FILM I POVIJEST - Povodom Godarda
Čini mi se da se jedna od glavnih teza Godardova rada tiče bitne, konstitutivne veze između povijesti i filma. Koji povijesni naboj pripada specifično filmu? To je pitanje zanimalo i Guya Deborda u filmu i on ga je prvi postavio. Ponajprije, o kojoj je povijesti riječ? Vrlo posebnoj povijesti, mesijanskoj povijesti. Ne kronološkoj povijesti, nego povijesti koja nema ništa sa spasenjem. Neke stvari treba spasiti.
U svom filmu Godard kaže: ''Slika će doći u vrijeme uskrsnuća''. Razmotrimo klasičnu tezu kršćanske, židovske ili manihejske gnoze, koje sve poimaju sliku kao sam element uskrsnuća. Ono što se ponovno pojavljuje jest eidos, odnosno slika. Po slici ćemo biti spašeni i vidjeti njegovu sliku znači biti spašen. Histoire(s) du cinema je apokalipsa filma, u različitim značenjima tog pojma. Prvo značenje riječi je značenje katastrofe. U židovskoj tradiciji dan dolaska Mesije istodobno je ono što najviše priželjkujemo i čega se najviše bojimo. Ali to je apokalipsa filma i u drugom smislu te riječi, doslovnom smislu: otkrivenje. Godardovo djelo funkcionira kao razotkrivanje filma filmom.
Na koji način slika dobiva tu mesijansku snagu? Serge Daney je odgovorio: montažom. Prema njegovim riječima, Godardova teza u Histoire(s) du cinema jest da je kinematografija tražila samo jednu stvar, montažu, i da je to čovjeku 20. stoljeća očajnički trebalo. Ali što je montaža, iz ove perspektive? Odnosno, koji su uvjeti mogućnosti montaže? To je ono što iznosi na vidjelo Godard. Tih uvjeta ima najmanje dva, ponavljanje i zaustavljanje.
Modernost ima četiri velika mislioca ponavljanja, Kierkegaarda, Nietzschea, Heideggera i Deleuzea. Svi su oni pokazali da ponavljanje nije vraćanje identičnog, nego vraćanje na mogućnosti onoga što je bilo. Što se vraća, vraća se kao moguće. Otuda bliskost ponavljanja i spomena: spomen je povratak na ono što je bilo, ukoliko je moguće. Ponavljanje je spomen na ono što nije bilo. To je također definicija filma: spomen na ono što nije bilo. Ili suprotno od onoga što rade mediji, koji se služe istim sredstvima, ali uvijek daju činjenicu bez njezine mogućnosti. Daju nam činjenicu koju ne možemo ponoviti, u odnosu na koje smo nemoćni: medijska tiranija voli ogorčene, ali nemoćne građane.
Drugi element je zaustavljanje, ''revolucionarni prekid'' o kojem je govorio Walter Benjamin. Moć da se nešto prekine. Zaustavljanje je ono što čini razliku između filma i, primjerice, pripovijedanja. Književni teoretičari pronašli su samo jedno jasno razlikovno obilježje između proze i poezije: u poeziji se mogu praviti cezure i opkoračenja (prijelaz jednog stiha u drugi). Cezura ili opkoračenje omogućuju suprotstavljanje zvučnih ograničenja semantičkim granicama, pravljenje pauze koja označava razliku između značenja i zvuka. Poezija je kadra stati, proza ne. Tu snagu zaustavljanja ima i film.
Ponavljanje i zaustavljanje čine sistem u filmu, nerazdvojni su. Zajedno izvršavaju mesijansku zadaću filma. Ovaj zadatak, kako proizlazi iz Histoire(s) du cinema, nije nova kreacija, već čin "dekreacije". Eto snage ponavljanja i zaustavljanja. Deleuze kaže da je svaki čin stvaranja čin otpora, ali čin se može oduprijeti samo ako posjeduje snagu da "dekreira" činjenice. Inače nikakav otpor nije moguć, činjenice su uvijek jače. Što postaje slika na kojoj se radi na ovaj način ponavljanjem i zaustavljanjem? Postaje, da tako kažemo, "slika ničega". Očigledno, slike koje nam Godard pokazuje su slike slika, preuzete iz drugih filmova. Ali stječu sposobnost da se pokažu kao slike. One više nisu slike nečega za što se odmah mora pronaći značenje, narativno ili neko drugo. Pojavljuju se kao takve. Istinska mesijanska snaga jest upravo snaga kadra vratiti sliku u ovo ''bez slike'' koje je, kako reče Benjamin, utočište svih slika.
