SCHMITTOVA TEORIJA O OZBILJNOM SLUČAJU
─── Jan ASSMANN
Kao što znamo, Carl Schmitt definira političko na podlozi razlikovanja između prijatelja i neprijatelja. Meni na ovom mjestu nije stalo do teorije političkog, za koju mi se ta definicija čini posve nedovoljnom, nego do dinamike zaoštravanja polarizacije, za koju je razlikovanje između prijatelja i neprijatelja nešto potpuno bjelodano. Pogledajmo dakle najprije malo podrobnije tok Schmittove misli.
Schmitt definira političko kao ono polarizirajuće, naime kao ono načelo ili mjerilo prema kojem se ljudi grupiraju u neprijatelje i prijatelje. U normalnom životu to dakako ostaje skriveno. U normalnom životu razgovaramo s drugima, s njima zaključujemo ugovore, komuniciramo i sudjelujemo na različite načine. Tek u ozbiljnom slučaju (Ernstfall) rata razotkriva se istinski karakter načela prema kojem se odvija asocijacija i disocijacija ljudi. Kao što Heidegger život sa stajališta ozbiljnog slučaja smrti određuje kao bivstvovanje prema smrti (Sein zum Tode), tako i Schmitt državu sa stajališta ozbiljnog slučaja rata određuje kao opstanak (tubivstvovanje) prema ratu (Dasein zum Krieg). Istina egzistencije ne razotkriva se u svakidašnjem, u normalnom, nego u izvanrednom stanju (Ausnahmezustand), kako tvrdi Schmitt, ili u graničnoj situaciji, kako kaže Jaspers. Pojam ozbiljnog slučaja pripada eskalacijskoj logici koja „bit“ neke stvari određuje s obzirom na njezin krajnje razvijeni oblik ili njezinu granicu. Taj nam je misaoni stil danas stran, ali ta se logika s gledišta nasilja čini posve uvjerljivom: naime, izbijanju fizičkog nasilja obično prethodi proces eskaliranja u kojemu postojeće razlikovanje prelazi u polarizaciju, a polarizacija u otvorenu mržnju. Tu logiku mogli bismo možda opisati ovako: Uvjeri ljude da će svaki čas nastupiti ozbiljan slučaj ili da je on već nastupio i bit će spremni upravo na svaku žrtvu, zaboravit će sve značajne povezanosti i razlike i znat će samo još za prijatelje i neprijatelje, i to neprijatelje prema kojima treba biti nepokolebljivo odlučan i protiv njih se boriti svim sredstvima.
Schmittov postupak čine dva koraka. U prvom koraku stalo mu je do toga da autonomiju političkog ispostavi kao samostalno kulturno područje. Takva se područja ili „vrijednosne sfere“ (Wertsphären), kako bi rekao Max Weber, konstituiraju na temelju razlikovanja: moral na temelju razlikovanja zla i dobra, pravo na temelju prava i neprava, privreda na temelju troškova i koristi, znanost na temelju istine i zablude, umjetnost na temelju umjetničkog i neumjetničkog, religija na temelju vjere i nevjere, a politika na temelju prijatelja i neprijatelja. Max Weber, Niklas Luhmann i drugi teoretičari modernizacije u tim su procesima diferencijacije vidjeli signaturu, znamenje moderne. Sistemi se međusobno relativiziraju. To je novi politeizam, čiji je nastanak vidio Max Weber. Umjetnost, religija, znanost, pravo i privreda predstavljaju zato isto tako brojna mjesta onog nepolitičkog, a politika se ne smije miješati u njih, jednako kao što politika ne smije dopustiti da njezine odluke budu ovisne o umjetničkim, religioznim, znanstvenim, pravnim ili privrednim gledištima. Moderna je zato za Schmitta „razdoblje neutralizacija i depolitizacija“.
Schmitt prvi korak utemeljuje na ovaj način:
Pretpostavimo da su na području moralnoga posljednja razlikovanja dobro i zlo, estetskoga lijepo i ružno, ekonomskoga korisno i štetno ili, primjerice, rentabilno i nerentabilno. Pitanje je stoga da li postoji i posebno razlikovanje – doduše ne istovrsno i analogno drugim razlikovanjima, ali ipak neovisno o njima, samostalno i kao takvo bez daljnjeg uvjerljivo – kao jednostavan kriterij političkoga i u čemu se ono sastoji.
Specifično političko razlikovanje, na koje se mogu svesti politička djelovanja i motivi, jest razlikovanje prijatelja i neprijatelja. Ono daje pojmovno određenje u smislu kriterija, ne kao iscrpna definicija ili prikaz sadržaja. Ako se može izvesti iz drugih kriterija, ono za političko odgovara relativno samostalnim kriterijima drugih oprečnosti: dobrom i zlom u moralnome, lijepom i ružnom u estetskome itd. U svakom je slučaju ono samostalno, ne u smislu vlastitoga, novoga stvarnog područja, nego tako da se ono ne može utemeljiti na jednoj drugoj opreci, na više njih, kao što se ne može ni svesti na njih.
No Schmitt se ne zaustavlja na tome. Modernu ne želi opisati, nego je hoće i prevladati (überwinden) i zato se ne zadovoljava identificiranjem političkog kao autonomnog „duhovnog područja“. Političko ne smije biti posebno novo područje, nego i samo neovisno o takvim područjima. Političko on ne želi postavljati kao jednakopravno uz bok drugih područja, nego nad njih, podrediti ih. Schmitt se razlikovanjem između prijatelja i neprijatelja ne zauzima za autonomiju političkog, nego za njegovu hegemoniju. I upravo tu povezanost između diferencijacije i „homogenzacije“ (kako nazivam tu fazu podređivanja svih ostalih kulturnih sfera jednoj samoj sferi, koja se oštro razlikuje od svih njih) možemo ustanoviti i za religiju.
Schmitt tako piše:
Političko može crpiti svoju snagu iz različitih područja ljudskog života, iz vjerskih, ekonomskih, moralnih i drugih oprečnosti; ono ne opisuje vlastito stvarno područje, nego samo stupanj intenziteta asocijacije ili disocijacije ljudi, čiji motivi mogu biti vjerske, nacionalne (u etničkom ili kulturnom smislu), privredne ili druge vrste… Realno svrstavanje na prijatelja i neprijatelja u svom je bivstvovanju tako jako i presudno da nepolitička suprotnost… potiskuje svoje dotadašnje „čisto“ vjerske, „čisto“ privredne, „čisto“ kulturne kriterije i motive… Političko je, u svakom slučaju, uvijek svrstavanje koje se orijentira prema ozbiljnom slučaju. Ono je stoga uvijek mjerodavno ljudsko svrstavanje…
„Realna mogućnost svrstavanja prijatelja i neprijatelja“, dodaje Schmitt nekoliko stranica kasnije, „dovoljna je da se povrh puko društveno-asocijativnog stvori mjerodavno jedinstvo, koje je nešto specifično drukčije i nešto što je odlučujuće spram ostalih asocijacija… A zapravo ne postoji političko 'društvo' ili 'asocijacija', postoji samo političko jedinstvo, politička 'zajednica'“. Zato je političko ono totalno u usporedbi s kojim blijede sva druga grupiranja, životna područja i vrijednosne sfere na kojima se temelje bilo koja razlikovanja. Schmitt se u spisu, nastalom 1932. godine, zauzima za „totalnu državu“ koja uzima u obzir (Rechnung trägt) tu hegemoniju političkog.
Političko crpi tu svoju totalizacijsku pretenziju iz ozbiljnog slučaja. Društvo se u uvjetima ozbiljnog slučaja razvija u zajednicu. Ozbiljan slučaj je, kao što Schmitt svagda iznova pojašnjava, rat, koji je za njega ura istine (Stunde der Wahrheit). Rat razotkriva istinsku prirodu političke zajednice koju zato treba određivati s gledišta ozbiljnog slučaja rata. Schmitt se tim argumentom bori protiv liberalističke moderne s njezinom funkcionalnom diferencijacijom na autonomna područja kao što su umjetnost, znanost, pravo, privreda, politika i religija. Hoće cjelovitog čovjeka, jedinstven narod, totalnu državu. Političko zato određuje kao ono polarizirajuće, a to polarizirajuće kao ono totalizirajuće koje ukida (aufhebt) sve druge diferencijacije.
Postupak te analize opstanka u svjetlu analize krajnjeg slučaja, izvanrednog stanja, a ne u svjetlu normalnosti, pripada, kao što je već rečeno, u stil radikalnog mišljenja egzistencijalizma, koji je nastao u razdoblju između dva svjetska rata i kod svojeg je najprominentnijeg mislioca Martina Heideggera – isto kao i kod Carla Schmitta – vodio prema odlučnom zauzimanju za nacional-socijalističku državu.
