PIŠE: Friedrich Wilhelm Joseph SCHELLING
Često se pitalo kako grčki um može podnijeti protivurječje njihove tragedije. Smrtnik — od sudbine određen za zločinca, boreći se sam protiv sudbine, a ipak strašno kažnjen za zločinstvo koje je bilo djelo sudbine! Razlog tog protivurječja, ono što ga je činilo podnošljivim ležalo je dublje, nego što su ga tražili, ležalo je u sporu ljudske slobode, s moći objektivnog svijeta, u kojemu je smrtnik, ako je ona moć neka nadmoć — (fatum) — nužno morao podleći, pa je zato što nije bez borbe podlegao ipak morao biti kažnjen zbog samog njegova podlijeganja. Da se zločinac, koji je podlegao samo nadmoći sudbine, ipak još kažnjavao, bilo je priznavanje ljudske slobode, čast koja je pripadala slobodi. Grčka je tragedija štovala ljudsku slobodu na taj način što je dala da se njeni junaci bore protiv nadmoći sudbine. Da ne bi prekoračila granice umjetnosti, morala mu je ona dati da podlegne, ali mu je, da bi i ovo, umjetnošću iznuđeno poniženje ljudske slobode opet popravila, morala dati da — i za zločinstvo počinjeno po sudbini — ispaštava. Dok je još slobodan, on se još održava protiv moći sudbine. Čim podlegne, on također prestaje biti slobodan. Podliježući on još optužuje sudbinu zbog gubitka svoje slobode. Slobodu i propast ni grčka tragedija nije mogla složiti. Samo biće kojemu je bila oduzeta sloboda moglo je podleći sudbini.
Bila je to velika misao da se voljno snosi i kazna za neizbježivo zločinstvo, da bi se gubitkom svoje slobode dokazala upravo sama ta sloboda i da se propadne još s očitovanjem slobodne volje. Kao svagdje tako je i ovdje grčka umjetnost pravilo. Ni jedan narod nije i u tome ostao vjerniji karakteru čovječanstva nego Grci.
Dok se čovjek nalazi na području prirode, dotle je on u najpravijem smislu njezin gospodar, kao što on nad samim sobom može biti gospodar. On objektivni svijet tjera u njegove određene granice, preko kojih ne smije prijeći. Predočujući sebi objekt, dajući mu formu i trajnost, oin njime vlada. On ga se ništa ne treba bojati, jer mu je sam postavio granice. No čim te granice ukine, čim objekt nije više predočiv, tj. čim je čovjek sam zastranio preko granica predodžbe, onda vidi da je sam izgubljen. Njega spopadaju strahote objektivnog svijeta. On je ukinuo njegove granice, kako da ga svlada. Neograničenom objektu ne može više dati formu, on lebdi pred njim neodređen. Gdje da ga sputa, gdje da ga uhvati, gdje da njegovoj nadmoći postavi granice?
Sve dotle dok grčka umjetnost ostaje u granicama prirode, koji je narod prirodniji, ali isto tako i strašniji čim te granice napusti! Nevidljiva je moć odviše uzvišena a da bi se ulagivanjem dala podmititi, njezini junaci odviše plemeniti da bi se kukavičlukom mogli spasiti. Ovdje ne preostaje ništa osim — borbe i propasti.
No takva se borba dade samo i izmisliti u svrhu tragične umjetnosti. Sistemom djelovanja ne bi mogla nastati, već zbog toga što bi (takav sistem pretpostavljao titanski rod, dok bi se bez te pretpostavke zacijelo izrodio u najveću propast čovječanstva. Ako bi naš rod jednom bio određen da ga muče strahote nekog nevidljivog svijeta, ne bi li onda bilo Lakše da se kukavno dršće pred nadmoći onog svijeta, pred najslabijom pomisli na slobodu, nego boreći ise propasti? No zapravo bi nas onda užasi sadašnjeg svijeta mučili više nego strahote budućega.