Rüdiger Safranski: Foucaultov Nietzsche
Ono dionizijsko i moć — to su dvije teme koje su Foucaulta privukle Nietzscheu. Kad je Foucault 1961. godine u svom prvom djelu Povijest ludila u doba klasicizma novovjekovni univerzum uma analizirao iz perspektive njegovih rubova, dakle iz perspektive izlučenih i izopćenih područja ludila — kad je dakle drugo uma opisao kao ono što civilizacija klasičnog doba negira i što joj zato daje identitet — nije bilo teško prepoznati da se iza toga drugoga skriva lice Dionisa. Foucaultu je pri tome da je u dionizičaru Nietzscheu začuo glas drugoga/drugačijeg uma zacijelo pomagao Georges Bataille. Bataille je već u tridesetim godinama u francusku misao uveo Nietzschea kao ekstatičara i mističara. Na to se nadovezao Foucault pri svojim istraživanjima rođenja novovjekovnog uma. Treba, objašnjava Foucault, natrag u prošlost pratiti povijest odvajanja, cijepanja, zahvatiti trenutak kad se afirmira zapadnjački um naspram ”tragičnog iskustva”, kad udomaćuje ”sretni svijet zadovoljstva” i kad nije više spreman osluhnuti glas ludosti. Foucault ubraja svoja istraživanja u ”velika ničeanska istraživanja” koja ”žele dijalektiku povijesti suočiti s nepokretnim strukturama tragičnosti”.
I kad Foucault u nastavku svojega projekta tematizira same snage isključivanja, kad dakle analizira moć, još uvijek ostaje na tragu Nietzschea. Kad opisuje novodobne prakse proizvodnje istine u bolnicama, psihijatrijskim klinikama, zatvorima, pokazuje kako je imao pravo Nietzsche kad je volju za istinu interpretirao kao epistemološki oblik volje za moć. Naposljetku Foucault od Nietzschea preuzima i načelo genealogije. U spisu iz 1971. godine pod naslovom ”Nietzsche, genealogija, povijest”, koji proizlazi iz nastupnog predavanja na Collège de France, objašnjava Nietzscheovo genealoško načelo i tumači što od toga preuzima u svojim vlastitim istraživanjima.
Genealog istražuje zbiljsko podrijetlo povijesnih događaja i načina mišljenja, pri čemu se odriče finalističkih ili teleoloških pretpostavki. Ne pušta se ometati metafizičkom predstavom da je u iskonu skrivena istina, da se iz njega izlijeva smisao u prakse, institucije i ideje. Takve mitove o iskonu Foucault kao nasljednik Nietzschea želi uništiti. ”Genealogu treba povijest kako bi otklonio himeru iskona”. Kao što je Nietzsche u Uz genealogiju moralapokazao da je najprije postojala konkretna praksa, koja se potom na primjer obogatila različitim mogućnostima smisla kažnjavanja, da je najprije bilo obuzdavanje instinkta, iz kojega je potom u dugoj povijesti nastao svijet čovjekove unutrašnjosti sa savješću, i Foucault se podsmjehuje ”svečanostima iskona” i želi pokazati da na početku nije bilo nikakvog projekta, nikakve svrhe, nikakvog velikog smisla, nego samo kontingentna konstelacija ”barbarske i neizrecive graje”.
Foucault aplicira Nietzscheovo genealoško načelo, prema kojemu temelji uma nisu umni, temelji morala nisu moralni, na konkretno povijesno istraživanje. Rezultat toga jest da povijest ponovno pridobiva svoj neprovidan fakticitet i da se ne može više pokazivati kao područje zasićeno smislom. Foucault pod utjecajem Nietzschea razvija svoju ontologiju kontingentnosti: ”Povijesne snage koje su u igri ne podčinjavaju se ni cilju ni mehanici, nego upravo slučaju borbe. One se ne očituju kao uzastopni oblici neke prvotne nakane; one se također ne očituju kao rezultat. Snage se svagda pojavljuju u naročitoj nesigurnosti događaja”.
Za Foucaulta ta misao znači oslobođenje. Ne treba nam se više pustiti zavoditi fantazmama velikog poretka, za kojega mislimo da mu moramo odgovarati, budući da kroz njega govori poredak stvari. Tko govori, tko određuje? Tim pitanjem Foucault izvlači aktera iz njegova čina, autora iz njegova djela i u cjelini svu kontingentnu graju događanja moći iz takozvane povijesti.
Nietzsche je u Jutarnjem rumenilu o strasti spoznaje pisao da bi čovjek zbog nje mogao možda propasti, jer više ne bi podnosio samoprozirnost. Umjesto da bi izgorio ”u vatri i svjetlosti”, možda bi radije nestao ”u pijesku”. Na tu se sliku poziva Foucault u znamenitim rečenicama s kojima završava njegovo središnje djelo Riječi i stvari. Nekoć se, piše, probudila određena vrsta volje za istinom, usmjerila se prema čovjeku; neko se vrijeme sve odvijalo dobro, no to se može promijeniti. Možda je pred nama novi obrat i tada se može dogoditi da ”čovjek nestane kao što na obali mora nestaju sprudovi pijeska”.
Foucault se u svojemu zadnjem stvaralačkom razdoblju bavio onim što bismo mogli nazvati ”na vlastitoj koži iskušane strategije moći”. I to je ničeanski projekt. Posrijedi je ponovno pridobivanje umjetnosti života. Umjesto analize uvjeta rastvaranja subjekta, Foucault se u posljednjim sveskama Povijesti seksualnosti pita o manevarskim prostorima suverenosti. Bavi se antičkim učenjima o mudrosti, a i Nietzscheom koji je zapisao:
”Trebaš postati gospodar nad sobom, gospodar i nad vlastitim krepostima. Ranije su one bile tvoji gospodari; ali one mogu biti samo tvoj pribor pokraj drugog pribora. Ti trebaš steći vlast nad svojim ‘za’ i ‘protiv”’.
U Foucaultovu životu sve je puno obrata, prijeloma i prekida, no od Nietzschea se nikada nije želio otrgnuti, vjerojatno i zato jer tu povezanost nije razumio kao okov.
Umjetnost života — zadnja tema do koje se Foucault dokopao s Nietzscheom jest i točka gdje je moguće prekinuti povijest Nietzscheova mišljenja. Ta povijest nema kraja. Treba je pisati i dalje.
S njemačkog preveo Mario Kopić
[Rüdiger Safranski, Nietzsche. Biographie seines Denkens, München 2000.]
