IN MEMORIAM Gianni Vattimo (4. 1. 1936. - 19. 9. 2023.)

─── Mario KOPIĆ

Napustio nas je večeras, 19. septembra, u Torinu, filozof Gianni Vattimo.

Od prvog susreta sad već davne 1986. godine njegovu sam gostoljubivu misao razumio (i) kao misao noći, kao misao tame u zjenici sunca. Jer iz noći je i dan. U noći započinje naš život, i u noći se završava naš život. Ta nas noć stalno presijeca. Jer i ljubav je djelo noći. U noći se javlja, u noći blista, ona osvjetljava noć, ona se u noći gasi. Jer smo smrtni, i jer samo zato što smo smrtni ljubimo…

Mogu ti ispričati trenutke u kojima sam bio sretan. No nisam znao da sam bio sretan.
Život je san o tim trenucima intenziteta. Što su se slučili. Konstelacije što se zaustavljaju. Za tren.
Bljeskovi. Tragovi. Fragmenti.

-------------------

Počeci

Primio sam moderni, humanistički, katolički odgoj inspiriran Maritainom i Mounierom. Moja se doktorska teza odnosila na Aristotelovu estetiku, bio je to način osobnih distanciranja spram povijesti moderne misli. Potom sam pak radio na Adornu, Nietzscheu, pa Heideggeru. Nietzsche, Heidegger i hermeneutika duboku su me obilježili.

Šezdesetih sam godina bio svojevrsni romantični, hajdegerijanski i ničeanski antikapitalist. Osjećao sam se vrlo revolucionarno, a da nisam bio politički angažiran. Počevši od '68., važne godine, prionuo sam postaviti u vezu hajdegerijansku kritiku metafizike s kritikom postvarenja kod Lukacsa. To je iznjedrilo veliku knjigu o Nietzscheu "Subjekt i maska" (1974.godine). Teza je bila da marksistička kritika kapitalističkog društva mora također biti kritikom kršćansko građanske subjektivnosti, stvari koje su u Francuskoj poznavali preko Deleuzea i Foucaulta. To je trajalo do "olovnih godina" - godina terorizma (1975-1978), kada je u meni sazrela ideja o "slaboj misli" (il penisero debole).

Slaba misao

To je najprije naziv zbirke ogleda za koju smo odgovorni Pier Aldo Rovatti i ja. Najavio sam je esejom pod naslovom "Dijalektika, razlika, slaba misao". Trebalo je artikulirati dijalektiku, uzevši je zasebno u marksističkom smislu, i razliku, uzevši je kako u Heideggerovom smislu, tako i u onom Derride i Deleuzea. Trebalo je stvoriti kritiku metafizičkih sistema i političko autoritarnih i revolucionarnih sistema, izbjegavajući ponovni pad u misao istinskog bića koje bi od marginalnog postalo novim velikim subjektom povijesti. Trebalo je ne samo izokrenuti platonizam, nego i rastvoriti dijalektiku gospodara i sluge.

Slaba misao je bila nadahnuta dosta paradoksalnom sintezom Nietzschea i Heideggera, gdje Nietzsche nije tumačen od strane Heideggera, nego obrnuto. Heidegger ima nihilističke strane koje ne želi prepoznati/priznati. Bivstvovanje se, ne poistovjećujući se s nijednim bivstvujućim, mora misliti kao sebe rastvarajući (autodesolutivni). Neki izvlače iz Heideggera svojevrsnu negativnu teologiju: "bivstvovanje će uvijek biti s onu stranu". Ja mu mislim biti vjernijim vidjevši povijest bivstvovanja kao seberastvaranje (autodisoluciju). Nacistički Heidegger, koji bivstvovanje poistovjećuje s germanizmom, čini mi se lošim shvaćanjem Heideggera od sebe samoga.

Nihilizam

Nihilizam uzimam u Nietzscheovom smislu. Nietzsche je govorio o nihilizmu čineći od smrti Boga smisao povijesti zapadnjačke kulture. Nihilizam konstruira svijet metafizike ressentimentom, duhom osvete: treba pronaći odgovornog. Taj nihilizam izaziva rastvarajući proces jer se bog, za kojega se vjerovalo da je nužan za opravdanje racionalne strukture svijeta, nalazi zamijenjen racionalnošću tehnologije i društvenih te političkih organizacija. Nihilizam tako eksplodira u svom rastvarajućem domašaju. Može ga se tumačiti reaktivno, kao volju za vraćanjem snažnim autoritetima; može mu se također dati aktivni i kreativni smisao, onaj koji Nietzsche označuje pomalo enigmatskim nazivom "nadčovjek". Ja ga razumijem, počevši od jednog fragmenta iz 1887. godine, kao stavljanje van igre politike sile: tako zadobiva više umjerenosti. Ima kod zadnjeg Nietzscheu nešto od povratka duhu Schopenhauera. Umjetnik koji je kadar eksperimentirati s onu stranu volje za preživljavanjem pruža model nad-čovjeka. To je pomalo kantovska bezinzteresnost povezana Schopenhauerom i ponovno preobražena Nietzscheom. Aktivni nihilizam ne bi bio dakle afirmacija svijeta u kojem je konflikt voljan, zlovoljan. Suočenje doista pretpostavlja da se još vjeruje metafizikama i ideologijama. On gubi smisao čim se ideologije demitiziraju. Ovako se objašnjava umjereno i šopenhauerovsko tumačenje kasnoga Nietzschea. Aktivni nihilizam, u smislu kojem ga ja razumijem, bio bi snaga da se živi u svijetu u kojemu više nema temelja, niti na metafizičkom planu, niti na planu političkih autoriteta. Rasprava oko znanosti i tehnike prikriva ideju da bi se demokracija morala temeljiti na istini koju nam znalci kažu, i da bi njih trebalo slušati. Sve ovo izražava nostalgiju za utemeljenjem moći na pravoj, istinskoj strukturi. Problem nihilizma je uspostaviti filozofski stav kadar razviti neutemeljujući oblik racionalnosti. To vodi vraćanju nihilizma u povijest bivstvovanja, jer nema druge neutemeljujuće racionalnosti od prisjećajuće. Izgubljenih temelja, mogu samo ispripovijedati povijest nihilizma, a ispripovijedati je tako da ona ponudi mogućnost racionalnog argumentiranja. Činjenica povezivanja sadašnje situacije s poviješću nihilizma dopušta da se situacija opiše načinom koji joj ujedno pokazuje podrijetlo i slučajnost. Kao što je govorio Brecht: "Što se pokazuje prirodnim, ne uzimajte kao prirodno". Kad više nema metafizičkih temelja za obavljanje kritičke funkcije, ostaje povijesna relativizacija. Rekonstruirajući povijest iz koje proizlazimo, mogu se prepoznati smjerovi koji su bili nepravedno potiskivani, mogućnosti koje bi se mogle ponovno iskoristiti. Tako se vraća mobilnosti situaciji koja se predstavljala kao jedino moguća.

Nihilist

U suvremenom životu, nihilizam mi izgleda nadasve opisiv kao rastvaranje upotrebne vrijednosti u korist razmjenske vrijednosti. Upotrebna vrijednost bila je posljednjim načinom referiranja na pravu prirodu stvari. Ali upotrebna vrijednost uvijek je uvjetovanija tehnologijama koje nam stavljaju na raspolaganje stvari koje ne postaju neophodne osim po navici.

Jean Baudrillard je puno radio na ovom pitanju simulakruma, premda u ideji generalizirane prostitucije. Ja bih htio prosuditi s gledišta koje ne bi bilo moralizirajuće, niti nostalgično za autentičnošću. Izvjesne suvremene neuroze se izražavaju jer nismo još dovoljno nihilisti. Integristički ili neo-fundamentalistički (obiteljski, politički, religiozni...) pokreti, primjerice, mogu se opisati riječima nesavršenog (nepotpunog) nihilizma: ti ljudi odbijaju današnje mogućnosti oslobođenja, mogućnosti nepodvrgavanja utješnim ili prijetećim autoritetima, jer ih se još plaše. Htio bih prosuditi tehnički svijet uznapredovale modernosti s unutrašnjeg gledišta. Heidegger je već htio pokazati da postoji ontološki poziv u svijetu tehnike i znanosti, da ga treba prepoznati i koristiti ga kao načelo mišljenja. Vraćanje snažnim metafizičkim strukturama riskiralo bi igranje s idejama bez sumnje vrlo zadovoljavajućima za intelektualnu klasu, ali koje više ne bi imale nikakvog smisla s gledišta političkog i kulturnog života. Ili pak tražimo rekonstruiranje jedne utemeljene civilizacije; ili pristajemo živjeti rastvaranje temelja kao jedini oblik mogućeg oslobođenja. Takav je ulog. Ali rekonstrukcija utemeljene civilizacije sadrži svoje navlastite opasnosti. Mislim na karizmatskog vođu u veberijanskom smislu. Gubitak sposobnosti za gospodarenjem nad instrumentima uznapredovale tehničke civilizacije ustvari daje mjesto izvjesnoj raspoloživosti vođama, čekanju na nekoga koji nam jamči, koji nam ulijeva povjerenje, koji nam prijeti...

Demokracija

Moderna demokracija ne može biti nego nihilistička. Jedino utemeljenje demokracije jest ono koje ja opisujem kao povijest rastvaranja temelja. Uostalom, demokracija, u smislu da se radi o proceduri donošenja odluka za  većinu, sama je po sebi nihilistička, budući, ovako, politiku i istinu zatičemo razdvojene.

Jürgen Habermas

S njim dijelim mnoge stvari na političkom planu. Ali mi se čini da on uvijek utemeljuje demokraciju na modelu znanstvenog subjektiviteta. Totalna komunikabilnost vrsta je modernog metafizičkog mita. To implicira rizik subjektivnosti modelirane prema znanosti, i dakle nadmoć klase stručnjaka nad drugim neupućenima. To je model psihoanalize: analitičar, koji već zna, pomaže mi postati autentičnim.

Ekologija

Ekologija, u mojoj perspektivi, ne bi bila zahtjev za prirodnijim stavom u odnosu na prirodu, nego za slabijim stavom, manje agresivnim. "Slaba" ontologija vodi etici šopenhauerovskog tipa, etici smanjenja odgovornosti, smanjenja želje za preživljavanjem po svaku cijenu. To bi moglo pribaviti svoju ideologiju društvu koje bi manje nasilnički istraživalo sile prirode. Nazvao bih "lijevim", "ljevičarstvom", nihilizam, to jest prokletu stranu, opoziciju snažnim strukturama, autoritetima, opoziciju ekskluzivnoj vrijednosti ekonomskih zakona, zaklinjanju na ekonomiju. Ideja o redukciji vitalne napetosti ekonomije (što možemo izvući iz Marxa) čini mi se zanimljivom. Znam, ima ekologističkih fundamentalističkih pokreta, neo-naturalističkih, ili čak scijentističkih. U tom se smislu ne osjećam ekologistom. Radije mislim na ekologiju tipa "oikos". Logika "oikosa" nije samo ona prirodnog svijeta, nego također ona životnog svijeta, intersubjektivnog. Izvjesne mogućnosti znanstvenog eksperimentiranja nisu podnošljive zajedničkoj svijesti. U tom slučaju treba pokrenuti ekologiju tolerantnosti među materijalnim mogućnostima i intersubjektivnim mogućnostima prihvaćanja. Govorilo se u Italiji o mogućnosti konstruiranja čovjeka-majmuna. Kao dobar nihilist, nemam razloga vjerovati da postoji ljudska priroda, niti "majmunska" priroda! Ali postoje pragovi povijesno-ljudske snošljivosti. Tko bi se usudio večerati s tvorcem čovjeka-majmuna? Tko bi se usudio pogledati u oči čovjeku-majmunu? Smjeram na ekologiju smanjenja agresivnosti, ekologiju "oikosa", vitalnog sistema uravnoteženog između resursa i mogućnosti. Možemo li činiti sve što znamo činiti? Ne. Moramo činiti samo ono što "možemo" činiti. Ovo "moći" ima puno značenja: postoji tehnička moć, moralna moć, ali također i moć životnog svijeta, koja mi kaže da nisam moralno ozakonjen činiti ono što mogu osim ako to mogu s gledišta kompatibilnosti podijeljenog "oikosa", tolerantnosti drugih sa mnom, jednom riječju s gledišta solidarnosti.

Richard Rorty

Mogli bismo ga imenovati nihilistom. On to sam ne čini, ali to čine njegovi protivnici. Rorty za sebe ne kaže da je nihilist jer je on pragmatičar: on ne obrazlaže svoju poziciju počevši od pripovijesti povijesti Zapada, nego razlozima proizašlim iz vitalne retorike, iz onoga što bi bile naše prirodne potrebe. Ali ne riskiramo tada ponovni pad u metafiziku? Biologističku metafiziku, metafiziku oslobađanja vitalnosti, kao što je bio slučaj kod Deleuzea u "Anti-Edipu". Zašto prihvatiti ovu poziciju radije nego neku drugu? U ime kojega argumenta? Ne vidim u tome drugo do jedno tumačenje povijesti Zapada kao rastvaranje mogućnosti stvaranja velikih filozofija povijesti.

Jacques Derrida

Gajim veliku simpatiju prema njemu, on je majstor u usporedbi sa mnom. No ne mogu toliko prihvatiti njegovu ideju da nije moguće, da se ne smije govoriti o povijesti bivstvovanja, kao što o njoj govori Heidegger. Zaboravimo li smisao bivstvovanja, u opasnosti smo, tako mislim, da opet nesvjesno izjednačimo bivstvovanje s bivstvujućim, protiv čega se Heidegger pokušao boriti. Ukratko: treba razlikovati različite termine. Ako netko kaže da ne govori više o bivstvovanju, da govori samo o razlici - a o razlici bivstvujućeg od čega? Od bivstvovanja - a tada ponovno moramo početi govoriti o njemu. Čini mi se da je metafiziku moguće prevladati (u nekom smislu, ne posve) samo rekonstrukcijom njezine povijesti i time da pokažemo da je ta povijest zapravo povijest rastvaranja. Uzme li je netko kao okončanu i govori o drugim stvarima, vjerojatno ostavlja iza sebe niz nesvjesnih činjenica koje se vraćaju. 

Emmanuel Levinas 

Iskazuje se kao ultra-metafizičar, ali  se čini da se vraća na pred -metafiziku. Suprotstavlja metafizičkom temelju autoritarnog boga, izlazi iz metafizike, ali na stražnja vrata, kroz obraćanje nečemu što čak nije pretrpjelo prvu sekularizaciju, transformaciju autoritarnog boga u metafizički, logički, razložni temelj.

Emmanuele Severino

Vrlo originalni mislilac koji potvrđuje neophodnost povratka Parmenidu. Nihilizam je njegov glavni neprijatelj. Za njega je nihilizam esencija cijele zapadnjačke civilizacije, čak grčke, jer svaka civilizacija koja dopušta mogućnost bivanja (postajanja) jest nihilistička civilizacija. Ima tu jedna vrsta apokaliptičkog stava koji je imao, paradoksalno, veliku popularnost kod bivših marksista. Moja je knjiga "Transparentno društvo" svojevrsna apologija svijetu tehnike kao šanse rastvaranja čvrstih struktura bivstvovanja. Ja nisam tako nepovjerljiv prema uznapredovalom kapitalističkom svijetu. Ne u smislu da bi sve što se zbiva bilo dobro, nego jer su mogućnosti vezane za taj tip struktura.

Želio bih da čovjek bude na visini tehničkih mogućnosti koje su mu na raspolaganju, da se obrazuje u duhu sposobnosti da učinkovito koristi sredstva za dominacijom nad prirodom, životom, kojim raspolažemo. Ne idealiziram tehnologiju. Ona ne sadrži niti jedno načelo koje bi je učinilo boljom od primitivnog života. Želim da služi rastvaranju svih čvorova koji priječe društveni život da se odvija u konsenzualnom obliku. Tražim da se preskoče prepreke metafizičkog tipa koje priječe istinsku demokraciju.

Kršćanstvo

Kao što sam već rekao, u dobi između 15. i 25. godine bio sam uvjereni katolik. Potom sam počeo čitati antimoderne i protukršćanske autore, ponajprije Nietzschea i Heideggera. Kao filozof postavio sam sebi za cilj iznaći gledište koje bi ujedno bilo moderno i antiracionalističko. Pri tome sam naletio na koncept postmoderne. Temeljna je misao postmoderne  da veliki metafizički sistemi došli svome kraju, da su propali. No upravo su ti sistemi doveli modernu filozofiju u ateizam. Pitao sam se: postoje li uopće još filozofski razlozi za ateizam? Moj je odgovor: ne! Na koje sisteme mislim? Na sisteme znanstvenog pozitivizma i marksizma. Prva od tih meta-priča (kako ih naziva Lyotard) kaže: Istina je u znanosti, znanost ne priznaje nikakvoga boga, dakle boga nema. Za drugu meta-priču bog je infantilna fantazijska predstava. Razbivši te sisteme, postmoderna je ujedno razbila i temelj ateizma. Zato mislim da je vjera u Boga opet filozofski moguća, no samo ako se odrekne metafizički poduprte doktrine. Takvo stanje nazivam polu-vjersko. Moja se prva knjiga na tu temu naziva "Credere di credere" (Vjerovati da vjeruješ).Čak sam prilično uvjeren da život ima smisao i s onu stranu smrti. Inače bi svijet bio samo gomila korova kojega treba što prije odbaciti.

Homoseksualnost

Homoseksualnost je negacija čvrste prirodnosti seksualnih uloga, emfaza postavljena na povijesni i kulturni te dakle slobodni karakter seksualnosti i erosa. Homoseksualnost je svjedočanstvo protiv prirode, to jest protiv željene rigidnosti erosa. Idealna biografija obrazovanog homoseksualca, koji danas živi u jednoj od zemalja industrijaliziranog svijeta, ima puno analogija s onom revolucionara. Mnogi su revolucionarni mitovi propali i istrošeni, ali ono što ostaje, ako opstane, to je upravo ponos stjecan iz biti "protiv prirode".

Homoseksualnost i katolička Crkva

Katolička crkva nema samo prenapet odnos prema homoseksualnosti, nego i prema spolnosti uopće. Pokušaj da se zatre spolnost i zakoče erotske strasti ima nešto zajedničko s društvenim i gospodarskim nadzorom. I do određene mjere se iza toga skriva civilizacijski "napredak". Primjerice, ako ne bi bilo barem prividne bračne vjernosti, obitelj kao institucija vjerojatno ne bi preživjela. Jasno je da čovjek ne može ustati ujutro u sedam sati i ići na posao ako se cijelu noć potezao po javnim kućama. Nenaklonjenost prema homoseksualnosti ima povrh toga i povijesne korijene. S homofobijom se pokušala kršćanska zajednica ograditi od helenističke grčke kulture koja je dopuštala istospolnu ljubav. No, barem kod starih Grka. Rimljani su potom bili već manje naklonjeni homoseksualcima.

Kao homoseksualac- (polu)vjernik okoštalost katoličke Crkve posebno dobro uviđam. Slobodan sam jer me je takvoga stvorio Bog svojom riječju i evanđeljem i zato u ime tog evanđelja branim svoju spolnu slobodu. Antonio Gramsci je čak pretpostavljao da je Ivan Krstitelj imao homoerotski odnos. Ne podupirem tu tvrdnju, ali mi se ne čini blasfemičnom. Radi mene se homofobični crkveni dostojanstvenici mogu objesiti! Svatko potrebuje Crkvu da bi je mogao izdati. Tko se može osloniti na tvorbe kao što su Crkva ili obitelj lakše će naći svoj identitet nego onaj tko se rodio posve slobodan i izložen opasnosti da postane rob droge, kakvoga gurua ili nečega sličnoga. Čovjek mora nešto iskusiti da postane na to imun.