Tatjana Gromača: Smisao putovanja
U čemu je smisao putovanja? U tome da čovjek vidi tuđe raskoš i ljepotu, često stečene nezasluženo, naslijeđene od umnijih, djelatnijih civilizacija, ili zadobivene pljačkom, beskurpuloznom otimačinom, ratovima… Ili da vidi tuđe jad i bijedu, skučenost mentalnu i duhovnu, zatvorenost u niz posve pogrešnih ideja — patogenih, zloćudnih, koje kao krajnji rezultat imaju jednu društvenu tvorevinu izopačenu po svojoj suštini, manjkavu i necjelovito provedenu u svim svojim dijelovima. Iznimke su pojedini „slučajevi“, dovoljno snažne i dovoljno opore individue koje su, dubeći neku svoju duplju, rupu u zemlji na koju i onako nitko ne obraća pažnju niti je društveno vrednuje, pronašli načina da sami sebi, u suludom kontekstu i okolnostima, spasu život, da ga osmisle i realiziraju prema vlastitim vrijednostima i kategorijama — ne izdajući ih, već koračajući prema njima…Teško je, i razočaravajuće, promatrati tuđe jad i bijedu, tuđe pokoravanje lošim, trulim, suviše niskim idejama — kao da se toga nismo dovoljno nagledali kod kuće, i kao da se na ovo putovanje nismo zaputili u nadi da ćemo ugledati ono svjetlo i blještavilo, ono magleno isparenje koje nas obavija tijekom prijatnih trenutaka mašte, kada se naš um prepušta slatkim nizovima imaginacije na teme određenih mjesta, gradova i prostora, koji iz određenih razloga zaposjedaju naš duh. No, zatim ponovno — pad — pad u ovo, stvarno vrijeme, koje se ne može odhrvati svojim boleštinama, koje je zakočeno unutar njih, koje je poraženo, ali ne želi si priznati svoje poraze i svoja pogrešna — tragična vjerovanja, već i dalje, inatljivo i bludno, korača istim stazama. Kao čovjek koji ne želi iskoračiti iz vlastitih, više nego očigledno štetnih obrazaca, kao obitelji koje zapretene unutar njih tapkaju na mjestu ili hodaju unatrag — jednako je i sa prostorima, društvenim konfiguracijama koje zovemo gradovi i države, a za koje vjerujemo, ili se potajno nadamo, da su sposobni nadrasti ono što mi kao individue nismo — tu leži naša zabluda površnog turista, ili samo sanjara željnog malo prijatne imaginacije, malo toplih zabluda koje će potrajati barem za neko vrijeme — do neke iduće opsjene kakvih smo željni, i bez kojih ne možemo.
Tako se i čovjek vraća s putovanja — glave otrežnjene i zabodene u vlastita prsa, sa blagim osjećanjem stida — da se je usudio povjerovati u nešto što u zbilji jedva da se ponegdje nazire, kao vrst pukotine u prostoru ili sjene koja se spušta u neko noćno vrijeme, kada ulicama tumaraju duhovi i čudne spodobe, i kada lišće na stablima u drvoredima pod prozorima starih dvokatnica zatreperi sjajem stare, potamnjele srebrnine, plemenitog materijala kojega više nitko ni za što ne koristi, i koji više nikome ništa ne znači…
Stid me je, jer sam se drznuo povjerovati u to da je negdje drugdje bolje i ljepše, jer sam bio toliko slab i poročan da sam prigrlio iluziju, stid me je jer, razgrađujući jednu, već gradim drugu, jer sam o iluziji ovisan, jer je ona ono uz što je opstanak manje bolan.
Pticama je lakše — one se združuju u velika jata, prelijeću s lijeva na desno, prekrivajući svojim sitnim tijelima jednu ogromnu površinu neba, nastanjujući u gustim jatima krošnje, čekajući pravi trenutak kada će krenuti u bijeg pred zimom — pred onom sa kojom ćemo se morati suočiti — neće biti druge, unatoč iluzijama, koje će se, po tko zna koji put pokazati odveć slabašne i krhke…
(ulomak iz neobjavljenih rukopisa)
