AVANTURA ČITANJA I PISANJA
O knjizi Predraga Fincija U unutarnjem, istina
30. Dani Frane Petrića (simpozij „Hrvatska filozofija i kultura u interakciji i kontekstu“), Cres, 29. 9. 2022.
Već sam više, a možda i mnogo puta govorio o Predragu Finciju i o njegovim knjigama. Među ostalim, i na Cresu. Zezali smo se da sam postao usput i „finciolog“, dakle, fenomenolog fenomena „Finci“. Možda i jesam, ali sve i ako mi je Fincijev opus, na ovaj ili onaj način, pao u zadatak kao teoretičaru (prigodno ili trajno), teško mi je distancirati se od svoga predmeta, progovoriti sasma objektivno o onome što je ovdje objekt, a to je nova knjiga Predraga Fincija.
Zbog te nevolje koju sam naznačio, najprije jedna (i za sve creske filozofe i filozofkinje važna) napomena.
Otkako je prvi put sudjelovao na Danima Frane Petrića, a to je bilo 2014., Finci je, zajedno sa svojom, a i našom Damjanom, redovno dolazio na Cres u rujnu i sudjelovao na našem skupu, šest puta, i to intenzivno. 2020. godine planirao je prvi put ostati na Cresu tjedan dana i sudjelovati na oba simpozija u okviru Dana Frane Petrića, ali je došla pandemija, Dani se nisu održali i svi skupa, pa i Finci, žalili smo zbog toga. Kada smo se vratili u život, 2021. godine, Finci je, naravno, čvrsto odlučio vratiti se na Cres, ali su njega i Damjanu u tome spriječile britansko-europske pandemijske mjere. Ove, 2022. godine također čvrst plan, kupljene karte, spremljeni koferi (dva creska simpozija, dva referata, cresko predstavljanje njegove nove knjige, plus, u Zagrebu, promocija njegovih knjiga i još jedan simpozij), ali sada: iznenadni zdravstveni problemi i gorki otkaz, pa već treću godinu Finci žali skupa s nama zbog nedolaska.
A sada općenitije, objektivnije.
Predrag Finci – koji je rođen 1946. u Sarajevu, gdje se (uz studijske boravke u Francuskoj i Njemačkoj) školovao, te do 1992. bio profesor na Filozofskom fakultetu, da bi 1993. preselio u London, gdje je nadalje djelovao kao slobodni pisac i gostujući profesor na University College London – zasigurno je među najplodnijim filozofskim autorima u hrvatskom jeziku i srodnim južnoslavenskim jezicima. Dovoljno je reći to da je Finci, uz brojne članke razasute po raznorodnim časopisima, do ove knjige objavio dvadeset i šest knjiga (od kojih su neke prevedene na strane jezike, točnije, engleski i talijanski), a knjiga U unutarnjem, istina njegova je dvadeset i sedma knjiga. (Nakon toga, odnosno paralelno s time, još četiri knjige, vjerovali ili ne.)
Međutim, ta nevjerojatna produktivnost ne utječe, u lošemu smislu, na kvalitetu. Fincijeve su knjige ujednačene kakvoće, premda nisu sve pisane u istome filozofsko-spisateljskom registru, što se odnosi i na Fincijev izbor tema kojim, u svakom novom djelu, iznenađuje čitalačku publiku.
A Fincijeva je čitalačka publika brojna i raznolika te se kontinuirano širi i, što treba istaknuti, vrlo je vjerna, pa se Fincijeve nove knjige s nestrpljenjem očekuju kao što se u drugim sredinama očekuju nova djela Jürgena Habermasa, Hansa Magnusa Enzensbergera, Petera Sloterdijka, Giorgija Agambena, Petera Singera, Larsa Svendsena ili Slavoja Žižeka.
Djelo U unutarnjem, istina na prvi pogled ima zagonetan naslov, ali on je zapravo transparentan, jer u knjizi se doista radi o onome što je ključnim naslovnim riječima naglašeno: o unutrašnjosti čovjeka, koji kao biće razapeto između unutarnjeg i vanjskog, umnog i tjelesnog, duhovnog i prirodnog, jastva i svijeta, kontinuirano, na različite načine traga za istinom o svemu sa čime se suočava, uključujući i sebe sama, odnosno svoju subjektivnost i identitet.
Na sažet, ali nipošto banalan način Finci, upravo „fincijevski“, metodički smireno razmatra izabranu temu, upućujući čitatelja u dublje slojeve razmatranog i ostavljajući čitatelju dovoljno prostora za daljnja samostalna istraživanja i promišljanja. A prva takva uputa stoji na samome početku rukopisa, gdje autor ocrtava naredne rasprave:
„Svatko u sebi svoj svijet ima. U sebi svoje temelji. Iz tog temelja svoju istinu govori. Zato pišem o unutarnjem. Pišem o onome što se događa u subjektu. Pišem o unutarnjem, u kojem spoznajemo što ljudska priroda jest, u kojem se događa spoznaja vlastitog, u kojem započinje rad intuicije i refleksije, u kojem je moguća utopija i napokon sabrana naša cjelokupna spoznaja. Pišem o važnosti unutarnjeg u formiranju mišljenja i doživljaja subjekta.“
To podcrtava i motom knjige, mišlju Aurelija Augustina: „U unutarnjosti čovjekovoj prebiva istina.“
Naznačene teme djela razrađene su u poglavljima: „U unutarnjem“, „Ljudska priroda“, „Introspekcija“, „Intuicija“, „Refleksija“, „Događaj Utopije“ i „Put k potpunom znanju“, kojima slijedi opsežan popis literature i imensko kazalo.
Svako od navedenih poglavlja može funkcionirati i kao zaseban tekst, ali očito je da su svi tekstovi nastali iz jedne ideje i kao dijelovi jedne cjeline te se stoga, kada se čitaju od početka do kraja, prelijevaju jedno u drugo na logičan način. Temu i pristup treba smjestiti prije svega u područje teorijske filozofije, ali podjednako su prisutne i praktičkofilozofske teme i pristupi, kao i oni koji se tiču ljudskoga stvaralaštva, odnosno umjetnosti.
Ono što je Finci i ovom knjigom pokazao i dokazao jest da intenzivno misli i promišlja, ali da također umije to dijeliti s drugima jer umije pisati jasno i razgovijetno, s profinjenim stilom, što, nažalost, nije pravilo među filozofima-znanstvenicima.
Fincijeve su misli disciplinirane i uredne, ali nimalo suhoparne i dosadne. Nerijetko zauzima neobične kutove sagledavanja problema i dovodi do iznenađujućih zaključaka, ali su oni udobno smješteni u razumljivu i komunikabilnu cjelinu, naime, u logički uređen tekst koji ima i određenu umjetničku vrijednost. Međutim, Finci ne podilazi čitaocima, ne simplificira, u smislu banaliziranja, ne kalkulira računajući na uspjeh, kao što to čine neki među takozvanim „popularizatorima znanosti“ i „javnim intelektualcima“. On misli i ispisuje prvenstveno sebe, ali na takav način – i u tome je njegovo umijeće – da to komunicira i korespondira s drugima, s Drugim. „Gusta“ filozofija u Fincija je razblažena osobnim, intimnim refleksijama, čak i biografskim detaljima koji kontekstualiziraju njegovo vlastito probijanje kroz kompleksne probleme, što naposljetku svjedoči ne samo o njegovu znanju nego i o njegovoj mudrosti.
Autor (Finci) na podlozi zavidne erudicije, opredmećene i u opsežnoj (i relevantnoj) literaturi o kojoj metodološki uzorno referira, razvija vlastite, originalne misli, tako da se i samo njegovo djelo kandidira za referentno djelo.
Kada sam ovu knjigu preporučivao za objavu „nadležnim tijelima“, rekao sam i ovo:
„Knjiga nedvojbeno ima znanstvenu vrijednost, odnosno znanstveno je relevantna, ponajprije i ponajviše, dakako, za polje filozofije, iz kojega autor kao znanstvenik dolazi, ali i za druga polja humanističkih i društvenih znanosti. U tom smislu, valja ponoviti da autorov pristup i autorov stil rastvaraju „tešku materiju“ i čitalačkoj publici široj od one specijalizirane za filozofiju ili općenito za (humanističke) znanosti, tako da se dade reći da ova knjiga ima i popularizacijskoznanstveni karakter, a da istodobno sadržaj rasprava i odgovarajući, iz njih rezultirajući uvidi ostaju na visokoj znanstvenoj razini.“
Po strani od ovih zvaničnih preporuka – koje ipak nisu besmislene, niti neiskrene – želim zaključiti sasvim iskrenom i smislenom preporukom da svi vi koji volite čitati i misliti nabavite ovu knjigu (ili bilo koju drugu knjigu Predraga Fincija koju još niste pročitali) te da uživate u avanturi čitanja i mišljenja, na koju nas Finci stalno nagoni – taj prononsirani spisateljski i misliteljski avanturist.
