Mario Kopić: Radionica duha

Damir Barbarić, Iz radionice duha
Matica hrvatska, Zagreb 2021.

Već nakon što je 1980. godine ugledala svjetlo javnosti njegova prva knjiga naslovljena Vježbe u filozofiji, bilo je jasno da je u naš filozofski krajolik stupio autor koji je od svojeg čitateljstva očekivao prije svega i iznad svega nešto na što dotada nismo navikli: naime, suputništvo u poznavanju, muci i naporu metodičkog propitivanja i pročitavanja klasičnih tekstova filozofije. Jer Damir je Barbarić sveudilj prakticirao jedan pristup tekstovima, jedan način njihova čitanja i primjenu jednog vida tumačenja. I zato cjelokupan njegov opus, od spomenutog prvijenca do najnovije knjige koja je pred nama, knjige pod naslovom Iz radionice duha, opstaje kao jedna jedinstvena knjiga, premda ne nosi jednu pozitivnu misao, jednu temeljnu konstitutivnu tezu, pa čak ni jednu jedinstvenu nosivu temu. Ništa od sadržaja njegovih knjiga ne može biti proglašeno onim »glavnim«, u njima nema nikakva napredujućeg izlaganja, no unatoč tome ili upravo zahvaljujući tome sva su njegova djela povezana i jedinstvena, prizivaju se, slijede i istodobno smisleno sabiru, u njima kao postojano ustrajava nešto tipično barbarićevsko, a to je, recimo samim njegovim riječima iz prvijenca, okretanje, obrtanje naokolo, to je vrtnja koja se svagda izvodi i provodi krajnje sistematično i metodično.

A taj je metodično proveden pristup zapravo samo stalno i neumorno nastojanje da se neke značajne teme i neki značajni mislioci povijesti filozofije protumače uz pomoć i preko starije i novije filozofske tradicije. Time se iz naizgled beznadno raznorodnih i raznovrsnih sadržaja kod Barbarića svagda otkrivaju neki tematski leit-motivi što se protežu kroz sveukupna njegova razmatranja. Prije svega su to jedno i drugo (odnosno mnoštvo), smrt i besmrtnost, mržnja i ljubav, ono što i ono jest itd. itd.

Upravo je zbog svega toga svaka Barbarićeva knjiga bila značajnim događajem u filozofskom životu, značajnim i kao pokušaj i kao postignuće, no ništa manje i kao navještaj onoga što još od njega možemo očekivati. Za moje pokoljenje njegova su djela svojom ozbiljnošću svagda bila poglavito djela opominjanja i otrežnjenja, budila su nas iz drijemeža školničke filozofije i shematizma tradicionalnog mišljenja, poticala i ohrabrivala da velike filozofe ne promatramo više olako kao monolitne i monokrone blokove odsječno odvojene od tradicije mišljenja. Barbarić nas je, drugim riječima, neprestance podsjećao da je istinsko filozofiranje odvajkada na neki način pokretano pokušajima opetovanog napregnutog iščitavanja i pročitavanja već čitanih tekstova. Čitanjem iz novog očišta ti stari i poznati tekstovi bivali su osvjetljeni ne samo na potpuniji i dublji, nego i na preinačen, dotad nepoznat način. I to je Barbarić svojim knjigama svagda postizao, postizao suvereno i poticajno, zaslužujući time naše iskreno priznanje.

Najnovija Barbarićeva knjiga Iz radionice duha donosi nekolike autorove važnije radove nastale posljednjih godina, ukupno njih dvadeset i pet, što tematski sežu u rasponu od pitanja obrazovanja i izobrazbe, preko sjaja ljepote i ljubavne žudnje kod Platona i budnog sanjanja kod Schopenhauera, do slušanja i mišljenja kod Aristotela. Mnogi od njih su čak kraćeg opsega, kao da se autor potajice držao mudrog savjeta Iva Andrića da na svaku riječ treba snažno stati nogama i upotrijebiti je tek ako taj pritisak izdrži, no svi su (is)pisani u znamenju autorove istančane filozofske duhovnosti. A upravo je duh zajednički okvir, zajednička atmosfera, nit-vodilja, ono što prožima, dakako kod svakog na svoj način, sve radove u ovoj knjizi. Barbarić kao kandidni baštinik najranijeg iskustva grčkog mišljenja duh misli, Nietzscheovim riječima rečeno, kao život koji zasijeca u život, kao jedino mjesto okreta ili obrata najteže i najoštrije boli u opuštenu, spokojnu lakoću egzistiranja u slobodi. Duh je istodobno najmračniji ponor i najjasniji vis kako bivstvovanja tako i čovjeka. Ne lebdi (biblijski) duh nad vodama, nego vode, čovjek i sama Zemlja lebde preobraženi u eteru duha.

No duh može biti pročišćenje i uzdignuće života u čisti eter slobode tek ako je dugotrajni, strpljivi i napregnuti „rad pojma“. Za Barbarića mišljenje nije računanje bez brojeva, neobavezno domišljanje, duhovita dosjetka, tašta učenost ili spretno oštroumlje. Odalečeno od svake unaprijed propisane metode, slijedi mišljenje svoj put (methodos) strogoće, respektira kanone logike, vlada njima, ali se njima ne da zauzdati ni ukočiti. Upravo nas mišljenju kao zbiljskom radu duha uči svekolika velika filozofija. Kao osobit i izuzetan oblik rada duha filozofija se ograđuje od svih drugih oblika: ona nije ni pozitivno znanje (u smislu znanstvenog znanja), nije ni slobodna igra mašte i nadahnuća (poput umjetnosti), nije proročka objava istine (na što pretendira svaka religija). Kako bi sačuvalo svoju narav, mišljenje i danas, drži naš autor, mora ponajprije biti radom i napregnutošću pojma i utoliko navlastitom - radionicom.

Od održanja mišljenja kao zbiljskog rada duha ovisi zato nosivost i istina svakog filozofskog poduhvata danas. To je, ukratko rečeno, žarovito pitanje, a ono, kao što je znano, u filozofiji ima prednost nad odgovorom, budući da neposredno i neprekidno obnavlja njezinu životnu snagu.

Barbarićeva knjiga Iz radionice duha je i nadasve vrijedno propedeutičko štivo. Tu je prije svega njezin jasan i retorički uglačan stil koji predstavlja osvježenje u poplavi specifičnih jezika i zatvorenih terminologija suvremene filozofije. Knjiga potom donosi mnoštvo navoda i izvora koji su prevedeni precizno i skrupulozno s originala, što u ovoj našoj sredini puno znači. Naposljetku, djelo sadrži više tekstova koji su jedini radovi na našem jeziku o pojedinim temama.