KRLEŽA I NJEGOV ARETEJ

PIŠE: Josip VIDMAR

Ova Legenda o svetoj Ancili ili, kako glasi podnaslov drame, „fantazija u pet slika“, svojim sadržajem nije ništa manje nego moralna bilanca europske civilizacije, datirana u jesen 1938. godine, to jest u predvečerje drugog svjetskog oružanog sukoba. No ovaj nas datum ne smije zavarati; drama je napisana zadnjih godina, takoreći danas, i njezine se konstatacije odnose na današnji svijet ili barem na neke njegove pojave, premda se oslanjaju na događaje i radnje jučerašnjega dana.

Zbog činjenice da je u djelu posrijedi završni moralni račun tako širokog kolektiva ili organizma kakva predstavljaju pojmovi Europa i njezina civilizacija, razumljivo je što se u drami ne mogu ni očekivati ni tražiti individualne sudbine, a ukoliko ih u njoj ipak ima, funkcionalno su odabrane i prikazane samo u odnosu na stanje stvari u Europi i kao ilustracija toga stanja. Ukratko, unatoč svojoj fantastičnoj stvarnosti, drama se odvija na jednoj pretežno intelektualnoj razini koja apstraktnom životnom elementu predstavlja realni životni prostor kakav izražavamo pojmom Europa.

Tako je Krleža s lakoćom izbjegao svaku regionalnost, koja mu je, kao što nam je znano, osobito antipatična u našim literaturama. Radnju svoje dramske fantazije locirao je u Italiju, u turistički gradić Castelcaprino, a za njezine osobe odabrao je međunarodno, pa ipak ne posvema slučajno društvo od četiri apatrida ili četiri čovjeka bez domovine, četiri liječnika – same žrtve europskih političkih sustava tadašnjih dana. Ovo društvance, dakako, okružuje okoliš talijanskog turističkog gradića, u koji dolijeću prijeteći i iznuđeni telefonski pozivi iz odgovarajućih veleposlanstava u Rimu i dolaze upravo takvi glasnici, nositelji volje i zahtjeva nekih političkih vodstava.

Krleža bilancu do koje mu je stalo izvodi sredstvima fantazije. Uprizoruje nam dvije slične drame, jednu iz antičkog carskog Rima iz trećeg stoljeća nakon Krista, i drugu iz tek minulog svijeta. A obje drame su takve da se u njima otkrivaju karakteristične i, možemo reći, sudbonosne moralne silnice oba svijeta. Tako imamo mogućnost uspoređivanja. Da bi konfrontacija bila djelotvornija, drugu dramu prati živa sjenka glavnog junaka antičke radnje koji uz pjev rajske ptice napušta palatinski dvor Ilirika Postuma, no ponovno se osvještava u našem stoljeću i u našoj stvarnosti.

U obje drame posrijedi je zločinačko nasilje ljudi koji drže vrhovnu vlast u državnom stroju. U antičkoj drami je prikazano zapovjeđeno ubojstvo, naloženo pod prijetnjom smrti. Ubojstvo ima počiniti dvorski liječnik Aretej, čovjek kojega u njegovoj palatinskoj službi započinju mučiti prve moralne glavobolje zbog zločina u kojima sudjeluje kao slijepi i pokorni počinitelj. A budući da živi u političkoj atmosferi panike pred sigurnom smrću, unatoč svojem osjećaju zbog kojega se suprotstavlja, on naposljetku ipak, kako bi spasio sebe i svoje, izvršava nalog.

Ova drama je divlja, vojnički brutalna i krvava, jednom riječju, slična razbojničkom i ubilačkom napadu na privatan dom u ime vrhovne carske vlasti. Druga je suvremena, takoreći salonska. Odigrava se u apartmanima modernog turističkog hotela. No već ton razgovora, koji su gotovo diplomatski i u kojima se stvar raspliće, govori o tome da je u biti posrijedi jednaka stvar. Liječnik kojemu se neka državna vlast obraća imao bi svojim potpisom prikriti zločin, ubojstvo jednog čovjeka, o kojem svijet treba uvjeriti da je umro prirodnom smrću. Forma je, naravno, blaža, ali netko je negdje ipak bio ubijen, i to voljom vlasti. Svekolika razlika između jednog i drugog ubojstva postoji, dakle, samo u modernoj „podjeli rada“ u tome podlom poslu.

Obračun konfrontacije obaju događaja glasi: Da li vaši cezaromani kraljuju kao kraljevi i ubijaju li slobodno? – Kraljuju i ubijaju […] A što je politika? – To je borba protiv životinje u čovjeku […] Borba protiv tiranide […] Kakva je to politika: dati se ubiti od životinje?[…] „Ubiti ili dati se ubiti?" To se zove danas politika? Ah, da.

Posljednji usklik izreći će Aretej, zaronivši u svoje mračno pamćenje, koje mu postavlja znak jednakosti između starodrevnog rimskog jučer i europskog danas. I kao što je Aretejevo rimsko jučer vrijeme propasti rimskog imperija, tako isto je naše danas vrijeme sutona europske civilizacije. Jer Evropa ždere svoje vlastite bebe kao divlja prasica sezonski […] Evropa umire, a da se zapravo još nije ni rodila. Koja je civilizacija tako brzo nestala kao evropska?[...] Kad ubojice udovice svojih žrtava hapse kao bludnice, a ljude koji neće da ubijaju vješaju kao zločince, to je sinteza jednog vremena, koje samo sebe apostrofira kao „herojsko"! Takav je svijet osuđen na propast.

A dvije tisuće godina između Rima i Europe? Trista evropskih ratova […] Pekmez od suza i od krvi! Trupla, kosti, a na truplima nova trupla i nove kosti! […] Sve je tu opet krvavo. Jučer krv, danas krv, uvijek samo krv [...] Zašto ljudi tako jeftino prolijevaju svoju krv? Fontana ljudske krvi pljušti na sve strane […] Sve do naše civilizacije nema nijedne koja nije bila kanibalska […] Vaši kraljevi kraljuju, ratuju i ubijaju i naređuju, da se ubija u njihovo ime […] Ako je istina da ova noć traje već više od dvije hiljade godina, onda ovi zlikovci prijete smrću čitavim pokoljenjima!

Noć ovih zločinaca duga dvije tisuće godina u Krležinoj povijesno-kritičkoj panorami ima dva saveznika. Prvi je religija, koju ovdje predstavlja „svetica“ Livija Ancila i kasnije crkvenjak njezine romanske bazilike. Krleža Liviju Ancilu prikazuje bez naklonosti i s primjesom svoje zlovolje spram kršćanstva, o kojem čujemo ovakav razgovor: Dakle, ipak? Zeusa je pobijedio Nazarenac? I ova bazilika Minervina je Nazarenčeva? I ovaj moj Aretejon razrušio je Nazarenac? I sve to oko nas srušio je on? A po kakvom pravu? Po pravu mača. Tako? A čovjek čovjeku što je? Vuk. A ona Senekina, da je čovjek čovjeku svetinja, što je s njom? Retorika. Pa dobro, Nazarenci vjeruju da to nije retorika. Po čemu je onda pobijedio taj vaš Nazarenac? Po ovoj gospodi, koja svakoj logici uprkos poriču naučne spoznaje.

Drugi saveznik europske tisućgodišnje noći su neobaviještene, nesvjesne i ravnodušne mase. S pozornice slušamo opis tipična predstavnika te vrste masa: U životu ovoga čovjeka izmijenilo se za ovo nekoliko tisuća godina samo to, da danas puši lulu. Potpuno indiferentan spram svega što se oko ovog Aretejona zbivalo, bio je trajno duhom odsutan […] Koliko li se već očajnika prošetalo kraj ovog kosca na stratište […] A ovom grobaru potpuno je svejedno da li pokapa mesarske doge ili one koje ti psi razdiru.

Odmah potom se javlja megafon radio-aparata koji prenosi nogometnu utakmicu ili politički skup. I opet komentar: Glas menažerije koja traje. Sto tisuća manijaka, pederasta, onanista, ubojica i palikuća urla od zanosa dok velike mačke razdiru živo ljudsko meso! Ili pak: Opet su zadavili jednog boga na Palatinu, a plebs demolira stanove i baca na ulicu novorođenčad za hranu psima […] Među zvijerima koje nas sile da i sami budemo zvijeri, da bismo mogli ostati siti, tu je koeficijent svega što je ljudski dostojno čovjeka sveden na minimum! 

Tako se u ovoj bilanci jedna za drugom redaju mračne postavke. A na što bi se mogla osloniti misao koja ište rješenje? Gdje se nahodi ma kakvo svjetlo u toj krvavoj povijesnoj moći?

Živa sjenka antike Aretej, u jednom teškom času, odabranim ljudima našeg stoljeća govori ovo: Plače harfa u noći i vi plačete. Nije mi jasno što se to sa svima vama zbiva? […] Prostor i vrijeme pretvorili ste u snage čovjeku sklone, vode, vatru, gromove, životinje, sve ste podredili svojoj volji i svatko razuman trebalo bi da poklekne pred punim smislom vaše svijesti i da vam na koljenima prizna da ste giganti, a vi tugujete kao da vam je netko umro […] Osvijetlili ste čovjeka, krećete se brzinom munje, letite kao ptice, vaše slike, vaša muzika, vaša medicina, spram toga su bogovi zaista samilosti dostojna bijeda, zašto vi ne biste imali razloga da se radujete?

I kad mu naše vrijeme odgovara: Još uvijek svijetom vlada Eter, Sin Noći i Tmine, sine moj! Sve je još uvijek orfejska pjesma prokletstava, a jedina svjetlost među nama samo je iluzija, da će na kraju ovog nokturna ipak svanuti..., tada ponavlja Aretej svoj poziv na radost: Sve naše inspiracije rađale su se noću. Sve što je uzvišeno i mudro, rađalo se potajno, u sjeni krvničke sjekire. Pamet se kretala pod krinkom. A ovi vaši meridijani kojima ste obujmili zemlju kao loptu, to su podnevni lukovi puni svjetlosti. Nitko od vas nema razloga da plače.

Ne samo osuda naše civilizacije nego i ovaj poziv na radost i ponos rezultat je konfrontacije između antike i sadašnjosti. A Krleža nas ne upozorava samo na taj poziv nego nam diskretno i, rekao bih gotovo sramežljivo, skreće pažnju na jednu moć koja nam obećava ili barem nudi iluziju da će se naposljetku ipak razdaniti. U vezi s jednim Chopinovim nokturnom Aretej objašnjava smisao njegove glazbe: Ranjena ptica, slomljenih krila, tuga za daljinama, tako, žalost što ne možemo da živimo čovjeka dostojno, a ipak, ona ipak govori o tome, da se može živjeti ljudski, ne znam kako bih da nađem pravu riječ: stidim se svojih sramota...

To je najtiši zametak nečeg značajnog: ta čežnja, to žaljenje i taj stid. Konkretniji i jači oblik te iste moći otkriva nam Krležina povijesna misao o carskom Rimu: Nije se kanibalski ritam stvari zaustavio sam od sebe. Netko je morao da otpočne ometati taj kriminalni ritam. Jednog, drugog, trećeg ili petog od njih morala je zaboljeti glava od svega toga. Pod konac trećega stoljeća migrene ove vrste bilo je već prilično. A ova migrena, razumije se, nije ništa drugo do ljudska savjest o kojoj Krleža govori sa svim uvjerenjem i vjerom u njezinu moć naglašavajući istodobno svu umjetničku diskretnost: Na onu malenu, na prvi pogled neznatnu malignu infekciju mislim, koja raste do smrtonosne gangrene, do agonije čitave jedne civilizacije... Zbog ljudske savjesti i potrebe za životom dostojnim čovjeka, zbog neumoljive nužde u čovjeku koji hoće, koji se mora pokoriti svojem ukusu i svojemu znanju o tome što je spojivo s boljim ukusom, mora se nakon tog nokturna dosadašnje ljudske povijesti razdaniti.

To su Krležine bilance europske civilizacije, to je njegova prognoza. Središnje osobe njegove drame sami su nositelji smrtne infekcije, gangrene koja će uništiti ovu civilizaciju. Antički Aretej je nekoć tom bolešću prvi put bio inficiran, osobe našeg vremena ne boluju više samo od migrene savjesti. Ne. Savjest je u njima definitivno pobijedila. Oni su bez domovine, progonjeni, mučenici. A ako je jedan od njih progonjen samo zato što je tvrdoglavi glupan, koji neće da diže prednju nogu, postoji i drugi čovjek koji ne želi biti suučesnikom zločina, makar zbog toga morao umrijeti. I prati ih sjećanje na čovjeka koji je bio ubijen, jer nije htio ubijati. Svi su, možda, osuđeni na smrt. Ali tu se ništa ne mijenja. Oni predstavljaju gangrenu koja mora uništiti jednu civilizaciju. Njihovo priviđenje u liku arhijatra Areteja pokazuje im ovu zadaću očiglednom čim završi s „gospodom iz Rima“. I ako je europska civilizacija ono što mora umrijeti zbog njih i zbog njihove savjesti, ona će i umrijeti da bi načinila mjesta drugoj civilizaciji koja će biti ljudska i čovječanska.

Sve nam to govori ova humanistička fantazija o antropoidnim ostacima u europskoj civilizaciji. Govori nam to srcem, zauzeto, moćnim misaonim aparatom i velikim znanjem. Govori nam pokadšto oštro i s mržnjom, pokadšto poetično, s uvjerenjem i sugestijom. Mislim da nam čak govori s vjerom ili barem čežnjom za vjerom, premda skepsa i grozote sadašnjosti plaše ovaj odveć ljudski duh, pa nas opominje, zbog površnog i lakoumnog optimizma, primjedbama ovakve vrsti: Da nas prenese za tri hiljade godina daleko? Bojim se da bismo i tamo naišli na nekog gospodina iz Rima [… ] naime cezara i cezaromana. I posljednjim rečenicama ove legende, rečenicama koje govore o čudu ljudske ruke kao savršenstvu od remek-djela kome se ne bi moglo ništa ni dodati ni oduzeti, Krleža opetovano dodaje svoj memento: A ipak je ovo remek-djelo ruka majmuna.

Sa slovenskog preveo Mario Kopić

[Josip Vidmar, Dramaturški listki, Knjižnica MGL, Ljubljana 1962, str. 209-214.]

Josip Vidmar rođen je 1895. u Ljubljani. Završio je studij književnosti, radio kao slobodni književnik i prevoditelj, dramaturg Slovenskog narodnog kazališta i profesor teorije drame na Akademiji za kazališnu umjetnost u Ljubljani. U teatrologiji je prije svega bio kanio shvatiti do koje su mjere dramski autori otkrili moralne vrijednosti i kako su vrednovali život. Njegov je najviši kriterij vjernost samome sebi, umjetnikovo svjedočenje o vlastitom bivstvovanju i svjedočenje o svijetu viđenom kroz to bivstvovanje. Tekstovi su mu pisani odsječnom dikcijom i s vidljivom pripovjedačkom snagom. Dokazivanje svojih sudova, logička misao koja se strmo uspinje i punokrvan, a ipak stručan jezik i rečenica, čine njegov kritički tekst pokadšto i literarno vrijednim. S Krležom je održavao dugogodišnje prijateljstvo, a njegov Aretej (kojeg je i preveo na slovenski jezik) potaknuo ga je da se vrati starom problemu koji se sveudilj provlači literaturom o Krleži: gdje je svjetlo u noći koju Krleža uprizoruje? Vidmar ističe da Krleža diskretno naviješta da će se na kraju ipak razdaniti i da do svanuća mora doći jer čovjek osjeća sram što je takav kakav jest. Josip Vidmar je umro u Ljubljani 1992. godine. (Mario Kopić)