NIETZSCHE I PAVLE

PIŠE: Jacob TAUBES

Rekao bih da se sama filozofija u novovjekovlju, u dva — i to ključna — navrata, izrijekom suočila s Pavlom: na početku novovjekovlja i, kako se to obično kaže, na kraju novovjekovlja  —  u svakom slučaju, poslije Hegela.Prvi je Spinoza, u Tractatusu theologico-politicusu. Taj je traktat izvanredno višeznačan i višeslojno konstruiran, ali je još uvijek moguće studentu prepričati njegovu namjeru. On želi izbaviti slobodu filozofije od teologije i Objave. U teologiji i Objavi u pitanju je čovjekova poslušnost; u filozofiji, naprotiv, u pitanju je spoznaja, koja ne podliježe zakonu poslušnosti. To su otprilike vanjske smjernice. No kod Spinoze nalazimo i dva neočekivana mostobrana. On ističe dvije figure filozofa iz Svetog pisma. Nije toliko čudo što iz Staroga zavjeta preuzima kralja Salomona. On je i važio za mudraca, Knjiga mudrih izreka povezuje se s njim, a pogotovo Propovjednik, u kojem je očita tendencija prema vjerovanju u sudbinu. Drugi koga Spinoza ističe jest Pavao. Za njega je on krunski svjedok iz Svetog pisma za ono što mu je najvažnije, naime, za njegov vlastiti nauk o predestinaciji.

Kod Spinoze, nauk o predestinaciji poprima razne nijanse. Možete ga čitati iz božanskog gledišta, kao božansku predestinaciju — to je perspektiva Deusa. No možete ga čitati i iz gledišta prirode — to je nužnost. Kako god okreneš, bila to nužnost iz prirodne perspektive ili predestinacija iz perspektive Deusa, posrijedi je zakon koji ne može obrnuti nikakva molitva, preklinjanje ni magija. To je legitimacija prirodnog zakona. Spinoza se uvijek iznova vraća apostolu Pavlu s najvećim strahopoštovanjem. (Isplatilo bi se napraviti studiju o ta dva mostobrana Svetog pisma u Spinozinu nauku, koji službeno cilja na to da provede podjelu između teologije i filozofije — taktika koju se dade i biblijski utemeljiti.)

Na koncu povijesti filozofije, ako rastegnemo lûk od Jonije do Jene, kako je to jednom formulirao Franz Rosenzweig, dakle od predsokratovaca do Fenomenologije duha, na koncu toga luka dolazi rez antifilozofâ. To su oni koji, svatko na svoj način, probijaju dovršenje filozofije. S jedne strane, tu spada Marx, koji je, kao Temistoklo, htio osnovati novu Atenu, tu spada Kierkegaard kao kritičar Hegela, koji pomno promišlja apostola i njegov genij; ali ja se nisam formirao na njemu. Kad sam bio mlad, bilo mi je teško uistinu shvatiti Kierkegaarda. Nisam shvaćao tu maskeratu, i ne shvaćam je ni dan-danas. Ovdje govorim o Nietzscheu.

Nietzsche je sasvim poseban slučaj. Jer Nietzsche je svakako mislilac s izuzetno mnogo faseta. Tu posrćemo iz jedne perspektive u drugu, i potreban je strašan napor duha da se zadrži crvena nit. Koliko će ta nit izdržati i kad će se potrgati, to je drugo pitanje. Ima jedna tema koja se provlači kroz Nietzschea, kritika racionalnosti: raison kao dekadencija, pad. Nietzscheu je falio kliker da shvati kako su spoznaja i pad u Bibliji usko povezani, no u svakom slučaju, on opisuje povijest te dekadencije na mnogo načina i s mnogo faseta. Mislim da možemo reći, a da odveć ne rastegnemo lûk, da je njegovo pozivanje na predsokratovce, na tragičko doba Grka, pokušaj da Moderni, ako ništa drugo, bar predoči alternativu u odnosu na platoplatonsko-kršćansku matricu i njene otpadne vode.

U svojoj prvoj fazi, Nietzsche vezuje kritiku uz Sokrata; to je osoba koja mu je pred očima. (To, uostalom, nije samo tema kod Nietzschea, nego u isto vrijeme i kod Georgea Sorela u Francuskoj. Le Procès de Socratepisan je istim tonom. Sorela je Lenjin zgodno opisao kao muljatora. Ali on je ipak mislilac koji je i komunizmu i fašizmu pružio legitimaciju, odnosno, i jedan i drugi pozivali su se na njega da se legitimiraju.) To je tema protiv građanske racionalnosti: grad, agora, protiv te govorancije, te manije za dokazivanjem, mrska mu je sva ta Sokratova gesta, onako kako je se prenosi. Protiv toga Nietzsche želi uspostaviti alternativu u tragičkom doba Grka.

No, kako je proširivao svoja istraživanja i dosezao jednu svjetsko historijsku perspektivu, Nietzsche se sve više i više pitao kako gospodar uopće može dospjeti u stanje dekadencije. Kako gospodar može postati slab? Zar ne drži sve uzde u svojoj ruci? Tu je Nietzsche iznašao — tipološki ili idealtipski, kako bi rekao Max Weber — tip svećenika. Svećenik je onaj koji ima udio u gospodstvu, ali zato naglašava duhovnevrednote. Ne plavokosa zvijer, ne jačina, ne moć, nego onaj koji nam ulijeva grijeh, savjest. A time u aristokratsku povijest ulazi crv. Ako hoćete — a ne valja potcijeniti utjecaj takvih misli — taj utjecaj potom seže sve do izreke Adolfa Hitlera da je savjest židovska izmišljotina. To je jedna suma, i — ako smijem tako reći — dobra suma Nietzscheova mišljenja, koja se održala u razgovorima uz kavu.

Ovo je Nietzsche htio reći: pojavio se jedan tip, svećenik, i u njemu je on otkrio prvi otrov resantimana, koji se uvlači u tijelo društva. Tip svećenika par excellence jest Pavao. Nietzsche ponekad izmjenjuje imena: Sokrat-Pavao ili Isus-Pavao, ali u načelu, počev od Osvita (Die Morgenröte), jasno je da su topovi usmjereni protiv Pavla. I to na jedan invektivni način, koji čovjeka doista navede na razmišljanje. Ja sam trijezan čitatelj. Koliko god je pisac razmetljiv i pretenciozan, ja uvijek tražim ono što se na jidišu zove takhles. Što pisac govori? Ne što priča, nego što govori. Tako sam shvatio da se Nietzsche zapliće u veoma duboko protuslovlje. On mjeri čovjekov rang po određenom kriteriju, po tome kako ovaj uspije oblikovati vrijednosne postavke u drugim ljudima, nametnuti im te postavke nadglobalno i tijekom više stoljeća. Ali, ako ćemo pravo: tko je onda, i to posve u Nietzscheovu smislu, dublje od Pavla odredio vrijednosne postavke Zapada? To znači da je on najznačajniji. Naime, što je Nietzsche htio: prevrednovanje vrijednosti. Ali upravo je to ovom pošlo za rukom! A Nietzsche mu na tome jako zavidi. Pa zato kaže da mu je to uspjelo jer u njemu djeluje otrov resantimana. Ili ga pak zove čandala — pobrao je ta imena iz svih mogućih književnosti, pa tako i indijske. Parija ili čandala ili resantiman ovdje zadobiva genij.

Zato je povijest dekadencije povijest Moderne — povijest koju se može trasirati do Pavla. Jer ako uspijem te vrijednosti, koje je Pavao utisnuo cijelom svijetu širenjem kršćanstva (ne u smislu da ih se poštuje, nemojte me krivo shvatiti, nije u tome stvar, nego da uopće postoje kao symbolon) — ako, dakle, uspijem te vrijednosti prevladati, dokazat ću se kao veći zakonodavac. To je Nietzsche točno uvidio: ili će posrnuti, ili će s njim započeti nova era. Drugim riječima, era koja započinje s novom Biblijom, tj. parodijom Biblije — Zaratustrom, koji je, kao što znate, napisan biblijskim stilom.

Bliskost između Pavla i Nietzschea još je veća. U Osvitu ima jedan paragraf, § 68, ‘Prvi kršćanin’, u kojem Nietzsche nastoji pojmiti taj problem dokidanja Zakona, pojmiti što motivira Pavla. Na to se još jednom vraća u § 84, ‘Crkvena farsa sa Starim zavjetom’: Crkva želi Židovima izvući Stari zavjet pod nogama da bi ga pripisala samoj sebi kao pretpovijest. Navodim vam te citate zato što sam od Nietzschea najviše naučio o Pavlu.

Zanimljivo je da se Spinoza, ako se ne varam, najviše poziva na Poslanicu Rimljanima. No to je razumljivo: nauk o predestinaciji jezgra je Poslanice Rimljanima. Nietzsche se, pak, u invektivama protiv Pavla uAntikristu (to je odbojno djelo, već u samom naslovu; prisvaja li Nietzsche taj horor-naslov kršćanske vjere ponosno za sebe? Dade se naslutiti da mu je upravo to bila namjera), Nietzsche se poziva na Poslanicu Korinćanima. Za mene, kao profesora filozofije, to je vrlo zanimljivo. Rečenice koje on smatra positively insane, duševno poremećenima, što si taj mali narod sve ne umišlja i tako dalje, većinu tih citata, na koje se osvrće s grozom, možete ih provjeriti u Antikristu, te rečenice preuzete su iz Poslanice Korinćanima.

Rekao bih da postoje dva načina filozofiranja (oprostite što sam tako dogmatičan, ali na koncu konca, diskusija je već pri kraju, pa da požurim). Postoji antički način filozofiranja. U osnovi, on kaže ovako: istinu je teško doseći, dostupna je malobrojnima, ali zato je uvijek na raspolaganju. U glavnim crtama, to su Platon i Aristotel. Postoji i drugi način filozofiranja, koji je, tako reći, prošao kroz Krista. To je Hegel: istinu je vrlo teško doseći i ona mora prijeći cijelu povijest, ali je onda dostupna svima. Marx i kršćanstvo. Kršćanstvo se grozi antičke filozofije — s pravom, bar mi se tako čini — jer pita: što znači ‘za malobrojne’? Ako se radi o istini, i ako o njoj ovisi spasenje — što, naravno, nije nebitno izoštrenje koje donosi kršćanstvo (iako već kod Platona ima naznakâ u tom smjeru) — kako ona može biti samo za malobrojne? Mora biti dostupna svima. I onda dolazi Nietzsche, na kraju tog lúka od Jonije do Jene. Na koncu te povijesti, koja je sad istekla, još jednom iskrsava pitanje: ako se kršćanski impuls istrošio, gdje je završio čovjekovhumanum? A čovjekov humanum jest mudrost. Sophian zetousin [1 Kor 1,22]. To je ono što čovjeka čini čovjekom, inače je on tek dvonožno biće koje diže graju. O njemu pak Nietzsche kaže: mudrac je moguć samo utoliko što drugi rade. On ovisi o dokolici. A dokolica znači da drugi rade umjesto njega. Drugim riječima: ropstvo. A Nietzsche kaže: da, isplati se! Da bi mudrac živio i humanum bio prisutan. Jer ako ta humanost nije moguća, čovječanstvo je tek zoološka vrsta. Za takvu tezu treba hrabrosti.

Nietzsche se zatim pita: tko je protivnik te teze? Gdje je taj crv? Tko mi to kvari sliku? I tu ispravno ukazuje na Pavla. Savršeno ispravno. Jasna stvar, on mu je pokvario koncepciju. On to zamjećuje i kreće u napad, dotle da se drzne čak i samog sebe nazvati Antikristom. Tja, za to je i platio račun. Takvo što čovjek ne kaže zabadava. U slučaju čovjeka kao što je Nietzsche, takve riječi imaju svoju cijenu. Ne mislim to sad u smislu nekakve retributivne pravde.

Želim preko Nietzschea doći do Freuda, ali kako sam prigodničar, dakle rado slijedim prigode i asocijacije, htio bih se osvrnuti na tekst koji mi je pokazao Enno Rudolph. Radi se o fragmentu iz Nietzscheove ostavštine, iz vremena kad piše Antikrista.

Tip ‘Isus’… — Isus je suprotnost geniju: on je idiot. Pogledajte samo kako ne shvaća realnost: vrti se ukrug oko pet-šest pojmova koje je čuo i nekako — i to krivo — uspio shvatiti, i u njima mu je svo iskustvo, svijet, istina — ostalo mu je strano. Izgovara riječi koje svi rabe — ne shvaća ih kao svi, nego shvaća samo tih svojih pet-šest plutajućih pojmova. To što se u njemu nikad nisu probudili muški nagoni — ne samo spolni, već i nagon za borbom, ponosom, junaštvom — to što je djetinjast i zaostao u pubertetskoj dobi, svojstveno je tipu nekih epilepsoidnih neuroza.

Po svojim najdubljim nagonima, Isus je neheroičan: nikad se ne bori: tko u njemu vidi junaka, kao Renan, vulgarizirao je taj tip do neprepoznatljivosti.

Pogledajte, s druge strane, kako je nesposoban da shvati išta duhovno: riječ ‘duh’ u njegovim je ustima nesporazum! Ni najslabiji dašak znanosti, ukusa, duhovnog odgoja ni logike nije dahnuo na tog svetog idiota, kao što ga ni život nije dodirnuo. — Priroda? Prirodni zakoni? — Nitko mu nije otkrio da priroda postoji. On poznaje tek moralne učinke: znak najniže i najapsurdnije kulture. Ovo valja zapamtiti: on je idiot usred veoma pametnog naroda… Tek, učenici mu to nisu bili — Pavao nipošto nije idiot! — otud proistječe povijest kršćanstva. (str. 29)

Nietzsche naziva taj novi tip, na koji misli, ‘imoralistima’, ‘slobodnim duhovima’ itd. Postoji čitav leksikon takvih naziva. To su oni koji potječu iz otpadnih voda kršćanstva (jer kršćanstvo više uopće nije kršćansko, nego je u Moderni neka vrst bućkuriša) i silno se trude da iznova steknu antičke vrednote, koje je kršćanstvo prevrednovalo, naime: ono što se naziva vrlinom, odgojem i tomu slično. Aristotelova izreka, koja je ključna u ovom kontekstu, kaže da su mnogi ljudi tjelesno, physei, robovi, drugi pak isto takophysei slobodnjaci. Kršćaninu je to neprihvatljivo. On može prihvatiti to da čovjek živi u stanju ropstva. To mu je prihvatljivo. Sjetite se samo što Pavao kaže o odbjeglim robovima. U jednoj od svojih najveličanstvenijih poslanica, tako iznijansiranoj, intimnoj, koju je jamačno napisao u Rimu, ali u to nisam posve siguran. Bilo kako bilo, starozavjetno ili novozavjetno, Krist je ipak umro za sve, i tu nema nikakve physei, nema više: rob — slobodnjak, Židov — Grk, muško — žensko (Gal 3,28). To je isti onaj Pavao koji potom kaže: žene u crkvi neka šute! O tome se dâ raspravljati, kako jedno proizlazi iz drugog, no to nipošto nije samo glosa, kako tvrde feministice.

Utopija se sastoji u tome da svi imaju biti jedno u Kristu. Nietzscheova je utopija drukčija. I to načelno drukčija. Kad je — da preuzmem izraz Maxa Webera — ‘kršćanska zaslijepljenost’, dvije tisuće godina te zaslijepljenosti, kad je to jednom isteklo, vraćamo se na iskon, i ne možemo mu tek tako izmigoljiti. (To je u Znanosti kao pozivu.) Weber je suma Nietzschea i Marxa na razini onog što se danas zove sociologija. On je isprepleo Nietzscheove i Marxove motive na sasvim osobit način. Nietzsche se želi riješiti te kršćanske optike. Još nosimo kršćanske naočale, iako više ne pristaju našim očima. Oči nam vide drukčije, a kršćanske su naočale umjetne. Ako su pak umjetne — a upravo je to kritika Moderne — onda se pitamo: što je pak čovjek, osim što je dvonožna životinja koja diže graju? Prema Nietzscheu, čovjek ima cilj, a to je spoznaja. A za spoznaju je nužna dokolica. Dokolica znači da drugi obavljaju posao. Aristotelu je to samo po sebi razumljivo. Ljudi se hoće izvući tako što kažu: danas nam više ne trebaju robovi, jer imamo tehnologiju. Ali Nietzsche je to prokazao: tehnologija nije oslobođenje, jer sve ovisi o tome tko vlada tehnologijom. Tko je njen gospodar?

Iz knjige Jacob Taubes, Pavlova politička teologija, s njemačkoga preveo Roman Karlović, Ex libris, Rijeka i Synopsis, Sarajevo, 2009.