Martin Heidegger: Gradnja obitavanje mišljenje

Pokušat ćemo misliti o obitavanju (Wohnen) i gradnji (Bauen). Mišljenje o gradnji nipošto ne umišlja da je našlo zamisao gradnje ili čak da gradnji postavlja pravila. Ovaj misaoni pokušaj uopće ne predstavlja gradnju iz graditeljstva i tehnike, nego ide za tim da gradnju vrati u područje u koje spada sve što jestPitamo: 1. Što je obitavanje? 2. U kojoj mjeri gradnja spada u obitavanje?


1.

Do obitavanja (Wohnen), tako se čini, prispijevamo tek preko gradnje (Bauen). Gradnja ima za cilj obitavanje. Ipak, sve građevine nisu istodobno obitavališta (Wohnungen). Most i hangar, stadion i elektrana su građevine, no nisu nikakva obitavališta; željeznička stanica i autoput, ustava i tržnica su građevine, no nikakva obitavališta. Ipak, spomenute građevine stoje u području našeg obitavanja koje seže dalje od ovih građevina, no svejedno nije ograničeno na stanovanje (Wohnung). Vozač kamiona je na autoputu kod kuće (zu Hause), ali on ipak ondje nema svoje prenoćište (Unterkunft); radnica je u predionici kod kuće, ali ondje ipak ne obitava; glavni inženjer je u elektrani kod kuće, ali on ondje ne obitava. Spomenute građevine okućuju (behausen) čovjeka. On ih naseljava (bewohnt), a ipak u njima ne obitava (wohnt), ako obitavanje znači samo to da imamo neko prenoćište. Pri današnjoj oskudici stanova (Wohnungsnot) već ovo djeluje zapravo umirujuće i razvedrujuće; stambene zgrade odista pružaju utočište (Unterkunft); stanovi mogu danas biti dobro raspoređeni (gegliedert), laki za gospodarenje, pristupačni cijenom; otvoreni uzduhu, svjetlu i suncu, no ipak: da li stanovi u sebi već jamče da će se zbivati (geschiecht) obitavanje? Sve građevine, koje uopće nisu nikakvi stanovi, ostaju sa svoje strane određene obitavanjem ukoliko služe obitavanju ljudi. Tako bi obitavanje u svakom slučaju bilo cilj koji predstoji (vorsteht) svakoj gradnji. Obitavanje i gradnja stoje jedno spram drugog u odnosu cilja i sredstva. Ali sve dok mislimo (meinen) samo to, uzimamo obitavanje i gradnju kao dvije razdvojene djelatnosti (Tätigkeit) i pritom predstavljamo nešto ispravno. Unatoč tome,  shemom cilj-sredstvo zastiremo (verstellen) bitne odnose.


Gradnja, naime, nije samo sredstvo i put do obitavanja, gradnja je u sebi samoj već obitavanje. Tko nam ovo kazuje? Tko nam uopće daje neku mjeru kojom ćemo bit obitavanja i gradnje premjeriti? Riječ koja nam govori (Zuspruch) o biti neke svari dolazi nam iz govora (Sprache), pretpostavimo li da poštujemo njegovu (govora) vlastitu bit (eigene Wesen achten). U međuvremenu tutnji zemljinom kuglom jedno neobuzdano, no ujedno spretno besjeđenje, pisanje i odašiljanje iskazanog. Čovjek se ponaša kao da je on tvorac (Bildner) i gospodar (Meister) govora, dok je zapravo govor taj koji ostaje gospodarom čovjeka. Od strane čovjeka isforsirani odnosi gospodarenja možda su prije svega ono što bit govora nagoni u ono neudomaćeno (ins Unheimische). Dobro je da držimo do brižljivosti govora, ali nam to ne pomaže sve dok nam govor služi samo kao sredstvo izražavanja. Među svim pozivima (Zusprüchen) kojima mi, ljudi, sa svoje strane, možemo pomoći da prispiju do govorenja (Sprechen), govor (Sprache) je najviši i posvuda prvi poziv.


Što zapravo znači gradnja? Starovisokonjemačka riječ za graditi bauen, buan znači obitavati wohnen, obitavati. To će reći: ostajati (bleiben), boraviti (aufhalten). Pravo smo značenje drevne riječi bauen, naime wohnen, obitavati, zagubili. Jedan zaostali trag još je sačuvan u riječi Nachbar, susjed. Susjed je Nachgebur, Nachgebauer, što je zapravo onaj koji obitava u blizini (in der Nähe wohnt). Drevne riječi buri, büren, beueren, beuron – sve označuju obitavanje, mjesto obitavanja, obitavalište (Wohnstätte). Stara riječ buan sada nam zapravo ne kazuje samo da je bauen autentično wohnen, nego nam daje najprije jedna mig kako moramo misliti s njezine strane imenovano obitavanje. Kada je posrijedi obitavanje, obično predstavljamo neko zadržavanje (Verhalten) što ga čovjek izvršava kao i mnoge druge načine zadržavanja (Verhaltungsweisen). Ovdje radimo, a ondje obitavamo. Mi ne obitavamo puko, tako da bi to bila maltene nedjelatnost, nego smo u nekoj službi, obavljamo poslove, putujemo i stanujemo na putu naizmjenično, čas ovdje, čas ondje. Graditi izvorno znači obitavati. Gdje riječ bauen (graditi) slovi još izvorno, ona ponajprije kaže: koliko daleko seže bit obitavanja. Bauen, buan, bhu, beo je njemačka riječ „jesam“ („bin“) u promjenama: ja jesam, ti jesi, sve do forme imperativa: budi! Što onda znači ja jesam? Stara riječ bauen, kojoj ono „jesam“ pripada, glasi: „ja jesam“, „ti jesi“ – to će reći: ja obitavam, ti obitavaš. Način (die Art) kako ti jesi i ja jesam, način po kojem mi ljudi na zemlji jesmo, jest das Buan, das Wohnen, obitavanje. Biti čovjekom znači: biti na zemlji kao smrtnik, odnosno obitavati. Stara riječ bauen kaže da čovjek jest ako obitava, dakle ovdje riječ bauen znači ujedno: gajiti i njegovati, naime obrađivati njivu (Acker bauen), gajiti vinovu lozu (Reber bauen). Takva gradnja ovdje čuva (hütet), naime rast, koji od sebe u svojim plodovima sazrijeva. Graditi u smislu gajiti i njegovati nije nikakva izrada (Herstellen). Brodogradnja i gradnja hrama naprotiv izrađuju na određen način sami svoje djelo. Gradnja je ovdje, za razliku od njegovanja, neko podizanje (Errichten). Oba načina gradnje – graditi kao njegovati, latinski colere, cultura i graditi kao podizati građevinu – aedificare – obuhvaćena su u autentičnoj gradnji, obitavanju. Gradnja kao obitavanje, to jest biti na zemlji, unaprijed ostaje nešto „uobičajeno“ („Gewohnte“) za svakidašnje iskustvo ljudi, kako to govor već kaže. Time ona zakoračuje iza različitih načina na koje se obitavanje ispunja, iza djelatnosti njegovanja i podizanja. Ove djelatnosti uzimaju potom ime bauen i s njim stvar gradnje za sebe same u posjed. Autentični smisao gradnje, naime obitavanja, pada u zaborav.


Ova prigoda (Ereignis) se najprije čini kao da je posrijedi samo neki proces unutar puke promjene značenja riječi. No u tome se uistinu krije nešto odlučujuće, naime: obitavanje se više ne iskušava kao bivstvovanje (Sein) čovjeka; obitavanje nije mišljeno ni kao temeljna crta ljudskog bivstvovanja.


Da govor u neku ruku opoziva autentično značenje riječi bauen, naime obitavanje (Wohnung), svjedoči izvornost ovog značenja: jer kod bitnih riječi govora pada lako u zaborav njihovo autentično/navlastito kazano (eigentlich Gesagtes) u korist onoga u prvom planu predmnijevanog (Gemeinten). Tajnu tog procesa (Vorgang) čovjek jedva da je još mislio. Govor uskraćuje čovjeku svoje  jednostavno i visoko govorenje. Ali time ne zanjemljuje (verstummt) njegov začetni nagovor   (anfänglicher Zuspruch), on samo šuti (schweigt). Čovjek dakako propušta osvrnuti se na tu šutnju.


Slušamo li pak ono što govor u riječi bauen kazuje, tada čujemo troje:


1.      Gradnja je zapravo obitavanje

2.      Obitavanje je način na koji jesu smrtnici na zemlji

3.      Gradnja kao obitavanje razvija se u gradnju koja njeguje, naime raslinje (Wachstum), i u gradnju koja podiže građevine.


Promislimo li to troje, tad ćemo razaznati mig i uočiti sljedeće: što je gradnja građevina u njezinoj biti, ne možemo dovoljno pitati, uopće stvari primjereno odlučiti, toliko dugo dok ne mislimo na to da svaka gradnja jest u sebi neko obitavanje. Mi ne obitavamo zato što smo gradili, nego gradimo i gradili smo zato što obitavamo, što znači da smo kao obitavatelji (die Wohnenden). Ali u čemu počiva bit obitavanja? Poslušajmo još jednom što nam govori govor: starosaksonsko wunon, gotsko wunian, znači isto kao i stara riječ bauen, ostajati (bleiben), boravljenje (das Sich-Aufhalten). No gotsko wunian nam jasnije kaže kako ovo ostajanje iskušavamo. Wunian znači: biti zadovoljan (zufrieden sein), umiriti se (zum Frieden gebracht), u njemu ostati. Riječ Friede (mir) znači das Freie (ono slobodno), das Frye, a fry (slobodan) znači: sačuvan od šteta i opasnosti, sačuvan pred/od…tj. zaklonjen/sačuvan (geschont). Slobodan zapravo znači biti sačuvan. Čuvanje ne počiva samo na tome da mi zaklonjeno ničemu ne izlažemo. Pravo čuvanje je nešto pozitivno i događa se onda kada mi nešto unaprijed u njegovoj biti ostavimo, kada nešto naročito u njegovu bit natrag sklonimo – ono odgovara riječi osloboditi (freien): ograditi (einfrieden). Obitavati, umiriti se, znači: ostati ograđen u slobodno (Frye), tj. u slobodno (Freie), što svako pojedino u njegovoj biti uščuva. Temeljna crta obitavanja jest ovo čuvanje (Schonen). Ono prožima obitavanje u svoj njegovoj oštrini. Ta nam se širina pokazuje čim pomislimo na to da bivstvovanje čovjeka (Menschsein) počiva u obitavanju, u smislu boravljenja (Aufenthalt) smrtnika na zemlji.


No „na zemlji“ znači već „ispod neba“. Pod oboje zajedno mišljeno je „ostajanje pred božanstvenicima“ i uključuje „zajedničko pripadanje ljudi“. Iz izvornog jedinstva  (aus einer ursprünglichen Einheit) pripadaju u jedno (gehören … in eins) četvoro: zemlja i nebo, božanstvenici i smrtnici.


Zemlja je ona koja služeći nosi, cvatući daje plodove, koja je raširena u stijenje i vode, izbija u raslinje i zvjerinje. Kažemo li zemlja, tada s njom već pomišljamo ostalo troje, čak i ako ne mislimo jednostrukost/jednostavnost (Einfalt) tih četvero.


Nebo je nadsvođujući sunčev hod, mjesečev tok što mijenja lik, lutajuće sjajenje zviježđa, doba godine i njihova mijena, svjetlo i suton dana, tama i jasnoća noći, gostoljublje i negostoljublje vremena, ptičje jato u letu i plavetna dubina etera. Kažemo li nebo, tada s njim već mislimo ostalo troje, čak i ako ne mislimo jednostrukost tih četvero.


Božanstvenici (die Göttlichen) su navješćujući vjesnici božanstva (Gottheit).  Iz svetog vladanja ovih pojavljuje se bog u svojoj nazočnosti (Gegenwart) ili se pak uskraćuje u svojem skrivanju. Imenujemo li božanstvenike, tada mislimo i na ostalo troje, čak i ako ne mislimo jednostrukost tih četvero.


Smrtnici su ljudi. Nazivaju se smrtnicima jer mogu umrijeti. Umrijeti znači uzmoći (vermögen) smrt kao smrt. Samo čovjek umire, i to neprestano, sve dok ostaje na zemlji, pod nebom, pred božanstvenicima. Imenujemo li smrtnike, tada mislimo i na ostalo troje, čak i ako ne mislimo jednostrukost tih četvero.


Ovo jedinstvo imenujemo četvorstvo (das Geviert). Smrtnici su u četvorstvu ako obitavaju. Temeljna crta obitavanja je čuvanje (Schonen). Smrtnici obitavaju tako da čuvaju (schonen) četvorstvo u njegovoj biti. Primjereno tome je obitavajuće čuvanje četverostruko.


Smrtnici obitavaju ako spašavaju (retten) zemlju – riječ retten, spasiti, uzimamo u starom smislu što ga je još Lessing poznavao. Spašavanje nije samo otrgnutost od opasnosti, spasiti izvorno znači: nešto u njegovoj vlastitoj biti osloboditi (freilassen). Spasiti zemlju je nešto više nego iskoristiti ili čak namučiti. Spašavanje zemlje ne znači obrađivanje niti podređivanje, odakle je samo jedan korak do neobuzdana iskorištavanja.


Smrtnici obitavaju ako nebo prihvaćaju (empfangen) nebo kao nebo. Oni ostavljaju sunce i mjesec njihovoj kretnji, zviježđe njegovoj putanji, doba godine njihovu blagoslovu i nepravdi, oni ne čine noć danom, a dan hajkaškim nemirom.


Smrtnici stanuju ako očekuju (erwarten) božanstvenike kao božanstvenike. Nadajući se, oni božanstvenike sučeljavaju (entgegen… halten) s onim nenadanim (das Unverhoffte). Oni čekaju znake njihova došašća (Ankunft) i ne prepoznaju znake njihova manjka. Oni ne mare za njihove bogove i ne obavljaju službu kumirima. U nesvetom oni još čekaju uskraćeni spas.


Smrtnici obitavaju ako svoju vlastitu bit, naime da uzmažu smrt kao smrt, i provode je upotrebu te mogućnosti, tako da je smrt dobra (guter Tod). Privoditi (geleiten) smrtnike u bit smrti nipošto ne znači postaviti smrt za cilj kao praznu ništinu; to također ne znači pomračiti obitavanje nekim slijepim piljenjem u kraj.


U spašavanju (Retten) zemlje, u prihvaćanju (Empfangen) neba, u iščekivanju (Erwarten) božanstvenika, u provođenju (Geleiten) smrtnoga prigađa se (ereignet sich) obitavanje kao četverostruko čuvanje četvorstva. Čuvati znači: štititi (hüten) četvorstvo u njegovoj biti. Što je uzeto u zaštitu (Hut) mora biti skriveno (geborgen werden). Gdje pohraniti (verwahrt) obitavanje, kada ono čuva četvorstvo, njegovu bit? Kako smrtnici ispunjavaju obitavanje kao čuvanje? Smrtnici ovo nikako ne mogu ako je obitavanje samo boravljenje (Aufenthalt) na zemlji, ispod neba, pred božanstvenicima, sa smrtnicima. Obitavanje je štoviše već neko boravljenje pri stvarima (Dingen). Obitavanje kao čuvanje pohranjuje četvorstvo u onom pri čemu smrtnici borave: u stvarima.


Boravljenje pri stvarima nije prikačeno spomenutoj četverostrukosti čuvanja kao nešto peto, nego naprotiv: boravljenje pri stvarima je jedin(stven)i (einzige) način kako se četverostruko boravljenje u četvorstvu svagda jedinstveno ispunjava. Obitavanje čuva četvorstvo ako unosi njegovu bit u svari. Same stvari spašavaju četvorstvo samo onda kada su one same opuštene (gelassen) kao stvari u svojoj biti. Kako se to zbiva (geschiecht)? Tako da smrtnici brižljivo njeguju (hegen und pflegen) rastuće stvari, a da one koje ne rastu, osobito podižu (eigens errichten). Njegovanje i podizanje jest gradnja u užem smislu. Obitavanje je, ako pohranjuje četvorstvo u stvari, kao ovo pohranjivanje – gradnja. Time smo na putu da postavimo drugo pitanje:


2.


U kojoj mjeri gradnja spada u obitavanje?


Odgovor na ovo pitanje pojašnjuje nam što je zapravo gradnja mišljena iz biti obitavanja. Ograničujemo se na gradnju u smislu podizanja stvari i pitamo: što je izgrađena stvar (ein gebautes Ding)? Primjer našeg razmišljanja (Nachdenken) neka bude most.


Most se izvija „lako i snažno“ iznad rijeke. Ne spaja već prisutne (vorhandene) obale. Tek u prijelazu mosta susreće se obala kao obala. Most ih pušta ležati jednu naspram druge. Druga strana je mostom postavljena naspram prve. Obale se također ne protežu kao ravnodušne granice duž tvrde zemlje obala rijeke. Most s obalama svagda donosi oba rastojanja pozadinskog obalnog krajolika prema rijeci. Most donosi rijeku, obalu i zemlju u međusobno susjedstvo. Mosta sabire (versammelt) zemlju kao krajolik oko rijeke. Tako je on provodi (geleitet) cvjetnom livadom (Auen). Potpornji mosta nose, počivajući u koritu rijeke, zamah luka, koji vodi rijeke ostavlja njezin put. Moći vodu mirno i bodro prepuštati, moći bujicu za oluje ili otapanja snijega zatvoriti u trgajućem zibanju ispod gotičkog luka – to znači da je most spreman za vrijeme neba i njegovu ćudljivu bit. Također, ondje gdje most natkriva rijeku (Strom), on ipak usmjeruje njezino strujanje (Strömen) nebu, jer je za trenutak uzima u okrilje kapije luka i iz toga opetovano oslobađa.


Most ostavlja rijeci njezin put (Bahn), jamčeći istodobno smrtnicima njihov put (Weg), da bi od zemlje do zemlje išli i putovali. Mostovi provode (geleiten) na različite načine. Gradski most vodi od utvrde do crkvenog trga, riječni most nosi automobile i kolsku zapregu od središnjeg pokrajinskog grada do okolnih sela. Neznatni potočni prijelaz starog kamenog mosta pruža žetvenim vozilima njihov put od poljane do sela i nosi drvena kola od poljske staze (Feldweg) do zemaljskog puta. Mostovi na autoputu su upregnuti u linijsku mrežu proračunljivog, najbržeg prometa na velike udaljenosti. Svagda i svaki put drukčije most provodi, tamo i ovamo, oklijevajuće i nagle ljudske putove, kako bi oni stigli na drugu obalu i, najposlije, kao smrtnici, prispjeli na drugu stranu. Most nadvija čas visoko, čas nisko rijeku i sutjesku: zadržavaju li ili zaboravljaju smrtnici to nadvijajuće mosta, da – oni su svagda već na putu posljednjem mostu – ustvari streme prekoračiti svoju običnost i nesretnost da bi sebe doveli pred sveto (Heile) božanskog. Most sabire kao nadilazeći prijelaz (überschwingende Übergang) pred božanstvencima (vor die Göttlichen). A njegovo prisustvo (Anwesen) se može promišljati (bedacht) i vidno mu se može biti zahvalan (bedankt), kao u figuri sveca mosta, a može ostati i zastrto ili čak odbačeno.


Most sabire kod sebe na svoj način zemlju i nebo, božanstvenike i smrtnike.


Sabiranje (Versammlung) znači, po jednoj staroj riječi našeg jezika „stvar“ („thing“). Most jest – i to kao označeno (gekennzeichnete) sabiranje četvorstva – neku stvar, ein Ding. Misli se, dakako, da je most najprije i zapravo neki puki most. Naknadno i prigodno mogao bi još štošta izražavati. Kao takav izražaj on postaje naknadno simbolom, na primjer za sve ono što je prije izrečeno. Svejedno, most nikada nije,  ako je pravi most, najprije puki most i potom neki simbol. Most je isto tako malo samo neki simbol u smislu da izražava nešto što, strogo uzevši, njemu ne pripada. Uzmemo li most strogo, on se nikada ne pokazuje kao izražaj. Most je stvar (Ding), samo to. Samo? Kao stvar on sabire četvorstvo.


Naše je mišljenje, dakako, od davnina naviknuto da bit stvari postavi odveć oskudno (zu dürftig). Ovo je tokom zapadnjačkog mišljenja imalo za posljedicu predstavljanje stvari kao nekog nepoznatog X, koji se može karakterizirati zamjetnim (wahrnehmbaren) svojstvima. Odatle gledano, pokazuje nam se dakako sve što već pripada sabirućoj biti ove stvari kao naknadno tumačenjem upisani (nachträglich hineingedeutete) dodatak. Naprotiv, most nikada ne bi bio puki most ako ne bi bio stvar.


Most je dakako stvar osobite vrste; jer on sabire četvorstvo na takav način da mu dopusti neko stanište (eine Stätte verstattet). Ali jedino nešto što i samo jest neko mjesto (Ort) može uprostoriti (einräumen) neko stanište. Mjesto (Ort) nije već prisutno pred nekim mostom. Ono doduše pruža, predstojeći mostu, mnogo položaja (Stellen) duž rijeke koji se nečim mogu popuniti. Jedno se od njih uzvisuje kao neko mjesto (Ort) i to mostom. Tako na primjer most ne pridolazi da bi stajao na nekom mjestu (Ort), nego mjesto od samog mosta tek nastaje (entstehen). Most je stvar, on sabire četvorstvo, ali ga sabire na taj način da mu ustupa stanište. Iz tog se staništa određuju trgovi i putevi (Plätze und Wege) kojima se prostor uprostoruje.


Stvari, koje su na ovakav način mjesta (Orte), svagda tek dopuštaju prostor. Ono što ova riječ „prostor“ („Raum“) imenuje kaže njezino staro značenje. Raum, rum znači oslobođeni prostor (Platz) za naseobinu i tabor.


Prostor je nešto uprostoreno (etwas Eingeräumtes), oslobođeno, naime u neku granicu – grčki peras. Granica  nije ono pri čemu nešto prestaje (aufhört), nego, kako su Grci spoznali, granica je ono odakle nešto započinje (beginnt) svoju bit. Zato je pojam (der Begriff), horismos, što znači granica. Prostor je bitno ono uprostoreno, ono prepušteno (Eingelassene) u svoju granicu. Uprostoreno je svagda dopušteno (gestattet) i tako sklopljeno (gefügt), to jest sabrano preko nekog mjesta (Ort), to jest preko stvari takve vrste kao što je most. Prema tome prostori (Räume) dobivaju svoju bit iz mjesta (Orten), a ne iz „prostora“.


Stvari, koje kao mjesta dopuštaju (verstatten) neko sjedište (Stätte), imenujemo sada – pretječući tok rasprave – građevinama (Bauten). One se tako zovu jer su proizvedene (hervorgebracht) podižućom gradnjom (errichtende Bauen). Koje vrste mora biti to proizvođenje, naime gradnja, iskušavamo tek kada smo promislili bit svake stvari koje iz sebe za svoje pravljenje (Herstellung) zahtijevaju gradnju kao proizvođenje. Ove stvari su mjesta koja dopuštaju neko sjedište četvorstvu, koje sjedište svagda uprostoruje neki prostor. U biti (Wesen) ovih stvari kao mjestâ leži odnos mjesta (Ort) i prostora (Raum), a također i odnos mjesta spram čovjeka koji se na njemu zaustavlja. Stoga ćemo sada pokušati objasniti bit ovih stvari, koje se imenuju gradnjom, tako da ukratko promislimo sljedeće:


Prvo: u kojem su odnosu mjesto (Ort) i prostor (Raum)? I drugo: kakav je odnos čovjeka i prostora?


Most je neko mjesto (Ort). Kao takva stvar on dopušta (verstattet) neki prostor u koji su pripušteni (eingelassen) zemlja i nebo, božanstvenici i smrtnici. Od strane mosta dopušteno prostor sadrži mnoštvo lokacija (Plätze) na različitoj blizini i daljini od mosta. Ove lokacije puštaju da se postave kao puke pozicije (Stelle) između kojih postoji izmjerljiv razmak; neki razmak – grčki: stadion – jest svagda uprostoren, i to pukim pozicijama. Na taj način uprostoreni položaj jest prostor (Raum) posebne vrste. On je kao razmak, kao stadion, ono što nam ta ista riječ stadion latinski kazuje: spatium, međuprostor. Tako mogu blizina i daljina između ljudi i stvari postati pukim daljinama, razmacima međuprostora. U prostoru, koji se predstavlja kao spatium, pojavljuje se sada most kao puko nešto (Etwas) na nekoj poziciji (Stellen), koji svagda može biti zauzet od strane bilo čega drugoga ili može biti nadomješten pukom markacijom. Nije dovoljno iz prostora kao međuprostora ostaviti da se izdignu puka isprezanja (Ausspannungen) po visini, širini i dubini. Tako ovo apstrahirano, latinski abstractum, predstavljamo kao čistu raznovrsnost triju dimenzija. Ono što ova raznovrsnost uprostoruje ne biva više određeno razmakom, nije više nikakav spatium, nego još samo extensio, protežnost (Ausdehnung). Prostor kao extensio se dade pak još jednom svesti, naime na analitičko-algebarske relacije. Ono što ove uprostoruju jest mogućnost čisto matematske konstrukcije različitosti, s proizvoljno mnogo dimenzija. Može li se ovo matematsko uprostorenje imenovati  „nekim određenim“ prostorom. No „neki određeni“ prostor u ovom smislu ne sadrži nikakve prostore (Räume) i površine (Plätze). U njemu ne nalazimo nikakva mjesta, to jest stvari od vrste kakva je most. Naprotiv, u prostorima (Räumen), koji su uprostorenim mjestima (Orte), svagda leži prostor (Raum) kao međuprostor, a u ovom opet prostor kao čista protežnost. Spatium i extensio svagda daju mogućnost da se stvari i ono što stvari uprostoruje izmjerimo po razmacima, dužinama i pravcima i te mjere proračunamo. No numeričke mjere i njihove dimenzije, samo zato što su na sve protegnuto opće primjenljive, nipošto nisu temelj za bit prostora i mjesta, koji bi uz pomoć matematičkog bili izmjerljivi (durchmeβbar). Ovdje ne možemo razmatrati u kojem je smislu, međutim, moderna fizika bila prisiljena preko same stvari predstaviti prostorni medij kozmičkog prostora kao jedinstveno polje koje je određeno tijelom kao dinamičkim središtem.


Prostori, koje svakodnevno prolazimo, uprostoreni su od strane mjestâ (Orte), kojih se bit temelji u stvarima takve vrste kao što su građevine. Obratimo li pažnju na ove odnose između mjesta (Ort) i prostora (Räumen), između prostorâ i prostora, tada stječemo uporište za promišljanje odnosa čovjeka i prostora (Raum).


Besjedimo li o čovjeku i prostoru, tada je posrijedi to kako čovjek stoji na jednoj, a prostor na drugoj strani. Ipak, prostor nije nikakva nasuprotnost (Gegenüber) čovjeku. On nije ni izvanjski predmet ni nutarnji doživljaj. Nema ljudi i pokraj njih izvanjskog prostora (Raum), jer kada kažem: „neki čovjek“ i tim riječima mislim na onoga koji jest na ljudski način, što znači da obitava, tada ja već imenom „neki čovjek“ imenujem boravljenje u četvorstvu, pri stvarima. Također, i kada se odnosimo spram stvari, koje nisu u dohvatljivoj blizini, boravimo pri stvarima samim. Udaljene stvari ne predstavljamo – kako se to uči u školi – puko nutarnje, tako da se predstave same od sebe odmotavaju kao nadomjestak u  našoj nutrini i u glavi. Kada mi sada – svi mi – mislimo ovdje na stari most u Heidelbergu, onda upućivanje mišljenja (Hindenken) prema nekom mjestu nije puki doživljaj ovdje prisutnih osoba; štoviše, pripada biti našeg pomišljanja na spomenuti most da to pomišljanje u sebi izdržava daljinu ovom mjestu (die Ferne zu diesem Ort durchsteht). Mi odavde smo ondje kod mosta, a ne pri nekom sadržaju predstave u našoj svijesti. Mi čak odavde možemo biti bliže svakom mostu nego onaj komu se on svakodnevno nudi kao bezbrižan prijelaz preko rijeke. Prostori i s njima neki „određen“ prostor svagda su već uprostoreni u boravljenju smrtnika. Prostori se otvaraju time da su pripušteni u obitavanje ljudi. Smrtnici jesu, to znači: obitavajući izdržavaju prostore (wohnend durchstehen sie Räume) na temelju njihova boravljenja pri stvarima i mjestima. I samo dok smrtnici izdržavaju (durchstehen) prostore primjereno svojoj biti, mogu oni kroz njih prolaziti (durchgehen). Ipak pri idenju (Gehen) ne prestajemo nikad (geben wir jenes… nicht auf)  sa stajanjem (Stehen). Štoviše, mi uvijek idemo tako prostorima da ih pri tome već podnosimo (ausstehen) neprestanim boravljenjem pri bližim i daljim mjestima i stvarima. Kada idem prema izlazu dvorane već sam ondje i ne bih uopće mogao tamo ići kada ne bih tako bio da sam već ondje. Ja nisam nikada samo ovdje kao ovo začahureno tijelo, nego sam ondje, što znači već izdržavam (durchstehend) prostor i samo tako ga mogu prolaziti (durchgehen).


Čak i onda kada smrtnici „idu u sebe“ („in sich gehen“) ne napuštaju svoju međusobnu pripadnost (Zugehörigkeit) četvorstvu. Kada sebe – kako se kaže – osmišljavamo (besinnen) na samima sebi, pridolazimo u povratnom putu od stvari nama, pritom ne žrtvujući boravljenje pri stvarima. Štoviše, gubitak odnosa spram stvari, koji nastupa u depresivnim stanjima, gotovo da ne bi bio moguć kada bi ovo stanje ostalo ono što kao ljudsko stanje jest, naime boravljenje pri stvarima. Samo ako to boravljenje već određuje bivstvovanje čovjeka, mogu nas stvari pri kojima jesmo više ne osloviti (ansprechen), mogu nas se više ništa ne ticati.


Odnos čovjeka prema mjestima (Orten) i preko mjesta prema prostorima počiva u obitavanju. Odnos čovjeka i prostora nije ništa drugo nego bitno mišljeno obitavanje.


Kada mi pomišljamo, na traženi način, odnos između mjesta i prostora, kao i odnos čovjeka i prostora, svjetlo pada na bit stvari, koje su mjesta i koje zovemo građevine.


Most je stvar takve vrste. Mjesto (Ort) dopušta jednostrukost (Einfalt) zemlje i neba, božanstvenika i smrtnika u jedno sjedište (Stätte), uređujući (einrichtet) to sjedište u prostor. Mjesto (Ort) uprostoruje četvorstvo u dvostrukom smislu. Mjesto dopušta četvorstvo i mjesto uređuje četvorstvo. Oboje, naime, uprostorenje kao dopuštanje i uprostorenje kao uređenje, pripadaju skupa. Kao dvostruko uprostorenje, mjesto (Ort) je neka zaštita četvorstva ili kako ta ista riječ kaže: ein Huis (kuća), ein Haus (dom). Stvari koje su od vrste takvih mjesta okućuju (behausen) boravljenje čovjeka. Stvari ove vrste su okućenja (Behausungen), ali ne nužno i obitavališta (Wohnungen) u užem smislu.


Gradnja je proizvođenje (Hervorbringen) takvih stvari. Njezina bit počiva u tome da ona odgovara vrsti tih stvari. Te stvari su mjesta koja dopuštaju prostore. Stoga je gradnja, budući da je uređenje mjesta, začinjanje i sklapanje (Fügen) prostora. Budući gradnja proizvodi mjesta, sa slaganjem (Gefüge) njihovih prostora nužno dolazi prostor kao spatium i extensio u stvarne sklopove građevina. Sama gradnja nikada ne uobličuje „neki određeni“ prostor. Ni neposredno ni posredno. Ipak je gradnja, jer proizvodi stvari kao mjesta (Ort), bliža biti prostora i bitnom podrijetlu „nekog određenog“ prostora nego svekolika geometrija i matematika. Gradnja podiže mjesta (Ort) koja četvorstvu uprostoruju sjedišta (Stätte). Iz jednostrukosti, u kojem zemlja i nebo, božanstvenici i smrtnici jedni drugima pripadaju, prima gradnja upute (Weisung) za svoje podizanje mjesta (Ort). Iz četvorstva gradnja preuzima (übernimmt) mjeru za svako mjerenje (Durchmessen) i svako planiranje (Ausmessen) prostora koji su svagda uprostoreni zasnovanim  mjestima. Građevine zaštićuju četvorstvo. One su stvari koje na svoj način čuvaju četvorstvo. Čuvati četvorstvo – spašavati zemlju (die Erde zu retten), osjećati nebo (den Himmel zu empfangen), prihvaćati božanstvenike (die Göttlichen zu erwarten), provoditi smrtnike (die Sterblichen zu geleiten) – ovo četvorostruko čuvanje je jednostavna bit obitavanja. Tako onda prave građevine iskivaju (prägen) obitavanje u njegovu bit i okućuju (behausen) ovu bit.


Tako označena gradnja jest neko odlikovano dopuštanje obitavanja (Wohnenlassen). Ako odista to jest, tada je gradnja već odgovorila nagovoru (Zuspruch) četvorstva. U tom odgovaranju (Entsprechen) utemeljeno je svekoliko planiranje, koje sa svoje strane projektima otvara primjerena okružja za orise (für die Risse die gemaßen Bezirke öffnet).


Čim pokušavamo bit podižuće gradnje misliti iz dopuštanja obitavanja, iskušavamo jasnije na čemu počiva svako proizvođenje (Hervorbringen), što se obavlja kao gradnja. Uobičajeno je da proizvođenje uzimamo kao neku radinost (Tätigkeit), učinci koje za posljedak imaju neku zgotovljenu građevinu. Može se proizvođenje tako predstavljati: nešto je time zahvaćeno, ali ipak nije pogođena njegova bit, da je pronošenje (Herbringen) koje iznosi (vorbringt). Gradnja, naime, pronosi (herbringt) četvorstvo u neku stvar – most – i iznosi (vorbringt) stvar kao neko mjesto (Ort) u ono već prisutno (Anwesende) koje je tek sada preko ovog mjesta uprostoreno.


Proizvođenje se grčki naziva tikto. Korijenu tec ove drevne riječi pripada riječ techne, tehnika. Ovo za Grke ne znači ni umjetnost/umijeće ni ručni rad, nego: (do)pustiti da se pojavi nešto među prisutnim stvarima (in das Anwesende) kao ovo ili ono, tako ili drukčije. Grci misle techne, pro-izvođenje (Hervorbringen) polazeći od dopuštanja pojavljivanja (Erscheinenlassen).  Ovo techne, koje se ima tako misliti, od davnina se krije u tektonskom elementu (im Tektonischen) arhitekture. Ono se iznova skriva, opet i odlučnije, u tehničnosti tehnike pogonskih strojeva. No bit se građevinskog proizvođenja ne dade dovoljno misliti ni iz umijeća gradnje ni iz inženjerskog posla u gradnji, a ni iz spajanja obaju. Građevinsko proizvođenje ne bi bilo također ni onda primjereno određeno ako bismo ga htjeli misliti u smislu izvornog grčkog techne: samo kao dopuštanje pojavljivanja koje nešto proizvedeno kao prisutno (Anwesendes) dostavlja (anbringt) u već prisutno.


Bit gradnje je dopuštanje obitavanja (Wohnenlassen). Izvršavanje biti (Wesensvollzug) gradnje znači podizanje mjesta usklađivanjem (Fügen) njihovih prostora. Samo kada smo kadri obitavati, možemo graditi. Pomislimo učas na jedan dom u Schwarzwaldu, koji je još prije dva stoljeća izgradilo seljačko obitavanje. Ovdje je ustrajnost mogućnosti (Inständigkeit des Vermögens) jednostruko (einfältig) pripustila (einzulassen) zemlju i nebo, božanstvenike i smrtnike u stvari, podigla kuću. Postavila je (gestellt) konak (Hof) prema jugu na padinu gore, zaštićenu od vjetra, usred pašnjaka i u blizini izvora. Dala mu je široko izbočit krov od šindra, koji svojim prikladnim nagibom nosi teret snijega i nisko se spuštajući čuva sebe od oluje u dugim zimskim noćima. Nije zaboravila ni kutak s nabožnim slikama i svetim predmetima (Hergottswinkel) iza zajedničkog stola, kao i uprostoriti posvećene površine za kolijevku i drvo umrlih (Totenbaum) – tako se ondje zove mrtvački sanduk – da time naznači različitim pokoljenjima kovanje (Gepräge) njihova puta kroz vrijeme pod jednim krovom. Neki je zanat (Handwerk) podigao taj dom, a taj zanat i sam izvire iz obitavanja koristeći se njegovim alatima (Geräte) i skelama (Gerüste) kao stvari.


Samo kada smo kadri obitavati, možemo graditi. Upućivanje na švarcvaldski dom nipošto ne znači da se možemo i trebamo vratiti gradnji ovakvih domova, nego on predočuje na jednom bivšem (gewesenen) obitavanju kako je ono znalo (moglo) graditi (zu bauen vermochte).


No obitavanje je temeljna crta bivstvovanja, primjereno kojem smrtnici jesu. Možda nešto jasnije izlazi na svjetlo, preko ovog pokušaja promišljanja (nachzudenken) obitavanja i gradnja, da gradnja pripada obitavanju i kako gradnja od njega pridobiva vlastitu bit. Već bi dostatno bilo kada bi obitavanje i gradnja prispjeli u dostojanstvo upitnosti (Fragwürdig) i tako ostali među stvarima dostojnim mišljenja (denkwürdig).


Da pak samo mišljenje pripada obitavanju u istom smislu kao i gradnja, samo na jedan drugi način, može posvjedočiti ovdje iskušani misaoni put.


Gradnja i mišljenje su svagda, svatko na svoj način, prijeko potrebni (unumgänglich) obitavanju. Oboje su pak nedostupni (unzulänglich) obitavanju, dok odvojeni tjeraju svoje, umjesto da jedno drugo slušaju. To su kadri kada oboje – gradnja kao i mišljenje – pripadaju obitavanju, ostaju u svojim granicama i znaju da jedno kao i drugo dolaze iz radionice dugog iskustva i neprestana vježbanja.


Pokušali smo misliti bit obitavanja. Idući korak na tom putu bio bi pitanje: kako stoji s obitavanjem u našem problematičnom vremenu (unserer bedenklichen Zeit)? Posvuda se govori, ne bez razloga, o oskudici stanova (Wohnungsnot), i ne samo govori, nego i pristupa poslu. Oskudica se nastoji otkloniti stvaranjem stanova, potporom stambenoj gradnji, planiranjem svekolikog graditeljstva. No ma kako da manjak stanova bio tvrd i gorak, preprečujući i prijeteći – navlastita nevolja obitavanja ne počiva tek u manjku stanova. Navlastita nevolja obitavanja starija je od svjetskih ratova i razaranja, starija od povećanja broja stanovnika (Bevölkerungszahl) na Zemlji i položaja industrijskog radnika. Navlastita nevolja obitavanja počiva u tome da smrtnici bit obitavanja tek imaju iznova potražiti, da oni tek moraju naučiti obitavati. Što onda (činiti) kada se neudomaćenost (Heimatlosigkeit) čovjeka sastoji u tome da čovjek navlastitu nevolju (Not) obitavanja još ne pomišlja kao nevolju? Čim čovjek pomišlja (bedenkt) neudomaćenost, ona više nije nikakva bijeda. Ona je, pravilno pomišljena (bedacht) i dobro uščuvana (behalten), jedinstveni poziv (Zuspruch), koji poziva (ruft) smrtnike na obitavanje.


Kako bi pak drukčije smrtnici mogli odgovoriti ovom pozivu nego tako da sa svoje strane pokušaju od sebe samih dovesti obitavanje do punine njegove biti? Oni to ispunjaju gradeći iz obitavanja i misleći za obitavanje.


S njemačkog preveo Mario Kopić

[Martin Heidegger, Bauen Wohnen Denken, u: isti, Vorträge und Aufsätze, Gesamtausgabe, sv. 7, Frankfurt/M. 2000.]


Esej ''Gradnja Obitavanje Mišljenje'' nastao je kao zapis predavanja što ga je Martin Heidegger imao u  Darmstadtu na konferenciji Čovjek i prostor (Mensch und Raum) 5. avgusta 1951. godine. Diskusiju je nakon predavanja moderirao Otto Bartning, a slušatelji i diskutanti su bili većinom arhitekti, poput Paula Bonatza i Richarda Rimerschmidta. Među njima je bio i budući arhitekt Berlinske filharmonije i Njemačke nacionalne knjižnice Hans Scharoun, ali i sociolozi poput Alfreda Webera, filozofi poput Hansa-Georga Gadamera i José Ortege y Gasseta.


Posrijedi je jedan od filozofski najrelevantnijih zapisa o arhitekturi i, ponajprije zbog svoje kompleksnosti, značajno je utjecao na cijela pokoljenja arhitekata, od Christiana Norberg-Schulza i Franka Llyoyda Wrighta, preko Kennetha Fremptona i Louis Kahna, do Reima Pietiläe i Paola Portoghesija. Arhitekt Aalvar Aalto držao je čak ovaj esej, s Heideggerovom posvetom, na svom radnom stolu. (Mario Kopić)