ULIKS, STO GODINA STAR

PIŠE: Predrag FINCI

Joyce je rijetko davao intervjue, nije htio govoriti o sebi, a posebno nije htio objašnjavati svoje djelo. U jednom od rijetkih intervjua je rekao da je njegov glavni junak morao biti stranac, osoba prema kojoj se ljudi odnose kao prema neznanom. U svakom piščevom junaku ima i pisca, a potom i njegova čitatelja. Svakog često provuče njemu blizak ili sličan junak. Svaki put kada u nekom djelu prepoznajemo nešto sebi slično, postavljamo i sebi pitanja. Nije nužno riječ o identifikaciji i uživljavanju. Mi tražimo sebi bliska djela. I sebi bliske junake.

1

Sto je godina od kako je James Joyce objavio svoj čuveni roman Uliks. Na sve strane spremaju se za blagdan veledjela. Izložbe, predavanja, posebne emisije, nova izdanja slavnog djela. Svake godine se ljudi obuku kao Uliksovi junaci, šetaju ulicama grada, čitaju odlomke iz djela, slave Bloomov dan u Dublinu. A tek kako će ove... Mnogo je izložbi, radio i televizijskih emisija, tekstova i knjiga o djelu Jamesa Joycea. Portret pisaca je i na novčanici. Na sve strane pojavljuju se restaurirane fotografije Joyce s povezom preko oka, za klavirom, u društvu uglednih i slavnih, sa svojom Norom. Sačuvan je i snimak vrlo melodičnog glasa pisca. Sve ćemo to ponovo vidjeti, sve što je bio njegov život i djelo će biti ponovo, iz našeg Sada, interpretirano, jer nam je njegovo djelo bilo i ostalo značajno. Jedan od rijetkih pisaca iz prošlih vremena koji je još živa zagonetka i predmet golema interesa.
Ovaj slavni irski pisac (1882.-1941.) rodio se u predgrađu Dublina. Otac mu jedno vrijeme bio imućan, poslije u financijskim problemima, a i sklon alkoholu, majka vrlo religiozna, lijepo svirala klavir. Često su selili, što će kasnije biti i Jamesov slučaj. On je bio najstariji od njihovo desetero djece. Jedno vrijeme je mislio biti svećenik, ali je napustio isusovačku školu, studirao i diplomirao jezike (1898.), poslije studirao medicinu, prekinuo studij i napustio sa svojom ljubavlju Norom rodni grad. Postao je dobrovoljni izgnanik, živio u mnogim europskim gradovima, od Pule i Trsta preko Pariza, u kojem je proveo dvadeset godina, do Ciriha, u kojem je umro. Promijenio je u svom emigrantskom životu dvije stotine adresa. Irsku je napustio jer se htio osloboditi svakog pritiska, konvencija i dogme. Svuda imao problema, ali uvijek pisao. Govorio je da nema prijatelja, volio samo svoju obitelj, ali je imao dobrih suradnika, poštovalaca, a i galantnih sponzora, što mu je pomagalo u koliko-toliko neometanom radu na njegovim knjigama. U doba Prvog svjetskog rata je pisao Uliksa, u osvit Drugog je ponovo bježao, ponovo se osjećao usamljenim, plašio se da njegovo djelo nitko neće čitati. U njegovoj bibliografiji navode ova djela: Kamerna glazba (pjesme, 1907.), Dublinci (priče), Portret umjetnika u mladosti (autobiografski unutarnji monolog), Prognanici (drama, 1918.), Uliks (1922.), Buđenja Finnegana (1939.), te pisma i kraći spisi. Već mu je prva knjiga, zbirka priča pod naslovom Dublinci, bila zapažena. To je Joyceova najviše čitana knjiga, najpoznatije njegovo djelo je svakako Uliks, najteže, složeno i možda najbolje Buđenja Finnegana.
2.
Ovdje bih samo ponešto htio reći o Uliksu. Prosto mi je neprijatno govoriti o čemu se radi u ovom temeljnom djelu europske književnosti, jer je kazivanje o Uliksu postalo zbirka općih mjesta. Ipak, za svaki slučaj: Buđenja Finneganova je knjiga o noći, san o snu, kazivanje podsvijesti pripovjedača; Uliks je priča o svakodnevnom, o javi jednog dana, 16. juna 1904. godine. Tog dana je James Joyce imao prvi sastanak sa Norom, svojom životnom ljubavlju. U priči o tom danu Joyce je odlučio predstaviti Dublin svijetu. Njegov Dublin nije idealizirana slika „lokalnog patriota”, ni sjećanje nostalgičnog pisca, ni prilog turističkom vodiču (a bilo bi baš bizarno obići svoj rodni grad s turističkim vodičem!), nego grad stvarnog života. Kažu da je Joyce imao izuzetnu memoriju. Jasno se sjećao mnogih detalja iz svoga djetinjstva, pamtio sve što je imalo ikakva značaja u njegovom životu. Zato je bio u stanju u svom djelu rekonstruirati grad iz kojeg je jednom zauvijek otišao. Dublin je kulisa događaja. Radnja romana događa se u Dublinu u jednom danu, od 8 ujutro do 3 sata poslije ponoći, od Dedalusovog doručka, Bloomovog prisustvovanja sahrani, posla, razgovora u kavani, posjeta knjižnici, kazivanja o koncertu, bolnici, javnoj kući, sve do Mollyne preljube i sna. Studija Stuarta Gilberta o Uliksu (1963, str. 38.) nudi rješenje sheme ovog romana: u osamnaest poglavlja smjenjuju se sati, mjesta, tjelesni organi, boje, duhovne discipline (umjetnosti), simboli i spisateljske tehnike, a svako poglavlje korespondira sa jednom epizodom Homerove Odiseje. U Joyceovoj priči Stephen Dedalus je Telemah (a zapravo Joyce), Leopold Bloom je Odisej, koji luta ulicama Dublina i ne ide kući, jer ga žena vara, a nevjerna Molly Bloom je Penelopa, kojoj pripada „zadnja riječ” u knjizi, što može biti shvaćeno kao piščev prinos razbijanju „patrijarhalnog narativa”.
Joyce nije napisao puno, bio je po mnogo čemu marginalni pisac, avangardist i modernist, a postao centralno mjesto naše književnosti. To govori o promjeni vrednosnih kriterija, shvaćanja estetskih vrijednosti, a i osvajanju novih sloboda. Joyce je od školskih dana imao problema sa svojim „vulgarnim jezikom”, cenzori su tražili da se njegova djela ne objavljuju, irski časopis na zahtjev uznemirene publike prestao je objavljivati njegove Dublince, teško su mu izlazili tekstovi, a ni jedan renomirani izdavač nije htio objaviti Uliksa. Ta danas slavna knjiga u cjelini je prvi put objavljena 1922. u Parizu, i to u izdanju tek osnovane, a i danas aktivne kultne knjižare Shakespeare and Company, u Americi i Engleskoj Uliks dugo je bio na listi nepoželjnih, pa i zabranjenih knjiga, a Joyceova posljednja knjiga Buđenja Finnegana nije imalo naklonost čak ni njegovih najodanijih poštovalaca i sponzora... Iako su ga hvalili mnogi veliki pisci njegova doba, nije dobivao „društvena priznanja”, ni naklonost publike. Svojevremeno je smatrano skandalom predložiti Joycea za Nobelovu nagradu, danas se smatra sramotom da mu ta nagrada nije dodijeljena (A svaka nagrada se obruka jednom onima kojima je dodijeljena, a još češće onima kojima nije). Nedostatak javnih priznanja nije umanjio Joyceovu golemu unutarnju vjeru. Bio je izuzetno samosvjestan. Pokazalo se da je bio od onih rijetkih koji je bio u pravu. To kažem, jer sam sreo mnogo pisaca koji su o sebi samima i svom pisanju mislili sve najbolje, ali se pokazalo da zato nisu imali pokrića u svom djelu.
Joyce je u svojem životu mnogo toga učinio u osobnom odnošenju prema vjeri, najprije u svojem razočaranju u kršćanstvo, što je rezultiralo prekidom njegovih studija i barem dijelom utjecalo na njegov odlazak iz Irske, a potom je svakako bila presudna njegova unutarnja vjera, vjera pisca kojeg ništa nije pokolebalo u stvaranju njegova djela. Pound, Eliot i Joyce su bili fascinirani grčkim dobom. S Poundovim Cantosima, Eliotovom Pustom zemljom i Joyceovim Uliksom svoj vrhunac dostiže moderna, a završava antička književnost. Za Joyca završava tako da se sa starim mitovima poigrava. On u svojim djelima piše o običnim ljudima, jer njih smatra pravim predmetom književnosti, a za senzacije i junake kaže da ih „treba prepustiti novinama”. Ono što ostaje nezapaženo u razumijevanju njegova djela je njegov odnos prema vremenu. Od kada je Kant nedvojbeno pokazao u svojoj analizi transcendentalne estetike da je vrijeme, kao i prostor, stvar subjektivnog opažaja, dakle subjektivna kategorija, ono postaje bitno u mišljenju svakog subjekta i razumijevanju njegovih spoznaja i postojanja. Tema vremena (trajanja) dominira u filozofiji Henri Bergsona, ima golem značaj u svim filozofijama koje govore o povijenom karakteru ljudske egzistencije, a označava i djela vrlo značajnih pisaca tog doba, Prousta, Eliota, a svakako i Joycea. U njegovom Uliksu vrijeme je vrijeme jednog dana, onakvo je kako ga njegovi likovi doživljavaju, jer je trajanje njegovo trajanje.
Joyce je pisao Uliksa sedam godina, od 1914. do 1921. Knjiga je još i prije nego se pojavila kao cjelina izazivala skandale. Dijelovi koji su izlazili u časopisima bili su cenzurirani, a autor optuživan za opskurnost i pornografiju. Uliks je od prvog izdanja smatran kontroverznim djelom, a takva je i danas, samo što je to sada kontroverzni klasik. U kritičkom izdanju, namijenjenom za studij koje je preda mnom (Penguin Books, 2011) odstranjene su mnoge slovne greške, koje su mijenjale smisao nekih riječi, a ovo novo izdanje je luksuzno, sa krupnim slovima, sa detaljnim predgovorom Declana Kiberda, sa više od 900 strana Joyceovog teksta i 200 stranica korisnih napomena i objašnjenja. Sve to govori o intrigantnosti i značaju ove knjige. Knjige koja je sada moderni klasik.
Joyce je bio pisac i putnik, učitelj jezika i glazbe, uporan čovjek i dobar Norin muž. Jedan engleski interpretator njegova život i djela kaže da je Joycea njegova žena voljela „uprkos tome što je bio genij”. Pisao je knjige koje nisu imale komercijalnog uspjeha, ali su odmah bile razvikane kao vrsta „skandala”, bile cijenjene od znalaca i nekih njegovih prijatelja, a što je piscu bilo naročito važno, i od njegovih sponzora. Pisao je sporo, što zbog zauzetosti drugim stvarima, što zbog zdravstvenih problema (imao je dvadeset pet operacija očiju i pod kraj života nije vidio gotovo ništa), a i čestih lumpanja (kažu da je bio vrlo galantan, ali često i dužan), imao česte stvaralačke krize, jer se uvijek suočavao s novim spisateljskim izazovima. Malo je napisao, ali je o njemu mnogo pisano. Njegova bibliografija nabraja samo šest knjiga, o njegovim knjigama su napisane stotine knjiga. Ostavio je dubok trag u europskoj književnosti. I danas je avangarda. I danas „rušitelj ploča vrijednosti”, baš onakav kako je stvaraoca opisao Nietzsche. Učitelj za mnoge pisce. Humor, cinizam, dekompozicija, tok svijesti, u kojem svjedočimo onome što junaci njegovih djela misle, jezik (odnosno jezici, u kojima je Joyce upotrebljavao nevjerojatnih 30.000 riječi!), sve je u Joyceovom djelu na djelu. Uzdrmao je temelje književnosti i ponovo ih sazdao, otvorio potpuno novo područje izričaja, promijenio stil mnogih pisaca.
Čak je i o Židovima pisao drukčije od drugih. U njegovo doba antisemitizam je bio (kao da danas nije!) raširena pojava, a on je ipak gospodina Blooma učinio glavnim junakom svog djela. Bloom je po ocu Židov. Joyce je prijateljevao svuda sa Židovima, posebno u Italiji sa Italom Svevom, a poslije u Francuskoj sa Paulom Léonom. U to doba u Irskoj je bilo oko 2.000 Židova. Joyce po svoj prilici nije dobro poznavao ni jednog od njih, premda neki spominju da mu je jedno slučajno poznanstvo moglo biti inspiracija za lik Leopolda Blooma. Drugi iz dobrih razloga misle da u liku Leopolda Blooma ima ponajviše osobina velikog talijanskog pisca Itala Sveva, napola Židova, pisca Joycu sličnog senzibiliteta, što dokazuje njegovo djelo Svenova savjest. Talijanski pisac je bio izvor podataka o običajima i kulturi Židova za svog irskog kolegu. Joyce i Svevo su često zajedno šetali, uvijek mnogo pričali. Obojica su bili ovisnici, Svevo strasni pušač, Joyce alkoholičar, obojica relativno nepoznati pisci, obojica vrlo elokventni, obojica poligloti (Joyce je kao mladić naučio Danski da bi čitao Ibsena u originalu!), obojica bili uposlenici na poslovima do kojih im nije bilo, obojica pomalo tuđi svojoj vlastitoj sredini, obojica u potrazi za novim putem u književnosti. Danas je, uz Shylocka u Shakespeareovom Mletačkom trgovcu i Dickensovog Fagina u Oliveru Twistu, Leopold Bloom najslavniji židovski lik u književnosti pisanoj na engleskom jeziku. Ira B. Nadel u svojoj knjizi Joyce i Židovi (1996.) ukazuje na piščevu upotrebu jezika, odnos prema imenima (u što spada i izostavljanje važnih mu imena), a posebno njegovu vjeru u tekst i smisao pisma. I Joyceova tema egzila može biti shvaćena kao „židovska tema”, a i sam je Sam Joyce je govorio o paraleli irske i židovske sudbine, u rijetkoj izjavi o Uliksu rekao da je to „ep o dvije rase”, pa Terence Killeen govori o dilemi je li središnja ličnost Uliksa Leopold Bloom židovski Irac ili irski Židov (The Irish Times, 16. 6. 2003). Takvu dilemu su osjetili i često imali mnogi Židovi u svim zemljama u kojima su živjeli. Može li Bloom, po ocu Židov, po majci protestant, tri puta kršteni Irac, biti Dublinac, a ne uvijek i nakon svega Židov? Ili će ga uvijek netko svrstavati, kao Židova opisivati, poradi svojih frustracija i usvojenih predrasuda vrijeđati kad god hoće i može? Tri puta je Bloom kršten, no on ipak nije kršćanin. Znao je otrpiti i antisemitske uvrede. I pored toga, ponekad ipak kaže „mi”, solidarizira se sa svojim irskim znancima, što nacionalistima nikada nije dovoljno. Bloom ostaje za njih „tuđinac”. Kao što im je iz drugih razloga ostao stran i sam pisac Uliksa. A i mnogima, siguran sam, čak i kada ga slave nije sasvim blizak ni razumljiv. Joyceov junak je Irac jer se u Irskoj rodio, a Židov jer bi to bio gdje god bi bio. Baš kao što je Joyce bio Irac, a pisac koji se po mnogo čemu od svojih sunarodnjaka razlikovao. Joyce je rušio sve klišeje, bio protiv svih predrasuda. To i njegov Bloom, njegov Odisej, dokazuje.
Joyce je rijetko davao intervjue, nije htio govoriti o sebi, a posebno nije htio objašnjavati svoje djelo. U jednom od rijetkih intervjua je rekao da je njegov glavni junak morao biti stranac, osoba prema kojoj se ljudi odnose kao prema neznanom. U svakom piščevom junaku ima i pisca, a potom i njegova čitatelja. Svakog često provuče njemu blizak ili sličan junak. Svaki put kada u nekom djelu prepoznajemo nešto sebi slično, postavljamo i sebi pitanja. Nije nužno riječ o identifikaciji i uživljavanju. Mi tražimo sebi bliska djela. I sebi bliske junake. Bloom je, kao i Joyce, samotna figura u Dublinu, otpadnik, neka vrsta stranog elementa u konzervativnoj tradiciji, unutarnji emigrant, čovjek koji luta, obilazi ulice Dublina kao što se obilazi svijet, i priča taj svijet kako nitko prije njega nije. Joyce prema starim mitovima odnosi se s humorom, cinizmom i ironijom. Homerov ep bogova i junaka postao je u Uliksu pričom o običnom i svakodnevnom. Tako je Joyce stvorio moderni ep. Ep o nebitnom, običnom, očiglednom, svakodnevnom životu. Novi ep.
Joyce je napustio svoj grad, odlučan da bude pisac. Odbacivao je i stvarao istodobno, Prvo je odbacio svoju tradiciju, pa klasičnu formu, na koncu pokušao stvoriti i svoj jezik. Netko je tko je smješten u tom gradu, ali mu ipak ne pripada, iako je sve što je on baš vezano za taj grad. Koji divni paradoks! Joyce je otišao iz Dublina, poslije dolazio samo nakratko u tri navrata, ali mu je njegov rodni grad ostao „centralno mjesto”. U svojem pisanju je bio vezan za Dublin, grad mu je često bio centralno mjesto, baš kao što je Balzacu Pariz, Ozu Jeruzalem, Jergoviću Sarajevo ili Pamuku Istanbul. Joyce je živio u Austro-ugarskoj, najprije u Puli, predavao engleski u Trstu, usvoji mnoge vrijednosti tog svijeta. I poštovanje prema srodnicima Rotha i Zweiga. U jednom su oni svi bili srodni: u zastupanju univerzalnih vrijednosti i otporu prema svim oblicima destrukcije i nihilističkog odnosa prema kulturnim vrijednostima. To je jedinstveni spomenik koji nam ostavljaju ova različita djela.
3.
A sada jedna osobna bilješka: Joyce je usvojio ideju kružnog kretanja povijesti od Ginbatista Vicoa. Ta ideja o stalnom vraćanju istog je jedna od najljepših bezbožničkih ideja o vječnosti. A u vječnosti će „svi dani će susresti svoj kraj”. I životi. I kulture. I sve što jest. Ali baš te konačnosti vode ka vječnom i stvaraju vječnost. Joyceovo djelo to dokazuje.
Htio sam, kao hommage ovom velikom piscu ovaj tekst napisati u jednom danu. Ali, taj mi dan dolazi svaki čas, jer mi se vraća misao na Uliksa. Uostalom, Joyce je taj dan opisivao sedam godina. Toliko je trajao. A traje još i duže, jer je u vječnosti sve Sada. Svi se dani dogode u jednom danu, jer su u jednom, u svakom mogućnosti svih dana, a na kraju se u sjećanju svi pretvore u jedan dan, koji nazivamo svojim životom. U tom jednom danu je naša kratka vječnost. Jedina naša vječnost. Ona koju znamo, koju smo živjeli, doživjeli, proživjeli. Ako se ona umnožava, onda se ponavlja, ponovo događa. Zato je u našoj vječnosti sve Sada, sve se Ovdje događa. U obilasku znanog nam života. Meni često, ponekad u jednom danu, bude sve što je život bio: osvit djetinjstva, bljesak mladosti, zenit zrelosti, sumrak pozne dobi. U meni bude i preda mnom se ukaže sve što je bilo i što bi moglo biti. Kada mi je izašla knjiga O kolodvoru i putniku na talijanskom, jedan dobroćudni čitatelj me upitao jesu li zadnje stranice u toj knjizi o Homerovom Odiseju u čast Joycea! Joyce je postao sinonim za Odiseja. Nikakvo čudo, jer mi sve čitamo iz naše perspektive, pa i Homera iz rakursa irskog moderniste. Ili zajedno s njim i novim dobom. Iz svog dana razumijevamo i vječno.
4.
Joyce je najveći dio života proveo u tuđini, i umro je, i grob mu je u tuđini, ali je tvrdio da nikada nije napustio Irsku. Pripadao je svojem Dublinu, baš kao što je Itaka pripadala Odiseju. Odisej se, kažu, poslije dugog putovanja, vratio u svoju domovinu. Joyce je svoju ponovo u djelu stvorio. I jedan i drugi ostali su stanovnici svojih postojbina. Pisanje je, kao i život, putovanje, a djelo piščevo udomljenje.

*Tekst izvorno objavljen u časopisu Novi Omanut, Zagreb