IZVEDBA DRAME 'GOSPODA GLEMBAJEVI'

PIŠE: Anton OCVIRK

Miroslav Krleža prikazuje u Gospodi Glembajevima rasulo i propast zagrebačke patricijske obitelji. Podrobnom analizom razotkriva prošlost obitelji i pojedinačnih osoba, njihovu duševnu pokvarenost i životnu okorjelost. Drama je zapravo zasnovana na antitezi dvaju načela: na borbi etički i ljudski slobodoumnog, a u biti skeptičnog revolucionarstva protiv bezbrižnog, moralno pokvarenog, idejno konzervativnog građanstva. Pisac je mimo temeljne ideje uveo u zbivanje još niz pojedinačnih svjetonazorskih životnih stremljenja. Pored nesavjesnog Ignjata Glembaya, koji predstavlja moral financijskog silnika, pisac je ocrtao atmosferu još i građanskom senilnošću (Puba Fabriczy-Glembay), licemjernom katoličkom dogmatikom (dr. Alojzije Silberbrandt), okorjelim i uskogrudnim juridičkim moralom (Puba Fabriczy-Glembay), bezidejnim medicinskim materijalizmom (dr. Paul Altmann), tipom seksualne neetičnosti (barunica Castelli-Glembay) i vojničkim mentalitetom (Ballocsanszky). Tom nizu principa suprotstavljeni su, s jedne strane, svojom destruktivnom misaonošću živčano razbijeni, skeptični, neprestano kontemplativni, od umjetnosti rafinirani cinik Leone Glembay, a s druge etički ideal žene – poetski blijeda, nedramatična, životno mlitava Angelika Glembay. Oboje su po umjetničkoj uvjerljivosti slabiji od naturalistički živo prikazanog, do potankosti osvijetljenog građanskog društva, oboje su i dramaturški manje uvjerljivi. Jer pred snažnom konstitucijom Ignjata Glembaya  potpunoma iščezava kolebljivi, dijalektičko gipki, aforistično bujni, sebe sama razjedajući, s neznanim se fikcijama bojujući Leone.

Drama je veristička slika visokog građanskog ambijenta, precizna analiza izvanjskog i nutarnjeg propadanja obitelji Glembay. Sa svom dosljednošću raskrinkava Krleža život i misaonost osoba, razgrađuje njihova duševna lica do groteskne iznakaženosti i izopačenosti. Ta nepresušiva naslada pri razgolićavanju tu i tamo odveć je opora, prepuna pesimističkog sarkazma i cinizma, jednim jedinim smjerom okrenuta analiza što razjeda i ruši ravnotežu i moć drame. Glembajevi zrcale preko sebe tada i lice društva što ga Krleža slika, svekoliku njegovu navodnu uravnoteženost, praznoću, plitkoću, moralnu izopačenost i životnu izmučenost, koja u konačnici mora dovesti do tragičnih razvrata. U tome je počivala prava idejna namjera autora dok je stvarao Glembajeve, dok je sa svom gorčinom uobličavao ta napola ljudska napola neljudska lica. Krleža je, doduše, gonio Glembajeve u uništenje sa svom srdžbom svojeg umjetničkog htijenja, no konačno etičko rješenje nije nigdje prikazao. Cjelokupna drama odiše beznadnim propadanjem, razdorom, mučnom i napetom atmosferom neznanih užasa; konačne riječi koja bi utemeljila ovu propast, koja bi je etički opravdala, takve konačne riječi nema. Zato je događanje okrenuto samo u jedan smjer, samo u jednu stranu života, u gotovo bolno uništavanje i slom. Nigdje nikakva svjetla, nigdje ni bar napola razotkrite riječi spasa. Svi Glembajevi su ubojice, razvratnici, varalice, pijavice, amoralni, sladostrasnici, likvidatori i pljačkaši. Pa i Leone, koji se svjesno bori sa svojim okolnim svijetom, spoznaje naposljetku da je najstrašniji, najsavršeniji Glembay. S mahnitim se sladostrašćem tada baca u razvratni ubilački čin, čin koji razotkriva svu nesavladivu moć glembajevske krvi. Prizvuk karamazovštine! Otuda mračnost u drami, bezdušna težina što pritišće živce, izmučene od neprestana raspadanja, otuda sva beznadnost što je drama ostavlja iza sebe.

Gospoda Glembajevi nisu punokrvna drama. Prije svega nema radnje koja bi organski rasla, razvijala se i silila na dramatska trenja; u drami su samo pojedinačne slike ambijenta, silno virtuozni naturalistički snimci izvanjskih događaja. Zato djelo ostavlja dojam vješto dramatizirana romana. Pravo kretanje u drami uzrokuju prije svega tri dramska uspona. U prvom činu obiteljska rasprava o samoubojstvu jedne žene (Puba), u drugom činu borba između oca i sina, a u trećem sukob između barunice Castelli i Leonea. Ti dramski usponi nisu međusobno strogo povezani, nego samo spretno postavljeni jedan uz drugi. Svaki pojedini čin je zato gotovo cjelina za sebe što ga s ostalim činovima povezuje samo vremenski tok i izvanjska zgrada radnje. Napetost u drami zapravo izazivaju i dramski razgibani svršeci pojedinih činova. U prvom činu Leonovo razotkriće odnosa između  barunice Castelli i Silberbrandta. U drugom činu smrt Ignjata Glembaya, a u trećem pak ubojstvo barunice Castelli-Glembay. A oni su zapravo također samo ugrađeni u dramu. Tim je više autor pri stvaranju bio usmjeren u razgolićavanje prošlosti, u ocrt osoba, u prikazivanje ideja i pogleda što se međusobno krešu u čvrstim dramatskim, dijalektički razgibanim dijalozima. Uopće cjelokupna drama inklinira dugim dijalektičkim razmišljanjima i oštrim dijalozima kojima Krleža majstorski vlada, premda se oni tu i tamo pretvaraju u hladne razumske, gotovo znanstvene obrane pojedinačnih ideologija, kao što je primjerice u prvom činu razgovor o umjetnosti ili u trećem činu katehetski razgovor dr. Silberbrandta s dr. Altmannom.

Glembajevi odišu atmosferom Ibsenove analitičko-psihološke drame (Sablasti), izgrađeni su naizgled u istom stilu i senzibilitetu. Usporedimo sljedeće sličnosti između drama: nastrojenost sredine, radnja započinje neposredno pred katastrofu, drama se odigrava u jednoj noći, detaljna analiza prošlosti, predvečerje svečanog blagoslova sirotišta – predvečerje svečanog jubileja firme Glembay Ltd. Company; požar sirotišta – smrt Glembaya i propast firme; bolesni slikar Oswald, koji se netom vratio kući – paranoidni slikar Leone, koji je došao na svečanost; ideološka borba između pastora Mandersa i Oswalda – protivnost između Leona i dr. Silberbrandta, moralna analiza braka – moralna analiza građanskog društva itd. Unatoč tim sličnostima, osnova je Gospode Glembajevih prilično različita od osnove Sablasti. Prije svega, Krležino je djelo dramatski manje saliveno i manje arhitektonski uređeno, u njemu nema toliko dosljedne dramske radnje koja bi izrastala do izrazitih trenja i konačnih spoznaja. U Ibsenovim Sablastima sve su osobe važne i prijeko potrebne za radnju, u Glembajevima se pak događa prava drama samo između Leona, barunice Castelli i Ignjata Glembaya, koji je najsnažniji i najdramatičniji lik cijelog komada. Ostale osobe su tako samo ocrt ambijenta, dramska pozadina. Isto tako stoji stvar s dramatskim nijansama (opsežna rasprava o samoubojstvu u prvom činu krnji radnju i nema nikakvih kasnijih dramatskih posljedica itd.). Osim toga dramsko događanje raste na vrlo nedramatskim motivima. Drugi čin je utemeljen na prisluškivanju Ignjata Glembaya, a uspon posljednjeg čina na prisluškivanju barunice Castelli, što pokazuje da su Glembajevi prije svega cerebralno djelo, da je autorova umjetnička intuicija klonula pred racionalno utvrđenim nacrtom. Mimo toga smetaju i mnoge unutarnje nedosljednosti, kao što je na primjer Leonovo slabo utemeljeno bulažnjenje u trećem činu, njegova ubilačka razjarenost, odveć bjelodano artificijelna debata između Silberbrandta, Leonea i Altmanna itd. Drama je prezasićena stalnom ubilačkom atmosferom, odvratnom živčanom rastrgnutošću osoba i nekim odveć naturalističkim prizorima. U ocrtu sredine Krleža se posvema držao naturalističkog prosedea. Otuda stil njegove drame, otuda čak njegova jezična mješavina hrvatskog i njemačkog.

Gospoda Glembajevi su unatoč tome vrlo dinamično djelo, djelo koje ima mnogo pjesničkih slika i iznenađujućih potankosti. Višeput osjećamo u njima dah istinske stvaralačke snage i na momente ostajemo osupnuti nad snagom pjesničkih otkrivenja, kao što je primjerice razgovor o smrti u trećem činu. Mimo Krležine, pokadšto odveć umstvene dijalektike dijaloga, mimo većine živo oblikovanih osoba, mimo opsežne autorove inventivnosti i znanja, mimo mnoge prikrivene čuvstvene boli, središte je njegove dramatske snage u eruptivnom načinu stvaranja. Krleža doduše stvara dramu prema nacrtu, no u svojoj biti momentalno i nesistematično. Zato u njoj nema arhitektonski dograđene dramske radnje, nego se u raznolikom koloritu nižu s vulkanskom snagom oblikovane slike jedna za drugom. Tu se nahodi glavno težište Krležine drame i istodobno njezine učinkovitosti koja bi inače posve odumrla. A pitanje estetske vrijednosti djela je u problemu njezine preuske topološke tipičnosti, iz koje je izrasla i sadržajno se dogradila, a potom u njezinu pregrubom, pokadšto čak odvratnom naturalizmu ambijenta. Pravi se estetički sud mora dakako zasnivati na unutarnjoj ljudskoj vrijednosti djela. I tu se Gospoda Glembajevi uzdižu nad opsežnim suvremenim stvaralaštvom hrvatske i srpske dramatike.

Komad je na slovenski spretno preveo Fran Albrecht i ublažio mnoge prejake slike koje bi mogle našeg čovjeka smetati.

Izvedba drame Gospoda Glembajevi (26. 2. 1931, Slovensko narodno kazalište, prim. prev.), bilo je izvanredno scensko ostvarenje, izrazitije čak od najbolje prošlogodišnje izvedbe, Strindbergove Nevjeste. Obje kazališne predstave svjedoče o kreativnoj snazi naših glumaca koja se razvija samo uz pomoć snažne redateljske osobnosti.

Redateljski stil Branka Gavelle bio je pri izvedbi Glembajevih još više produbljen, pročišćen i snažan negoli pri izvedbi Balzacova Mercadeta, premda proishodi iz iste nutarnje umjetničke osnove. Redatelj je dramu nekoliko puta sadržajno osjetno skratio, no njezin je idejni smjer očuvao u cijelosti. Redateljska pozornost bila je prije svega usredotočena na značajno scensko prikazivanje drame. Zato je Gavella djelo dramski dinamizirao spretnim rastom prizora, s polaganim prijelazom u dramatske vrhunce, gdje je pokazao svoje izvanredno majstorstvo. Na sceni je stvorio savršen ustroj građanskog ambijenta, postavio u nj glumce i do krajnosti ih čvrsto ugradio u scensku zamisao cjeline. Do potankosti je izobličio lica, dao im sve individualne naglaske, kako u načinu izražavanja tako i u načinu komuniciranja, potom ih zaokružio u posve zgusnutu cjelinu, u harmoničnu udešenost i jedinstvo. Ta skladnost dijelova s cjelinom – pojedinih glumaca s atmosferom cjelokupnog djela, ta nutarnja skladnost polučila je pravi umjetnički učinak izvedbe. U inscenaciji je redatelj očuvao naturalizam scene, nije je samovoljno preuređivao, nego je iz nje gradio, premda je u trećem činu osjetno smetala napola prazna, u oblicima manje skladna soba.

Iako se redateljski prikaz djela zasnivao na racionalnoj podlozi, unatoč dograđenom rastu prizora, unatoč naturalistički snažnom preoblikovanju glumaca u posebne scenske osobnosti, na dnu se izvedbe zibalo obilje emocionalnih i intuitivno stvorenih objava što su razlijevale preko cjeline zagonetni osjećaj i privlačile na sebe pozornost. Otud mračno ozračje, otud mračni ustroj, otud tamni čuvstveni naglasci što ih je redatelj znao snažno povezati sa zamuklom grmljavinom daleke oluje.

Pojedinačna glumačka ostvarenja rasla su iz cjelokupne udešenosti Gavella je glumce tako slio jedne u druge da je time stvoren jedinstven stil glume, posvemašnja ekspresivna udešenost, koja nam tako manjka u našim uobičajenim kazališnim predstavama. Zato je svaki glumac ispunio svoje mjesto u igri, nije ometao cjelinu, nego ju je čak gradio. Tako je nutarnja formativna moć glumaca stupnjevito rasla.

Težinu cjelokupne glume nosio je Emil Kralj kao Leone. Nije stvorio samo izraziti lik, nije pokazao u njemu samo izvanredne glumačke moći, nego i svoju sposobnost i moć ovladavanja tako opsežnim glumačkim formacijama. Njegov je Leone bio pun dinamičnosti, pun neprestane uzbibanosti, razotkrivao je svaki duševni preokret, svaki sitni misaoni doživljaj, ujedno se oštro odazivajući na zbivanja u okolnom svijetu. Pored nervozne nervne rastrojenosti uhvatio je Kralj u Leoneu i mnogo emotivnih momenata koji su ostavili najveći dojam. U tome je vrhunac njegova glumačkog prikazivanja tog lika. Savršenu konačnu misaonu i oblikovnu dograđenost Kraljeva čuvstvena i elementarna narav nije mogla prikazati. Sam Leone je, naime, nutarnje nekoherentan, pun dijalektičkih primjesa i fikcija, što je Kralj i glumački naglasio.

Izvanredan i majstorski bio je Ivan Levar kao Ignjat Glembaj. Smatram da je taj lik njegova najsnažnija kreacija i nadilazi čak Mercadea. Svekolika veličina starog financijskog lukavca i razvratnika, naizgled skrivena iza umiljate maske koja licemjerno prekriva svu nutarnju propalost, bila je vidljiva na licu, u glasu, u načinu kretanja, čak i u šutnji. Na vrhuncu je bio njegov nastup u drugom činu, gdje se uzdigao do izvanredno snažnih trenutaka koji su čak zatamnili Leonovu visprenu dijalektiku.

I Marija Nablocka je bila punokrvna barunica Castelli-Glembay. Prava velegradska dama koja se spretno skriva pod blagom maskom dobrotvorke, Nablocka je snažno naglasila dvostrukost u barunici: njezinu tjelesnost i njezinu ranjenu osobnost. Upravo je to utjecalo na raskol njezine kreacije.

Prema svojoj ljudskoj istinitosti i glumačkoj uvjerljivosti upravo je iznenađujući bio Josip Daneš kao Fabriczy-Glembay. Nije djelovao samo naturalistički utvrđenim predstavljanjem tog lika, nego prije svega glumačkom snagom kreacije. Svaka gesta, svaka riječ snažno je ocrtavala karakter već osijedjela sladostrasnika. Glumačka izvedba bila je na vrhuncu u trećem činu, u monotonoj meditaciji o smrti.

Rado Železnik kao Puba Fabriczy-Glembay bio je iznadprosječno glumački uvjerljiv, premda je u trećem činu osjetno pao iz prvotne zamisli. Na vrhuncu je bio u središnjem dijelu prvog čina.

Između ostalih je Ivan Jerman moćno uobličio licemjernog Silberbrandta, samo što je u izvedbi bio odveć krut i nije našao konačni oblik glatkoj, dvolično uglađenoj, skolastički lukavoj svećeničkoj dijalektici. Mila Šarič je blago prikazala neznatno izražajnu Angeliku Glembay, Milan Skrbinšek hiperracionalnog apologeta beskrvnog materijalizma dr. Altmanna, a Modest Sancin karikiranog von Ballocsanszkog.

U ulozi Leona gostovao je i beogradski glumac Raša Plaović. Njegova kreacija bila je smirenija od Kraljeve. Plaović je iznio Leona manje elementarno nego Kralj, ali više kozmopolitski, više uglađeno i uzvišeno. Zato je zasjenio mnogi čuvstveni moment, s lakoćom preskakivao neskladnosti u Leonovoj osobi i kreirao iz njega prije spretna dijalektičara nego od duševnih muka oboljela čovjeka koji se bori s okolnim svijetom i samim sobom. Plaović je zato bio istinitiji u prvom činu, dok je u drugom i trećem popustio.

Sa slovenskog preveo Mario Kopić
[Anton Ocvirk, Uprizoritev drame Miroslava Krleže „Gospoda Glembajevi“, Ljubljanski zvon, Ljubljana, br. 6, 1931, str. 435-439.]

*

Anton Ocvirk  je rođen 1907. u Žagi kod Boveca. Studirao je slavistiku i komparativnu književnost u Ljubljani, Parizu i Londonu. Djelovao je kao književni kritičar, esejist, kulturni publicist, urednik i sveučilišni profesor. Utemeljitelj je studija komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Svoj je komparativistički pristup literaturi izrazio sintagmom „historijski empirizam“ – znanstvena spoznaja literature mora se oslanjati na povijesno posvjedočene činjenice i pomoću njih dosegnuti šire, sintetičke spoznaje o povezanosti pojava, zakonitosti i uzroka. U ranim se pak radovima Ocvirk uživljavao u tzv. filozofiju života, pa otuda u njegovu odnosu prema literarnim pojavama naglasak na doživljaju i estetskom, što je razlog da je u literaturi vidio prije svega umjetninu koju je definirao kao estetski organizam.

U osvrtu na izvedbu Gospode Glembajevih (1931), mladi Ocvirk ustanovljuje da je izvorište Krležina stvaralaštva antiteza dvaju načela: etičnost vs. iskvarenost, slobodoumlje vs. konzervativnost. No Krležina naslada za rušenjem je preoštra, prepuna sarkazma i cinizma, pa nestaje nužna ravnovjesja. Uočio je pritom Ocvirk i brojne sličnosti između Gospode Glembajevih i Ibsenovih Sablasti. Bitna je razlika što Ibsen stvara čvrsto konstruiranu dramu, a Krleža pruža niz virtuoznih naturalističkih slika koje se ipak ne zasnivaju na dubokoj humanosti. Umro je u Ljubljani 1980. godine. (Mario Kopić)