JEDNA EDIPOVSKA PRIČA
PIŠE: Hanspeter PADRUTT
Proljeća 1933. godine Martin Heidegger je bio izabran za rektora Univerziteta Albert Ludwig u Freiburgu. Naskoro nakon toga pristupio je nacional-socijalističkoj partiji. Potom se, kako izvješćuju mnoga vrela, dobrih pola godine u univerzitetskim govorima i pismenim izjavama u studentskim časopisima zauzimao za nacionalsocijalizam i Hitlera.
Rasističke ili antisemitske tonove u tim tekstovima ne nalazimo. Svježe pečeni rektor odupro se vješanju nekog antižidovskog plakata na univerzitetu, a postoje i ukazivanja da je nastupio protiv bojkota židovskih profesora. Paljenje knjiga na univerzitetskom terenu je zabranio. U razgovoru za tjednik Spiegel iz 1966. godine, koji je bio objavljen tek nakon njegove smrti, i u pogledu unatrag iz 1945. godine, što ga je objavio njegov sin, Heidegger je objasnio da se prihvaćanjem rektorata nadao da će u nacionalsocijalističkom „prodoru“ [Aufbruch] spasiti univerzitet kao zbirno mjesto duha i tako vremenom možda „u skrivenoj svezi“ s istomišljenicima „pročistiti i ublažiti 'pokret' koji je došao na vlast“. To možemo odbaciti kao kasnije opravdanje, no naslov njegova rektorskog govora ipak je bio Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta.
Kad su potom početkom 1934. godine zahtijevali od njega ostavku dvaju dekana koji su bili u opoziciji prema nacionalsocijalizmu, odupro se i odstupio je s položaja rektora. Otada ga je partija špijunirala, a nacionalsocijalistički filozofi suzbijali. Brojna vrela potvrđuju odonda njegov kritički stav naspram režima. U predavanjima tih godina „slušatelji sa sluhom“ mogli su čuti polemiku s nacionalsocijalizmom. Neke opaske u tim predavanjima podsjećaju danas gotovo na dosjetljive izjave dobrog vojaka Švejka. Druge opaske su otvoreno problematizirale nacionalsocijalističku ideologiju. Riskirao ih je i protiv pritiska što je tada, najkasnije nakon ubojstva Hitlerovih unutarpartijskih i izvanpartijskih protivnika u lipnju 1934, vladao u Njemačkoj.
Budući da su nacionalsocijalistički ideolozi Heideggera odbacivali, u idućim su godinama snažno sprečavali njegovo javno djelovanje. Nije smio sudjelovati na kongresima u inozemstvu, teško je publicirao, a pred kraj rata poslali su ga zajedno s ostalim profesorima u nemilosti kopati rovove uz Renu.
Nakon rata francuske okupacijske vlasti Heideggeru su zabranile poduku. Zabrana je bila ukinuta 1951. godine.
Heideggerov kratki angažman za nacionalsocijalizam bacio je duge sjenke. I dok su druge, koji su se puno kasnije nego Heidegger odvratili od nacionalsocijalizma, nakon rata slavili kao hrabre protivnike, Heideggeru su prebacivali svaku nesretnu riječ koju je izgovorio u danima nacionalsocijalističkog prodora, dočim su nakon 1934. godine izrečene riječi naveliko ignorirali. Nakon rata su ga od vremena do vremena upravo klevetali i rasprava se umirila tek nakon njegove smrti. Razlog za silovite napade mogao bi biti i u Heideggeru samom, koji se jedva jedvice branio pred sumnjičenjima i koji nikada nije ispovjedio krivnju. Kao što je znano, u Njemačkoj je prije rata sve vrvjelo od nacionalsocijalista, a u Europi od njihovih simpatizera, dočim je nakon sloma izvan Njemačke bilo moguće naći samo protivnike, a u samoj Njemačkoj samo pokajničke demokrate. Heidegger je šutio, trideset i jednu godinu. Iz ranjenog ponosa, „narcistički uvrijeđen“ – ili zato što je znao da vrijeme za javnu raspravu o njegovom slučaju još nije došlo?
Na pitanje ima li Heideggerovo mišljenje unutarnju vezu s nacionalsocijalizmom, u sporovima oko Heideggerova „političkog promašaja“ odgovaralo se na suprotstavljene načine. Mnogi prijatelji i pristaše vide u Heideggeru nepolitičku osobu, koja se nadala da će preuzimanjem rektorata moći očuvati univerzitet kao duhovno središte. Njegov politički angažman bio je zabluda, koju je svojim odstupom od rektorata ubrzo popravio i koji s njegovom filozofijom nema nikakve uže veze.
Mnogi pak protivnici vide u Heideggerovoj filozofiji najotmjeniji cvijet iz one „močvare“ koja je stvorila i Hitlerov Mein Kampf. Tu su močvaru na primjer prikazivali kao iracionalnu romantiku i kao provincijalni, antiurbani, antisocijalistički resantiman protiv uma i znanja.
U jednom pregnantnom eseju Ludwig Marcuse je 1949. godine napao Heideggera kao primjer „moralne mizerije njemačkih intelektualaca“, braneći ga ujedno kao filozofa. Heidegger će „možda jednom tome dobu dati ime, kad se dobro plaćenog brbljanja naših dana jedva tko bude sjećao“.
Beznačajna zabluda i značajna filozofija – ili značajan posrtaj i beznačajna filozofija – ili, prema Ludwigu Marcuseu, neoprostiva greška i veliko mišljenje, spektar je ocjena poznat.
Sam Heidegger je u razgovoru za Spiegel postavio sporne događaje u vezu s onim što je sada nazvao Ge-stell, stavlje. U Bivstvovanju i vremenu se radilo o zaboravljenom „pitanju o smislu bivstvovanja“. To je 1927. godine već bila i kritika vremena. Doduše, „zaborav bivstvovanja“ u Bivstvovanju i vremenu bio je opisan kao načelno „propadanje“ ljudskog egzistiranja: mi se kao upućeni svagdanjem bivstvujućem vješamo svagda samo na njega i zatvaramo oči pred „užasom bezdana“ da bivstvujuće uopće jest, pred bezdanom bivstvovanja. No oslikavanje tog propadanja ima već od sama početka i neki epohalni pod-ton: tko danas, na primjer, čita poglavlje o „znatiželji“ [Neugier] i njezinom rastresenom nezadržavanju [Nichtverweilen], mora se potruditi da ne misli na televiziju koja tada još nije bila uvedena.
Epohalni zaborav bivstvovanja, „bivstvovna napuštenost bivstvujućeg“ – u odazivu na Nietzschea: „europski nihilizam“ – u godinama nakon Bivstvovanja i vremena još se razvidnije pokazao. Heidegger je – ne zadnje u sučeljavanju sa spisima Ernsta Jüngera (na primjer Radnikom) – vrlo rano spoznao to rastuće uskraćivanje bivstvovanja u planetarnom pohodu tehnike. Godine 1935. doduše još nije govorio o stavlju, nego o „pomračenju svijeta“ i „bijegu bogova“, o „razaranju zemlje“, „pomasovljenju čovjeka“ i – o „beznadnom divljanju razobručene tehnike“. Zaoštravanje te razobručenosti je, kako pokazuje navedeni tekst, vidio u Sjedinjenim Američkim Državama i boljševičkoj Rusiji.
U kritici tehnike Heidegger nije bio osamljen. I knjiga Aldousa Huxleya Vrli nov svijet bila je objavljena 1932. godine („u godini 69 nakon Forda“). I film Moderna vremena Charlesa Chaplina pojavio se 1936. godine. No ono što je bilo u Heideggerovoj kritici posebno i novo jest to da se već od sama početka, već u nacrtu Bivstvovanja i vremena, pojavila na pozadini zapadnjačke povijesti filozofije. Razviće koje je kulminiralo u Americi i Sovjetskom savezu bilo je za Heideggera zasnovano na europskoj filozofiji kako su je oblikovali Platon i Aristotel.
Zato je Heidegger od „ponavljanja“ – od nekog ponovnog-do-prinosa [von einer Wieder-Holung – einer Wieder-Herbei-holung] – europsko-grčkog začetka očekivao duhovnu obnovu, „drugi začetak“. U Bivstvovanju i vremenu je takvo ponavljanje, takvo oslobođenje izvora kroz skrivanje imenovao još dvosmisleno i malko birokratski „zadaća destrukcije povijesti ontologije“.
No nakon intenzivnog suočavanja s pjesništvom Friedricha Hölderlina, razvidno od 1934. godine nadalje, Heideggerov se govor promijenio. Odsada se radilo kod onog ponavljanja u odazivu na Hölderlina o „sveto-trijeznom“ osviještenju, o ne-zanesenjačkom približavanju „vatri s neba“.
Podsjetimo se Hölderlinovih stihova iz Arhipelaga:
Aber weh! es wandelt in Nacht, es wohnt, wie im Orkus,
Ohne Göttliches unser Geschlecht. Ans eigene Treiben
Sind sie geschmiedet allein und sich in der tosenden Werkstatt
Höret jeglicher nur…
Ali jao! luta u noći, obitava, kao u Orku,
Bez božanskoga rod naš. Uz vlastito poslovanje
Prikovani su jedino, i svatko samo sebe
U radionici čuje bučnoj …
U bučnoj (zaglušnoj) radionici dominantnog strojništva [Maschinenwesen] sjetio se Heidegger, pogođen zaboravom bivstvovanja, izvorne vatre bivstvovanja.
U razgovoru za Spiegel 1966. godine rekao je: „Moje je uvjerenje da se samo s istog svjetskog mjesta [Weltort] na kojemu je nastao moderni tehnički svijet može prirediti i jedan preokret [Umkehr], da se taj preokret ne može dogoditi preuzimanjem zen-budizma ili drugih istočnih iskustava svijeta. Za premišljanje [Umdenken] je potrebna pomoć europske predaje i njezina novog usvajanja. Mišljenje se preobražava samo mišljenjem koje ima isto izvorište i određenje“.
To ne znači da se pred izvaneuropskim mišljenjem trebamo zatvarati. Naprotiv, moglo bi biti i tako da nas upravo povratak našem izvoru otvara za razgovor s tuđim mišljenjem, primjerice sa zen-budizmom.
„Svjetsko mjesto“ u toj opasci pouzdano ne znači zemljopisnu Njemačku ili Grčku ili Europsku ekonomsku zajednicu. „S istog svjetskog mjesta“ naime ne znači ništa drugo nego: novovjekovni Zapad kojem je grčko-europski izvor postao sudbina-prokletstvo [Verhängnis].
Arhipelag govori svima, u svim bučnim radionicama, imale one zapadnonjemačke ili istočnonjemačke, švicarske, francuske, britanske, američke ili ruske natpise.
No nije li to zakrabuljeni, reakcionarni eurocentrizam, nacionalizam i rasizam u suptilnom obličju? Ne vjerujem. Posrijedi je sudbina-prokletstvo, nipošto privilegij. Ako predočimo što je sve poteklo s toga svjetskog mjesta – mislimo samo na atomsku fiziku ili na komunizam i kapitalizam – i ako pomislimo kako malo su se druga svjetska mjesta mogla tome odupirati, tada iz prethodna navoda nećemo čuti preuzetnost, nego odgovornost.
Samosvojno Samopotvrđivanje njemačkog univerziteta sada je moralo postati nešto providnije. Očito je Heidegger već tada vidio sudbinu svijeta dominantnog strojništva, bivstvovno-zaboravljajućeg stavlja [Weltschicksal des überhandnehmenden Maschinenswesens, des seiensvergessenen Gestells] (iako je tako nije imenovao), čija je vladavina izašla iz Europe i čije su najuspješnije zastupnice tada bile Sjedinjene Američke Države i Sovjetski savez. Kad je tada zahvatilo Njemačku ono „kretanje“ koje je stavilo u pitanje neke crte te vladavine, Heideggera je zagrabila nada da bi mogao posegnuti u sudbinu svijeta, da bi svojim sudjelovanjem mogao „s istog svjetskog mjesta“ pospješiti obrat.
Sada možemo to interpretirati kao bezgranično samoprecjenjivanje. Je li naposljetku htio voditi samoga Vođu? Tako je to nedavno prikazao frajburški povjesničar Hugo Ott. Dakako, to možemo vidjeti i drukčije, kao na primjer Georg Picht, opisujući Heideggerova predavanja u Marburgu: „… Neizmjerno mnogo se naučilo. No neskladnost između obzorja, u kojem se kretao Heidegger, i mogućnosti poimanja tog malog krda studenata, graničila je s apsurdom. Sam Heidegger uzimao je seminar svetački ozbiljno. Uvijek ga je okruživao patos svijesti: od tu i danas proizlazi nova epoha svjetske povijesti, i vi biste mogli reći da ste bili pri tome. Što vrijeme više odmiče, više sam sklon misli da je mogao imati pravo…“.
No, nije li Heidegger morao vidjeti apsurdnu neskladnost između rektora i članova partije u čizmama? Kako je mogao 1933. godine, premda očito samo za kratko vrijeme, doći na pomisao da bi upravo nacionalsocijalizam mogao otvoriti put iz bučne radionice u kojoj svatko čuje samo sebe samog?
Doduše, javna je propaganda govorila o općoj koristi, narodnoj zajednici i domovini. No ako stoji prikaz Sebastiana Haffnera, Adolf je Hitler od samog začetka slijedio drugi program: vladavinu Njemačke nad Europom i antisemitsku borbu.
Taj „socijalno-darvinistički i rasistički“ program nije moguće zamisliti bez biologističkog svjetonazora. U tu teoriju su se stjecale dakako još potencijalno antisemitske tendencije kršćanstva i prije svega moći željni antropocentrizam novovjekovnog „čovjeka-gospodara“ [des Herrenmenschen]. U svakom slučaju Hitlerova je rasna teorija vrlo blizu ideologije bijelog gospodara kojeg treba okriviti za istrebljenje Indijanaca u Americi i za kolonijalističko tlačenje i porobljavanje „ne-bijelih“.
Navlastiti program Adolfa Hitlera bio je ekstremni izrod novodobnog perspektivističko-objektivirajućeg subjektivizma. To je Heideggeru vrlo brzo postalo jasno. Godine 1938. zapisao je: „Čovjek kao umno biće iz vremena prosvjetiteljstva nije ništa manje subjekt nego čovjek koji se poima kao nacija, koji sebe hoće kao narod, koji se uzgaja kao rasa i koji se naposljetku ovlašćuje za gospodara Zemlje“.
Najviši vrh tog subjektivizma Heidegger je vidio već tada u „planetarnom imperijalizmu tehnički organiziranog čovjeka“ i u „organiziranoj jednoobraznosti“. U vrijeme kad su se Hitleru čak i njegovo protivnici divili barem zbog toga jer je gradnjom auto-putova uspješno pobijedio nezaposlenost, Heidegger je pisao o „upotrebi svih materijala“ za „tehničko proizvođenje bezuvjetne mogućnosti proizvođenja svega“, o totalnoj mobilizaciji kao „organizaciji bezuvjetne lišenosti smisla iz volje za moć i za nju“, o težnji kemijskog istraživanja da umjetno proizvede čovjeka kao „najvažniju sirovinu“, o „poslovanju bezuvjetnog iskorištavanja bivstvujućeg“.
Adolf Hitler, lakaj do krajnosti razvijenog novovjekovnog subjektivizma, u odjeći organizirane jednoobraznosti, „uni-formi“: namještenik stavlja [ein Angestellter des Gestells]? „Predvodničke prirode su one koje, oslanjajući se na pouzdanost svojega instinkta, sebi dopuštaju staviti se u službu tog procesa kao njegovi upravni organi. One su prvi namještenici unutar tijeka poslova, svojstvenog bezuvjetnom iskorištavanju bivstvujućeg u službi osiguranja praznine bivstvovne napuštenosti“.
Što je Heidegger rekao o iskorištavanju bivstvujućeg, nije se nipošto okončalo samoubojstvom u firerovom bunkeru. Jednako primjereno je za potrošačke i rasipničke orgije naših dana. Njegove opaske o predvodničkim prirodama pogađaju i uniformnu „sivu gospodu“ s aktovkama koja upravlja vojničko-industrijskim kompleksom današnjice. I što je Heidegger već tijekom rata spomenuo o umjetnom proizvođenju čovjeka i o totalnoj mobilizaciji, tiče se i moderne genetske tehnologije i razobručene mobilnosti na cestama.
Još uvijek vrijede riječi iz 1939. godine: „Doba dovršene lišenosti smisla najglasnije i najnasilnije će zanijekati svoju bit“.
Poslovanje bezuvjetnog iskorištavanja bivstvujućeg i totalna mobilizacija nastavili su se i danas se nastavljaju. Sudbina svijeta stavlja [des Gestells] teče. Velika kliješta Amerike i Sovjetskog saveza su očita. Njihovi članovi se sada imenuju Pershing 2 i SS-22. I postavljeni su u Njemačkoj, s obje strane smrtne granice.
Od 1934. godine Heidegger je napustio nadu da bi sudbinu svijeta bilo moguće neposredno ukrotiti. Prije očito nije spoznao da su bile tendencije stavlja, što ih je pokret i posebno njegove vođe pokazivali, od sama početka kadre izazvati pravu oprečnost onome što je on mislio kao obrat.
„Slučaj Heidegger“ je tragična priča. Tu se netko dignuo protiv sudbine svijeta stavlja [des Gestells] i pritom je postao nedobrovoljni podupiratelj jedne zločinačke bande koja je na tvornički način masovno morila i svjetskoj sudbini išla pravo na ruke. Kao mladi Edip, koji želi, upozoren od strane delfskog proroštva, izbjeći sudbini. Kao Edip koji se svojim pokušajem da zadrži tijek svijeta [Weltlauf] tek zapravo zapleo u mreže sudbine.
Kad je u Tebama bjesnila kuga, poslao je kralj Edip, tako je rečeno u Sofoklovoj tragediji, svojega šurjaka Kreonta (koji će se pokazati kao njegov stric) u Delfe, kako bi tamo od proročanstva doznao kako bi bilo moguće spasiti grad. Kreont je izvijestio da je proročanstvo boga Apolona naložilo da treba „oskvrnuće“ koje se dogodilo na tom tlu prognati iz zemlje i više ga ne gajiti.
Na tom mjestu započinje Hölderlinovo samovoljno tumačenje Edipove tragedije, koju je prikazao u kratkim Bilješkama uz Edipa: izreka proroštva [die Orakelspruch] nije se izvorno i nužno odnosila na umorstvo Laja. Izreka bi mogla glasiti i ovako: „Sudite, opće, strogo i čisto, održavajte dobar građanski poredak“. No Edip je izreku proročišta tumačio odveć beskonačno [zu unendlich], u smislu duhovničkog očišćenja od nekog nečuvenog, jednokratnog, nepopravljivog zločina, na što je smjesta prešao na posebno i Kreonta upitao na sudbinu kojega se tebanskog muža može odnositi ta izreka. S tim što je tek Kreonta doveo na misao o umorstvu Laja, čime se potaklo cjelokupno istraživanje istine, koje je u toj „divljoj“ tragediji prenagljeno, sve dok Edip naposljetku ne iskopa sebi oči, nakon što je spoznao da je ubio svojega oca i oženio se svojom majkom, kao što su to proročanstva nekoć prorokovala.
Tu sada nije posrijedi pitanje je li Hölderlinovo samovoljno razumijevanje Sofoklova teksta jezično-znanstveno i u odnosu na tumačenje cjeline moguće ili nije. Njegov uvid da kralj Edip izreku proročišta tumači odveć beskonačno i potom smjesta prelazi na posebno, čime svu nesreću tek zapravo izazove, njegova je vlastita, od Hölderlina opjevana priča, koja – bila ona autentična ili ne – pristaje duhu stare tragedije koja izvještava o nekom čovjeku koji je htio zadržati usud [ein Geschick aufhalten] i upravo time pripomogao njegovu ispunjenju.
Kralj Edip u Hölderlinovu tumačenju: ne pristaje li ta priča Hölderlinu samom, koji je vjerovao „u neku buduću revoluciju misaonosti i predstava“, radi koje će „sve dosadašnje pocrveniti od srama“ i koji je svoju nadu polagao u francusku revoluciju, koja se okončala u teroru? Ne pristaje li i Martinu Heideggeru koji je u vrijeme kuge dominirajućeg strojništva odveć beskonačno tumačio nacionalsocijalistički prodor i smjesta prešao posebnom, u rektorat iz 1933. godine?
Je li dakle Heideggerov kratki angažman za nacionalsocijalizam „edipovska“ priča? Edipovska ne u smislu psihoanalitičke teorije s unutar-psihičkim Edipovim kompleksom, nego edipovska u suglasju s tragedijom samom i tumačenjem što ga je dao Hölderlin?
Der König Oedipus hat ein
Auge zuviel viellecht.
Friedrich Hölderlin, In lieblicher Bläue blühet
Kralj Edip ima jedno
Oko previše možda.
Friedrich Hölderlin, U ljupkom plavetnilu cvjeta
Treba li kadšto onome komu je dano da bude vidovit čovjek iskopati „oko previše“? Ne bi li morao i Heidegger iskopati sebi to „oko previše možda“ – ono oko s kojim je u nacionalsocijalističkom kretanju otkrio postavku za prebolijevanje stavlja [des Gestells] i koje mu je zastrlo crte tog kretanja i posebice njegovih vrhovnih namještenika [An-Gestell-ten]? Ono oko koje je svojom voljom htjelo zaustaviti dominantno razaranje Zemlje i koje je najprije previdjelo moć perspektivističkog svjeto-nazora u njemačkom nacionalizmu? A tko se osjeća uzvišenim nad Edipom iz Freiburga, jer je bio prema nekom svom perspektivističkom svjeto-nazoru siguran pred njegovom zaslijepljenošću – kako je s njegovim „okom previše“? Kako je s našim svjeto-nazorskim okom?
Danas spada u bonton osuđivati Heideggerovo „političko zatajenje“ [politisches Versagen]. Mnogi to čine samo zato da bi se mogli pozivati na Heideggera, ne izlažući se pritom opasnosti da sami postanu politički sumnjivi. No što ti osuditelji danas ne vide? Što previđamo danas s jednim „okom previše možda“?
Odakle uzimaju, odakle uzimamo izvjesnost da nas jednoga dana neće pozvati na odgovornost pred kakav „nirnberški sud“ jer nismo izlaganjem svojega života spriječili instaliranje atomskih energetskih centrala? Ili jer smo i dalje dopuštali trovanje plinom šuma kad smo za to već znali? Ili jer nismo ništa učinili protiv toga da dnevno desetine tisuća ljudi umru od gladi?
Edipovska priča iz Freiburga nas osim toga upozorava da i u današnjem vremenu, kad stavlje [Gestell] očito vlada i kad je njegova opasnost postala nepreglednom, ne bismo odveć beskonačno tumačili zeleni pokret i potom odveć naglo prešli na posebno, posebice jer se u posebnom može skrivati stupica nekog odsluženog svjetonazora.
Godine 1943. Heidegger je na kraju Završne riječi uz predavanje Što je to metafizika? naveo zadnja tri stiha Sofoklova Edipa na Kolonu. Ta tri stiha, prevedeni doslovno u Heideggerovu smislu, glase:
Doch laßt nun ab und nicht weiter mehr,
Die Klage weckt auf;
Auf alle Weise nämlich hält dies (das Geschehene) ein Kyros.
Ali pustite sada i nikad više,
Tužbalicu ne budite;
Na sve načine naime nosi ono što se zbilo kyros.
Zadnja riječ, kyros, jedva je prevodiva. Rječnik nabraja: vlast, moć, odluka, ispunjenje, dovršenje, valjanost. Heidegger je preveo: ein Entscheid der Vollendung, odluka dovršenja. Najradije bih riskirao jedan drugi prijevod, ako bi bilo moguće ne čuti ga kršćanski: „Na sve načine naime nosi ono što se zbilo nedokučiva odluka [unerforschlicher Ratschluß]“. No nedokučiva odluka nije izrijek niti kakva čovjeka niti kakva boga! U zbivanju u Sofoklovoj tragediji sudjelovali su i ljudi i bogovi; kyros je i jedne i druge držao [hält, nosio, čuvao] posvuda. No možda pripada taj čudni kyros onome što smo ovdje imenovali sudbinom svijeta [Weltschicksal]. Usud [Geschick] je progovorio. Na sve načine nosi (čuva) kyros i edipovsku priču iz Freiburga. Ali pustimo sada.
Bučna radionica dominantnog strojništva gubi zagrijavajuću vatru bivstvovanja. Heidegger je 1946. u predavanju u spomen na R. M. Rilkea rekao: „Bit tehnike se tek polako objelodanjuje. Taj dan je do pukog tehničkog dana prerađena svjetska noć [Weltnacht]. Taj dan je najkraći dan. S njime prijeti jedna jedina beskrajna zima“.
