Simone Weil
─── Susan SONTAG
Kulturni heroji naše liberalno-buržoaske civilizacije su anti-liberalni i anti-buržoaski; to su pisci koji se ponavljaju, opsesivni, nepristojni, koji na silu impresioniraju – ne prosto tonom njihova osobnog autoriteta i svojom intelektualnom gorljivošću, nego osjećajem akutne personalne i intelektualne ekstremnosti. Bigoti, histerici, autodestruktivci – to su pisci koji svjedoče o zastrašujuće pristojnom vremenu u kojem živimo. Uglavnom je to stvar tona: jedva da je moguće povjerovati idejama izraženim impersonalnim tonom zdravoga razuma. Postoje vremena koja su previše kompleksna, previše zaglušena kontradiktornim historijskim i intelektualnim iskustvima e da bi čula glas zdravog razuma. Pribranost postaje kompromis, izgovor, laž. Naše doba neprekidno trči za zdravljem, pa ipak jedino vjeruje u realnost bolesti. Poštujemo samo istine rođene iz boli. Istinu mjerimo cijenom patnje koju pisac plaća – prije nego standardom objektivne istine s kojom riječi autora korespondiraju. Svaka od naših istina mora biti mučenička.
Ono što je zrelog Goethea nerviralo kod mladog Kleista koji je „preklinjućim srcem” predao svoj rad ostarjelom državniku njemačkog pisma – morbidnost, histerija, nezdrav osjećaj, veliko ugađanje patnji iz koje je Kleist iznjedrio svoje drame i priče – upravo to mi danas cijenimo. Danas se u Kleistu uživa, a Goethe je nekima samo dužnost. Na isti način nama vladaju pisci kao Kierkegaard, Nietzsche, Dostojevski, Kafka, Baudelaire, Rimbaud, Genet - i Simone Weil –zbog nezdravosti koju zrače. Ta nezdravost predstavlja njihovo zdravlje, a to je ono što je uvjerljivo.
Možda ima epoha koje ne trebaju istinu koliko produbljivanje osjećaja za realnost, širenje imaginacije. Za razliku od nekih, je ne sumnjam da je zdrav pogled na svijet onaj pravi. No da li je istina to što se uvijek traži? Potreba za istinom nije konstantna: ne više no što je to potreba za smirajem. Kriva ideja može zadobiti daleko veće intelektualno povjerenje nego istina; ona može bolje poslužiti potrebama duha, a one variraju. Istina je ravnoteža, ali suprotnost istini, neravnoteža, ne mora biti laž.
Ovime ne mislim proglasiti modu, nego naglasiti motiv iza modernog ukusa za ekstremno u umjetnosti i mišljenju. Sve što je potrebno je ne biti licemjernim i prepoznati zašto ih čitamo i zašto se divimo spisateljici kao što je Simone Weil. Ne vjerujem da od desetina hiljada čitatelja koje je zadobila nakon što su posthumno objavljenje njene knjige i tekstovi, više od šačice doista misli kao iona. A to nije ni potrebno – nije potrebno dijeliti njenu mučnu i nekonzumiranu ljubav prema katoličkoj crkvi, ili prihvatiti njenu gnostičku teologiju božanske odsustnosti, ili slijediti njene ideale o nijekanju tijela, ili podleći njenoj snažnoj i nepravednoj mržnji prema rimskoj civilizaciji i Jevrejima. Slično kao s Kierkegaardom i Nietzscheom; većina njihovih suvremenih obožavatelja niti može niti prihvaća njihove ideje. Pisce takve originalnosti čitamo zbog njihova osobnog autoriteta, ozbiljnosti, manifestacije volje da se žrtvuju za svoju istinu i – samo djelimice– zbog njihovih „gledišta”. Kao što je korumpirani Alkibijad pratio Sokrata, nesposoban i ne želeći promijeniti vlastiti život, ali dirnut, obogaćen i pun ljubavi; tako i osjećajni moderni čitatelj ukazuje poštovanje razini duhovne stvarnosti koja nije, niti može biti, i njegova vlastita.
Neki su životi egzemplarni, ostali nisu; a od egzemplarnih života ima onih koji nas pozivaju da ih imitiramo, a i onih koje gledamo s distance, s pomiješanim osjećanjima odbojnosti, sažaljenja i naklonosti. Ugrubo, to je razlika između heroja i sveca (ako se ovaj posljednji pojam može uzeti u estetskom a nereligioznom smislu). Takav je život, apsurdan u svojim pretjerivanjima i stupnju auto-osakaćenja – kao Kleistov, kao Kierkegaardov – imala i Simone Weil. Razmišljam o fanatičnom asketizmu Simone Weil, njenom preziranju užitka i sreće, njenim otmjenim i smiješnim političkim gestama, njenim razrađenim samo-nijekanjima, njenom neumornom udvaranju nesreći; a ne isključujem i njenu neuglednost, njenu fizičku nespretnost, njene migrene, njenu tuberkulozu. Niko ko voli život ne bi želio imitirati njenu predanost mučeništvu niti bi to želio svojoj djeci ili bilo kome koga voli. Ipak volimo ozbiljnost, kao i život, dirnuti smo njome, hranimo se njome. U poštovanju koje ukazujemo takvim životima, mi priznajemo prisustvo misterije u svijetu – a upravo misteriju negira sigurnost posjedovane istine, objektivne istine. U tom smislu, svaka istina je površna; a neka (ali ne sva) iskrivljenja istine, neka (ali ne sva) ludila, neka (ali ne svaka) nezdravost, neko (ali ne svako) negiranje života jesu istinonosni, razumski, ozdravljujući i životni.
Ovaj novi tom prijevoda djela Simone Weil, Odabrani ogledi 1934-43., prikazuju je ponešto marginalno. Knjigu otvara jedan sjajan esej ovdje naslovljen Ljudska osobnost koji je napisan 1943., u istoj godini kad je umrla u dobi od 34 godine. Najprisutniji argument knjige, koji se provlači u nekoliko ogleda, povlači paralelu između Rima (i drevne hebrejske teokratije!) i nacističke Njemačke. Prema Simone Weil, koja neprijatno šuti o nacističkom pomoru Jevreja, Hitler nije gori od Napoleona, Richelieua, Cezara. Hitlerov rasizam, kaže ona, nije ništa drugo nego „romantičnije ime za nacionalizam”. Njena fascinacija psihološkim efektima vladajuće sile i podređivanja prinudi, u kombinaciji s njenim strogim nijekanjem bilo kakve ideje povijesnog napretka, odvela ju je ka izjednačavanju svih oblika državne vlasti kao manifestacije onoga što ona zove „velika zvijer”.
Ne mogu prihvatiti njeno gnostičko tumačenje kršćanstva kao historijski čvrsto (druga stvar je njegova religijska istina); niti mogu ne uvrijediti se zbog paralela koje povlači između nacizma, Rima i Izraela. Nepristranost, kao ni smisao za humor, nisu vrlina pisca kao što je Simone Weil. Kao i Gibbon (čijem stanovištu o Rimskom Carstvu ona potpuno proturječi), Simone Weil je kao historičarka tendenciozna, isključiva i razbješnjeno nedvojbena. Kao historičarka, ona se prosto ne predstavlja u najboljem svjetlu; niko ko tako fundamentalno ne vjeruje u fenomen povijesne mijene i inovacije ne može biti potpuno zadovoljan kao povjesničar. Ovim se ne niječe postojanje suptilnih povijesnih uvida u datim esejima: kao na primjer, kad ističe da se hitlerizam sastoji u njemačkoj primjeni kolonijalnih metoda porobljavanja i dominacije na evropskom kontinentu i na bijeloj rasi općenito. (Odmah potom, naravno, ona kaže kako – i Hitlerove i „normalne kolonijalne” – metode vuku korijen iz rimskog modela).
Glavna vrijednost ove zbirke u tome je što je sve što dolazi iz pera Simone Weil vrijedno čitanja. Možda to nije knjiga s kojom treba otpočeti poznanstvos ovom spisateljicom – Čekajući Boga, po meni je najbolja za to. Originalnost njenog psihološkog uvida, strast i suptilnost njene teološke imaginacije, plodnost njenih egzegetskih talenata ovdje su neujednačeno pokazani. Pa ipak je osoba Simone Weil prisutna ovdje kao i u bilo kojoj od njenih knjiga – osobe koja se bolno poistovjećuje sa svojim idejama, osobe koja se s pravom smatra jednom od najbeskompromisnijih i najneugodnijih svjedokinja mučnog rađanja modernog duha.
