DEMONSKA GROTESKA FILIPA LATINOVICZA

PIŠE: Filip KALAN 

Alfred Döblin, liječnik, zanimljivi analitičar, širokopotezni interpretator velegradskog života (roman Berlin Alexanderplatz, 1928), raščlanjuje u jednoj studiji mladenačko samoubojstvo i prispijeva do zaključka da pubertet ne možemo objasniti samo kao stanovitu biološku pripremu za muško/žensko doba u ljudskom životu, nego da je ta pojava po sebi zatvoren životni entitet ograničen dvama rođenjima: fizičkim porodom iz majčina tijela i rođenjem, odnosno „porodom“ u novi ljudski tip, u muškarca ili ženu. To drugo rođenje, koje je od vitalne važnosti za novi tip, može minuti normalno, sretno ili pak ne uspjeti. Neuspjeli porod može okončati pravom fizičkom smrću, mladenačkim samoubojstvom. U drugom pak slučaju, mladić ili djevojka može izbjeći fizičku smrt, no zato padaju teške, smrtne sjenke iz puberteta na cjelokupni daljnji život muškarca ili žene. Tu kasnije nastaju smetnje (karakteristične za shizoidne ljude, kod kojih teško razlučujemo bolesno od zdravog i gdje u krajnjim slučajevima možemo ući u trag većoj ili manjoj dekompoziciji ličnosti u vidljivu konfuziju osjećaja i volje koji se ne mogu stopiti u harmonično, za puni život kadro suživljenje) koje karakteriziraju nedorasla, nesazrela, nesigurna čovjeka. Ti su mrtvi porodi istodobno karakteristični napose za vrijeme u kojemu je društveni život neuređen, labilan, gdje se društvo raslojava i prelazi iz sistema u sistem. Opomena su za društvenu klasu koja vlada i ne zna više vladati (Alfred Döblin, Neuspjela metamorfoza, Mißglückte Metamorphose, 1928).

Priča o takvom mrtvorođenčetu koje je talentirano, do neke mjere sposobno, častohlepno, emocionalno i intelektualno pretjerano osjetljivo, ali koje unatoč tome ne može pronaći čvrsti, jasni, prisebni odnos spram životne stvarnosti i svi mu se emocionalni, umjetnički i misaoni doživljaji rastvaraju u sastavne atome što ih više ne može više spojiti u organsku cjelinu – to je zapravo život Krležina slikara Filipa Latinovicza.

Teške, zagušljive, smrtne sjenke iz puberteta, koji nije organski prešao u muški život, leže na svekolikom djelovanju tog zanimljivog, nadarenog, preosjetljivog neurastenika. Nerazriješeni odnosi između djeteta i majke, nerazriješena bolesna sjećanja na prve seksualne doživljaje, nerazrješiva razglabanja o smislu i besmislu umjetnosti, života i kulture, nerazrješivo, strasno, nervozno, bolno nagnuće spram jalove analize, sve su to značajni elementi koji graduiraju Filipov život do neuobičajene, iznadprosječne nutarnje napetosti i svagda ga priječe da postane cjelovitim, zaključenim, punokrvnim čovjekom koji je kadar svoje nagone i sposobnosti svestrano i plodno iživjeti. Filip je odrastao u zagušljivoj, tijesnoj malograđanskoj atmosferi; do svoje četrdesete godine muči se s pitanjem tko mu je zapravo otac; majka mu je nakon jedne mladenačke zablude zatvorila vrata pred nosom, njegovi prvi erotski doživljaji odvijali su se u zagušljivom ugođaju mračnih soba i majčinih aktivnosti, nejasnih putenih pustolovina. Svi njegovi odnosi spram žene i ženskog zatočeni su u taj svijet i nose na sebi pečat bezdane, utučene, neodlučne, nerazriješene ljubavi što je Nijemci nazivaju Stundenerotik (erotika javne kuće, prim. prev.). Na izvan se to na prvi pogled ne odrazuje. Mati, priležnica crkvene i svjetovne gospode, zatvara mu doduše vrata kuće, ali dječak odlazi u svijet i nakon nekoliko godina se vraća, slikar, umjetnički matador, gospodin koji ima ime, novac i slabe živce, slika ulja i freske na staklu i suradnik je velikog inozemnog lista i autor znanih knjiga o slikarstvu. Tako je naizgled sve u redu. Iza izvanjske ovojnice tog čovjeka životare pak bolesni doživljajni kompleksi, koji se nisu razriješili, i Filip ih nosi sa sobom kao neizlječivu, kroničnu boleštinu. Debele, tople butine lokalne kuharice, koja je dječaku nekoć sjedila u krilu; bijeli, gnjecavi, po lošem sapunu mirišljavi trbuh prostitutke iz predgrađa; djevojka Rezika iz biskupskog sirotišta i šum njezina donjeg rublja; neiživljeni doživljaji s drugim ženama; sve to truje slikarovo emotivno življenje, razbuktava krv. Nakon dvadeset godina analitičkih akrobacija, ti su kompleksi razrasli do sablasne veličine u cjelini i u podrobnosti. Nedozrela tjelesnost, inhibirana tjelesnost, neshvaćena tjelesnost, nerazriješene tajne u odnosima među tijelom, čuvstvom i intelektom, to je osnovni motiv koji razbuktava Filipa i u njegovim slikarskim zamislima.  

Pri sjećanju na razgolićeno žensko tijelo u bordelu Filipu se porađaju asocijacije na sliku koju bi volio stvoriti: dječak koji ide ženi, razočara se i na smrt prestraši u zagušljivoj atmosferi bordelske sobe pri pogledu na mrtvi, iscijeđeni ženski trbuh jedne stare rodilje. Ili: Filip slika gluhonijemo dijete koje stoji pred velikim bijelim zidom na suncu, isteže ruke i zavija životinjskim, užasnim, nerazumljivim glasom. Ili: Filip slika svoju majku do svoje četrdesete godine; s lica joj skida šminku i puder i umjetni osmijeh i objektivira je takvu kakva jest u njegovu usudnom poznavanju: halapljiva, sladostrasna, pozerska priležnica crkvene i svjetovne gospode, kod koje je priskrbila za sebe provincijalni dvorac u koji je pozvala sina. Ili: Krist kao goli, mikelanđelovski titan posred putenog, pijanog, čulnog, smrdljivog kaosa „panonskih“ barbara. I oko tih motiva beskonačna razglabanja o slikarstvu, o ženi, o europskoj kulturi i o „panonskom blatu“.

U europskoj umjetnosti postoji epoha u kojoj su slikari započeli gotovo isključivo iskorištavati doživljaje koji su posebice karakteristični za pubertet, budući da se tada prvi put i s gradirajućom intenzivnošću pojavljuju: prvi, neshvatljivi strah pred smrću; bolesna, prenapeta, nerazriješena erotika, koja svoj krah doživljuje pri prvom dodiru sa spolnošću; svijest nemoći u čovjeku. (Franz je Wedekind nekoć u svom dnevniku zapisao da je čovjek dvaput u životu Adam, dvaput prognan iz raja toplog čuvstvovanja; prvi put nakon prvog koitusa, drugi put nakon prve bolesti, prve smrtne prijetnje. Napomena koja je karakteristična za čuvstvovanje u pubertetu.) Brutalni, analitički, dešperantni slikarski doživljaji Filipa Latinovicza podsjećaju na te motive iz kasne secesije i iz nordijske umjetnosti krajem stoljeća. Kokoschka i njegovi portreti, na kojima su lice i kretnja raspadnuti u oštro ocrtane i do bolesti analizirane značajne podrobnosti i kolorit još sav treperi od nutarnje napetosti što su ga kod slikara polučili trenutno opažanje i spoznavanje. Munchove grafike, gdje se lica pri doživljaju smrtnog užasa izopačuju u široke, bolesne, demonske grimase. Egon Schiele sa svojim dekorativnim platnima, gdje se po sobama ljudi tiskaju u kut i zgražaju od neshvaćenog nemira i nerazriješene erotike. Francuz Toulouse-Lautrec, najznačajniji slikar „fin de sièclea“, cinični, bezobzirni i virtuozni analitičar pariškog i društvenog života.

„Demonstvo“ u tim slikama; nutarnji očaj, koji sili mladića da u smrtnom užasu dozivlje u pomoć i traži prisebnost po svaku cijenu; svjesno, gotovo mazohističko raspaljivanje tjelesnosti; histerična mržnja spram svake mirne, bestrasne analize, i to sve u tom vremenu kad je europsko građanstvo doseglo stanovitu prezasićenost u erotskom življenju, cjelokupni taj široki kompleks mladićkih doživljaja pulsira u umjetničkoj lubanji Filipa Latinovicza. Pa ipak svaka mu se slikarska zamisao rasplinjuje u nervozno, jalovo razglabanje. I sve što doživi u domaćem kraju isto tako završava u prazno i ostaje samo demonskom groteskom: žena s kojoj se Filip u zadnje vrijeme druži (Bobočka) voljela bi pobjeći od nesnosnog života u provinciji i moli Filipa za novac; njezin priležnik (Baločanski) naslućuje tu namjeru i u napadu paralitičke nasilnosti pregrize joj grkljan.

Izvanjskog, aktivnog događanja u tom romanu nema. Sve je samo analiza zbiljskog stanja i ništa više: ono što se među osobama događa, zapravo se već dogodilo, sve je samo odjek i odzvon nekakva bivšeg života. Latinovicz je bivši slikar unatoč svojim slikarskim doživljajima. Bobočka, taj zemaljski duh, koji poput Wedekindove Lulu zapliće muškarce u vrtloge seksualnih ekstaza i potom ih gazi, ne bivajući svjesna svoje moći, jest bivša ženska. Paralitičar Baločanski, koji iz uglednika i iz uzornog, pospanog, bedastog bračnog partnera postaje Bobočkinom zaslugom lepoglavski kažnjenik i održavani priležnik, isto je tako bivši čovjek. Doktor Kyriales, samoubilački kandidat, analitičar koji samog sebe ždere, jest bivši čovjek, unatoč svojim sposobnostima i sotonskim utjecajima na okolni svijet. Filipova majka i njezin ostarjeli ljubavnik, sve su to bivše egzistencije što životare posred ustajale, blatne, zaostale „Panonije“.

Odakle taj krah, ta neizbježna smrt, to fantastično mrtvilo? Socijalni ambijent (koji je sličan glembajevskom i s njim u vidljivoj povezanosti) ocrtan je odveć linearno, bez uvjerljive plastike, da bi mogao biti čvrstim osloncem za analizu koja bi taj ambijent mogla okriviti za propast djelatnih lica. Jer naposljetku te su ljude uništili seksualnost, žena i krevet. Ljudi koji svojim nagonima nisu bili dorasli, utonuli su u njihov usudni vir. U biti je to mrtvorođenčad koja unatoč svojoj zbiljskoj egzistenciji ne živi jer se nije „porodila“ u punokrvne muškarce i žene. Tek nakon te zaobilaznice možemo analitički dospjeti do zaključka da ta mrtvorođenčad mora biti karakterističnom pojavom u tom društvu, dakle građanskom i malograđanskom društvu, što u našoj provinciji životari uz neprobavljivu „europsku“ civilizaciju te samo rijetko kada porodi cijelog, punokrvnog čovjeka. Tako i Krležina slika ambijenta, koja je u biti samo odsjev Filipova nedoživljenog doživljaja (njegova puberteta), postaje značajna kao društveno kritički materijal. No težište je svekolikog događanja i razglabanja onaj element koji drži protutežu smrti: spolnost. I činjenica da je taj doživljaj tako isključivo i jednostrano izložen, da se već sve izobličilo u posvema irealnu, bolesnu, patološku sliku nagona (na tome se temelji doduše i opravdanost groteske u kojoj svekoliko zbivanje okončava), daje knjizi karakterističan pečat: kao misaono i umjetničko neuravnoteženo djelo ono ne može dosegnuti svoju svrhu – njegova značajnost i zanimljivost je prije svega i gotovo isključivo u analizi pubertetskih doživljaja i zato je u stanovitoj mjeri dragocjen analitički dokument.

Sa slovenskog preveo Mario Kopić
[Filip Kalan, Povratak Filipa Latinovicza, Modra ptica, br. 11, studeni 1932, str. 347-349.]

*

Filip Kalan (prezime po ocu Kumbatović), rođen je u Gracu, u Austriji, 1910. godine. Znan je kao prozni pisac, esejist, književni kritičar, teoretičar i historičar kazališta. Po izvornom zvanju inženjer arhitekture. Bio je prvi rektor i redovni profesor za povijest slovenskog i svjetskog kazališta na Akademiji za kazališnu umjetnost u Ljubljani. Prema krležologu Stanku Lasiću, Filip Kalan je u recenziji iz 1932. godine napisao najprodornije stranice o Povratku Filipa Latinovicza, u kojima se trsio doći do plodnog spoja između analize i eklektičke erudicije. Među prvima je upozorio na Wedekinda kao Krležino vrelo, inzistirajući na sličnosti između Bobočke i Wedekindove Lulu. Brutalni Filipovi slikarski doživljaji podsjetili su ga na majstore s početka 20. stoljeća (Kokoschku, Schielea, Muncha, Toulose-Lautreca). Trajna i stvarna kriza, tjeskobna dvojnost, raskol između polemičke djelatnosti i melankolične kontemplacije razlog su Krležine nužnosti izražavanja, nužnosti koja svagda iznova obnavlja jedan jedini doživljaj – smrt. Filip Kalan umro je 1989. u Ljubljani. (Mario Kopić)