FRIEDRICH NIETZSCHE: PISMA (IZBOR)

Naumburg, oko 5. lipnja, 1882.: Pismo Franzu Overbecku

Dragi moj prijatelju,

Pozdravljajući, ja sam opsjednut kobnom „vjerom u Gospodina” – zovem to amor fati – toliko da bih sam svoju glavu stavio u lavlja usta, da ne govorim –

Što se tiče ljeta, naši su planovi još uvijek u potpunosti poremećeni.

U Naumburgu mama još vodi glavnu riječ. Što se pak moje sestre tiče, prilično sam odlučan izostaviti ju, ona bi samo zbunjivala pitanjima (a ponajprije sebe samu).

F. N.

Leipzig, 9. rujna, 1882.: Pismo Franzu Overbecku

Nažalost, moja je sestra „izgradila” smrtno neprijateljstvo spram Lou; bila je puna moralne ozlojađenosti od početka do kraja. I sada tvrdi da zna što je zapravo moja filozofija. Pisala je majci kako je u Tautenburgu vidjela moju filozofiju na djelu i da je ostala potresena: ja ljubim zlo, ona ljubi dobro; da je dobra katolkinja pohitala bi do samostana i izmolila pokoru za sve bolesne koji će iz njega izaći. Ukratko, imam Naumburgšku „vrlinu” protiv sebe. Pravi je razdor među nama – čak je i moja majka bila toliko svojeglava da su me njene izjave nagnale da spremim svoje kovčege i ranim se jutrom zaputim u Leipzig. Moja sestra (koja nije htjela doći u Naumburg dok god sam ja bio tamo -  ona je još u Tautenburgu) ironično je komentirala: „Tako je započela Zarathustrina propast.” – a to je zapravo početak početka.

Tvoj F. N.

Rapallo, 25. prosinca, 1882.: Nacrt pisma Franzu Overbecku

Dragi prijatelju, ovo mi je dosada najteže probavljiv komad života, toliko težak za progutati da bih se još mogao i ugušiti. Patio sam od sramotnih i mučnih sjećanja na ovo ljeto kao od ludila. (...) Dok sam danas šetao pojavilo mi se nešto čemu sam se morao nasmijati: ona se ponaša prema meni kao prema kakvom dvadesetogodišnjem studentu – u potpunosti shvatljivo razmišljanje za dvadesetogodišnju djevojku – studentu koji se zaljubio u nju. Ipak, razboriti, poput mene, ljube samo duhove i jao! ako sam ljubio ljudsko biće – neka odmah crknem od takve ljubavi. Ljudsko je biće isuviše nedovršena stvar...

Rapallo, 25. prosinca, 1882.: Pismo Franzu Overbecku

Dragi prijatelju,

možda nisi dobio moje zadnje pismo? – Ovaj posljedni otpadak života najteži je za prožvakati, i postoji mogućnost da se njime ugušim. Patio sam od sramotnih i mučnih sjećanja na ovo ljeto kao od ludila (...) Naprežem svaku vlat svog sebe-prevladavanja – predugo sam živio samotno, iz-živio „vlastitu težinu”, pa sam sada, više no išta drugo, pregažen vlastitim osjećajima. Kada bih barem mogao spavati! Ali ni najjače doze mojih opijata ne pomažu mi više nego što to čine moji šest-do-osmosatni marševi.

Ne otkrijem li trik kojim alkemičari pretvaraju i ovu prljavštinu u zlato, sa mnom je gotovo. – Tako imam najbolju priliku da dokažem da za mene vrijedi: „Sva iskustva su korisna, svi dani sveti i sva ljudska bića uzvišena.” !!!! (iz „Povijest”, esej R. W. Emersona)

Sva su ljudska bića uzvišena. –

Moja sumnja uvelike napreduje: u svemu što čujem osjećam da me se prezire. – Primjerice, nedavno u pismu od Rhode. Mogao bih se zakleti da bi on, da nije našeg negdašnjeg prijateljstva, sada osudio mene i moje ciljeve na najoholiji način.

Jučer sam prekinuo i svoju korespondenciju s majkom: postalo je nepodnošljivo, i bilo bi bolje da sam odavno prekinuo s tim. Koliko su se samo daleko neprijateljske osude moje obitelji u međuvremenu proširile i uništile moj ugled – ipak, draže mi je i to znati, negoli patiti u dvojenju.

Moj odnos s Lou je u fazi posljednjih i najmučnijih boli: i danas mi se učinio takvim. Kasnije, ako ovog „kasnije” i bude, reći ću i o tome ponešto. Samilost, prijatelju moj, vrsta je pakla – što god Schopenhauerovi sljedbenici govorili.

Ne pitam te: „Što mi je činiti?” Par sam puta pomislio iznajmiti malu sobu u Baselu, posjetiti vas tu i tamo, pohađati predavanja. Par sam puta pomislio i suprotno: povesti svoju samoću i odricanje krajnjoj točki i –

Pa, neka tako i bude. Dragi prijatelju, ti i tvoja čestita i razborita žena – vi ste moje zadnje preostalo uporište. Čudno!

Ostajte u dobru!

Vaš F. N.

Preveo: Vedran Rutnik