prvo upada u oči čudan kontinuitet koji se izgleda uspostavlja
između odsutnosti voljenog objekta i odsutnosti Boga, zapravo, oboje poznaju
samo jezik šutnje: njegova žena ne može mu odgovoriti na riječi koje joj
upućuje i Bog mu se pred njegovim molitvama ukazuje kao „željezna zavjesa“, kao
„vrata s rešetkama“. Ova
dvostruka tišina - tišina njegove nestale ljubljene i tišina Boga - vraća u
središte njegova života istinu koju bismo svi željeli zaboraviti: svaka veza
podrazumijeva mogućnost raskida ne kao jednu od niza slučajnosti, nego kao
neizbježnu sudbinu. Čak
i među ljubavnicima koji se zaklinju na ljubav zavazda, smrt će pasti kobno
poput oštrice da ih razdvoji. Između
„zavazda“ ljubavi i „zavazda“ smrti, pobjeđuje „zavazda“ smrti jer, makar u
romantičnom snu ljubavnici željeli umrijeti zajedno, zagrljeni, spleteni jedno
s drugim, makar se u isto vrijeme odlučili i ubiti, neizbježno će se naći kako
hodaju različitim stazama. Zato je Freud strepnju od smrti približio strepnji
od kastracije.
„Svekolika
stvarnost je ikonoklastična“, piše Lewis u svom kriku boli.
Što to znači?
Znači da ne možemo živjeti samo od slika,
od ideja, čak ni od ideje da postoji duša koja preživljava nakon smrti tijela,
jer naša želja zahtijeva „čvrstu i neovisnu stvarnost“ onoga koga želimo,
stvarnost njegova tijela. Zbog
toga se konačno iščeznuće voljenog tijela podudara s iščeznućem samog mjesta u
svijetu. U nedavnom
pismu jedna od mojih pacijentica napisala mi je da naša vezanost za materijalne
predmete, za stvari koje volimo, izražava naše odbacivanje smrti jer je njima
suđeno da prežive naš život. U
predmetima za koje smo najviše vezani i u onima koje smo vremenom zavoljeli,
vazda ima nešto od nas što ostaje, što bi željelo da može preživjeti, što
vječno evocira mjesta na kojima smo bili.
Preveo s
talijanskog Mario Kopić
Massimo Recalcati,
La luce delle stelle morte, Milano 2022.