Predrag Finci: Umijeće putovanje i misaono lutanje

Ne pamtim, a ništa nisam zaboravio…

Što to više ne pamtim i što nisam zaboravio? Znam da bi mnoga učena glava iskazala prezir prema onome što kanim da ispričam. Htio bih, naime, da kažem nešto o filozofiji, o Ludwigu Wittgensteinu prije svega, a bez uobičajenog metodskog izlaganja i sistematskog citiranja relevantnih pasusa iz lektire majstora filozofiranja, ne samo zato što već godinama živim daleko od svoje biblioteke, već i zato što bih da, zajednički, pokušamo “slobodno filozofirati”, što bih da govorimo o nekim pitanjima bez podrške slavnih autoriteta, a opet sa sviješću da ih svi manje-više imamo na umu. To kažem jer sam svjestan da smo pod utjecajem drugih (filozofa) čak i onda kada za njih ne znamo. Svi smo u situaciji kada je malo kome do uobičajene Schulphilosophie, ali se naš razgovor ne bi smio pretvoriti u smjesu, rječnikom umjetničke kritike rečeno, impresionizma i ekspresionizma, u nekakve naše utiske o svijetu, niti bi trebalo da bude zbirka “općih mjesta” u pejorativnom značenju te sintagme, premda svakako moramo težiti da upravo dođemo do neke vrste “općih mjesta”, ukoliko se pod tim sada podrazumijeva moguća zajednička suglasnost oko nekih temeljnih pitanja. Polazim, dakle, od pretpostavke da smo svi u jednoj istinskoj filozofskoj, ili, ako hoćete, ako to bolje zvuči, misaonoj situaciji, u situaciji u kojoj je mislilac sam sa svojim mišljenjem, bez ikakvih unaprijed zadatih temelja. Situacija je tim teža što mi svi znamo za neke temelje i što ih se sada nastojimo osloboditi e da bi ih nanovo uspostavili na poetozofski način, u kome se prožimaju čulnost i refleksija u liku djela.

Kada je osnovana prva akademija u njoj je vremenom uspostavljena hijerarhija i počeo se prometati duh nadmetanja, što je za samu stvar mišljenja često neumjesno, jer istinsko filozofiranje nije nadmudrivanje, nego potraga za zajedničkim važenjem. Današnje filozofsko okupljanje bi moralo izrastati iz potrebe za dijalogom koji je s onu stranu svakog oblika autoritativnog govora, a ne iz težnje ka nekakvoj pobjedonosnoj istini. Svi smo na neki način neiskusni u odnosu na istinito i samo zajedničkim naporom možemo dokučiti što jest: i istinito i naša stvarnost i mi sami. Što se pak tiče prethodnih uvida u filozofsku baštinu, meni nema druge do da se služim prisjećanjem, pomažem onim što mi je pri ruci i onim što sačuvah. Znam da na taj način mnoga velika misao može biti oskrnavljena, pojednostavljena kao u kakvom školskom udžbeniku, u kome se djela velikih mislilaca svode na jednu ili dvije rečenice. Ali i to ima svoje prednosti, jer dokazuje da nam je često dovoljna jedna temeljna ideja pa da izgradimo misaonu građevinu, da nam je dovoljna jedna pa da se naše životno stajalište uspostavi i održi. Uostalom, na taj način može biti načinjena neka vrsta filozofske bilježnice, u kojoj bi sve bilo izlagano bez ikakve prethodne namjere, još manje sa nekakvom pretpostavljenom tezom. Ako je methodos put kojim se ponovo ide, dakle jedna utabana, sigurna staza, naša nova situacija nagovara na hermesologiju, na umijeće putovanja i misaono lutanje, na što nas pozivaju sami izazovi stvarnosti. A ima li boljeg putnika od onog što ostade bez puta?

Odlučujem se, dakle, na filozofsku skitnju. Mogu li, međutim, vjerovati u nježne metafore o putovanju poslije grubog iskustva koje me zadesi? Možda i ne mogu – mnoga su moja putovanja bila traumatična – ali ne smijem prestati misliti o putovanju. I samo pisanje o putovanju je putovanje. I ono je tok. I ono je proces. U Heraklitovim Fragmentima stoji: “Sve teče, sve se mijenja”. I život je tok. Ideja putovanja je ideja kretanja, nestabilnosti, prolaznosti. Kao metafora života, ona u sebi ima traga religijskog uvjerenja koje govori o trenutačnosti ovog, a vječnosti onog svijeta. Putovati se, naravno, može na različite načine; kao dobrovoljno ili prinudno putovanje ono je i pitanje čovjekove slobode, jednako kao što može biti fizičko i duhovno; jedni ne maknu putujući, drugi ne odu nigdje a stalno na putu. Nema putovanja ako i u sebi ne putuješ. Za takve, samo put završava: putovanju nije kraja. Kao kretanje ka krajnjem odredištu, ono je istovremeno ideja potpunog ostvarenja Bića i dosezanja Ništavila.

Duhovno putovanje je saznanje. Putujući spoznajem sebe i od sebe različito. Putovanje je stjecanje novog iskustva, učenje i formiranje ličnosti – obrazovanje. (Bilješka: ne vidim pejzaž jer čitam u autobusu. Ili je najljepši pejzaž u onome što čitam?). Putovanje je kretanje ka horizontu. Daljina je ovdje ono mjesto na kome nismo, ali mjesto ka kome je upućen naš pogled. Znamo da u daljini nešto jest, iako ga ne možemo ni opisati ni imenovati. U usmjerenosti ka daljini urezana je naša čežnja. Ono što je udaljeno – kao i neostvarena ljubav – katkada je veoma blizu. Taj pojam daljine jest koncept svijeta kao slike/predstave i u osnovi je estetičke prirode. Ovdje je ujedno riječ o prisustvu u kome je utkano ono što jesi ti, što sam ja, što smo mi, kao što je riječ i o odsustvu u koje je upisano traženje, nada i slutnja.

Rekoh već da sam ostao bez svoje biblioteke. Pod tim podrazumijevam bez svojih knjiga, bez knjiga iz kojih sam studirao i u kojima sam godinama označavao mjesta što sam ih smatrao relevantnim za vlastita istraživanja. Što, dakle, kada filozofski pisac ostane bez svoje biblioteke? U stvaralačkom smislu ništa bolje, jer napokon mora reći ono što zaista misli, u istraživačkom ništa gore, jer je sva filozofija duga diskusija oko nekoliko temeljnih pitanja. Većina filozofskih pisaca ima nekakav siguran pravac ili bar pouzdanu metodu, koju su naslijedili od svojih prethodnika. Otuda se ujedno smatra da jedan od uobičajenih postupaka treba da bude i obnavljanje, odnosno obuhvaćanja svega što im je u diskusiji o nekom problemu prethodilo, pa da tek onda kada se osvrnu na vlastitu tradiciju imaju pravo da štogod i sami zucnu. Postupak pošten, svakako znak odgovornosti, ali ne baš uvijek i neophodan, jer nije stvar u tome da ponovimo, već da ponovo i – ako je moguće – drugačije mislimo iste probleme. Da ih nanovo mislimo i kroz sjećanje obnavljamo.

Ancient Corinth, 1937. Peloponnese, Greece

Wittgenstein, ljeto

Mogao bih sada o Ludwigu Wittgensteinu. Tractatus logico-philosophicusbijaše knjiga od koje se nisam odvajao. I preko raspusta sam je vukao naokolo. Listao je, čitao, nisam shvaćao. “ Die Welt ist alles, was der Fall ist “. Rečenica me je budila po noći, slijedila po danu. “Tko shvati ovu knjigu, shvatio je filozofiju” – rekao mi je stariji kolega. Na osamdesetak stranica – sve što je filozofija! Velika djela se mjere dubinom uvida, ne brojem stranica. Na dubrovačku vrućinu sam se već navikao, ali mi ona rečenica, stav prvi, nije dala mira. “Svijet je…”. Najednom mi sinu. Skočih iz kreveta, bez “doviđenja” izjurih iz sobe, strmoglavih se u prvu kavanu – “Pivo”! – i počeh pisati. Nekako sam pogrešno shvatio značenje riječi der Fall, vjerojatno zbog zvučne asocijacije pobrkao slučaj i slučajnost i stao raspredati o svijetu koji nije nužnost, nego akcidentalnost. Da li baš sasvim pogrešno? Predvečer otiđoh do Milice. Imala je brata pjesnika, studirala filozofiju, a i mnogo mi se dopadala. Ona, međutim, na moje izlaganje o Wittgensteinu ni ne trepnu. To isto večer sretoh i Rajka, ali ni na njega, pjesnika, moja priča – sada o Wittgensteinu i Milici – ne ostavi neki utisak. Samo nešto reče o tome da je ljudima našeg kova nesretno zaljubljivanje sudbina. Svijet je skup različitih slučajeva – pomislih.

Slučaj Tractatusa, naravno, ni dalje mi nije dao mira. Ono što mi je u Tractatusu bilo jasno, odbijalo me, što nisam razumio, privlačilo me. Stajališta o jeziku i logici fascinirala su anglosaksonce, ono mistično u njemu nas kontinentalce. Ponekad sam se čudio zašto veliki čitalac Borges nije nigdje, u svojim sjećanjima na Biblioteku, spomenuo ovu tajnovitu knjigu, ali me tješilo da je vjerojatno imao na umu da su najtajanstvenije knjige, kakva su i one Svete, knjige za koje svi misle da su im znane, a ipak ih nitko do kraja ne spozna. I Tractatus je takva knjiga. Ni tada nisam mislio da u njoj ima bilo kakvog opskurnog misticizma ili petparačkog mistificiranja, kao što nisam vjerovao da ovdje ima ma i traga od tradicionalne metafizike. Pokušaj da se dokaže da je Wittgenstein metafizičar jest nastojanje da se jedno autentično mišljenje udjene u kodove znane tradicije, da se i ono različito učini istim, da se jedno novo nastojanje ugradi u trošnu građevinu školske filozofije. Ono što me opčinjavalo u Tractausu bila je njegova poetska lapidarnost (Tractatuspoetico-philosophicus?); ono što me zanosilo bila je njegova muzikalna kompozicija (“Moj stil je poput loše kompozicije” – veli Wittgenstein) u kojoj se misaoni tok razvijao kao po muzičkoj ljestvici, od prvog do sedmog stava u violinskom, od sedmog do prvog u bas ključu; ono što me osvajalo bila je preciznost iskaza u kome je bio sapet sukus jednog umovanja. Plijenila me u Tractatusu na matematskoj preciznosti sazdana logika, a time ontologija i sva filozofija. Da li je ovo izjednačavanje logike i ontologije u osnovi hegelijansko razumijevanje Tractatusa? Da li bi se Wittgenstein opirao ovakvoj interpretaciji? Sudeći po onome što se desilo sa njegovom knjigom o logici (interpretaciji koju je radio sa von Wigelom), sam nikada nije bio zadovoljan tumačenjima svoga djela. Ali, kako se ovdje i nije radilo o tumačenju, već o utisku o njegovom djelu, onda je tautološki stav mogao biti sasvim primjeren: ono što je Wittgenstein zaista rekao jest ono što je rekao Wittgenstein. Takvom, naizgled praznom tvrdnjom, potvrđuje se fasciniranost ljepotom djela, tvrdnjom koja kaže da

Tractatus = Trasctatus

i tako svaki stav redom.

Russell je bio prvi koji je Tractatus nazvao pričom. Uvjetno bi se moglo reći da je sva filozofija priča o idejama. Sa pozitivističkog stajališta, međutim, filozofija nipošto ne bi smjela biti priča, nego stajati u skladu sa činjenicama; ortodoksni marksisti su svoju filozofiju čak nastojali uskladiti sa objektivnom stvarnošću, koja je njima neosporno bila znana. Sve druge tvrdnje su za takve bile subjektivne priče. No, Kant, a i Husserl, pokazuju da asertorički sudovi (tvrdnje) ne moraju – baš naprotiv! – da se odnose na empirijske činjenice, već da moraju da budu u skladu sa činjenicama umovanja i da su čak neovisne o iskustvu. Kada bi svaka tvrdnja bila isključivo istina datih činjenica (fakata) naš svijet bi bio savršen.

Iskazi su u Tractatusu za Wittgensteina bili evidencije i zato ih nije trebalo dalje dokazivati. Sve  što je u djelu rečeno trebalo je biti po sebi jasno i razgovijetno, napokon neporecivo. A ako postoji bilo kakva elementarna izvjesnost, onda je moguća i meta-istina, onda je moguća neporecivost krajnjih tvrdnji, koje se zasnivaju i izvode iz pouzdanog znanja o elementarnom. Otuda bi bilo moguće izvesti svaku disciplinu kao “strogu nauku”, što naravno nije potraga za nekim misaonim 2+2=4 (ovo je istina samo unutar podvojenog područja aritmetike) već za jednim na logici zasnovanom, uvjetno rečeno ontološkom simbolizmu. Uvjetno, jerTractatus jest “pozitivistička” knjiga, ali samo utoliko što se mnogo ili nikako ne upušta u velike “metafizičke teme”, u teme kao što su Bitak, Suština, Smisao, Istina, u teme o kojima nema smisla govoriti. Da li je time iskazana, ili barem u Wittgensteinovom nastojanju prepoznata, ona arogancija koja tako često odlikuje mladost? Genije je uvjeren u ono što tvrdi. Njegovo uvjerenje je njegov lični dogmatizam. Sve činjenice su iznesene, sve je dokazano, sve je rečeno. Dixi. Tractatus je skica za filozofski sistem. Jedina knjiga koju je Wittgenstein dovršio. I dovršavajući je ukazao na Mistično: Nije mistično kako je svijet, već da on uopće jest (6. 44); Gledati svijet sub spetie aeterni jest vidjeti ga kao cjelinu-ograničenu cjelinu. Osjetiti svijet kao ograničenu cjelinu-jest ono što je mistično. (6. 45); Ima, zaista, stvari koje se ne mogu iskazati. One same sebeobjašnjavaju. One su ono što jest mistično (6. 522).

Ovi stavovi se navode kao dokazi Wittgensteinovog misticizma. Istraživači njegovog djela tvrde da nisu, kao ni stavovi o etici, estetici i Bogu, postojali u prvoj verziji Tractatusa. Wittgenstein je ove stavove ugradio naknadno, u doba svog bojevanja u Prvom svjetskom ratu. Da li ga je na to nagnalo njegovo suočenje sa smrću? (Bilješka: A onda, u ratu, ponovo: Ima li Boga? Sjećam se da sam davno, u Njemačkoj, rekao Johnu Dawneyu: “Gott exist, aber Ich glaube nicht“. Sada me, međutim, pitanje Božje egzistencije počelo više interesirati nego mnoga druga; u pitanju o Bogu počivalo je pitanje o smislu egzistencije; odgovor na sve ono čemu više nisam vidio smisla. Ako ništa drugo, u vjeri još vjeru imaš). Da li je ukazivanje na Mistično trebalo da pruži odgovore na ona pitanja kojima odgovora nema? Ili je u pravu bio Russell, koji je mislio da je Wittgenstein “prodro duboko u mistične načine mišljenja i osjećanja” jer mu se u misticizmu dopadala “njegova snaga da ga zaustavi u razmišljanju” (Russell u pismu Ottoline Morell, 20. XII 1919.).

Za laika je mistično ono što je neobjašnjivo. Za filozofa ono posljednje do čega je umovanjem dosegao i što tek valja objasniti. Za Wittgensteina je teškoća bila u tome da se baš ono, što jest Mistično, pokaže. Wittgenstein je to učinio tako što ga je najprije konstatirao. Za razliku od Wittgensteinovog “prirodnog misticizma”, tradicionalni misticizam se u sebe zatvara, jer se unutarnje iskustvo ne dade pokazati, niti se o njemu na zadovoljavajući način može govoriti. Da je takvo što učinio, Wittgenstein bi proturječio samom sebi, ako uopće treba govoriti o dosljednosti neurotika i kreativnih mislilaca. Wittgenstein je dakle htio pokazati što je mistično. Tada je stao pred pretežak zadatak: da bjelodano pokaže ono o čemu se nije dalo ni misliti. Ali se moglo konstatirati: nešto mistično postoji. Ono je sama činjenica postojanja svijeta, spoznaja svijeta kao ograničene cjeline i postojanja stvari koje same sebe iskazuju i same sebe objašnjavaju. Objava?

Svako vjerovanje je po sebi mistično. Da bismo se obratili vječnosti, dovoljna je molitva. Filozofiji je pak potreban dijalog, ma bio i mislioca sa samim sobom. Namjenjujem ipak, na trenutak, Wittgensteinu ulogu proroka, onog filozofskog isposnika koji pokazuje istinu, onog koji ukazuje na Mistično, onog koji zna da ga on objavljuje a da se ono samo sobom mora pokazati. Ono “posljednje”, ono najviše se ne izmišlja: ono samo mora doći. Ali, ovdje se Wittgensteinova misija i završava. Mistično jest ono što je zagonetno. Ono jest cjelina, ali prije srodna Kantovom Ding en sich ili Husserlovom epoché nego nekom obnovljenom holističkom uvjerenju. Naprotiv: ono ukazuje samo na još jednu mogućnost stanja stvari, a time i mogućnost mišljenja. A ono što je mišljivo – da li je i ovdje u pitanju mistična veza između riječi i čina? – “ujedno je i moguće” (3.02). Uvijek, dakle, govorimo o jednom mogućem postojanju, čak i kada govorimo o postojanju koje ne smatramo mogućim. I u riječi o Mističnom govori se o “stanju stvari”.

Misticizam je češće i prije potaknut stanjem duše nego stvarnim uvidom u poredak stvari. Misaono iskustvo nije toliko potaknuto izvanjskim događajima, koliko unutarnjom elaboracijom pojma. Svijet je predstava za moju volju. Još od pitagorejaca, koji su gonetali tajnu brojeva i unutarnjeg poretka stvari, od Platona, koji je na geometrijskom poučku dokazivao postojanje urođenih ideja, preko Spinoze i Descartesa, do Husserla i Wittgensteina, oni koji su na matematskoj izvjesnosti nastojali zasnovati filozofiju morali su se napokon upitati o pouzdanim kriterijima, o Ideji, Bogu, Apsolutu, o nekoj neporecivosti koja se ne dâ sasvim točno opisati, ali mora postojati kao garant svake druge izvjesnosti. Mistik hoće da svoju vjeru racionalizira; racionalizam završava, ako ne drugačijom, ono mistifikacijom ratia. Da li je i za Wittgensteina morao postojati određeni a priori koji vodi do Mističnog? Ili je naprosto svaka težnja ka sintezi već po sebi težnja ka unio mystica?

Wittgenstein nije htio da ga nazivaju filozofom, već “istinskim misliocem” (u pismu sestri, 22. IV 1917.). Na taj način on se vraća izvornom zadatku filozofiranja, onom izvornom čuđenju, onom prvobitnom stajalištu mislilaca, koji su pojmili da sve jest čudo, da sve jest tajna. Wittgenstein je pokazao da objekti jesu jednostavni, ali da su u svojoj jednostavnosti složeni. Wittgenstein nam je pokazao čudo običnog. I njegovo tretiranje objekta (2.02 i d.) u osnovi može biti shvaćeno kao mistično, ukoliko je svako jedinstvo zagonetno. Kada pokažem svijet, pokazao sam što on jest. Na taj način se izmiče onom idealizmu samosvijesti, koja ne vidi “stanje stvari”, već vlastito stanje svijesti, ali nakon ovog uvida u svijet kao skup činjenica opet izbija pitanje što i kako to da svijet uopće jest. A upravo to jest ono što je mistično. Ovo pitanje Wittgensteina definitivno odvaja od pozitivističkog svjetonazora. Činjenica je u svojoj jednostavnosti složena. Tautološki stav nam pokazuje da stvar jest ono što jest, ali nas stav identiteta upozorava da ona nije jednaka sebi, jer se ne objašnjava sobom i ne dokazuje po sebi.

Mistično svijeta vraća pitanju života: Svijet i život jesu jedno (5.62); Ja sam moj svijet (mikrokozmos). (5.63). Otuda bismo mogli polučiti da onoliko koliko je zagonetno postojanje svijeta, toliko je zagonetno i pitanje života. Ali, ako sam ja mikrokozmos, onda su svi problemi života i svijeta rješivi na unutarnjem planu. Moj svijet postaje zatvoreni svijet. Kao mikrokozmos, taj svijet ima svoj poredak stvari i svoju potpunost. U njemu se obnavlja unio mystica i to na onaj način na koji je iskazana u držanju koje tvrdi da sam Ja u Bogu i Bog u meni. Kroz jezik ću iskazati granice svoga svijeta. A svijet će sam pokazati što jest. Tu više nema pitanja. I upravo to jest odgovor. Ono što je mistično, samo je po sebi. Samo sebe objašnjava i nikakva mu hermeneutika nije potrebna, jer bi takva samo još više zamutila stvari, vodeći nas ka nekakvom mistificiranju “prvobitnog početka” ili onog “izvornog smisla stvari” koga u stvarima nema. Jer stvari jesu ono što jesu. Riječ o njihovom transcendentalnom karakteru jest riječ o onome što se ne može izgovoriti, ali na što se može ukazati. Da li je time mislilac već doveden u situaciju onog djeteta koje Wittgenstein spominje u Filozofskim istraživanjima (32), djeteta koje zna misliti, ali još ne umije govoriti? Ništa od toga nisam rekao Milici. Pričao sam joj samo o Wittgensteinovom burnom životu. Ona je klimala glavom i govorila da ja baš volim filozofiju. A Rajko mislio da je Milica moja nesretna ljubav.

*Iz knjige Predraga Fincija Poetozofski eseji, Sarajevo 2004.

Izvor: XXZ magazin