Fernando Pessoa: Filozofski tekstovi sv. I-II

António Mora
Uvod u studij metafizike 

Osnovna načela

1. Postoje samo dvije realnosti: Svijest i Materija.

2. Svijest je za nas nespoznatljiva; možemo pojmiti jedino da je ona svijest. Ali ne radi se samo o tome. Ona ne može biti spoznata, ne postoji spoznaja o njoj. Ono što se naziva spoznajom nešto je što se ima samo o vanjskom svijetu. Spoznati neku stvar znači naučiti u kakvim se aspektima javlja u našim osjetilima. Stoga ne može postojati spoznaja Svijesti jer, čak i kad bi spoznaja značila samu svijest, ne postoji svijest o svijesti, ma koliko se činilo da postoji. Svijest jest.

3. Vanjski svijet je stvaran onako kako nam je dan. Razlike koje postoje između moje vizije svijeta i vizije drugih razlika je u živčanim sustavima. Živčani sustavi su dijelovi te vanjske stvarnosti. (…) Znanost proučava ne fundamentalne zakone vanjskoga svijeta – ona je sama zakon svijeta – već pravila po kojima se fenomeni pojavljuju, i to ne da bismo ih znali, nego da bismo za svoju udobnost i profit koristili stečena „znanja“.

4. Cijela se filozofija zasniva najprije na pogrešci koja se uglavnom sastoji od pripisivanja Materiji svojstava koja proizlaze iz analize ili svjesnosti našega duha, a zatim na još većoj pogrešci, koja se sastoji od pripisivanja (našem) duhu, svijesti općenito, svojstava koja proizlaze iz termina koji su svaki jedna psiha, što zapravo znači da proizlaze iz termina koji su svaki jedno tijelo. Filozofija je antropomorfizam u svim sustavima. Prirodi pripisujemo svojstva koja mi imamo - imati cjelovitost, itd. Poput one spontane pjesničke navade da se osjećaji pridaju rijekama, kamenju, itd. koja potječe upravo od istog osnovnog antropomorfizma u našem duhu.

5. Što je evolucija složenija, složeniji je i jasniji naš smisao Stvarnosti. Ona je sve stvarnija, više materijalna. Ako „spiritualnost“ podrazumijeva dokidanje osjećanja stvari, onda nema ničeg produhovljenijeg od amebe, a i riba pagar ili oslić imat će duhovnu prednost nad čovjekom. Spiritualizam, idealizam, to su nazadna stanja ljudskoga ponašanja; nešto poput čežnje za prethistorijskim razdobljem ljudskoga mozga u kojem je Vanjskost bila manje složena. Spiritualistička ili idealistička tendencija predstavlja nesposobnost da se nosimo sa složenošću Prirode. Željeti pojednostaviti Prirodu znači željeti je osjećati poput ribe ili beskičmenjaka.

6. Htjeti u stvarima pronaći intimni smisao, bilo kakvo „objašnjenje“, znači zapravo željeti ih pojednostaviti, željeti ih postaviti na razinu na kojoj se svode na samo jedan smisao – što se događalo u proteklim razdobljima naših predaka koja su oskudijevala u smislu.

7. Funkcija inteligencije je služiti životu. Uporaba inteligencije pri filozofskom rasuđivanju ima dakle opravdan smisao samo u koristi. Željeti otkriti istinu može imati utilitarnu svrhu u religijskom smislu saznanja, primjerice, kako bismo se trebali ponašati da bismo došli u raj. Znanost mora služiti životu. Umjetnost ima svrhu odmoriti duh. Ona je san civilizacija. Filozofija ulazi u kategoriju umjetnosti. Filozofija je najprije bila „znanost“, cilj joj je bio otkrivanje istine s utilitarnom svrhom, a ta je da se možemo orijentirati u životu. Jer, ako se smatra da postoji budući život s kaznama i nagradama, zasigurno nije manje važno znati što bi trebalo činiti da se izbjegnu te kazne i zasluže nagrade. Danas bi filozofija trebala postati umjetnost – umjetnost izgradnje sustava Svijeta, bez druge svrhe doli razonode i razbibrige u objavljivanju lijepih sustava.

8. Svi filozofski sustavi trebali bi se proučavati kao umjetnička djela. Nijedna se umjetnost ne stvara s ciljem zabave, ali za to služi. Umjetnik ispunjava svoju ulogu vrlo ozbiljno (…)

9. Život nema nikakva smisla.

10. Ljepota ne postoji. To je samo način na koji se duh odmara. Kako se povećava njegova aktivnost, duh traži nove načine odmaranja. Umjetnost je najviši takav način.

11. Većina manifestacija našega duha, koje se obično nazivaju uzvišenima, zapravo su bolećiva vraćanja u prijašnja stanja ljudske svijesti. Već je dokazano da je san fakira povratak u san hibernacije izvjesnih životinja. Prevlast tijela, koju spomenuti „inicirani“ Indijci i drugi zagovaraju, nije drugo doli jedan način otklona od inhibicije. Primjer: normalno bi bilo svladavati tijelo drugim tijelom – kao u velikom znanstvenom stvaralaštvu Lingovog gimnastičkog sustava. 

12. Sve manifestacije ljudskoga duha prolaze kroz tri perioda – prvo, dok su još rudimentarne, one su način traganja za mirom i raznolikošću; zatim, u drugom su periodu još uvijek način traganja za mirom, ali više ne tragaju za njim zbog smiraja osjetila nego zbog smiraja osjećaja; u trećem se periodu još uvijek nastoji doći do mira, ali sada se radi o postupku smirivanja inteligencije. Ljudski se duh razvija od jednostavnoga prema složenome i treba napomenuti da je klasičan duh složen, a romantički jednostavan. Primjerice u umjetnosti: primitivan čovjek, koji živi samo od onoga što prima osjetilima, ili uglavnom osjetilima, nastoji se svojom rudimentarnom umjetnošću odmoriti od života zabavljajući osjetila živim bojama, snažnim zvukovima, uzbudljivim pokretima; čovjek koji je načinio jedan korak više, te je civiliziran, nastoji, definirajući svoje osjećaje, smiriti te osjećaje, zabaviti ih, a zabaviti ih, znači dati izraz njihovu sadržaju; čovjek koji je došao do granice svoga razvoja, ima već definirano stanje inteligencije, pa on nastoji smiriti svoju inteligenciju i više ne izražava osjećaje niti zadovoljava rudimentarne potrebe osjetila nego (…). U trećem periodu dosegnuta je puna apstrakcija, odnosno, potpuna moć intelektualnog odmjeravanja neke stvari (…)

Kod Grka se rodila prava znanost, znanstveni duh, viša razina uma. Prije toga bilo je, pri filozofiranju, dovoljno stvoriti sustav koji ne bi proturječio sam sebi; nakon toga postalo je potrebno stvoriti sustav koji ne bi proturječio činjenicama. Činjenice su nastale u Grčkoj.

Tek se u Grčkoj filozofija počela odvajati od religije te više nije nastojala zadovoljiti naše osjećaje, nego pojam o stvarima.

Álvaro de Campos
Što je metafizika?

Prema mišljenju Fernanda Pessoe, koje iznosi u eseju Athena, filozofija, odnosno metafizika, nije znanost nego umjetnost. Ne vjerujem da je tako. Čini mi se da Fernando Pessoa brka ono što je umjetnost s onime što znanost nije. Dakle, ono što znanost nije, nije nužno umjetnost, nego je to jednostavno ne-znanost. Fernando Pessoa misli da metafizika, zato što ne dolazi do zaključka, niti očito može doći, nije znanost. Zaboravlja da je ono što definira neku aktivnost njezin cilj; a cilj metafizike isti je kao i u znanosti – upoznati činjenice, a ne kao u umjetnosti – zamijeniti činjenice. Znanosti ispunjavaju taj cilj spoznavanja činjenica, neke ga ispunjavanju više, neke manje, jer su činjenice koje namjeravaju spoznati određene. Ali, prije nego ih se spozna, sve su činjenice neodređene, a cijela je znanost u odnosu na njih u stanju metafizike. Zato sam prizvao metafiziku, ne umjetnost, nego jednu virtualnu znanost, koja nastoji spoznati, ali još ne spoznaje. Hoće li zauvijek ostati virtualna ili ne; postoji li neki drugi „plan“ ili život u kojem će prestati biti virtualna – to ne znamo ni ja ni Fernando Pessoa, jer uistinu ne znamo ništa.

Fernando Pessoa shvaća da je sociologija isto tako virtualna znanost kao i metafizika. Do kakvog se zaključka, ma koliko bio oskudan, već došlo u sociologiji? U pozitivnom smislu, ni do jednoga. Jedan kongres sociologije, koji se bavio samo definiranjem te znanosti, nije ni u tome uspio. Moderna politika tako je složeno zbrkana jer nas moderan duh prisiljava (možda bez razloga) da tražimo znanost za sve, a kako ovdje nemamo znanost nego tek nastojanje da je imamo, svi relativnu sociologiju smatraju apsolutnom, odnosno ništavnom, dakle, onakvom kakvom ju je zamislio ili manje-više u osakaćenom obliku preuzeo od drugoga, a koji o tome također nije ništa znao. Fernando Pessoa uspoređuje rasprave skolastika pogotovo s onima socijalista, komunista i modernih anarhista. To je ista špekulacija iz ludnice, s time da su skolastici bili suptilni, disciplinirani u rasuđivanju i bezazleni, a ovi moderni „naprednjaci“ – kako se sami nazivaju, kao da postoji „napredak“ tamo gdje nema znanosti, glupi su, zbrkani i, s obzirom na pseudo-polukulturu našega doba, neugodni. Raspravljati koliko anđela može prikladno stati na vršak igle, možda je beskorisno, no zacijelo je zabavnije nego raspravljati o tome kakav će biti ili bi trebao biti humani (a zašto ne anti-humani?) i pravedni sustav (a zašto ne nepravedniji i manje ujednačen nego današnji?) u kojem će  živjeti budući ljudi (ali što znamo mi koji ne poznajemo nikakve sociološke zakone te stoga ne znamo koji su to prirodni zakoni, čak ni pod njihovim djelovanjem, a koji upravljaju nama, niti znamo kamo nas nose, kakvo će biti buduće čovječanstvo, što će željeti, jer možda za sebe neće htjeti ono što mi za njih želimo, ili pak hoće li uopće biti budućeg čovječanstva ili će se dogoditi kakva razorna kataklizma za zemlju, i za našu još nepotpunu sociologiju, kao i za humanizam Bizantinaca koji ne znaju čitati?)

Fernando Pessoa još razmatra činjenicu – koju uostalom navodi u nekoj drugoj poveznici – da znanost teži biti matematika usavršavajući se kako bi sve svela na „apstraktne“ i točne formule, pri čemu je osnovno geslo oslobođenje od „osobnih jednadžbi“, odnosno pogrešaka u promatranju i koordinaciji koje nastaju zbog pogrešivosti osjetila i razumijevanja promatrača. Dakle, „apstraktne formule“, to je upravo ono za čim traga metafizika. A matematika se na svojim „uzvišenim“ razinama dodiruje s metafizikom, ili barem s metafizičkim idejama. Sve to, naravno, ne znači da će metafizika postati nešto više od virtualne znanosti, ali niti da neće postati nešto više. To samo znači da ona zapravo nije umjetnost nego virtualna znanost.

Iznenadit će se zbog ovih razmatranja svi oni koji su pročitali moj Ultimatumu časopisu Futuristički Portugal iz 1917. U tom Ultimatumuiznio sam jedno svoje mišljenje o filozofiji koje se doima, osim onoga koje mu prethodi, posve jednakim mišljenju Fernanda Pessoe. Ali to uopće nije tako. Praktični zaključak možda je zapravo isti, ali je teoretski zaključak, što je praksa za teoriju, drukčiji.

Ukratko, moja teorija glasi: 1. da filozofiju treba zamijeniti filozofijama, odnosno, da treba mijenjati metafizike kao košulje, zamijeniti metafiziku potrage za istinom metafizikom potrage za osjećajem i zanimanjem; 2. da metafiziku treba zamijeniti znanošću.

Očito je da je ova teorija, koja u praksi ima gotovo sve rezultate kao i misao Fernanda Pessoe, različita od njegove. Ne odbacujem metafiziku, odbacujem sve virtualne znanosti, odnosno, sve znanosti koje  se još nisu primaknule, da tako kažem, „matematičkom“ stanju. Ali, kako ne bih potratio te virtualne znanosti koje, zato što postoje, predstavljaju ljudsku potrebu, činim od njih umjetnosti, odnosno, predlažem da se od njih učine umjetnosti – od metafizike, od raznih metafizika koje tragaju za koherentnim i zanimljivim sustavima u svijetu, ali ne pridajući im ikakvu namjeru istinitosti, upravo onako kako umjetnost opisuje i iznosi neki zanimljiv osjećaj, ne razmatrajući odgovara li on ili ne nekoj objektivnoj istini.

Zbog istog tog razloga djelomice zamjenjujem virtualne znanosti na subjektivnom polju kako ne bih napustio žudnju ili ljudsku ambiciju koja ih je stvorila te kao sve žudnje zahtijeva zadovoljenje, premda iluzorno, dakle, zamjenjujem virtualne znanosti stvarnim znanostima na objektivnom polju.

Razjasnimo još malo razliku između mene i Fernanda Pessoe. Za Pessou je metafizika u suštini umjetnost, a sociologija, o kojoj ne govori, bila bi očito znanost. Za mene su obje i jednako u suštini znanosti, iako to još nisu, niti će možda biti, ali zbog vanjskog a ne unutarnjeg razloga. Zato predlažem da se zamijene umjetnošću dok ne postanu doista znanosti, što bi mogle ostati zauvijek, te tako u praksi između moje teorije i teorije Fernanda Pessoe dolazi do one slučajnosti učinka što nije rijetka ne samo kod različitih teorija, nego i kod onih posve oprečnih.

Objasnit ću… Metafizika može biti znanstvena djelatnost, ali može biti i umjetnička djelatnost. Kao znanstvena djelatnost, ma koliko virtualna, nastoji spoznati, a kao umjetnička djelatnost nastoji osjetiti. Polje metafizike je apstraktno i apsolutno. Apstraktno i apsolutno mogu se osjetiti, a ne samo misliti, jednostavno zbog toga što se sve može osjetiti i osjeća se. Apstraktno se može smatrati ili osjećati kao ne-konkretno, ili kao izravno apstraktno, odnosno relativno ili apsolutno. Osjećaj apstraktnog kao ne-konkretnog, odnosno neodređenog, osnova je ili čak bit religijskog osjećaja, s time da taj osjećaj uključuje jednako religioznost Onostranog kao i laičku religioznost jednog budućeg čovječanstva jer, nakon što se oblikovala vizija definitivnog čovječanstva ili jednog definitivnog političkog ideala, odnosno apsolutnog, više se ne osjeća u konkretnom smislu zato što se osjeća u odnosu na konkretnu stvarnost, nego se osjeća u opreci vječnoga fluksa i refluksa što mu je osnova. Osjećaj apstraktnoga kao apstraktnoga, odnosno određenoga, osnova je ili čak bit metafizičkog osjećaja. Metafizički i religiozni osjećaji izravno su oprečni, što se jasno vidi u metafizičkoj neplodnosti (nedostatak velikih metafizičkih originalnosti) u dobu kao što je naše u kojem je utopijska socijalna špekulacija upečatljiv fenomen te ne bi bilo nikakve metafizike da nema nedostatka drugog dijela religioznog duha i one slobode mišljenja koja potiče svaku vrstu špekulacije, ili kao u Srednjem vijeku, dobu koje se gubilo u teološkoj prilagodbi grčkih metafizika i u čijoj je mračnoj noći tek ponekad metafizički zablistala kratkotrajna zvijezda heretizma.

Religiozni osjećaj u potpunosti je iracionalizirajući, ni teologija ni utopijska sociologija ne mogu postojati osim zbog zabune ili bolesti. Metafizički je osjećaj racionalizirajući, kao svaki osjećaj neke određene stvari za koju je dovoljno da je u potpunosti određena pa da postane racionalni ili znanstveni predmet. Ja jednostavno predlažem da se predmet metafizike dok još nije u potpunosti određen te stoga u stanju mišljenja o sebi, i dok metafizika još nije znanost, dakle da se metafizika onda barem osjeća te da bude umjetnost, budući da sve, dobro ili loše, istinito ili lažno, naposljetku ima, jer postoji, suštinsko pravo na postojanje.

Moja estetička i društvena teorija u Ultimatumu svodi se na ovo: na iracionalizaciju djelatnosti koje nisu (barem ne još) racionalizirane. Kako je metafizika virtualna znanost, a i sociologija, predlažem iracionalizaciju obiju, odnosno da metafizika postane umjetnost što bi je iracionaliziralo jer bi joj oduzelo vlastitu svrhovitost, a da sociologija postane samo politika što bi je iracionaliziralo jer bi postala praktična, dok je ona zapravo teoretska. Ne predlažem zamjenu metafizike religijom ni sociologiju socijalnim utopizmom, jer bi to značilo ne iracionalizirati nego subiracionalizirati te djelatnosti dajući im ne različitu svrhovitost nego jedan niži stupanj njihove vlastite svrhovitosti.

To je ukratko ono što sam zagovarao u Ultimatumu. A teorije, politika i estetika, u potpunosti originalne i nove koje predlažem u toj objavi,  zbog nekog logičkog razloga posve su iracionalne, baš kao i život.

Svaka teorija koja se zasniva na znanosti ima jedan velik nedostatak, pa ne može biti čisto metafizička, a to je da je znanost promjenjiva te se u jednom razdoblju više ne može smatrati istinom ono što se smatralo u prethodnom razdoblju, kao što se primjerice dogodilo s atomskom teorijom. Tko je na atomskoj teoriji zasnivao metafizički sustav, vidjet će danas kako on pada zajedno s padom te teorije, iako se to nije moglo pretpostaviti.

Problem odnosa tijela i duše smatram samo posebnom formom velikog problema materije i sile. To je metafizički problem. Svi problemi znanosti: problemi sociologije, antropologije, geologije, itd. in fine, problemi kozmologije, svi su oni dio metafizičkog problema.

Metafizički problem:

1. Ima li svijet početak u vremenu i svršetak u prostoru?

2. Je li postojanje sadašnjeg svijeta nužno ili slučajno?

Ima li prostor pruživost? Ima li boja boju? Protječe li vrijeme? Je li prostor protežan? Boja obojena? Vrijeme prolazno?

Slijedom toga, svijet nesumnjivo postoji, očito je da postoji. Ali, je li on takav (to) zapravo, ili je (to) takav idealno, fenomenološko rasuđivanje ne može odlučiti. Neka čitatelj najdublje probleme života – ne samo probleme života kao takvoga – razmatra kao metafiziku gdje sam ja krenuo od nepoznatog prema poznatom, ili u poznatom prema nepoznatom u samom sebi.

Put filozofije nije ići od poznatog prema nepoznatom, nego od nepoznatog u poznatom prema nepoznatom u samom sebi.

Sve metafizičke teorije svih vrsta, idealističke ili materijalističke, imaju jedno zajedničko: pripisivanje beskonačnosti i vječnosti Supstratu, Temeljnoj Istini koju one priznaju. Na taj način sav materijalizam čini beskonačnu materiju nestvorenom.

Stoga se time pokazuje  da se svi metafizički sustavi slažu u davanju Uzroku ili Početku ili Bitku, što je osnova njihovih sustava, karakteristiku beskonačnosti i vječnosti.

Ali zašto je to tako?

Dualizam je osnova znanosti; u metafizici, to je monizam. Ishodište znanosti je dualizam subjekt-objekt, jer on postoji. Ishodište metafizike je dualistički monizam subjekt-objekt, jer on ne može biti.

Središnji problem filozofije je filozofija koja je sama po sebi postavljena kao problem. Čemu služi filozofija?

Osnovna ideja Bitka ili Zbiljnosti ili Istine, to je ono što tražimo u filozofiji. Filozofija je potraga za Bitkom. Što je Bitak? Što je Zbiljnost? Kad bismo taj problem mogli razriješiti našim načinom rasuđivanja, to jest u odnosu subjekt-objekt (…)

Analitički i sintetički sud.

Kako su mogući sintetički sudovi „a priori“? Kako ih je moguće primijeniti na Bitak? Svi metafizički sustavi (koji se takvima nazivaju) oni su koji tvrde nešto o Bitku, ili da je nešto Bitak.

Bitak je ono kroz što se nešto pojmi i izvan čega se ne može ništa pojmiti. (Ako je nešto pojmljeno, to je unutar Bitka).

Bitak je ono u čemu se ništa ne može pojmiti osim Bitka. Odnosno, ako je vrijeme nešto stvarno, onda je identično Bitku. Ali ako je vrijeme Bitak, onda je Bitak vrijeme, što je pogrešno jer, pri neposrednom promatranju, Bitak je Bitak i ništa više.

Čisti Bitak ne može se pojmiti kao da nešto (primjerice, svijet) ovisi o njemu, jer bi onda ta stvar na neki način bila shvaćena kao da je s onu stranu Bitka, izvan Bitka. Ako je ono što se smatra ovisnim jedna stvarnost, onda je Bitak. Ako jedna stvarnost druge vrste…

Ako je iluzija, pojavnost…

Bitak je ono u čemu se ne može pojmiti ništa osim Bitka.

Jer, ako nešto (recimo, Dobro) može biti pojmljeno, to bi značilo da je čisti Bitak nesavršen, ili drugim riječima, da nije čisti Bitak, jer nije sam sebi dovoljan.

Čisti Bitak ne može se pojmiti kao nešto što postoji u vremenu, jer ono što postoji u vremenu nije danas isto što i jučer, niti će biti sutra isto što i danas.

Ali, zar se ne može ono što je nepromjenjivo shvatiti kao nepromjenjivo u vremenu?

Bitak nema atribute, on je sam po sebi bit i atributi, supstancija i akcident, jedinstvo i mnoštvo. (Ili bolje, s obzirom da je oboje, nije ni jedno ni drugo).

Bitak isključuje odnos. Isključuje li i relativnost? Isključuje broj u smislu da izvan njega nema ničega, ali poriče li broj u sebi?

Kakav je koncept Ništavila (Nule)? Je li ideja Ništavila odsutnost ideje? A ideja apstraktnog Bitka? Nije li tako neodređena?

Apsurdno je reći da volja (beskonačna) djeluje nad materijom, koja je konačna. Beskonačnost ne može raditi ni djelovati nad nečim konačnim. Beskonačna volja ne djeluje ni na kakav način. Ona je jednostavno volja u potenciji, ili još jednostavnije, ona je potencija. U trenutku kada stvara neki akt, ta volja u potenciji postaje volja u aktu, postaje određena kao volja u aktu, nije više konačna.

Sve se stvari u našem Sunčevom sustavu okreću oko drugih stvari, kao što imamo primjer u samom kretanju raznih planeta oko Sunca. Taj naš Sunčev sustav, poštujući taj zakon, trebao bi se i sam sa svim svojim planetima okretati oko nečega što mu služi kao Sunce – on, kao i drugi sunčevi sustavi. I tako u nedogled, te zato moramo sustav univerzuma shvatiti kao nešto što istodobno teži središtu koje je sve usredištenije, težeći istodobno beskonačnosti.

Shvaćajući, bez nastojanja produbljivanja toga koncepta, cijeli Univerzum kao jednu Svekolikost (jer ako nije jedna Svekolikost ne može se misliti, pa prema tome ne bi bio ništa), moramo na njega primijeniti taj Zakon stvari. Kao Svekolikost, kao Stvar, on se mora okretati oko nekog svog Sunca, on i drugi sustavi svjetova.

Ali to okretanje, to kretanje ne nadaje se u prostoru, jer je prostor unutar sustava Univerzuma u njegovoj cjelini. Stoga je neka druga stvar, usporediva s našim prostorom, ali ne naš prostor, to što okreće Univerzum.

Je li moguće odrediti koja je to stvar?

Da bismo mogli shvatiti da se neodređeni ili beskonačni Univerzum vrti oko neke stvari (govoreći nesavršeno, kao što okolnosti nalažu) moramo moći svesti taj Univerzum na kategoriju Stvari. Dakle, u kakvom aspektu jedna Neodređenost ili Beskonačnost može biti shvaćena kao Stvar, odnosno kao ograničen predmet? U aspektu mišljenja. Mi mislimo Univerzum, shvaćamo ga; za misao je, dakle, Univerzum jedna stvar. On postoji u misli kao stvar, stoga je misao prostor u kojem se Univerzum vrti.

Ali vrti se oko čega, i s kojim mogućim drugim univerzumima?

U Univerzumu, odnosno unutar Univerzuma, materijalne kugle okreću se oko materijalnih kugli. U misli bi se, stoga, Univerzumi trebali okretati oko drugih univerzuma.

Ali kakva je materija Univerzuma kao takvog? Koja je to materija koja mu je zajednička s ostalim univerzumima, s kojima se okreće oko nekog drugog univerzuma, a i taj drugi, od čega je?

Njegova materija kao cjelina viđena izvana drukčija je od njegove materije kao rasute cjeline viđene iznutra. Iznutra je ono što nazivamo Materijom, koja za osnovu ima Prostor.

A izvana je što?

Što je stvarno u tom Hipersustavu?

Postoji Bitak – jer svaki Univerzum fatalno jest; postoji broj, jer oni su u broju (izvjesno). Ali ne postoji energija, jer ono što nazivamo energijom pojmljivo je samo u Prostoru, a on ondje ne postoji.

Taj Svijet u kojem se kreću Univerzumi nazvat ću stoga Svijet Brojeva, kao što je naš svijet Svijet Prostora.

A Vrijeme? Nadilazi li ono Prostor ili ga prati?

(Bit će da je ovako: Svijet Prostora, Svijet Vremena, Svijet Broja okreću se oko Beskonačnosti – Svijet Misli, Svijet Svijesti, Svijest Bitka). Trebalo bi ih biti sedam.

Kada Bitak prelazi u Svijet Svijesti, stvara Duh.

Kada Broj prelazi u Svijet Vremena, stvara Trajanje.

Kada Broj, zajedno s Vremenom, prelazi u Svijet Prostora, stvara protežnost.

Ili je ovako(?):

Kada Svijest prelazi u Svijet Vremena, stvara Osjećaj.

Kada Bitak prelazi u Svijet Prostora, stvara…

Tako Univerzumi bivaju sve složeniji, sve udaljeniji od Božanskog Svijeta, oko kojega se svi multimodalno vrte.

António Mora
Teorija dualizma

Stvarnost, u jednom širem smislu nego je dopušteno, dijeli se na dvije kategorije: Svijest i Stvarnost. Prva je ono čime „shvaćamo“ vanjski svijet, a druga je sam taj vanjski svijet.

Filozofija je pogriješila na dva načina: 1. uzimajući ideju individualnosti kao sinonim ideje Svijesti – odatle metafizičke pogreške besmrtnosti duše, postojanja individualne duše (…) 2. Uzimajući ideju individualnosti kao sinonim ideje Stvarnosti – odatle pogreške kao što je ideja Prirode (vanjski skup).

Cijela je filozofija antropomorfizam. Osnovna je pogreška kao stvarnu prihvatiti dušu pojedinca, uzdići svijest pojedinca do apsolutne svijesti i Stvarnost do individualnosti.

Individualizirati Stvarnost, to je prva velika pogreška. Individualizirati Svijest, to je druga velika pogreška.

Filozofske teorije boluju od sljedećih pogrešaka:

1. Antropocentrička ili antropomorfna pogreška koja se sastoji u pripisivanju bilo Stvarnosti bilo Svijesti svojstava koja pripadaju isključivo Individualnosti.

2. Pogreška pripisivanja Svijesti svojstava koja se mogu pripisati samo Stvarnosti: stvarnosna pogreška.

3. Pogreška pripisivanja Stvarnosti svojstava koja pripadaju, ili se mogu shvatiti kao da pripadaju, samo Svijesti: animistička pogreška.

Umjetnost je u suštini Pogreška.

Ideja o Bogu je antropomorfizam Svijesti. To je pripisivanje individualnosti Svijesti.

Ideja Prirode je antropomorfizam Stvarnosti. To je pripisivanje individualnosti Stvarnosti.

Činjenica je da se individualnost može pripisati samo jednoj stvari – individualnosti.

NEPOZNATO

Sve je iluzija.

Iluzija misli, osjećaja, volje.

Sve je stvaranje, i sve stvaranje je iluzija.

Stvarati znači lagati.

Da bismo mislili ne-bitak, stvorili smo ga, postao je jedna stvar.

Svi oni koji misle okultistički, apsolutno stvaraju cijeli jedan sustav Univerzuma, koji postaje stvaran. Čak i kada proturječe: razni su sustavi univerzuma, i svi su stvarni.

I mi smo sami tvorevine, jer postojimo, dakle iluzija. Ali čije tvorevine? Boga kojeg smo sami stvorili? Ako smo ga sami stvorili, onda smo mu prethodili, kako je to onda moguće? I to uz pretpostavku da je vrijeme stvarno, što je još jedna naša tvorevina. Sve je gomila iluzija.

Ono što nazivamo istinom ono je što također nazivamo bitkom. Istinito je ono što jest. Ali ono što jest, to je iluzija. Stoga je istina iluzija, jedna iluzija.

U kojem ćemo bezdanu završiti?

Što je jača misao, osjećaj, volja, jača je stvaralačka moć.

Ono što je okultistima provjerljivo, lažno je. Postoji besmrtnost, čak vječnost duše, ali i to je lažno. Postoji vječni Bog, tvorac neba i zemlje, i to je lažno. Bitak je ne-bitak.

Nikada nećemo moći prestati stvarati, zato nikada nećemo moći prestati lagati.

Sama iluzija je iluzija.

Ono što ne osjećamo, ne postoji. Ono što osjećamo (…)

Samo jedna stvar ne može biti iluzija, jer nije stvorena: svijest. Samo jedna stvar izmiče svakoj kritici – svijest. Svijest ne stvara, niti je neki naš pojam, jer je ne možemo misliti ni kao da jest ni kao da ni-je. Misliti, osjećati, željeti, to su iluzije, ali imati svijest nije iluzija.

Istina je s onu stranu svijesti. „Bog“ je svijest svijesti, što mi ne možemo misliti.

Svijest nije konkretna ni apstraktna, nije bitak ni ne-bitak.

U razmjeru u kojem je svijest ideja u njoj, lažna je.

Doista postoje Bog, nebo, anđeli, besmrtne i vječne duše. A ipak sve to nije istina. Postoji i vječno traje, ali je lažno.

Transcendentalni nihilizam…

Svi imamo ideju da nešto postoji, ali to je lažno. Ne postoji. Sama svijest ne postoji, ali je ona jedina istina.

Zar ne  postoje stupnjevi u iluziji? Što je nešto kreativnije, to je iluzornije. Polazeći od našega duha, vidjet ćemo koje su najveće iluzije…

Pri klasifikaciji filozofskih sustava...

Pri klasifikaciji filozofskih sustava moramo razmotriti dvije stvari: konstituiranje duha i prirodu metafizičke ideje.

Ljudski duh, koji je po svojoj prirodi dvostruk percepijent, unutarnji i vanjski, ne može nikako misliti drukčije nego u obliku dualizma; čak i ako dođe do kakve monističke koncepcije, unutar te monističke koncepcije postoji dualizam; čak i ako se od dva konstitutivna elementa Iskustva, materije i duha, negira realnost jednoga, ne negira mu se postojanje kao nerealnosti, kao privida- koji pretvara dualizam duh-materija u dualizam realnost-privid, s time da je realnost-privid za misao dualizam.

Vrsta dualizma, međutim, ovisi i uvjetovana je onime što se smatra apsolutnom realnošću. Duh ne može prihvatiti dvije apsolutne realnosti: realnost uključuje jedinstvo. Čak i ako duh prihvati dva jednako i objektivno stvarna načela, mora priznati da je jedno od tih načela u svakom pogledu superiorno drugome. Zato cijeli filozofski sustav uključuje jedan dualizam i jedan monizam. Ustroj duha nalaže da razmišljate dualistički; pojam realnosti prisiljava vas da mislite monistički. Duh ne može graditi čisto monistički sustav, a čisto dualistički sustav ne bi bio filozofski sustav.

Iskušavajući monizam cijeloga filozofskog sustava, duh se oslanja na neko načelo. Oslanja se na jedno od tri načela: ili materije, ili duha, ili neke druge stvari koja je u sebi nužno nepojmljiva, ali različita od duha i materije. Pod materijom mislimo na skup pojava koje se mogu razmatrati samo u vremenu i prostoru. Pod duhom mislimo na skup pojava koje se izravno razmatraju kao da jednostavno prolaze u vremenu.

Iz toga proizlaze tri sustava: materijalizam, spiritualizam i transcendentalizam.

Spiritualizam je obilježen dvjema stvarima, svojim dualističkim karakterom — prihvaćanjem dvostruke realnosti: tijelo i duša, priroda i Bog, i svojom usredotočenošću u ljudskoj duši, jer posjeduje ljudsku dušu, i odatle, duh općenito, zbog točke oslonca, zbog središta svojega sustava.

Iz ova dva elementa proizlazi treći karakteristični element, a taj je da se realnost duha (duša je ljudska, duh je božanski) smatra superiornom nad realnošću materije (ljudsko tijelo, priroda). Da se razumijemo: spiritualist shvaća tijelo i prirodu toliko stvarne (u potpuno apstraktnom smislu riječi) koliko i duh i Boga; ali realnost duha i Boga je stalna realnost, dok je realnost tijela i prirode slučajna i prolazna. Spiritualizam se s jedne strane suprotstavlja materijalizmu,  a s druge strane transcendentalizmu. Što se tiče idealizma, osim transcendentalnog, on je, kao što ćemo pokazati, tek superiorni oblik esencijalne spiritualističke doktrine. Materijalizmu je sa spiritualizmom zajednički dualistički bitak, a od njega se razlikuje utoliko što središnja točka njegova sustava nije duh nego materija, i stoga se razlikuje u konačnoj dedukciji jer, u suprotnosti sa spiritualističkom doktrinom, logički uspostavlja vanjsku stvarnost kao po vrsti superiorniju unutarnjoj stvarnosti. Materijalizam je dualistički jer prihvaća, upravo kao i spiritualizam, dvije realnosti, materiju i duh, duh, naravno, u smislu psihičke aktivnosti. Materijalist ne poriče, jer se to ne može poricati, da postoje psihički fenomeni, da imamo dojmove, misli, osjećaje; ono što poriče, jer središte svojega sustava uspostavlja u Vanjskosti a ne u Nutrini, jest da je duh, svijest, više od funkcije, više od pratnje materije, shvaćajući materiju u smislu vanjske stvarnosti, svega što je moguće zamisliti kao po prirodi sadržano u vremenu i prostoru.

Transcendentalist prihvaća, kao materijalist i spiritualist, dvojnost (ljudski duh po svojoj prirodi dvostrukog unutarnjeg i vanjskog percipijenta nikada ne može misliti nego u okviru dualizma), ali ta dvojnost nije ona materije i duha; nije to dvojnost tijelo-duša, materija-duh. Nego je to (kao što ćemo vidjeti) dvojnost apsolutnoga spiritualista, dvojnost Privid-Realnost; dok je za apsolutnoga spiritualista Privid Materija, a Realnost Duh, za transcendentalista su i materija i duh Privid: Realnost je nešto što ih oboje nadilazi i čega su oboje pojavnost, ili simbol, ili (...) Odnosno, središnja poveznica, osovina transcendentalističkog sustava ne nalazi se u Prirodi, ni u Materiji (kao za materijalista), ni u Duhu (kao za spiritualista), nego u nekoj drugoj stvari koja nadilazi Materiju i Duh.

Svaki od ova tri sustava prirodno se dalje dijele na tri podsustava. Spiritualizam ima tri oblika. Kao prvo, postoji relativan spiritualizam — sustav koji dušu i tijelo (priroda i Bog) smatra jednako realnima, objektivno realnima, iako ne jednakima po svojstvu stvarnosti: tako tijelo (i Priroda) jest/jesu realno/realni, ali prolazno/ni, slučajni; duša (i Bog) jest/jesu realna/realni, ali stalna/ni. Ovaj spiritualizam je da tako kažemo klasičan spiritualizam; to je spiritualizam Tome Akvinskoga i općenito skolastičara, spiritualizam katoličke vjere. Zatim imamo, u daljnjem razvoju koncepta superiornosti duha nad materijom, simbolički spiritualizam. Za ovaj spiritualizam materija je realna, ali je to samo kao sjena, odraz, simbol duha. Realnost materije je istinska, ali subjektivno-objektivna; proizlazi upravo iz toga što se u njoj odražava duh. To je spiritualizam okultista [...] mnogih kontemplativaca, kao što je Thomas Browne, velikih mistika, kao što su Swedenborg i William Blake. I naposljetku, postoji apsolutni spiritualizam. Intenzivirajući spiritualističku žudnju dolazi se do točke u kojoj se materiji poriče sva realnost, osim neizbježne logičke realnosti, odnosno, realnosti prije mišljenja; da bi se mislila vizualna, iluzorna materija, potrebno je misliti je; da bi je se mislilo nužno je da je ona neka stvar, makar samo za misao. Biti prividom na izvjestan način znači biti, a i biti na izvjestan način znači biti. Svi sustavi koji se nazivaju idealističkim, osim idealizma koji se naziva transcendentalnim, odnosno onoga koji proizlazi iz Kanta, pripadaju ovoj kategoriji. Ovoj kategoriji pripadaju metafizike Leibniza i Berkeleya.

Isto tako u materijalizmu postoje tri teorije. Prvo, relativni materijalizam.On priznaje materiju i duh - ili, kako kaže, silu i materiju – kao jednako stvarne, vječno stvarne, ali vječno nerazdvojive. Ova je dvojnost monistički vječna i predstavlja vanjsku stvarnost vremena i prostora te ne postoji druga stvarnost, takvu teoriju jasno prikazuje Büchnerov sustav. Zatim, postoji materijalizam (...) koji razmatra stvarnost kao fizičku i psihičku, ali za njega psihičko je jednostavno epifenomen ili funkcija fizičkoga, stvarno je samo jer je fizičko. Stvarnost nije ista: ono što je doista stvarno, to je fizički fenomen. I na koncu, apsolutni materijalizam, sustav koji je doduše rijedak, ali zanimljiv. Primjerice, to  je sustav Edgara Poea u Eureki. On smatra da je duh duhovno nestvaran, nalik na materiju. Odnosno, duh je suptilnija materija, ali jest materija, stvarna materija koja zauzima materijalni prostor.

U transcendentalizmu imamo iste podjele. Prije svega, tu je materijalistički transcendentalizam. Zbog toga su duh i materija jednako stvarni i nestvarni: nestvarni su jer nisu dvije stvari, već jedna, a stvarni su jer su paralelne pojavnosti stvarnosti koja ih nadilazi, ali je njihova supstanca. Ta transcendentna stvarnost zamišljena je, međutim, kao utjelovljena u ta dva privida, kao da se pojavljuje kroz njih bez drugog načina postojanja. To je Spinozin filozofski sustav. Nazivamo ga materijalistički transcendentalizam jer nije ništa drugo nego ono što smo nazvali relativnim, transcendentaliziranim materijalizmom. Kao relativni materijalizam,  materijalistički transcendentalizam priznaje dva paralelna, potpuno objektivna oblika stvarnosti - materiju i duh - no oni zapravo postoje u drugoj supstanciji, koja je njihov bitak, ali koja se manifestira samo kroz njih, i manifestira se samo u tom dvostrukom aspektu. Ove dvije stvari zapravo su jedna stvar koja se kroz njih dvije manifestira, ali postoji samo u toj dvostrukoj pojavnosti.

Nešto prije govorili smo o spiritualističkom transcendentalizmu. To je rijedak sustav jer neprestano teži ili bitku u jednom naizgled čistijem meta[fizičkom] transcendentalizmu, ili bitku što se traži iz vjerskih razloga za neki spiritualistički sustav. Postoji primjer ovoga spiritualističkog sustava kod Malebranchea. Za spiritualističkog materijalista materija i duh imaju kao supstrat bitak koji um zamišlja ne kao nešto sebi izvanjsko, koliko je moguće, kao što se događa u materijalističkom transcendentalizmu, nego kao sebi unutarnje.

Za Spinozu sve je Bog, i Bog je sve. Bog je sav u svojim simptomima. Za Malebranchea (...) sve je Bog, i Bog je sve, ali nije samo sve, on je još nešto više – on je Bog. Bog se održava u svemu, on je sve, ali to i nadilazi.

Bog, za Spinozu, postoji samo u vremenu i prostoru, kroz njegove atribute. Za Malebranchea postoji u vremenu i prostoru, jer postoji u stvarima i u duhovima, ali postoji i izvan vremena i prostora, u sebi samome.

Apsolutni transcendentalizam: Bog je sve, ali nestvarno sve. Kamen nije stvaran, kao kamen. Kamen je iluzija moga duha. Ali kako je moj duh Bog i kamen je Bog, kamen je istodobno stvaran i nestvaran.

Priroda je božanska nestvarnost.

                                *

Ali ideja o Bogu - gdje je ona u spiritualizmu? Podređena je, kao ideja, središnjoj ideji duha. Čim se Bog smatra duhovnim i izvan ljudskih duša, mi se nalazimo u spiritualizmu. Ove dvije karakteristike su bitne, jer je duhovno i ono unutarnje duši, tvoreći joj supstanciju, već spiritualistički transcendentalizam, o kojem će se naknadno govoriti.

Reći da je jedan sustav utemeljen primjerice na duhu, znači reći da podrazumijeva Svevišnju Zbiljnost kao duhovnu, kao od vrste duha.

Svako mistično uzvišenje Boga ima tendenciju da se očituje u panteističkom jeziku. Spiritualist koji pomiče osnovnu točku svoga sustava Duha i naginje se zanosu prema Bogu, odmah teži govoriti u transcendentalizmu. To se događa Platonu, i često kršćanskim misticima. Međutim, važno je ne shvatiti abnormalno tipičnim; ne klasificirati sustav prema egzaltacijama koja ga stavljaju izvan sebe.

Postoji samo jedan sustav - apsolutni transcendentalizam - koji nikada ne može izaći iz sebe jer pokriva sve.

Jedina društvena stvarnost jest pojedinac…

1. Jedina društvena stvarnost jest pojedinac upravo zato što je on zapravo jedina stvarnost. Pojam društva je čist pojam; pojam čovječanstva je jednostavna ideja. Samo pojedinac živi, samo pojedinac misli i osjeća. Samo putem metafore ili prenesenim jezikom može se nazreti misao ili osjećaj jedne zajednice. Reći da Portugal misli, ili da čovječanstvo osjeća, jednako je razumno kao reći da se Portugal češlja ili da čovječanstvo briše nos.

2. Iako je pojedinac jedina društvena stvarnost, nije jedini društveni element. Taj pojedinac živi u dvije sredine ili okruženja – jedno je fizičko okruženje, drugo je društveno okruženje ili društvo. To je vrijednost društvenog elementa - to je sredina, jedna od sredina u kojoj pojedinac živi. Aristotelov je mudar realizam to dobro shvaćao, i tako je postavljena grčka politička teza - da društvo postoji za pojedinca, a ne pojedinac za društvo.

S obzirom da je pojedinac jedina društvena stvarnost, sebičnost je jedina stvarna kvaliteta, iako su se, putem raznih prijetvornosti i kojekakvih lukavstava, tijekom društvene evolucije (ne kažem napretka, jer ne znam — nitko ne zna — postoji li napredak) izgradili altruistički osjećaji, uskladili nagoni.

Da bi pojedinac mogao imati društveni život koji bi mogao biti element razvoja ili, drugim riječima, da društvo bude okruženje koje pogoduje razvoju pojedinca, nužno je da to društvo bude izgrađeno na konceptu sebičnosti. Tako se prirodno oblikuju nacije. Nacija je drugi primarni društveni element. Ljudi se ne okupljaju bratski, nego zbog pružanja otpora. Uvijek se okupljamo da bismo se suprotstavili jedni drugima. To je u stvari logičko načelo: definirati znači ograničiti.

Baš kao što su sebičnost i taština određujuća svojstva u ljudskom životu — jer čovjek doista djeluje samo za svoju dobrobit ili da zgazi druge, pa je stoga rat bit sveg života (što je Heraklit odavno rekao) — tako su sebičnost i taština određujuća svojstva spontanih sebičnosti zvanih nacije.

1. Sastavljeno od ljudi, društvo, ma što ono bilo u svojoj biti, nužno će pokazivati iste osobine kao i ljudi. Drugim riječima, ljudi će zajedno pokazati iste osobine koje pokazuju pojedinačno, osim onih koje su povezane s postojanjem fizičkog organizma - nagon očuvanja, reprodukcija i, kao proizvod toga, nagon za obitelji (izravan ili neizravan).

2. Čisto društvene osobine koje upravljaju ljudima su sebičnost, druženje i taština. Pod društvenošću mislim na nagon stada; to je ono što ublažava i ograničava sebičnost, a da ga nikada ne ukloni niti bitno promijeni, primarno svojstvo koje proizlazi iz same okolnosti da postoji ego. Taština je posljedica sebičnosti u svojoj ograničenosti u društvenosti; ona je najočitije ljudsko društveno svojstvo. Svaki čovjek želi biti više od drugoga, svaki čovjek želi sjati. Razlikuju se, ovisno o naravima i sposobnostima, načini na koje se čovjek želi isticati, ali svatko ima svoju taštinu.

3. Društvo ne bi moglo postojati da se u njemu ne reproduciraju ovi fenomeni iz života pojedinca.

Zato se društvo dijeli na nacije, a „čovječanstvo“ nije moguće u društvenom pogledu. Kao što mora postojati individualna sebičnost, tako mora postojati i kolektivna sebičnost - to je ono što se naziva domoljubljem. Kao što postoji individualna taština, tako mora postojati kolektivna taština - to je ono što se zove imperijalizam. Samo ne postoji zajednička društvenost, (...)

Što se Nietzschea tiče, mislim da imate pravo...

Što se Nietzschea tiče, mislim da imate pravo — onoliko koliko se u nečemu može imati pravo.

Nietzscheovo poganstvo je poganstvo stranca. Postoje ustrajne pogreške u izražavanju njegove interpretacije helenizma. Još se može prihvatiti da jedan europski Nijemac (tj. prije Bismarka) shvaća drevnu Grčku, ali jedan Nijemac poput Nietzschea, koji je Poljak ili Čeh, ili nešto bez Europe i samoglasnika, teško da može shvatiti sam sebe ako u duhu želi progovoriti grčki.

Nietzsche nije bio, kao što vi mislite, poganski Pascal. Bio je nedostatak poganskog Pascala. Ne može postojati Pascal poganskih sustava, jer ne postoji poganski sustav, a jednom Pascalu potreban je sustav da bi bio Pascal. Pascal je bio teolog u stihu koji je pisao u prozi. U poganstvu nije bilo teologije, što je njegova druga prednost, jer je prva bila ta da je i nije moglo biti.

Štoviše, ono što je kod Pascala bila bolest, kod Nietzschea je bila oprečna bolest. Mislim na nedosljedan stil i na misao koju treba odgonetati. Pascal, međutim, kao Francuz, ne proturječi samome sebi, a budući da je katolik, ne unosi inovacije pa je samim time jasan drugima; kod Nietzschea je kontradikcija samome sebi jedina temeljna koherentnost, a njegova je prava inovacija u tome da ne možemo znati što je to on inovirao.

Nietzscheovi učenici brojni su u cijelom svijetu, od kojih su tek neki pročitali djelo učitelja.

Većina kod Nietzschea prihvaća ono što je u njima samima, kao što se, uostalom, događa sa svim učenicima svih filozofa. Manjina nije razumjela Nietzschea, i ta manjina su ti koji vjerno slijede njegovu doktrinu.

Nietzscheova jedina velika izjava jest da je radost dublja od boli, da radost žudi duboku, duboku vječnost. Kao i sve vrhunske i plodne misli velikih učitelja, to ništa ne znači. Zato je u duhovima imala tako veliko djelovanje: samo se u potpunu prazninu može staviti apsolutno sve.

Ono što dodajete povrh moralnih dužnosti moglo bi se proširiti na nemoralne dužnosti. Dosegnuli smo točku civilizacije u kojoj postoje takvi zahtjevi za nemoralnošću zbog kojih će uskoro svi biti pristojni jer im nedostaje duh požrtvovnosti.

U svakom slučaju, ništa nije važno osim načina na koji ništa nije važno. Neka on bude lijep, ili barem uzaludan, jer uzaludnost ima s ljepotom zajedničku ravnodušnost prema korisnosti i pravednosti. Ostalo je apsolutno život…

Sve je pronalaženje…

Sve je pronalaženje nečega. Čak i izgubiti znači pronaći stanje u kojem je nešto izgubljeno. Ništa se ne gubi; uvijek se nešto nalazi. Na dnu tog bunara, kao u priči, zrcali se Istina.

Osjećati znači tražiti.

Duh je čist odnos…

Duh je čist odnos; ne postoji doli u odnosu prema Objektu. Pa kad kažemo „nesvjesnost“, podrazumijevamo svijest bez objekta u tom trenutku. U tolikoj je mjeri pojam o odnosu prema nekom objektu dio ne Čiste svijesti nego Duha koji živi i spoznaje.

Kako se, međutim, Duh dokazuje ili spoznaje kao Objekt, postoje dvije vrste objekata - apsolutan i relativan, koji predstavljaju Duh. Kod apsolutnog, stvarnost je ono što zovemo vanjski svijet. Relativni je Duh relativna svijest; i to, kada je dan kao objekt, nužno nastupa kao priroda oprečna stvarnosti, jer ako ne bi tako nastupao, ne bi to bio Duh koji pojmi samoga sebe, nego jednostavna svijest koja pojmi stvarnost.

Ta relativna svijest, spoznajući sebe, smatra se, dok je istodobno svjesna sebe, svjesnom Stvarnosti. Svijest o stvarnosti naziva se doživljaj; svijest o sebi naziva se misao. Kako je Stvarnost čista, doživljaj je taj koji daje istinsku Stvarnost, osim logične definicije — da to nije, bila bi iluzija ili halucinacija; međutim, kako je Duh samo u odnosu na Stvarnost, te ne postoji u čistom obliku, misao nam ne daje Stvarnost, nego samo odnos sa Stvarnošću.

(Istina je slaganje pojma sa Stvarnošću; izvjesnost je slaganje misli s doživljajem).

Ideje su apstraktne.

Možemo li pojmiti apstraktno a da nemamo doživljaj toga apstraktnoga?

Jedina stvarnost za mene moji su doživljaji

Jedina stvarnost za mene moji su doživljaji. Ja sam jedan svoj doživljaj. Dakle, ni u svoje vlastito postojanje nisam siguran. Mogu biti siguran samo u one doživljaje koje nazivam svojima.

Istina? Je li to nešto izvanjsko? Ne mogu biti siguran u nju, jer ona nije moj doživljaj, a ja sam siguran samo u svoje doživljaje. U svoje doživljaje? Čega?

Tražiti san znači tražiti istinu, jer jedina istina za mene, to sam ja sâm. Odvojiti se od drugih koliko je to moguće znači poštivati istinu.

Postoje fenomeni u svijetu koji su stvarni, a nisu stvari

Postoje fenomeni u svijetu koji su stvarni, a nisu stvari.

Jučer, sutra, to su realnosti, ali nisu stvari. Njihanje stabla na vjetru nije stablo, ni vjetar, ali je stvarno.

Život jednoga stabla nije isto što i stablo, ali je stvarno.

Dakle, ti fenomeni nisu stvari. Oni su učinci. Samo učinci dopiru do naših osjetila.

Čekati bolje znači pripremati se na gubitak…

Čekati bolje znači pripremati se na gubitak: to je pravilo.

Pesimizam je vrlo velik, on je izvor energije.

Čovjek se ne bori, kao životinje, samo za ono potrebno…

Čovjek se ne bori, kao životinje, samo za ono potrebno, nego i za ono nepotrebno.

(U tome je morbidnost.) Borba za nepotrebno. 

Sve spoznaje potječu iz ili kroz osjetila

1. Sve spoznaje potječu iz osjetila ili kroz njih; samo što ne znamo koliko je osjetila (koliko ih ima). Osjetilima nazivamo ona sredstva uma kojima on stječe spoznaje (prima dojam o tome da nešto postoji i da to nešto ima određeni aspekt).

2. Razum, ili intelekt, ne percipira niti stvara; samo uspoređuje i u usporedbi ispravlja i razrađuje podatke koje osjetila dobavljaju. Razum je, dakle, nesposoban za utvrđivanje istine, jer ne može utvrditi nijednu činjenicu, može je samo usporediti s drugima.

3. Podaci iz određenog osjetila ne mogu se prenositi onome koji to osjetilo nema, osim analogijom podataka. Taj analogni prikaz naziva se simbol, a kada je simbol superioran u odnosu na neki podatak koji je inferioran, to se naziva otkrićem.

Činjenica da postoji problem ne uključuje rješenje. Činjenica da postoji zlo ne znači da ono može nestati. Ne postoji zadovoljavajuće rješenje za ikoji društveni problem.

Sve je doživljaj (senzacija).

1. Sve je doživljaj.

2. Doživljaj se sastoji od osjetilnog objekta i samoga doživljaja.

3. Pred tim osnovnim fenomenom psihičkog života, čovječanstvo ima tri stava: znanost, filozofija (metafizika) i umjetnost.

4. Znanost rastavlja doživljaj i objekt i, ili se bavi objektom, neovisno o tome koliko vrijedi njegov doživljaj (fizičke, prirodne znanosti), (...) ili doživljajem neovisno o objektu (psihologija).

5. Filozofija približava doživljaj i objekt, nastoji istražiti njihove intimne odnose.

Čovjek ne zna više…

Čovjek ne zna više od ostalih životinja; zna manje.

One znaju što trebaju znati. Mi ne.

Suštinski problem života…

Suštinski problem života, a to je problem stvarnosti ili istine, ne postoji, niti može postojati u istim okvirima za čovjeka više inteligencije i za običnoga čovjeka. Čovjek više inteligencije nema bolje elemente za otkrivanje istine od najvećeg idiota, to je točno. Ono što ima, to su bolji elementi za razumijevanje zbog čega se ona ne može otkriti. Ali nevjerovanje do kojeg dolaze svi uzvišeni duhovi u kojima razum prevladava nad osjećajima, te je u njima naglašeno, naprosto je katastrofalno za obične ljude. Bez vjere, bez vjerovanja, običan čovjek svodi se na životinju; s vjerom, s vjerovanjem, uzvišeni čovjek pada sa svog položaja. Odatle proizlazi strašan paradoks koji zahvaća sve istodobno intelektualno i moralno uzvišene ljude, a to je da je nisko ne vjerovati, kao i propovijedati nevjeru koju osjeća. Inferioran čovjek nije sposoban za nevjerovanje, jer je vjera organsko stanje instinktivnih. Zato nevjerovanje, kada padne na to neprikladno tlo, ili postane izokrenuti fanatizam, ili materijalizam bez teorije, ili obična glupost.

Ideja sadrži općenitost…

Ideja sadrži općenitost.

Ideja o Uzroku, recimo.

Po ljepoti su lijepe stvari lijepe, po veličini su velike stvari velike, a po malenkosti su stvari male (Platon).

Stvari su velike i male zbog prostora i razlike, odnosno zbog razlikovanja, zbog broja, po mojem mišljenju.

1. Karakteristika biti (ili forme): „Univerzalnost“

2. Karakteristika: čistoća

Sokrat je istodobno, prema različitim usporedbama, i malen i velik. Ali velikost – po sebi samoj – ne može biti istodobno velika i mala.

***

I. Mi ne znamo ni za što drugo osim za svoje senzacije.

II. Dolazi li neka senzacija izvana? Je li ona učinak prisutnosti vanjskih predmeta? Ili dopire iznutra?

Ova strašna apstrakcija zavija cjelokupno rasuđivanje Hegela i Parmenida u tamu, a ako je čitatelj pažljivo ne pročita tri li četiri puta, i njemu će se to dogoditi.

Imati mišljenje najbolji je dokaz nesposobnosti da ga imamo.

Dobro je nužno zlo.

Zato što preko dobra saznajemo da zlo i dobro postoje, te preko dobra možemo i spoznati zlo. Ali ako dobro postoji s takvim ciljem, onda je dobro zlo, a s obzirom da je zlo prirodno, potrebno prirodi za pojavu boli, ono je oblik zla.

Život je ograničenost, ali ograničenost se može pojmiti samo ako postoji ideja o savršenosti. Svrha te ideje je dokazati besmrtnost: ta je ideja loša.

O ideji odgovornosti

Usred ljudskoga mozga, u onim čudesnim organima u kojima je centriran živčani sustav koji oblikuje ljudsku svijest… u njima i nigdje više nalazi se ideja o Meni samom. Moramo priznati da je ta ideja povezana s djelovanjem tih organa, jer su oni najviše centrirani u ljudskom mozgu.

Oko njih se nalazi, mora se nalaziti – već ćemo to dokazati – moždano sjedište raznih strasti i raznih osjećaja koji su svi podložni stupnjevanju. Svijest o djelovanju i o mogućnosti njihova djelovanja je svijest o našoj vlastitoj osobnosti. Nema nikakva misterija u njoj, sve je dovoljno jasno. Dakle, sva ljudska djelatnost proizlazi iz ovih sjedišta različitih strasti i osjećaja. Njihovo usredištenje je ideja njihove implikacije, njihova jedinstva. Ne postoji nikakvo središte osobnosti, u pozitivnom smislu riječi „središte“. Ono što postoji je usredištenje.

Dakle, usredištenje ovih osjećaja, pa prema tome i njihova djelovanja, znači svjesnost te osobnosti (odnosno tih osjećaja i strasti) kao Uzroka. Samo to postoji i ništa više.

Svjesnost moga Ja kao Uzroka – to je prvi element pseudoideje o odgovornosti. Ali imajte na umu, imajte dobro na umu koliko je varljiva, koliko je lažna ta zamisao. Imajte na umu da se pravi pojam mog usredištenog osjećaja kao uzroka vjerojatno nalazi u umu, pojam Središta kao Uzroka, pojam mene samoga kao Uzroka. Ovdje se dakle nalazi istinski i stvarni Uzrok pseudoideje Slobodne Volje: pretvaranje djelovanja osjećaja koji su moji u djelovanje mene samog. Jasno je da moj ja čine moji usredišteni osjećaji, ali osnova mene samog nalazi se u mojim osjećajima, a ne u njihovu usredištenju. Kad bi moji osjećaji bili rasuti, kao što se događa kod intuitivnih postupaka, kod uobičajenih postupaka, u snu, u stanju hipnoze – oni bi svejedno mogli djelovati. Osjećaji su glavni. Usredištenje ničega je ništa.

Moram ovdje istaknuti suverenu važnost ovog načela. On je osnova ljudskih, odviše ljudskih dogmi o besmrtnosti duše, o njezinoj slobodi, o njezinoj savršenoj naravnosti. Čudesna realizacija jedne apstrakcije koja se sastoji od uzdizanja pukog usredištenja osjećaja, koja za njih i u njima ima stvarnost i jedino u mjeri u kojoj su oni ondje svi usredišteni u podizanju toga do jedne stvarnosti, do jedne osobnosti – to je niska i slaba osnova često razvrstavanih dogmi i mnogih nadasve transcendentnih špekulacija.

Osim osporavanja, putem traženja izvorišta tih tradicionalnih dogmi, to načelo, da ne kažem to otkriće, pruža nam novu metodu u psihologiji kao znanosti. Psihologija se prestaje baviti razmatranjem individualne duše, posve prirodno zato što ta i ne postoji. Problem više nije problem tijela i duše, nego problem materije i energije, materije i duha. Karakter misterija koji ostaje nad dušom prirodni je rezultat realizacije jedne apstrakcije. Naša bi psihologija trebala biti psihologija stanice, a naše osnovno istraživanje o tome na koji su način kolonije moždanih stanica dok titraju povezane s nekim osjećajem (senzacijom), kao što je recimo strah. Trebali bismo njegovati, kao što je Lange tražio, „jednu psihologiju bez duše“.

Nemojte misliti da je zbog ovog uklanjanja duha nestao misterij iz svijeta i da je sve postalo jasno. Došlo je samo do uklanjanja jednog pseudomisterija iz područja znanosti i iz neodređenog programa čiste špekulacije. Osnovni problem dualizma ili monizma i dalje ostaje osnovni i neumoljivi problem kao uvijek.

Metafizički problem nikada neće biti poljuljan zbog znanstvenih otkrića i objava.

Psihički automatizam

Automatski pokret (bez svijesti u cijelom pojedincu) jedne ruke učinak je jednog uzroka – volje u stanicama, molekulama od kojih je sačinjena ta ruka.

Što reći o dvostrukoj osobnosti?

Svaki spiritualistički akt ima obilježje apsolutnoga ili beskonačnoga. Misao nije ni protežna ni vremenita. Dojam o toj misli postoji u vremenu i u prostoru.

Apsurdno je reći da su sud, rasuđivanje, itd. samo pomicanje molekula. Fenomeni nisu ništa manje heterogeni (…)

Naša je individualnost svijest o sjećanju na doživljaje, prepoznavanje i sjećanje kao naših stvari iz prošlih života.

Individualnost se ne nalazi u svijesti jer bi inače jedan udarac u donje frontalno područje mogao uništiti osobnost. Naša svijest ostaje ista, mijenja se samo ono čega smo svjesni.

Osobnost ne može biti beskonačnija od količine. Uzvišena osobnost nije ni u kojem slučaju osobnost, beskonačnost nije apsolutno nikakav broj. Beskonačna osobnost nije nikakva osobnost.

Na prvom mjestu, osobnost nije neki konvencionalni termin kao „karakter“ (u užem smislu riječi) što ga jedna osoba može imati više nego druga. U osobnosti nema stupnjeva. Osobnost, pravo govoreći, znači i obuhvaća dvije stvari: postojanje i način postojanja. Tvar i kakvoća – to znači ta osobnost. Po toj se definiciji može reći, i to sasvim ispravno, da jedan atom ima osobnost. Nema nikakva razloga zašto jedan atom ne bi mogao imati osobnost.

Ili se možda u osobnosti podrazumijeva ideja inteligencije, volje, osjećajnosti.

Život po svojoj prirodi nije svjetlost, nego je vatra.

Život je vječna agonija neizvjesnosti, jedno strahovito ništa.

Osjećaj koji je ludilo misli.

Izvornik: Nova Ática, Lisabon 2006.

S portugalskog prevela Tanja Tarbuk

Štampano u časopisu TVRĐA, 1-2/2018.