Mario Kopić: Čitajući Guénona

Opstanku je u njegovu bivstvovanju stalo do samog bivstvovanja. I zato je nastojanje čovjeka da izmigolji iz tog i takvog stanja (restauracijom i rehabilitacijom „primordijalne tradicije“) zapravo nastojanje da pobjegne od sebe sama, od svoje egzistencijalno-ontološke situacije, umjesto da u njoj, u njezinom razumijevajućem uzimanju na sebe, živi svoju autentičnost. Umjesto da se autentično, što znači otvoreno (ne-skriveno), živi vrijeme samog opstanka, želi se ono sačuvati, konzervirati, suzbiti njegova disolucija uspostavom nekakvog mjerodavnog, uzornog, nad-vremenskog Panteona imenovanog Tradicija.

Među konceptima kojima se trsimo osmisliti svoj često nedokučiv svijet i obuhvatiti ga u stabilne strukture koje nam se čine bliže istini od promjenljive, prolazne naravi cjeline svega oko nas, vjerojatno teško možemo pronaći pojam koji je toliko zamagljen i podvrgnut zloupotrebi poput pojma tradicija. Jedni ga obožavaju, drugi proklinju, ima takvih koji za nj ili od njega žive, javljaju se mnogi glasovi prezira spram svega što on obuhvaća, dok poneki radije u sebi potiho mrmljaju i najradije bi da sve što taj pojam sa sobom nosi zavazda prekrije koprena zaborava. Bilo kako bilo, izvjesno je tek da je brojnost kako branitelja tako i protivnika tradicije nerazmjerna s onima koji tradiciju odista misle. A misliti tradiciju znači misaono pristupiti samom pitanju i otkloniti nerazumijevanja, zbrke, opsjene i obmane, zablude i prevare što su se nagomilale i poput arhivske prašine zatrpale pravu bit problema tradicije.

Iz maloprije rečenog već se nekako može nazrijeti da se smisao tradicije pokazuje tek u odnosu spram onoga što je samoj tradiciji na prvi pogled dijametralno oprečno, naime, u odnosu spram modernosti, odnosno spram modernog čovjeka koji na tradiciju gleda iz svoje moderne pozicije.

Biti moderan u temelju znači stremiti za novim. To neprestano stremljenje za novim zamašnjak je „projekta moderne“ (Jürgen Habermas). No istodobno označuje i protustavljanje starom, onome što je tradicionalno. Unatoč toj navodnoj opoziciji, koja se pokazuje već u samom zametku moderne, „sljubljenost“ između tradicije i modernosti, premda samo u svojem izopačenom obliku, moguća je tek na pretpostavkama modernosti. Premda modernost svagda iznovice naglašava novo kao najvišu vrijednost, moderna sama po sebi nije više mlada, već dugo pokazuje svoja znamenja zrelosti i staračke bore svojeg duha i tijela. Moderna koja se rađa kao prekid s tradicijom postala je tako i sama vlastitom tradicijom, postala je „tradicijom prekida s tradicijom“ (Heinrich Lützeler).

Zajednički imenitelj svih aspekata modernosti jest njezina neprestana, sebeobnavljajuća kriza. Tradicija modernog svijeta jest tradicija krize. Ukoliko je zasnovana na razlici spram tradicije, modernost se nužno suočava s razlučenjem (krisis). I zato je misaono suočavanje sa smislom modernosti suočenje s njezinim imanentnim kriznim karakterom.

Nasljednici prosvijećenih, par excellence modernih ideala već su od sama početka upozoravali na opasnosti koje su inherentne modernosti. Već povijest klasičnog njemačkog idealizma nudi pritom brojne primjere. Dovoljno je samo prisjetiti se Hegelova umjesna upozorenja iz Fenomenologije duha da je prosvjećenost malo prosvijećena o samoj sebi. I konzervativna kretanja, koja su se pojavila u katoličkoj romantici odnosno u engleskoj i francuskoj kritici revolucionarnog duha (Burke, de Maistre, Chateaubriand…), rječito govore o oprečnoj, u svojem temelju anti-modernoj upravljenosti. No svi ti različiti glasovi što se sporadično dižu protiv modernosti u podjednakoj mjeri svjedoče o jednome, o opasnosti krize – krize modernosti.

Jedan od onih koji je takorekuć na vlastitoj koži osjetio zadnje trzaje moderne shvaćene kao tradicija krize bio je francuski filozofski pisac i teoretičar religije René Guénon. Upliv njegova učenja, koje dotiče brojna područja (mitovi, simboli, morfologija i kritika društva, inicijacija, religijske i pseudoreligijske pojave, ezoterizam itd.), možda ponajviše duguje upravo njegovoj beskompromisnoj dijagnostici modernog vremena. No tko je bio René Guénon?

Kao jedini sin arhitekta Jean-Baptista, Réne Guénon rođen je 1886. godine u gradu Blois, uz obale rijeke Loire, u središnjoj Francuskoj. Od rana djetinjstva bio je slaba zdravlja. Isprva ga je odgajala majčina sestra, potom je s odličnim uspjehom pohađao redovničku školu. Godine 1904. dobio je stipendiju za najnadarenije i upisao studij matematike u Parizu, koji je, najvjerojatnije zbog zdravstvenih problema, nakon dvije godine prekinuo. Vjerojatno u tome razdoblju dolazi do njegova zanimanja za ezoterizam i stupanja u dodir s najrazličitijim „neospiritualističkim“ i okultnim društvima. Osnovao je čak i vlastitu tajnu organizaciju – Red Obnovljenog Hrama (L'Ordre du Temple Rénové). No godine 1908. Guénon stubokom prekida s tim i takvim ambijentima i okreće se orijentalnim doktrinarnim učenjima, napose ortodoksnom brahmanskom smjeru vedanta-advaita ili kevaladvaita u formulaciji srednjovjekovnog majstora Śankare. Istodobno postaje i „svećenikom“ Gnostičke Univerzalne Crkve (Église Gnostique Universelle), koja se protezala od Francuske, preko Italije, sve do Poljske, što je vjerojatan razlog da je Guénon, pored brojnih drugih jezika, znao i poljski. Godine 1909. započinje izdavati reviju La Gnose, gdje objavljuje prve nacrte svojih kasnijih knjiga i u kojoj je sudjelovalo više raznovrsnih autora (poput francuskog oficira u sjevernom Vijetnamu Georgesa-Alberta de Pouvourvillea i švedskog slikara Johna Gustafa Ageliija, koji je pod imenom Abdul Hadi prešao na islam). Godine 1912. Guénon se ženi učiteljicom i glazbenicom Berthe Loury, prema katoličkom obredu, ali već iste godine, posredovanjem Abdula Hadija prelazi na islam i preuzima ime Šejk Abdel Wahed Yahia (službenik Jednoga). Zbog slaba zdravlja oprošten je služenja vojske. Završava studij filozofije znanosti radom o Leibnizu i infinitezimalnom računu. Od 1915. do 1919. suplent je u zavodu Saint-German-en-Laye. Prve knjige objavljuje 1921. godine (Opći uvod u studij hinduističkih doktrina i Teozofizam: Povijest jedne pseudo-religije). Naskoro mu umire supruga i dvije godine nakon toga, na želju jednog pariškog izdavača, koji je kanio objaviti nešto ezoteričnih djela, napose sufijskih, odlazi u Kairo. Premda do objavljivanja tih djela neće doći, Guénon ostaje u Kairu, preuzima lokalne običaje i šerijat, ženi se kćerkom šeika Mohameda Ibrahima i dobiva četvoro djece. Godine 1948. uzeo je egipatsko državljanstvo. U tom periodu objavljuje brojna znana i prevođena djela (Simbolizam križa, Orijentalna metafizika, Carstvo kvantiteta i znamenja vremena, Velika trijada, Temeljni simboli sakralne znanosti…). Sredinom decembra 1950. godine problemi s nogama sile ga na mirovanje u krevetu: pretpostavlja se da se otrovao. Nakon kratkoročna poboljšanja, stanje se pogoršava i 7. januara 1951. godine, zbog snažnih grčeva nije kadar više jesti i navečer, već u kritičnom stanju, započinje vikati En- nafas khalas – duša odlazi, umirući s posljednjom riječi na usnama: Alah, Alah.

Nije slučajnost da je u opsežnom opusu što ga je namro njegovo najprepoznatljivije djelo objavljeno 1921. godine i naslovljeno upravo Kriza modernog svijeta. U njemu svoj intelektualni put započinje općim uvidom u mračno doba. Oslanjajući se na cikličku ontologiju vedante, Guénon polazi od aksioma da se moderni svijet nahodi u posljednjem stadiju kali yuge, mračnom dobu (u etimološkoj vezi s tamnom božicom Kali i vremenom – kala – kojemu su ljudi prepušteni), dobu krajnje odalečenosti od drevnih predanja u kojem je vječna Mudrost, sophia perennis, prepuštena mraku zaborava.

Znano je da je odredba kršćanskog „srednjeg vijeka“ kao „mračnog doba“ jedno od krucijalnih, no od sama početka nedostatno osviještenih razmeđa u samorazumijevanju moderne. Guénon to etablirano i u više aspekata sporno određenje radikalno preokreće i neočekivano prenosi na razdoblje modernosti i njezina prosvjetiteljskog projekta. Nije slučajnost da je jedan od ključnih Guénonovih teorijskih sugovornika bio i francuski kršćanski filozof Jacques Maritain, koji je u njemu vidio mislioca koji bi mogao izvesti misaoni prevrat u razumijevanju zapadnjačke civilizacije i umjesto mraka srednjega vijeka argumentirano upozoriti na mrak koji je od sama početka svojstven upravo modernom svijetu.

Prema Guénonu, modernom svijetu više no ikojem pripada epiteton „mračni“. Kriza modernog svijeta i mračno doba jesu odrednice koje se semantički prekrivaju. Razdoblje kali yuga Guénon uzima kao rukovodno načelo koje mu omogućuje dijagnosticirati naše vrijeme kao „carstvo kvantiteta“ (règne de la quantité), kako označuje vrijeme tehnološke otuđenosti i hipertrofije ljudske volje. Tek prepoznavanje i priznanje da je modernost ono što nam ne dopušta vidjeti dalje od svojeg imanentno ljudskog područja (raz)uma i na njemu zasnovana progresa kao konačne svrhe kulture, predstavlja u duhovnoj povijesti Zapada prekretnicu na kojoj moderni čovjek uopće može započeti tražiti svoj spas.

Guénonovo učenje taj spas vidi u reafirmaciji i restituciji tradicije, baštine, odnosno predanja. Posljednjem razdoblju mračnog doba, u kojem se čini da su sve niti i sve poveznice s tradicijom prekinute, suprotstavlja ono što je izvorno i prvotno. Tradicija kao munja onog Vječnog sijeva u vrijeme i osvjetljuje povijest, premda sama ne prati njezine meandarske tokove. Takva predaja za nas je moguća samo kao ulazak prvotnog, svakoj stvari i pojavi nadređenog temelja, koji povijesnoj kontingenciji pridaje njezin smisao. Tradicija nije ništa drugo nego upliv meta-povijesnog na čovjeka i njegov svijet. U pojmovnom polju Guénonove religijske misli taj se prius imenuje primordijalnom tradicijom (tradition primordiale). Samo imenovanje objašnjava Guénon u knjižici Orijentalna metafizika: „Otkuda ovo imenovanje 'primordijalna tradicija'? Otuda što su sve tradicije, podrazumijevajući i tradicije Zapada (jer ni sama Biblija ne govori o drugoj stvari), suglasne u učenju da je to stanje ono koje je bilo normalno u samom početku ljudstva, dok je sadašnje stanje samo rezultat opadanja, učinka jedne vrste progresivne materijalizacije koja se proizvela tijekom stoljećâ, za vrijeme trajanja stanovitog ciklusa. Mi ne vjerujemo u 'evoluciju', u smislu koji moderni znanstvenici daju ovoj riječi; takozvane znanstvene hipoteze koje su oni zamislili nikako ne odgovaraju stvarnosti. Uostalom, nemoguće je ovdje učiniti nešto više osim obične aluzije na teoriju kozmičkih ciklusa, koja je naročito razvijena u hinduskim doktrinama; to bi značilo izići iz okvira našeg predmeta, jer kozmologija nije metafizika, premda stoji u tijesnoj vezi s njom; ona je samo njezina primjena na fizički poredak, i pravi prirodni zakoni samo su konsekvence – u jednom relativnom i neodređenom području – univerzalnih i nužnih principa“. Budući da je primordijalna tradicija ovdje uzdignuta na razinu metafizičkog fundamenta, piše se i velikim slovom: Tradicija.

Misao Renéa Guénona i njegovih duhovnih sljedbenika i nasljednika (poput Juliusa Evole, Leopolda Zieglera, Béle Hamvasa, Frithjofa Schuona ili Raymonda Abellia) obično povezujemo sa školom mišljenja zvanom tradicionalizam (vidi po svemu uzoran predgovor u opsežan zbornik predstavnika škole: Jan Ciglenečki, Miloslav Gudović, Sophia perennis, Ljubljana 2015). Već samo ima svjedoči o tome da je nosivi pojam tog misaonog pokreta upravo Tradicija, u kojoj pristaše te škole vide supstrat primordijalne, iznad-vremene i univerzalne Mudrosti što na transcendentnoj razini povezuje sve velike svjetske religije i duhovne pokrete, neovisno o njihovim međusobnim geografskim ili vremenskim udaljenostima. Pregnantnim riječima tradicionaliste Béle Hamvasa: „Postoji samo jedno znanje: Tradicija, jedan poredak: Tradicija, samo jedan zakon: Tradicija. Tradicija koja je jedna, za razliku od religija koje su mnoge“. Temeljno pitanje koje se pritom postavlja jest kako je moguće misliti zajedničko jezgro svih religija i duhovnih pokreta, ne poričući pritom bjelodanu mnogovrsnost i pojmovnu raznolikost pojedinačnih religija i duhovnih tradicija.

Odgovor na to pitanje tradicionalisti vide u razlikovanju dvaju aspekata što su svojstveni svim svjetskim religijama. Na jednoj strani egzoterički, izvanjski aspekt, koji obuhvaća konkretne obrede, pravila, zapovjedi i duhovne prakse, a na drugoj ezoterični, unutarnji aspekt, koji obuhvaća najviša metafizička načela. Egzoterični aspekt nužno je situiran u svojem zemljopisnom, povijesnom, kulturnom i socijalnom sklopu, zbog čega na toj razini među različitim religijama dolazi do brojnih, više ili manje vidljivih razlika, dočim ezoterični, kao transcendentno jedinstvo svih velikih religija, svojom zasnovanošću na vječnoj Mudrosti transcendira konkretnost samih religijskih učenja.

Pritom tradicionalistički autori neprestance naglašavaju da tu transcendentnu Mudrost nije mogući dosegnuti izvan konfesionalnih okvira već postojećih religijskih praksa i zaobilaženjem njihove egzoterične strane. Time bismo zapali u apstraktni univerzalizam kojemu bez konkretne i temporalne situiranosti manjka Sitz im Leben. Drugim riječima, do vječne Mudrosti, kojoj pripadaju sve velike svjetske religije i duhovne prakse, nije moguće prispjeti neovisno o konkretnim religijskim praksama, i zato je prijeko potrebna inicijacija u jednu od njih.

Ako pojam „ezoteričnog“ oslobodimo svih predrasuda što ih možda gajimo spram raznih okultnih udruženja, možemo pod okrilje Tradicije vratiti i pojam samopoznanja ili sebepoznanja, koji je s njim odvajkada bio u tijesnoj vezi. Guénon smatra da je profanaciji tog pojma, u kojem su sve svjetske tradicije vidjele vrhunac i istodobno smisao duhovnog puta, na Zapadu ponajviše doprinijela njegova navodna starateljica – filozofija. Kroz cijelu povijest europske filozofije, koja je u njegovim očima shvaćena kao više-manje linearno razviće prema „pozitivnoj“ znanosti, zapadnjački se čovjek sve više udaljavao od božanske Mudrosti, zajedničke svim tradicionalnim kulturama. U jednom od rijetkih osvrta na povijest europske filozofije, Guénon ističe: „Riječ filozofija izražava upravo činjenicu ljubavi prema Sophia, mudrosti, težnju (l'aspiration) prema njoj ili dispoziciju potrebnu za njezino pridobivanje. Ta riječ svagda znači pripremu za pridobivanje mudrosti i prije svega studij koji može pomoći filozofu (philosophos) ili bilo kome tko želi postati sophos, odnosno mudar. No kao što sredstvo ne može biti uzeti za cilj, analogno ni ljubav ne može biti samo znanje. I s obzirom na to da je mudrost po sebi (en soi) identična istinskoj nutarnjoj spoznaji, može se reći da filozofska spoznaja nije drugo do vanjska i površna (superficielle). Dakle, ona nema po sebi ni za sebe vlastitu vrijednost. Ona je samo prvi stupanj na putu prema višoj i istinskoj spoznaji, odnosno mudrosti“.

Filozofija je dakle, u Guénonovim očima, svagda inficirana onim profanim. Naspram te i takve svagda profane filozofije, Guénon postavlja inicijaciju u jednu od velikih duhovnih tradicija, što je regularni početak na čovjekovu putu samopoznanja. Guénonova sintagma „regularna inicijacija“ ne suprotstavlja se tako samo religiozno obojenoj sofistici, karakterističnoj za novodobne okultne pokrete, nego i metodološkim i epistemološkim regulama što ih je, pod pretpostavkom čovjeka kao nositelja samostalnog, od Tradicije neovisna duhovnog puta, postavljala filozofija.

Čuvena delfska gnoma „Poznaj sebe sama“ (gnothi seauton), kojim simbolički započinje cjelokupna zapadnjačka filozofija, prema Guénonu nije geslo individualizirane misli ili prosvijećene pedagogije, nego zapravo znači: spoznati ili realizirati sebe sama unutar Tradicije i iz nje. Samopoznanje ima svoje počelo u vječnoj Mudrosti, transcendentnom znanju koje se posreduje Predajom. Temeljna načela takve Mudrosti proučava jedino i samo metafizika, koja je u tradicionalističkoj školi mišljenja jednostavno definirana kao znanost Apsoluta.

Metafizika, shvaćena kao sakralna znanost (scientia sacra), nije tako nosiva filozofska disciplina, nego je čovjeku neprestano dokučiva preko opstojećih religijskih i duhovnih predaja, što ga svojom egzoterično-ezoteričnom strukturom uključuju u odnos spram Apsoluta i usmjeruju na njegovu putu samoostvarenja. U tom smislu samopoznanje znači iz-ručivanje sebe sama Tradiciji. Spoznanje sebe sama tako nije rezultat napora naših moći, nego se temelji na čistoj receptivnosti za Tradiciju, koja se odražava na dvjema razinama: individualnoj i kolektivnoj. Delfska gnoma „Poznaj sebe sama“ ne obraća se samo pojedinačnom čovjeku, nego i modernom društvu kao cjelini. Za razliku od modernog svijeta, u kojem je čovjek zbog kulta vlastite „individualnosti“ svejednako protustavljen kolektivu, tradicionalisti čovjeka shvaćaju kao neizostavni dio društvenog i kulturnog poretka, neodvojivo uključena u metafizički poredak stvari i kao takav utemeljen u Apsolutu.

Tradicionalistički mislioci eksplicitno naglašuju da put modernog individuuma, koji bi se u traženju samopoznanja želio vratiti svojem perenijalnom ishodištu, nužno vodi preko kritike kulturno-egzoteričnih odnosa u modernom svijetu u kojem je čovjek prekinuo pupčanu vrstu kojom je bio povezan s metafizičkim poretkom. Pod pojmom „moderan“ tradicionalisti nikada ne misle dakle samo suvremenost, nego taj izraz koriste za označavanje svega što je uslijed sekularizacije i tehničkog napretka izgubilo dodir s Tradicijom. Moderna je naprosto sinonim za zaborav transcendencije i vječnih, nepromjenljivih metafizičkih načela što su sveudilj čovjeku bila Središtem i nepokolebljivim uporištem. U Temeljnim simbolima sakralne znanosti Guénon naglašava: „Središte je istodobno princip i svrha (fin) svih stvari. Prema poznatom simbolizmu, ono je alfa i omega. Točnije, ono je princip, sredina i svrha…Sva bića, u svemu ovisna od Principa, moraju željeti, svjesno ili nesvjesno, vratiti se Središtu. Ova tendencija vraćanja Središtu ima, u svim tradicijama, svoju simboličnu predstavu“.

Preživjeti sekularnu krizu moderne, a ne ustrajavati na njezinim formacijama tako je prvi uvjet samopoznanja i autentične reafirmacije kulture u cjelini. U toj je perspektivi svako spoznanje – uključujući samopoznanje – „podareno“ i nastaje u formama i simbolima same Tradicije, bilo preko religije, umjetnosti ili nekih drugih oblika u pozadini kojih se skriva identično iskustvo jedne više, metafizičke stvarnosti.

Tradicionalizam je, ukratko rečeno, navlastiti oblik metafizike kulture, zasnovan na platonističkoj suprotnosti između nepromjenljivog i nedjeljivog bivstvovanja, koje se može spoznati „kontemplacijom“ i „intelektualnom intuicijom“ (za što je kadra samo elita), i promjenljive, mnoštvene materijalne stvarnosti, koja je dostupna nižim oblicima spoznaje, materijalnim interesima i pragmatičnom djelovanju. Za Guénona je tako zapadnjačka modernost stanje svijeta u kojem niži spoznajni interesi pretežu nad višim („čini se da za moderne ljude ne postoji ništa osim onoga što se može vidjeti i dodirnuti“), a akcija potiskuje kontemplaciju. Kontemplacija je ograničena na malobrojnu elitu, a nada za spas temelji se na mogućnosti da elite opet pridobiju društveno priznanje. U Krizi modernog svijeta, Guénon zaključuje: „Kad bi se, međutim, intelektualna elita učinkovito (effectivement) konstituirala, a njezina nadmoć bila priznata, to bi bilo dovoljno da se restaurira poredak, jer se duhovna moć nipošto ne zasniva na broju, koji podliježe zakonima materije“.

Ono što se na kraju u filozofskom, napose post-metafizičkom smislu može naznačiti o tradicionalističkoj misli, ne ulazeći pritom u dublju elaboraciju, jest da ona, objašnjavajući krizu (modernog) ljudstva poglavito kao krizu kulture, ne može dokučiti što je njezina bit, čak ni to što je zapravo u njoj samoj u krizi, a nekmoli da se iz takve dijagnoze može pružiti orijentacija za izlazak iz nje. Dubina krize ljudstva neće se stvari primjereno uvidjeti ukoliko se promatra kao „kriza kulture“, čak se takvim promatranjem ona zapravo samo produbljuje, pridobivajući značajke simptoma koji čak i pogoršava cjelokupno stanje. Upravo dubina te krize svjedoči da ljudstvo niti kao cjelina niti, uvjetno rečeno, neki njegov transcendentno-bezvremenski „zdravi“ (što će reći vremenom neoštećeni) dio ne može biti izbavljen. Zato valja odustati od tog i takvog promatranja i sukladno tomu dopustiti da ljudstvo što prije odumre kao „kultura“, odnosno izdahne kao „tradicija“, kako bi se ono što u njemu može biti izvorno i autentično i što je, posljedično, vrijedno spašavanja, moglo spasiti. Jer „spasonosno“ (Hölderlin) može izrasti samo ako se ne spašava ono što se ne samo ne da spasiti, nego što je čak bilo izvorištem nihilizma dosadašnje povijesti ljudstva. Nihilizam, naime, ide ruku pod ruku s metafizikom i prevladati se može samo prevladavanjem i pregorijevanjem metafizike. U ovom sklopu zaoštreno rečeno: nihilizam je upravo nihilizam Tradicije, anihilacija pod okriljem Tradicije.

Izlaz iz nihilizma modernosti dakle nije moguće postići podizanjem brane protiv stihije relativizma i tvrdoglavim nastojanjem na spašavanju onoga što je bitno odživjelo svoj vijek, onoga što je u povijesnom smislu mrtvo, što nema budućnosti – izuzme li se, dakako, povijest dugotrajne autodisolucije (odnosno, u Guénonovu jeziku, solidifikacije), što je naprosto „iživljavanje“ konsekvenci metafizike kao nihilizma – nego jedino i samo razumijevanjem onoga što je umrlo, dokučivanjem uzročnika njegove smrti i uspostavom pretpostavki da se na njegovu mjestu oslobodi nešto izvornije i životnije. Drugim riječima, i (modernistički) relativizam i ona (tradicionalistička) misao koja stihiji novoga i promjenljivog protustavlja neke navodno trajne, perenijalne vrijednosti, predstavljaju tek dvije strane jedne te iste stvari.

Strava (Angst) pred sadašnjim svijetom jest prije svega i iznad svega strava pred konačnim, smrtnim opstankom (tu-bivstvovanjem, Dasein). To je strava opstanka pred sobom samim, pred onim što mu kao opstanku predstoji. Opstanku je u njegovu bivstvovanju stalo do samog bivstvovanja. I zato je nastojanje čovjeka da izmigolji iz tog i takvog stanja (restauracijom i rehabilitacijom „primordijalne tradicije“) zapravo nastojanje da pobjegne od sebe sama, od svoje egzistencijalno-ontološke situacije, umjesto da u njoj, u njezinom razumijevajućem uzimanju na sebe, živi svoju autentičnost. Umjesto da se autentično, što znači otvoreno (ne-skriveno), živi vrijeme samog opstanka, želi se ono sačuvati, konzervirati, suzbiti njegova disolucija uspostavom nekakvog mjerodavnog, uzornog, nad-vremenskog Panteona imenovanog Tradicija. Vrijeme se može „čuvati“ jedino i samo autentičnim životom kao poklonom bivstvovanja, a ne nekakvom pohranom, obustavom ili uništenjem toga zbivanja, što je egzistencijalno-ontološki nemoguće, budući da „opstanak (das Dasein) svagda jest na način nekog mogućeg vremenitog bivstvovanja (Zeitlichsein)“ (Heidegger). Disolucija vremena treba da se sabere drukčije – pronalaženjem mogućnosti autentičnosti i orijentiranosti u samom opstanku, u njegovoj konstitutivnoj vremenitosti, a ne izvan njega, u „tradiciji“ koja niti je proistekla od njega niti ga se tiče. Ukratko rečeno, „ove svjetsko-povijesne dijagnoze i prognoze kulture nas ne pogađaju, one nas ne spopadaju. Naprotiv, odvezuju nas od sebe samih i predočuju nas same unutar jednog svjetsko-povijesnog položaja i uloge… Ta filozofija kulture ne zahvaća nas u današnjem položaju, već svakako vidi ono današnje, ali posve bez nas“ (Heidegger).