IZMEĐU ATLANTIDE I UTOPIJE - pogovor za italijansko izdanje knjige 'Narod potopa' Predraga Fincija
Ali knjiga je nešto drugo. Knjiga je produžetak memorije i imaginacije.
J. L. Borges Knjiga
1
Pišem ovaj zapis o Il popolo del diluvio (Narod potopa) Predraga Fincija svjestan potrebe za objektivnim priznanjem, prije svega čitaocima ovog djela u izdanju na italijanskom, da sam ga preporučio izdavaču isključivo kao čitalac, bez ikakvih pretenzija da se pojavim kao autor[1] pogovora. To velim jer mislim da izletnici u Grad Filozofije treba da ostanu to što jesu, dakle samo znatiželjnici koji ne skrivaju povremenost svojih posjeta, a pogotovo pred samima sobom ni izbor “suvenira” donesenih sa takvih izleta.
Ne znam koliko je velika moja zbirka tih “suvenira”, ni koliko bi bila značajna ikom drugom osim meni. Neveliko je, vjerujem, i moje znanje o njenom pružanju u dubinu, ali znam da su je u posljednjoj deceniji obogatila i djela Predraga Fincija. Ako filozofija svoje izletnike podučava i neoprezu iskrenosti, onda treba da dodam: samo neka od Fincijevih brojnih djela. Kojim se i vraćam, iščitavajući iznova označene detalje ili cijele fragmente. U tim prilikama Imaginacija, Osobno kao tekst, O Kolodvoru i putniku, Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust i, naravno, Tekst o tuđini, na osnovu kojeg je ostvareno italijansko izdanje Il popolo del diluvio, najčešće mi se otvaraju kao djela na vertikali zapadne filozofije u kojim je narativno, od Platona do danas, neka vrsta esencijalne transmisije pogleda na osnovne filozofske probleme.
To je i vertikala koja prolazi ne samo kroz Grad Filozofije već je u kontinuiranoj osmozi sa Gradom Umjetnosti, u kojem, možda to velim neskromno, ipak se ne osjećam posve izletnički.
U tom i takvom kontekstu vidim Fincija ponajviše u Benjaminovoj blizini ili, uopšte, u krugu mislilaca koji su osjećali potrebu za naracijom kao činom sinteze i svojih pogleda na umjetnost i historiju. Osim Valtera Benjamina, u istom subjektivnom ključu, spomenuću meni konstantno zanimljive mislioce poput Hane Arent, Karela Kosika i Lešeka Kolakovskog. Kojim je, kao i Finciju, narativni esej bio bliska i prirodna forma filozofskog. Vjerujem da je bio i ostao neophodan filozofima i umjetnicima koji su osjetili koliko je tijesna koža samo jedne nauke, otud i filozofije, i samo jedne vrste umjetnosti, ali da istinskog izlaska iz te tjesnoće nema bez osobnog kao znaka egzistencije pojedinca u Istoriji u Pokretu. Osobno kao znak - Finci je to definisao: osobno kao tekst, koje je nedvojbeno važno svojem nosiocu, ali Drugom postaje relevantno ako je svjedočanstvo o osobi ili vremenu, o svijetu koji ga zanima[2].
2
Ni u ovoj prilici nisam u stanju da se oslobodim moje hipoteze o knjigama i raseljenim licima: svako od njih ima svoju knjigu, jer priča svakog raseljenog lica jeste knjiga bez obzira da li je samo unutrašnja, dakle ni izrečena ni napisana. Ali ona, bez obzira da li će se objelodaniti kao knjiga u svojoj materijalnosti i tako se otvoriti prema drugima, postoji do posljednjeg daha njenog…
Autora?
Koji, u ovoj hipotezi (koja je zapravo plod iluzija iluzije pojedinca o značaju i značenju knjige u našem danas?), zapravo je njen koautor. Jer niko od raseljenih lica na svom putu i slučajnom ili namjerno odabranom odredištu, nije sam. Ne, ni u časima najdublje usamljenosti niti jedno raseljeno lice nije usamljeno, i ne samo zbog svog imaginarnog kofera punog uspomena iz svog nekad, u kojem su, naravno, i drugi – oni koji su ostali tamo i oni koji su stigli u neko svoje ovdje - već i zbog nekih pitanja, tako prirodnih licima koja nikad prije svog “zvaničnog” ulaska na scenu na kojoj se igra tragedija Istorije u Pokretu nisu zamišljala svoj život drugdje.
Ko sam bio prije a ko sam sada? Koliko sam znao o drugima tamo a koliko ću o drugima znati ovdje? Jednog dana ipak ću se vratiti tamo?
To su samo neka pitanja? Bez kojih može postojati samo neraseljeno lice koje nije u stanju da sebe zamisli u bijegu i potrazi za spasom od Zla u svijetu u kojem je, do nekog jučer, imalo svoju vjeru i nadu, i osjećalo sigurnost u suživotu sa drugima?
Ali, svi mi, i bez podsjećanja na misao jednog drevnog sarajevskog ljetopisca, znamo da samo zapisano ostaje, bilo kakvo da jeste – bazirano na činjenicama ili je tek subjektivni iskaz doživljaja odlaska ili bijega iz svoje zemlje i dolaska u drugu, potrebe za učenjem njenog jezika, razumijevanja njene kulture, tradicije i običaja. A to što znam, dakle govoreći samo u vlastito ime a na osnovu direktnih i indirektnih iskustava, jeste da raseljena lica zapravo nisu važna neraseljenim licima. Je li to ovom prilikom negiram sva pozitivna iskustva i primjere solidarnosti, prije svega u zemlji mog utočišta i, uopšte, u Evropi i svijetu? Bože sačuvaj, nipošto! Samo želim reći nešto i statistički nepobitno: dominantna većina domorodaca na migracije reaguje odbojno ili ravnodušno. Kad me obuzmu neobične misli na “temu”, ponekad zamišljam Boga kao ljekara opšte prakse, koji bi takvim pacijentima ustanovio dijagnozu: “Vi ste potpuno zdravi, srce vam kuca normalno ali vaše duše su zaleđene!”
Gdje je, u svemu tome i još ponečem, ovo Fincijevo djelo? Kako se danas drugima, prije svega iz one manjine, dakle domorodačke, otvara kao Knjiga? Samo kao Knjiga o Tuđini i Povratku? U kojoj, ipak, samo uz goleme napore mogu zamisliti same sebe? U našem danas, u kojem se Rječnik i Biblioteka povlače pred agresivnim tehnološkim i virtuelnim sredstvima a kratka i nepobitno funkcionalna poruka političke, ekonomske, socijalne i kulturne naravi profitabilno dominira sviješću miliona, kako i gdje situirati Il popolo del diluvio? U odjel Biblioteke, pod kataloškom oznakom: knjige nepotrošenih riječi? Iza te oznake slijedilo bi, u zagradi: djela nepodložna dominaciji potrošenih riječi aktuelnog funkcionalnog analfabetizma u kojem ethos nije bitniji od varijabilnih meteoroloških pojmova.
Jeste, iščitavao sam ovo djelo praćen sjenkom mnogobrojnih pitanja, među kojim je jedno bilo od onih neizbježnih. Je li Knjiga naše posljednje utočište pred konačnim porazom Rječnika u kojem je relativizirano sve – od osiromašenja većeg dijela jedine nam planete, dosad neviđenih ekonomskih disproporcija njenog Sjevera i Juga, ratova i egzodusa do politike, socijalnog morala i kulture?
3
Dolje je bilo jezero. A i ako nije, bilo je mirno, duboko, dno mu ne vidiš. U zimsko jutro od kuće, uz rijeku, do brane. Vrhom bih pera kroz zaleđenu površinu, do onoga čega više nije. Mais où sont les neiges d’antan? Što dokazuje da je ono što se dogodilo bilo? Što da je ono što smo osjećali postojalo? Gdje je vrijeme koje nas je napustilo?
Dakle, na početku ovog Fincijevog djela nalazimo jezero. Budući da je u pomahnitalom ubrzanju svega u našem prezentu slika čovjeka koji stoji kraj jezera apsolutni izuzetak, misao nas olako može povesti prema simbolici i važnosti jezera u kulturama Dalekog istoka, u kojem je mirna površina vode i poziv za kontemplaciju. (To sam, čini mi se, razumio davno, ali ne putem knjiga drevnih kineskih filozofa i haiku poezije, već tokom jednog posve slučajnog putovanja Japanom. Jezero – to su mirne vode, uvijek u nekom vrtu u kojem sve mora ostati prirodno.)
Čovjek u slici jezera autor je ove knjige. Ne tražimo ga u lakoći pseudoanlogija, to jezero je samo njegovo, toliko da možda jezerskije i ne može biti. Postaje i naše ako se zamislimo na njegovoj obali, neusamljeni - u društvu naših pitanja.
Znano mi je – Finci po dolasku iz Sarajeva u London, prije četvrt stoljeća, deset godina nije pisao. Potom – tek najednom? – probio je led ćutanja i pisao, knjigu za knjigom. Niti jednu - pretpostavljam to prema njegovim djelima koja sam pročitao - da bi kvantitivno obogatio svoju bibliografiju, već iz otpora prema ništavilu, u kojem je argumente Smisla suprotstavio Besmislu u njegovim raznolikim formama. U tom otporu Finci je bespoštedan, koliko u tvrdnji da ni ja nije ono što jest, nego je Ja priče koja je priča o Ja, priča u kojoj se osobno iskustvo spaja sa iskustvom Drugog, toliko u odnosu prema pomenutom klišeu, ali ne samo zato što pisac misli na napisane izbjegličke priče, u kojima je dominantna slaba pismenost. U to sam se uvjerio i u italijanskom imigrantskom kontekstu, a mnoge od tih, bez obzira da li su samo svjedočenja ili priče, “spasava” samo prevod na italijanski. Tih, napisanih priča mnogo je manje negoli onih unutrašnjih, koje sam maločas pomenuo nazivajući ih knjigama ni izrečenim ni napisanim. Koje su, slutim, u Fincijevoj optici Knjiga Drugih, do koje on nastoji stići i, posljedično, opservirati je u svom tekstu - a ogni testo è parte dell'inesauribile Testo.
Koliko je njegovo iskustvo uslovljeno raspadom jedne zemlje koje više nema na političkoj karti svijeta, takođe i bosanskim paradoksom političkog postojanja te zemlje i evidentnog raspada njenih društvenih i kulturnih vrijednosti, toliko je i iskustvo imigranta u jednoj velikoj ali i danas samo na papiru bivšoj kolonijalnoj sili. Ali, svaki pokušaj iščitavanja ovog djela kao ploda samo jednog konkretnog društveno historijskog trenutka, zapravo bi bio ogledalo čitaočeve selektivnosti kojom, budući da je riječ o idealnom sredstvu za vlastiti lažni spokoj, nastoji izbjeći jednu važnu i nezaobilaznu činjenicu. Koja govori da je raseljavanje stotina hiljada nekad Jugoslavena danas samo jedna čestica na mapi migracija uz koje otrcani atribut biblijske jeste lažna zamjena za enormnost procesa seoba sa Juga na Sjever. Dakle, ne zaboravimo - činjenice uvijek govore svojim jezikom uprkos gluhoći, ravnodušnosti ili selektivnoj memoriji svojih posmatrača i slušalaca.
Finci – imigrant u kraljevstvu egzila, neupotrebljiv kao par ruku, na početku te staze, imigrantske, i sam sebi (šta traži filozof, estetičar, unutar svijeta potreba za rukotvorcima i, uopšte, za korisnim osobama?), naći će svoj istinski egzil – u knjigama koje piše. Samo veliki autori djela o egzilu u stanju su izbjeći lamentiranje nad sudbinom. Egzil je i kod Fincija conditione umana. Vi koji ste pročitali ovo djelo, naći ćete manje pitanja negoli odgovora. Pitanja su bliža literati, odgovori – filozofu. A Fincijevi odgovori – o slobodi, azilu, umjetnosti, nostalgiji, knjigama (osobito o tekstu), jesu definicije ali otvorene naravi, dakle odgovori koji omogućuju čitaočevo dopisivanje ove knjige. Koja je i pismo traganja za esencijalnim u Biblioteci, bez obzira na autorovu skepsu: A posebno u ovom pismu, prošaranom tuđim riječima, riječima uokvirenim u priče koje sam pročitao ili čuo, blijedoj replici i sve tišem ehu Joycea, Conrada, Huxleya, Borgesa, Calderona, Kafke, Melvilla, Dostoevskog, Gogolja, Tolstoja..., u ovom pismu u kome prizivam u sjećanje davno pročitano, prepričavam po vlastitom nahođenju ono što je i meni samom ispričano, kombiniram, adaptiram, smještam u novu situaciju oslikavajući vlastitu po datim motivima, oslikavam tuđu kao da je bila moja, ugrađujem riječ drugog u svoju, uklapam svoju u tuđu.
To pismo nas povezuje i sa Borhesovim opservacijama o knjigama: Među različitim čovekovim instrumentima, knjiga, bez sumnje, zadivljuje. Ostali su produžetak njegovog tela. Mikroskop i teleskop, produžetak su njegova vida; telefon je produžetak glasa¸ zatim imamo plug i mač, produžetak njegove ruke. Ali knjiga je nešto drugo. Knjiga je produžetak memorije i imaginacije[3].
Ali, to nije sve o ovom piscu kojem nije potrebna nikakva fikcija. Mislilac koji svijet i čovjeka doživljava i metodom vlastite kože činjeničnom daje moć metamorfoze u Knjigu. Fikcija bi, i u Fincijevom slučaju, bila nedopustiva izdaja živog iskustva o vlastitoj i pričama drugih, o životu drugdje i povracima tamo. Koji su, u svojoj imaginarnoj ali i stvarnoj dimenziji, samo pokušaj odgovora na pitanje dov'è il tempo che ci ha abbandonati. Sve to, bez obzira u koliko “varijanti” se manifestovalo i na koji način funkcionisalo kao tekst, uvijek je i iskaz o čovjekovoj sudbini.
4
Ovaj zapis pišem i pod impresijama moje nedavne, aprilske posjete Opatiji Rozaco, u kojoj je postavljen Exodus, izložba likovnih radova Safeta Zeca. Nepobitno je – Zec je jedan od posljednjih svjetskih umjetnika koji vjeruje u ideale humanosti i angažman lijepog i kada je njegov predmet takve prirode da pomislimo kako u svijetu u kojem živimo Zlo dominira nad Dobrim. Ne zanemarujući ni majstorstvo kojim je ostvaren ciklus Exodusa, ni silinu ekspresije postignutu različitim tehnikama (od ulja do tempere, od crteža do kolaža), mislim da je poruka ove izložbe intenzivnija i kompleksnija negoli što je određuju naši prvi utisci.
Il popolo di diluvio prvi put sam pročitao tri godine prije nastanka pomenutog ciklusa Safeta Zeca. Treba li da se čudim sam sebi što je moja prva zapisana impresija o ovom Fincijevom djelu skoro identična sa prethodnim iskazom?
Dugo sam se zadržavao pred svakom slikarevom kompozicijom, ponajduže pred dvama poliptisima enormnih dimenzija. Odmicao sam se od njih i iznova im se vraćao. Jednostavno, to su kompozicije koje nas zarobe svojim imaginarnim lancima.
I sada, kao da se vidim u nekom ogledalu, odmičem se od tih poliptiha i vraćam im se. Ali, zar to nije isti postupak kao i u slučaju mog odnosa prema ovoj Fincijevoj knjizi? Svako odmicanje od Il popolo del diluvio najbolji je razlog povratku, dakle potrebi za ponovnim čitanjem i intenzivnijim doživljajem ovog djela. Ali sve manje u cijelosti, već kako je ponajbolje za kontemplaciju, dakle u takozvanim malim dozama.
Dramu egzodusa, od pamtivijeka do našeg danas, Zec je obgrlio likovnim zahvatom epskih razmjera kojim prije svega dominiraju lica – progonjenih, posljednjih, odbačenih, primoranih da se zapute prema svjetovima različitih od onog za koji su vjerovali da je njihov i njima najprirođeniji. Slike ovog umjetnika koji je u sebi osjetio potrebu za sintezom vlastitih pogleda na Historiju u Pokretu i vlastito iskustvo egzodusa govore i jezikom nekih zaboravljenih riječi? Možda i jezikom pitanja: Jesmo li ljudi ili samo dvonošci? I samo jedan, između mnogobrojnih maestralno ostvarenih detalja – otac u čijem naručju spava njegovo dijete i djevojčica odsutna pogleda (ko zna gdje je odlutala njena misao?), koja drži u ruci hljeb, dovoljan je, vjerujem, da nas probudi iz uspavanosti lažnim mirom oko nas: Ako ovo nije čovjek, ako ovo nisu žrtve mehanizma koji nisu stvorili nikakvi bogovi i nikakve vanzemaljske sile, već Moć, Novac i Dominacija nad slabijim, ako smo zaboravili na tako jednostavne potrebe kao što su Mir i Hljeb, koliko smo ljudi?
Govorim o Safetu Zecu misleći i na Predraga Fincija.
5
Kad smo se prvi put vidjeli, ovdje, u Friuliju, prije šest godina, od Fincija sam zatražio intervju. Napravio sam izuzetak – nisam novinar, ali uživam da čujem šta misle ljudi od kojih se mnogo može naučiti i koji, uz to, pišu bespoštedno, u smislu poruke one drevne arapske poslovice prema kojoj su gorke istine bolje od od slatkih laži. Tada mi je, između ostalog, Finci rekao: Svaki je život raspet između sjećanja na Atlantidu i težnje ka Utopiji. Tako i moj.
Atlantida… Nekad, u mladosti, volio sam knjige koje govore o izgubljenim i nestalim svjetovima. Bio sam uzbuđen saznanjem da se dugo putovanje jegulja, koje su po svom nastanku savremenici dinosaurusa, od Sargaškog mora do evropskih rijeka zapravo odvija južnim rubom obala Atlantide, kontinenta potonulog u Atlantik. Kontinent je nestao, jegulje su ga zapamtile. Jeste, volio sam te knjige i ne pomišljajući da bi zemlja u kojoj sam ih čitao mogla postati jedna Atlantida. Odsustvo takve hipoteze uticalo je da u jednoj mojoj nepoeziji tvrdim da nas savremena historija uvijek iznenađuje. Manje ili više od jegulja koje pamte svoj jedini put? Manje ili više od pisca kojem je zaborav gori od egzila?
Utopija… Ne-mjesto ili dobro mjesto? Njeno jedino istinsko mjesto je u Biblioteci? Ili u snovima
Odgovor? Na volju svakom do nas. Meni se, odnekud, javlja stari Sartr: Dugo sam smatrao pero mačem… Sad uviđam našu nemoć, ali, svejedno pišem i pisaću knjige. One ipak nečemu služe.
I ovo, kao i druge marginalije o Finciju, ispisujem uz tihu nadu da bi Il popolo del diluviou prevodu na italijanski mogao otvoriti put zanimanju za ovog autora na širem, evropskom planu. Mislioci i umjetnici koji su svjesni svoje ograničene uloge u svijetu ali i vjere u potrebu za otporom Besmislu zaslužuju širu i dublju čitalalačku pažnju.
Zugliano, maj 2018.
Božidar Stanišić
[1]Insistirao sam da pogovor napiše Angelo Floramo, pisac i intelektualac obdaren sve rjeđom sposobnošću prepoznavanja autentičnih pisaca i mislilaca. Moj savjet, kao što je evidentno, nažalost nije uvažen. Floramo je u dva navrata, kao priređivač i prevodilac, predstavio Fincija italijanskoj publici: Parole in esilio tra il sonno e la voce. Spunti per una rapsodia balcanika. Con interventi di Predrag Finci e Giacomo Scotti, Paginazero. Letterature di frontiera, (V), 2004, pp., 21-37; Il libro dell’esilio - Quasi un romanzo, Predrag Finci tra l’esilio e la filosofia, eSamizdat 2007 (V)3, pp.319-326. Izdavači u Italiji ostali su gluhi na ovaj izvanredni filozofski i literarni glas, što nas lako može podsjetiti recimo na situaciju u kojoj je Boris Pahor “stigao” u Italiju preko Francuske i Njemačke mada se iz Trsta nije ni pomicao. Floramo je jedini italijanski intelektualac koji je prije Pahorove francuske i njemačke slave odredio ovog pisca u njegovim evropskim dimenzijama.
[2] Predrag Finci: Osobno kao tekst, Izdanja Antibarabarus, Zagreb 2011, str. 50.
[3] Horhe Luid Borhes: Usmeni Borhes, Rad, Beograd 1990, str. 5
