Leo Strauss: O političkoj filozofiji

Zašto su se filozofi ograničili na to da su svijet tumačili? Jer su naime znali da svijet u preciznom, nemetaforičkom značenju pojma, čovjek ne može promijeniti. Marxov iskaz (”Filozofi su svijet samo različito tumačili, stalo je do toga da se on izmijeni”, prim. M. K. ), koji izgleda tako nedužan, implicira supstituciju malog čovjekovog svijeta stvarnim svijetom, supstituciju cjelokupnog povijesnog procesa stvarnom cjelinom, koja time što omogućuje cjelokupan povijesni proces, tom procesu postavlja apsolutne granice. Ta supstitucija, nasljeđe Hegelove idealističke filozofije, posljednji je razlog Marxovih utopijskih nadanja. Jer nije li utopijski očekivati savršeno uređenje društva, društva koje je u svojoj biti prolazno? Očekivati od ljudi da svu svoju volju, nadanje, vjeru ulože u nešto što — o tome se vjerojatno slažemo — nije vječno, nego traje još manje od ovog našeg planeta? Zamijeniti vječnost za veoma dugo trajanje, nekoliko milijardi godina, privilegij je nefilozofskog čovjeka; no za nekoga koji tvrdi da je filozof, to je smrtni grijeh …

Nitko neće negirati da je temeljni impuls iz kojega je nastao utopizam (utopianism) nešto plemenito. No, neovisno o tome, on mora nužno voditi katastrofi, jer zbog njega podcjenjujemo opasnosti kojima je izložena — i kojima će uvijek biti izložena — stvar pristojnosti (decency) i ljudskosti. Izgleda da je najznačajnija dužnost političke filozofije danas suprotstaviti se modernom utopizmu.

S engleskog Mario Kopić

Leo Strauss, What Can We Learn from Political Theory, u: Leo Strauss and the Theologico-Political problem, Cambridge 2009, str. 526, 527.