Kamijev teatar apsurda

 ─── Marko RAGUŽ

Kamijev teatar apsurda i Sizif kao proleter bogova

Baš kao što drveće svakom godinom dobija po jedan novi god, tako i ljudsko lice svakim godišnjim preobražajem dobije po jedno lice, odnosno sloj. Gluma je preobražavanje, koje ne koriste samo ljudi nego i životinje, posebno u periodima zaljubljivanja, kada je spomenuta gluma najizraženija. Neko vrijeme ljudsko biće podnosi to nizanje maski, ali na kraju se pojavi zona pukotine, kad gluma postaje ubitačna. Albert Camus se tim problemom bavio u svojoj knjizi Mit o Sizifu: „Glumac vlada u prolaznom. Od svih slava, zna se, njegova je najkratkotrajnija. Tako se bar kaže u razgovoru. Ali sve su slave kratkrotajne. Sa Sirijusova stanovišta, Geteova djela za deset hiljada godina biće prašina, a njegovo ime zaboravljeno. Možda će neki arheolozi tražiti „svjedočanstva“ o našem vremenu.“ Postoji priča o tome da je Mallarmѐ na kraju svog života želio uništiti svoja djela, očigledno iz razloga da se ona ne potucaju pod njegovim imenom od usta do usta, ko zna koliko godina, što se njemu učinilo suvišnim. Poezija mu je tokom života ponudila pomoć kroz svoju perspektivu, njeno postojanje nakon njegove smrti postaje bespotrebno. Poezija kao pjevanje u pustinji čovjeka ne izuzima od stanja njegove apsurdne egzistencije. Njeni mostovi nad modrom rijekom nisu za koračanje. Čak i velikani kao Goethe ili Homer će doživjeti anonimnost najobičnijeg smrtnika, jer vrijeme dok su njihova djela aktuelna nema nikakvog značaja u vremenskim rasponima svemira, koji se mjere milionima godina, čemu su svjedok potonule civilizacije, od kojih gotovo nikakvi tragovi i nisu ostali. Ali život računa sa tim problemima, pri čemu koristi umjetnost kao jedan duševni motor, koji ima kapacitet da osmišljava i upravlja misaoni tok. Albert Camus piše: „Misliti – to nije više sjediniti, učiniti bliskim privid u liku nekog velikog principa. Misliti – to je naučiti se novom viđenju, biti pažljiv, to je upravljati svoju svijest, to je praviti od svake ideje i svake predstave, kao što je to činio Proust, povlašteno mjesto.“

Vidimo da se veliki pisci koriste kako bi se preko njihovog djela usmjeravale generacije i generacije ljudi kroz periode školovanja, ali i kasnije. Ime jednog klasika se potuca od usta do usta i zadobija oblike, koji nemaju veze za izvornom pojavog čovjeka, koji je nekada živio, a koji je ostao skriven iza maske svoga djela. Camus piše: „Mi uvijek na kraju dobivamo lice naših istina. Čitava egzistencija, za jednog čovjeka koji ne vjeruje u vječnost, samo je prekomjerna gluma pod maskom apsurda. Stvaranje, to je velika pantomima.“ Ali pukotina apsurda je nemilosrdna, i to je apsurd, koji bi trebalo pojasniti na primjeru Camusovog djela Mit o Sizifu. Potrebno je istražiti otkuda se taj apsurd pojavljuje u čovjekovom životu i kakva je njegova priroda. Osnovna jedinica života je atom. Atom koji nije samostalan, koji se na principu magnetizma dovodi u vezu sa drugim atomom. Zona koja ih povezuje jeste zona apsurda, jer je zasnovana na nemogućnosti povezivanja. Nešto što je osuđeno na odbijanje, egzistira u sjedinjenosti. Albert Camus u knjizi Mit o Sizifu piše: „Treba živjeti u ovom stanju apsurda. Ja znam na čemu je ono utemeljeno – ovaj duh i ovaj svijet naslonjeni jedan na drugog, bez mogućnosti da se zagrle.“ Sunce i Zemlja su dva atoma, koji su se zakačili jedan za drugi po nepoznatim zakonitostima privlačnosti koji vladaju u kosmosu, ali koji se ne sjedinjuju, ali se i ne razdvajaju. Niti jedan od tih atoma ne može postojati zasebno, a kao povezani proizvode ulančani apsurd svih fenomena, koji iz te veze nastaju. Život, kao i smrt, posjeduje zakone na koje čovjek ne može utjecati, ali ti zakoni nude određeni okvir da se životni procesi u izvjesnoj mjeri ostvaruju. U tom smislu Camus piše: „Apsurd je, u suštini, razdvojenost. On nije ni u jednom ni u drugom od upoređenih elemeneta. On nastaje iz njihovog suočavanja. Na planu inteligencije, mogu dakle reći da apsurd nije u čovjeku (ako bi jedna takva metafora mogla imati smisla) ni u svijetu, nego u njihovoj zajedničkoj prisutnosti. On je zasad jedina veza koja ih spaja.“

Živjeti znači spoznati harmoniju kosmičke povezanosti atoma, i prihvatiti apsurd cikličnih kruženja, koji su osuđeni na transformaciju ili promjenu oblika, odnosno smrt. Ljudsko lice se preobražava kroz oblike maske tokom života, što je priprema za konačni preobražaj atoma. Kosmos je zasnovani na igri tih atoma, koji se transformiraju, mijenjaju masku ili vanjsku formu, i prijanjaju za druge kosmičke elemente. Tako je i smrt ljudskog bića preobražavanje organskog tijela u materiju planete, odnosno zemlju. Međutim, u tu igru je upleten i duh, jer je i on sastavni dio kosmičkih fenomena. Pozicija misli u kosmosu je kao uloga vode u pustinji. Camus piše da je misao u najmanju ruku ušla u ove pustinje, u kojima je ona je u našla svoj hljeb, i još dodaje: „U ovom opustošenom svijetu, u kome je nemogućnost saznanja dokazana, u kome ništavilo izgleda da je jedina stvarnost, očaj bez utočišta, jedini stav, on pokušava da pronađe Arijadnin konac koji vodi božanskim tajnama.“ Mišljenje, filozofija i umjetnost, zasnivaju se na već postojećim i utvrđenim kosmičkim zakonitostima, u koje se moraju integrirati, ali koje teže da trancendiraju odnosno nadmaše, baš kao što duh teži da nadmaši postojanje, da „izađe“ iz sebe i da se sjedini s božanskim oblicima, koji postoje kao Biće koje je iznad zakona svemira, ali koje njima vlada. U tom smislu Albert Camus pravi zanimljive usporedbe: „Pogledajmo još stabla, a ja poznajem njihovu hrapavost; vodu, a ja osjećam njenu tečnost. I dalje: one mirise trave i zvijezda, noć, izvjesne večeri kad se srce odmara, - kako bih, dakle, osporavao ovaj svijet, čiju moć i snage osjećam? Pa ipak, sve znanje ove zemlje neće mi ništa dati što bi me moglo uvjeriti da je ovaj svijet moj. Vi mi ga opisujete i vi me učite da ga razvrstavam. Vi nabrajate njegove zakone, i ja se, gladan saznanja, slažem da su oni istiniti. Vi rastavljate njegov mehanizam, i moja nada se uvećava. Napokon, vi me učite da se ovaj čarobni i šaroliki svijet svodi na atom, a da se sam atom svodi na elektron. Sve je to dobro, i ja čekam da vi nastavite. Međutim, vi mi govorite o jednom nevidljivom planetarnom sistemu, gdje elektroni kruže oko jednog jezgra. Vi mi objašnjavate ovaj svijet slikom. Tad ja priznajem da ste vi, time stigli do poezije...“

Ton u sebi sadrži i ono što riječ ne može iskazati. To su zone u kojima nastaje energija magnetizma, koja ih održava u međusobnoj povezanosti. Camus je napisao jedno zanimljivo zapažanje o muzici, u kojem govori da je muzika lišena poučnog, za razliku od poezije ili filozofije i da je po tome slična matematici, od koje je poprimila bezrazložnost, a zvučni prostor u kojem se ostvaruje muzika presjeca pukotina, iza koje se otvaraju zone neljudskog svijeta. Ton, kao oblik zvuka, mnogo lakše cirkulira kao dio kosmičke energije od riječi, koja, za razliku od tona, sadrži značenja razumljiva duhu. Ljudski duh je taj element koji proizvodi kosmički rascjep, odnosno pukotinu. Camus piše: „A šta je osnov ovog sukoba, ovog loma između svijeta i mog duha ako ne svijest koju o njemu imam? Ako ga, dakle, želim da podržim, onda to mogu stalnom sviješću, uvijek obnavljanom, uvijek napregnutom.“ Međutim, sve to ne rezultura harmonijom, jer je mišljenje osuđeno na tragičko postojanje, a život je obilježen prokletstvom apsurda, koji proizlazi iz neminovnosti transformacije svih organskih i drugih pojava. Mišljenje je samo premazivanje pukotine, odnosno lakiranje ili osmišljavanje, koje tu pukotinu ne može premostiti. Mišljenje opisuje taj apsurd, ali ga ne prevazilazi, što nije samo obilježje mišljenja nego i samog života. Živjeti, to znači prihvatiti njegov apsurdni okvir, bez obzira što granica apsurda prije ili kasnije iskrsne na životnom putu, duboka kao kanjon, i nepremostiva. Tako je Albert Camus napisao: „Jer ako, prelazeći preko ponora koji razdvaja želju od postignuća, potvrđujemo s Parmenidom stvarnost Jednog (ma kakvo ono bilo), mi zapadamo u smiješno protivrječje jednog duha koji afirmiše potpuno jedinstvo i dokazuje samim svojim tvrđenjem svoju vlastitu razliku i raznolikost koju je namjeravao da riješi. Ovaj drugi začarani krug dovoljan je da zaguši naše nade.“

Život znači i dospijevanje u fazu kada se sa apsurdom treba živjeti i saživjeti, kao sa najtežom bolešću, i u takvom stanju koračati dalje, bez obzira na svjesnost da je sve to možda naposlijetku i suvišno. Baš zato što je život takav, nastaje i umjetnost kao krik i kao melem, koji pokušava na sebe preuzeti nešto od tog tereta, a kako Camus kaže, vrijeme nas tokom života nosi, ali nekad dođe i trenutak kada mi moramo nositi vrijeme. Umjetnost modernog vremena je i krik zbog tog apsurda: „Treba samo biti vjeran pravilu borbe. Ta misao može da bude dovoljna kao hrana duhu: ona je podržavala i podržava cijele civilizacije. Rat se ne negira. Potrebno je u njemu umrijeti ili živjeti. Tako je i sa apsurdom: treba disati s njim; priznati njegove pouke i pronaći njihovu srž. U tom pogledu, prevashodna apsurdna radost, to je stvaranje.

„Umjetnost, i samo umjetnost“, kaže Nietzsche, „imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine“.“ Vidjeli smo kako je složen ambijent u kojem se ostvaruje ljudski život, i u kolikoj je mjeri prožet apsurdom. U današnjem vremenu običan čovjek svaki božji dan razmišlja o onome o čemu je napisao Albert Camus u knjizi Mit o Sizifu. Mit postoji kako bi u njega unosili maštu, a Sizif je prvobitni oblik modernog radnika. Njegov posao je apsurdan, i pri tome ga tjeraju da tim apsurdom „hrani“ svoju životnu volju. „Bogovi su osudili Sizifa da neprestano kotrlja veliki kamen do vrha jedne planine, odakle se on vraćao usljed svoje vlastite težine. Oni su smatrali, s izvjesnim pravom, da nema strašnije kazne od uzaludnog i beznadnog rada. Ako povjerujemo Homeru, Sizif je bio najmudriji i najrazboritiji smrtnik. Međutim, prema jednom drugom predanju, on je bio sklon razbojništvu. Ja u tom ne vidim protivrječnost. Razlikuju se mišljenja o motivima koji su mu donijeli nesreću da postane nekoristan radnik pakla.“ To su preduvjeti da polarizacija čestica u svijetu poprimi oblike svjetskog rata.

Albert Camus je napisao svoju knjigu Mit o Sizifu za vijeme Drugog svjetskog rata, jer je njegova borba tokom pokreta otpora značila odupiranje ništavilu i nadirućim silama mraka. U modernom svijetu kao da se iznova kreira jedno takvo stanje. Elektricitet u eteru je u stanju usijanja, a apsurdna povezanost atoma pred anarhijom i stanjem pucanja. Stoga je knjiga Mit o Sizifu aktuelnija nego ikad. Radnik je u takvom ambijentu u krizi, a ako čovječanstvo na tom polju zakaže, onda kriza obuzima sve druge sfere: „Radnik danas radi svakog dana u svom životu na istim zadacima, i ova sudbina je isto toliko apsurdna. Ali je tragična samo u rijetkim trenucima, kad on postane svjestan. Sizif, proleter bogova, nemoćan i revoltiran, poznaje čitavu širinu svog bijednog položaja: on na njega misli silazeći. Pronicljivost koja treba da mu donese muku dovršava u isto vrijeme njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne nadmašuje prezirom.“ Ponekad nastupi vrijeme žrtvovanja. Albert Camus je napisao da je čovjek uvijek žrtva svojih istina, i kad ih jednom prizna, više ih se ne može osloboditi. Vrijeme je to, također, žrtvovanja Uma: „Hrišćanstvo je sablazan, i ono što Kjerkegor sasvim jednostavno zahtijeva, to je treća žrtva koju je zahtijevao Ignacije de Lojola, žrtva kojoj se bog najviše raduje; „žrtva Uma“.

Ovaj učinak „skoka“ je čudan, ali ne treba više da nas iznenadi. On od apsurda stvara mjerilo drugog svijeta, dok je on samo ostatak iskustva ovoga svijeta. „U svome porazu, piše Kjerkegor, vjernik nalazi svoj trijumf“.“ Uvijek se ispostavi da je tajna života povezana sa žrtvovanjem, jer pravedna žrtva nije poraz nego u neku ruku i pobjeda. Prava borba je uvijek ona između kosmičkih titana, dok su proleteri obično tek statistika. Tako da je lijepo što proleteri na Olimpu imaju Sizifa kao svog predstavnika. Život se ostvaruje u ništavilu, dok se ništavilo ostvaruje u životu, ono se nalazi oko nas, i kapa u našu stvarnost. Život kao jedno ostrvo koje lebdi u vakuumu i odolijeva nadiranju ništavila. Što tonemo dublje, pritisak ništavila na rubove Svijeta postaje veći. Sve što čovjek radi, zapravo je njegova borba sa prazninom i nestankom. Rađanje djece i nastavak života u drugom tijelu motiviran je tim procesima. Ukupna kultura čovjeka tiče se problema memorije i njegove potrebe da ukleše znakove svoga postojanja u materijal koji će ga nadživjeti. Baš kao i sa umom pojedinca, Svjetski Um je podjednako preokupiran pritiskom ništavila koje rubi ljudsku Stvarnost. Literatura u cjelini, zatim brojne biblioteke i arhivi, koji postoje vijekovima... Sve je to odbrana čovjeka od prazne tamne pustinje bez kraja, koja je naš pravi zavičaj, i koja u nama egzistira, koja prožima ljudski duh. Ulivanje tog beskrajnog ništavila u partikularnu stvarnost različitih plemena i različitih jezika, uz sve manipulacije deformisanog ljudskog poretka, proizvodi strahovite potrese i sukobe među ljudima. Sve religije su jedan odgovor na pritisak ništavila koje prožima stvarnost i koje ga rubi. Tek je egzistencijalizam u filozofiji XX vijeka postavio prava pitanja o problemu ništavila. Nema nikakve sumnje da je ukupno čovjekovo djelovanje jedan odjek nad provalijama bez dna.

Sarajevo, 28. 07. 2024.