Pisanje i čitanje
Karl KRAUS: PISANJE I ČITANJE
Postoje dvije vrste pisaca: oni koji to jesu i oni koji to nisu. Kod prvih sadržaj i forma idu skupa kao duša i tijelo. Kod onih drugih pristaju sadržaj i forma jedno uz drugo kao tijelo i odjeća.
***
Pisana riječ neka bude prirodno
neophodno utjelovljenje misli, a ne
društveno sposobna ovojnica mišljenja.
***
Tko daje mišljenja ne smije dopustiti
da ga ulove u protuslovljima. Tko ima
misli, taj misli i između protuslovlja
***
Gledišta se razmnožavaju dijeljenjem, a misli klijanjem.
***
Nekoj se ideji služi mnogo bolje ako
nije saćinjena tako da može krenuti ravno u mase. Krene li samo uz zapreku
jedne osobnosti, proći će bolje nego što
bi prošla da se popularizira. Njenu nosivost mnogo više dokazuje to što može
proizvesti umjetninu, negoli da dosegne
neposredno djelovanje u najkićenijoj
ovojnici nekog tendencioznog djela.
Ideja služi djelu, ili pak djelo služi njoj.
Prelije li se u umjetnost, raspline se u
svemiru i na zemlji se isprva ne opaža.
U drugom slućaju ona prodre iz djela i
završi u mozgovima sadašnjosti. Ideja
bi, međutim, morala o sebi moći reći da
rijetko izlazi među ljude.
***
Pravi su agitatori za neku stvar oni
kojima je važnija forma. Umjetnost priječi neposredno djelovanje za volju višeg djelovanja. Zbog toga njeni proizvodi ne idu na tržištu. Dobru prođu oni
ne bi imali čak ni onda kad bi kolporteri
izvikivali: “Senzacionalna otkrića iz njemačkog jezičnog blaga!”
***
Misao je čedo ljubavi. Mišljenje je
priznato u građanskom društvu.
***
Ono što lako uđe u uho, lako i iziđe
iz njega. Ono što teško uđe u uho, teško i iziđe. To za pisanje vrijedi još mnogo više negoli za bavljenje glazbom.
***
Tko ništa ne oprašta jeziku, ništa ne
oprašta ni stvari.
***
O problemima spolnog života neka
se ne govori na ulici. Valja ih doživjeti
i oblikovati, ali o tome ne treba razgovarati. Zbog zaštite istine možemo
biti licemjerni.
***
Zašto se misli da glazbenik nije kadar
skladati simfoniju protiv lošeg stanja? Već odavno ne stvaram programnu glazbu.
***
Da se netko posluži jezikom kako bi
rekao da je neki ministar beskoristan,
još uvijek ga ne čini piscem.
Građa koju oblikuje glazbenik zove
se ton, a slikar govori u bojama. Zbog
toga se nijedan štovanja vrijedan laik
koji govori samo riječima ne smatra
ponukanim na sud o glazbi i slikarstvu. Pisac oblikuje materijal koji je
dostupan svakom: riječ. Zbog toga sebi svaki čitatelj dopušta sud o umjetnosti riječi. Analfabeti tona i boje
skromni su. Ljudi koji umiju čitati ne
smatraju se analfabetima.
***
Jezik je materijal književnog umjetnika; no on ne pripada samo njemu,
dok boja isključivo pripada slikaru.
Stoga bi ljudima govorenje trebalo biti
zabranjeno. Znakovni jezik savršeno
dostaje za misli što ih jedni drugima
imaju priopćiti. Je li dozvoljeno da
neprestano premazujemo odjeću uljanim bojama?
***
Je li spisateljstvo išta više od sposobnosti da se publici riječima prenese
neko mišljenje? Tada bi slikarstvo bilo
umijeće da se mišljenje kaže u bojama.
Novinari slikarstva zovu se ličioci. Ja,
međutim, vjerujem da je pisac onaj koji publici kazuje umjetničko djelo.
Najvećom čašću što mi je ikad bila iskazana smatram ono kad mi je jedan čitatelj zbunjeno priznao da moje
stvari može razumjeti tek pri drugom čitanju. Oklijevao je da mi to kaže, nije baš htio van s mojim jezikom. To je
bio znalac, a da to nije ni znao. Pohvala moga stila ostavlja me ravnodušnim,
ali će me prigovori što se iznose protiv
njega uskoro učiniti osornim. Doista
sam se dugo bojao toga da bi se već prilikom prvog čitanja moglo osjetiti
zadovoljstvo mojim tekstovima. Kako
to? Pa zar bi rečenica trebala služiti tome da publika njome ispere usta? Feljtonisti koji pišu njemačkim jezikom
imaju silnu prednost pred spisateljima
koji pišu iz njemačkog jezika. Ti spisatelji dobivaju na prvi pogled, ali razočaravaju pri drugom. To je kao kad se
iznenada nađemo iza kulisa i vidimo
da je sve od kartona. Kod ovih drugih
prvo čitanje djeluje kao da je scenu
prekrio veo. Pa tko bi tu onda aplaudirao? Oni žagore i prije nego što scena
postane vidljiva. Tako se ponaša većina, jer nemaju vremena. Samo za djela
jezika nemaju vremena. Pred slikama
još nekako i prihvate da ne treba biti
prikazano samo jedno zbivanje što ga
obuhvati prvi pogled; onda iznude sebi i drugi pogled, kako bi osjetili nešto
od umjetnosti boja. A umijeće građenja rečenice? Kaže li im se da nešto
takvo postoji, oni tada misle na slijeđenje jezičnih zakona.
***
U jezikoslovlju autor ne mora biti
nepogrešiv. I primjena nečista materijala može dobro poslužiti umjetničkoj
svrsi. Ne izbjegavam lokalizme, kada
služe nekoj satiričnoj namjeri. Vic koji
razrađuje zadane predodžbe i predmnijeva uobičajenu terminologiju
stavlja jezičnu uporabivost ispred jezične ispravnosti, pa mu tako nema ničega udaljenijeg od nadobudnosti puristièčkih težnja. Radi se o jezičnom
umijeću. Da nešto takvo postoji, osjeti
njih pet na tisuću. Ostali vide mišljenje iza kojega je možda neki vic što ga
lagodno možemo zataknuti u zapučak.
O tajni organskog rasta oni nemaju
pojma. Oni vrednuju samo materijal.
Najplošniju predodžbu može se dovesti do najdubljeg djelovanja, ali će ona promatranjem takvih čitatelja opet
postati plošna. Trivijalnost kao sastavnica satiričkog oblikovanja: u ruci im
ostaje pošalica.
***
Verbalni vic, kao samom sebi svrha
vrijedan prezira, može biti najplemenitije sredstvo umjetničke namjere, služeći abrevijaciji šaljiva nazora. On može
biti društveno-kritički epigram.
***
Kod vica je jezična trivijalnost često
sadržaj umjetnièkog izraza. Pisac koji
se služi njome sposoban je za pravu
svečanost. Patos je sam po sebi podjednako bezvrijedan kao i trivijalnost
kao takva.
***
Forma je misao. Ona osrednju ozbiljnost čini dubljim vicem. To je kao
kad kažem da u dječju izbu u kojoj se
igraju divlji derani spada neraskolivo
majčino srce.
***
Pisca čija je umjetnost riječ nemoguće je imitirati ili plagirati. Morali bismo
se pomučiti oko toga da prepišemo čitavo njegovo djelo. Mogu se uzeti riječi
koje postoje za sebe i utiskuju se u pamćenje prosjeka te stoga i nemaju najveću
vrijednost. Kako li otužno i isprazno
djeluju u novom okružju! Ne da ih se
prepoznati. Vic koji je nastao kao prirodno neophodan izričaj gnjeva ima
katkada nesreću da je smješten tako labavo da ga može otrgnuti svaki usputni
klipan. Cvijetak se ubere i brzo uvene.
Hoće li ga čitatelj zataknuti za šešir, ili
pak literat u svoje bescvatno stablo?
Morali bismo, doduše, na takve cvjetove biti posebno ljubomorni. Publika,
naime, zna samo za njih. Znano je nekima da sam dodirnuo nekoliko grdnih
stvari i od toga načinio nekoliko dobrih
viceva. Bolji se ne mogu citirati. Uspije
li autoru udaljene vremenske pojave,
predmetno i pozadinsko jednim potezom sažeti tako da misao postane skraćeni esej, a da jezični vic kao kompozicijska sastavnica posluži patetičnu čuvstvu, nema u tom slučaju nikakvih izgleda za populizam.
***
Moje radove treba dvaput čitati, kako bi im se moglo približiti. Nemam
ništa protiv toga da ih se i triput pročita. Draže mi je da ih se uopće ne pročita, nego da ih se čita samo jednom. Ne
mogu biti odgovoran za bljezgarije
glupana koji nema vremena.
***
Sve pisce valja dvaput čitati, dobre i
loše. Jedne ćemo prepoznati, a druge
raskrinkati.
***
On vlada njemačkim jezikom! To se
odnosi na komisa (komis – podrugljiv
Krausov naziv za čovjeka ograničena
vojničkog mentaliteta, prev.). Umjetnik je sluga riječi.
***
Ima pisaca koji već na dvadeset stranica mogu izraziti ono za što su meni
katkada potrebna čak dva retka.
***
Idejna suma literarnog članka neka
bude rezultat množenja, a ne zbrajanja. Razvojni put pisca: u početku je
nenaviknut, pa stoga ide kao po loju.
Zatim biva sve teže i teže, a kad se izvježba, nikako da s ponekom rečenicom iziđe na čistac.
***
Knjiga nas može prevariti u tome
nudi li nam ona autorov svjetonazor,
ili je to samo nazor što ga autor zastupa. Jedna rečenica tek propituje da li
ga autor ima.
***
Aforizam se ne može izravno diktirati u pisaći stroj. To bi predugo trajalo.
***
Prilikom korekture svojih tekstova za
izdanje u obliku knjige vidio sam da
sam u samo jednoj jedinoj rečenici izrazio konflikt između prirodnih zapovijedi
i seksualne etike: “Tako odrastaju djeca
ovog vremena: ne znaju što moraju, a
znaju toliko toga što ne smiju.” Slagar
koji je anticipirao stajalište inteligentna čitatelja preinačio je rečenicu kako slijedi: “Tako odrastaju djeca ovog vremena:
ne znaju što moraju znati, a znaju toliko
toga što ne smiju.” Posve razumljivo
mišljenje od kojega nijednog čitatelja neće zaboljeti glava; ono dotiče problem
seksualnog prosvjećivanja. Ovo je pak
mnogo dopadljivije od drugog gledišta
koje k tome ima nedostatak da ga se može uništiti tiskarskom pogreškom.
***
Aforizam ne treba biti istinit, ali
treba natkriliti istinu. On jednom rečenicom mora izići iz njena okvira.
***
Novinarom se zove onaj koji ono
što je čitatelj ionako mislio izgovori u
obliku u kojemu to tamo neki komis
ipak ne bi bio u stanju.
***
Je li dozvoljeno oprati noge u vrutku njemačkog jezika? Okrepljujući bi napitak trebao biti zabranjen.
***
To što feljton održavaju životno
sposobnim najveći je kompliment što
ga se može izreći današnjim literatima.
Kako, međutim, zvuèi kad im kažemo
da bi i život trebali oblikovati tako da
bude životno sposoban?
***
Feljtonisti i frizeri podjednako se bave glavama!
***
Pisati feljton znači uvijati pramenove
na ćeli.
***
Najopasniji su oni literati što ih dobro pamćenje lišava svake odgovornosti.
Oni su posve nemoćni glede toga da im
nešto naiđe u letu. Tada mi je draži pošten plagijator.
***
Pas najprije njuši, pa onda i sâm digne nogu. Takvu nedostatku originalnosti zapravo se ništa ne može prigovoriti.
Neutješno je da literat najprije čita, pa
tek onda piše.
***
Jedan piše jer vidi, a drugi jer čuje.
***
U književnosti postoje dvije različite sliènosti: kad utvrdimo da jedan autor u drugom ima srodnika, ili pak kad
otkrijemo da on u njemu ima samo
poznanika.
***
Sebi za pouku pisac bi trebao više živjeti negoli čitati. Tada mogu nastajati knjige što ih publika čita za pouku
i zabavu.
***
Ne poznajem teže lektire od one lake. Mašta nailazi na predmetnosti i
prebrzo se umara u nemogućnosti da
dalje radi samostalno. Preletim retke u
kojima se opisuje vrtni zid, a duh boravi
negdje na oceanu. Kako bi bajna bila
dragovoljna plovidba, kad se baš u nezgodno vrijeme brod bez kormila iznovice ne bi razbio o vrtni zid! Teška lektira
donosi opasnosti koje se mogu previdjeti. Ona napreže snagu, dok je ona druga oslobađa i prepušta samoj sebi. Teška
lektira može biti opasnost za slabu snagu. Lakoj je lektiri jaka snaga opasnost.
Onu drugu valja dosegnuti duhom, a
ova nije dorasla duhu.
Odabrao, priredio i preveo Sead Muhamedagić
Prvobitno objavljeno u zagrebačkom Zarezu, broj 68, novembar 2001.
