Bernhard Welte: Iskati i naći (Govor na Heideggerovoj sahrani)

Put Martina Heideggera prispio je svojemu kraju. Što bi trebalo reći na ovom kraju, pokraj ovoga kovčega, naočigled ove smrti? Nekoć ga je svijet osluškivao. Možda će ga još jednom osluškivati čuvši vijest o njegovoj smrti.

Možda bi naočigled ove smrti koja nas dira bolje bilo šutjeti negoli govoriti.

Pa ipak, možemo i moramo govoriti tek toliko koliko traje nekoliko dašaka pribiranja. Dana 14. januara ove godine Martin mi je Heidegger podario jedan dug razgovor. Molio me da kažem nekoliko riječi na njegovu grobu. Stoga se usuđujem na ovom mjestu govoriti.

Što, u ovom času, bolje možemo učiniti nego još jednom misliti na Heideggerov put i ponajprije na ono što je mislio o smrti.

Krenuo je nekoć iz ove zavičajne meskirhske zemlje. Potom je njegova misao potresla svijet i stoljeće. Također je novim osvjetljenjima, pitanjima i tumačenjima obogatio cijelu povijest Zapada. Mi nakon Heideggera drukčije gledamo na našu povijest nego prije. A ne gledamo li i u budućnost drukčije nego prije?

Vazda je bio iskatelj i vazda je bio na putu. U različitim je prigodama osobito isticao da je njegova misao zapravo put. Neumorno je hodio tim putem, putem na kojem je bilo skretanja i okreta, zacijelo i stranputica. Taj je put Heidegger vazda shvaćao kao put koji mu je bio dosuđen i na koji je bio upućen. Svoju je riječ nastojao shvatiti kao odgovor na uputu koju je neprestance osluškivao. Misliti (Denken) je za nj značilo zahvaljivati (Danken), zahvalno odgovarati na nagovor.

Što je ovaj veliki mislitelj mislio o smrti što ga je sada sustigla? Već u svojem ranom glavnom djelu Bivstvovanje i vrijeme opisuje predtrčanje ka smrti. Već je kao mlad čovjek trčao pred njom i predtrčavao je. Dana 7. maja 1960. godine navodi na svetkovini posvećenoj Hebelu alemanskog pjesnika koji govori o tihom grobu.

Blaženo mjestance ima tajna vrata,

A ima tamo još i drugih sličnih stvari.

Sada je sam Martin Heidegger prošao tajnim vratima. Kamo ona vode? U svojem spomenutom kratkom govoru Heidegger još jednom navodi Hebelove stihove:

Nijedna riječ govora to ne izgovori –

Nijedna slika života to ne oriše.

Ono što nijedna riječ ne izgovori i nijedna slika ne oriše jest tajna. Heidegger ju je neprestance iskao. Iskao ju je na svojem putu, a ponajviše u tajanstvenom usudu smrti. Što je ona? Niština? Bivstvovanje? Vedrina i spasenje?

U svojim dvjema raspravama Graditi, obitavati, misliti i Stvar također govori o tome svagda iskanom i o smrti. U tim se raspravama pojavljuje četvorstvo zemlje i neba, smrtnih i besmrtnih. Spomenimo se toga na ovom mjestu, gdje njegovo tijelo skrivamo u zemlju i gdje prostrano nebo nad nama sja. Smrtnici su smrtni zato što su kadri umrijeti. A o smrti se tamo kaže: „Smrt je kovčeg ništine, naime onoga što nikada ni u kojem pogledu nije nešto puko bivstvujuće, što međutim ipak prebiva, štoviše kao tajna bivstvovanja samog. Smrt krije, kao kovčeg ništine, u sebi ono bitno bivstvovanja. Smrt je kao kovčeg ništine skrovište bivstvovanja.“ Skrovište bivstvovanja: smrt dakle nešto krije i prikriva. Njezina niština nije niština. Ona krije i prikriva cilj cijeloga puta. On se tu imenuje bivstvovanjem.

No što su božanstvenici? Oni su, kako se kaže u istom djelu, „namigujući glasnici božanstva”. Oni namiguju s područja umiranja, smrti, ništine i bivstvovanja, a put Heideggerove misli išao je u susret tom namigivanju. Eto, to je ona osluškivala i s tim namigivanjem božanskog iščekivala epifaniju božanskog Boga. Svekolika misao ovoga velikog mislitelja bila je na tom putu.

Idući putem prema njoj bio je prisiljen misaono snositi nevolje vremena koje se udaljilo od Boga i tumačiti put našeg vremena i svijeta kao put prema tome. Nietzschea je tumačio kao tumača vremena i svijeta samog i postavio mu je pitanje nije li zavapio de profundis. De profundis, iz dubine, jest psalam što vapi iz dubine udaljenosti od Boga prema božanskom Bogu. Taj vapaj, što ga Heidegger pripisuje Nietzscheu, zacijelo je bio njegov vlastiti vapaj.

Prigodom proslave svoje 80. obljetnice rođenja Heidegger je govorio o prebivalištu u kojem obitavaju ljudi našega vremena. Pitao se: „Je li obitavalište današnjih ljudi neko prebivalište koje se pretvorilo u uskraćivanje Višnjega?“ On je to ocijenio kao ono najdublje što pokreće današnje ljude. Uskraćivanje Višnjega, to znači, Hölderlinovim riječima, božanskog Boga. To je ono uskraćivanje što izaziva vapaj de profundis.

No uskraćivanje, odnosno manjak boga, kako se ono drukčije imenuje, ne označuje, prema njemu, puki manjak, nego, naprotiv, ”prisutnost koju tek treba prisvojiti, prisutnost skrivene punine bivšeg“. Tako Martin Heidegger u pismu mladom studentu piše da je „skrivena punina bivšega ono božansko u grštvu, u onom profetski-židovskom, u Isusovoj propovijedi“.

Put je sada prispio svojemu kraju. Smrt, kovčeg bivstvovanja, otrgla je Martina Heideggera u svoju tajnu skrivene punine. No mi smijemo potreseni, a nadajući se kazati s Evanđeljem:

Tko ište, taj nalazi, tko kuca, tomu se otvara.

Iskatelj — tako bi mogao glasiti natpis za sav njegov život i svo njegovo mišljenje.

„Taj nalazi“, to bi moglo biti tajno pismo njegove smrti. Ono obasjava iz svoje tajne nedogledni svijet smrtnika.

Je li samoj stvari primjereno Martina Heideggera sahraniti kršćanski? Je li primjereno poruci kršćanstva i Heideggerovom misaonom putu? U svakom slučaju, on je to poželio. No i inače on nikad nije prekinuo povezanost sa zajednicom vjernika. Dakako, hodio je svojim putem, a dosljedno svojem nalogu i morao je ići njime, pa se taj put ne može bez daljnjega imenovati kršćanskim u uobičajenom smislu te riječi. No to je bio put možda i najvećeg iskatelja ovoga stoljeća. Iskao je iščekujući i osluškujući božanskog Boga i njegov sjaj. Iskao ga je i u Isusovoj propovijedi. Zato svakako možemo nad grobom ovoga velikog iskatelja izreći utješne riječi Evanđelja i molitve psalma, napose molitvu psalma De profundis i najveću molitvu svih molitava, onu molitvu koju nas je naučio Isus.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

[Bernhard Welte, Suchen und Finden. Ansprache zur Beisetzung von Martin Heidegger am 28. Mai 1976 auf dem Friedhof in Meßkirch, in: Günther Neske (Hrsg.), Erinnerungen an Martin Heidegger, Pfullingen 1975, S. 253–256.]