Ono što spaja riječ i molitvu
─── Massimo RECALCATI
Prema Lacanu, svako ljudsko biće strukturira vlastitu želju polazeći od pitanja koje prožima život svakog djeteta od najranijih vremena njegova postojanja: "Možeš li me izgubiti?" Ovo pitanje prije svega podrazumijeva djetetovo propitivanje upravljeno na želju svojih roditelja: što sam ja za vas? To je pitanje koje pretpostavlja invokaciju, prizivanje, štoviše, molitvu: možete li me zaboraviti kao da sam paket, predmet, bilo što, možete li bez mene, možete li živjeti isključujući me iz vašeg života, živjeti kao da me nema? Ovdje je u prvom planu, kako vidimo, želja da budemo željeni željom Drugoga. To je teza koju Lacan doslovno preuzima od Hegela: čovjekova želja je želja Drugog.
U tjeskobnom pitanju djeteta: "Možeš li me izgubiti?" vidimo da se primarno nastanjuje eminentno dijalektička priroda ljudske želje. Bez prisutnosti Drugog život se ne humanizira, ostaje goli život, život lišen smisla, život odvojen od života. "Možeš li me izgubiti?" to je, dakle, invokacija, molitva koju dijete izvorno upućuje vlastitom Drugom. Ona se najavljuje polazeći od krika koji prati njegov dolazak na svijet. Krik je zapravo patnički oblik što ga poprima ljudska želja, njezina prva dramatična inkarnacija.
U biblijskoj Knjizi o Jobu život je podvrgnut ovoj svojoj prvoj matrici gluhog iskustva patnje. U prvom je planu krik kao radikalna forma invokacije života bespomoćnog. Ali, ako bolje razmislimo, sama je riječ ta koja sa sobom nosi instancu krika. Govoriti, naime, uvijek znači obraćati se nekome, govor je uvijek otvaranje misteriju odgovora Drugog. Događa se to Jobu, ali događa se to i svakom ljudskom biću. Naša je riječ zavisna od odgovora Drugog.
To je bliski odnos koji postoji između riječi i molitve. Riječ poput molitve pretpostavlja primatelja, pretpostavlja Drugog koji sluša i koji svojim odgovorom retroaktivno označava značenje naše vlastite riječi. Ovo je moguća definicija ljudskog života. Ne samo da je, kako je Aristotel klasično obznanio, čovjek društvena životinja (teza koju je Freud duboko doveo u pitanje pokazujući primordijalnu prirodu ljudske agresivnosti), nego je čovjek prije svega životinja koja moli, životinja koja svojom molitvom priziva odgovor Drugog: "Možeš li me izgubiti?" U cijeloj biblijskoj tradiciji čovjekova se molitva brka s njegovim krikom sve dok ne dostigne vrhunac u kriku raspetoga Isusa koji se obraća svome ocu u času svoje krajnje napuštenosti: "Oče moj, zašto si me ostavio?" Možeš li me ti, dakle, odista izgubiti? Zbog ovog svog korijena u invokaciji krika, ljudska se želja ne može pomiješati s jednostavnom potrebom. Dok potreba stanje unutarnje napetosti iz koje proizlazi nastoji razriješiti konzumacijom objekta (kruh utažuje fiziološku napetost gladi, voda žeđ), kretanje želje nije usmjereno niti prema jednom objektu jer ne postoji objekt u svijetu koji je sposoban jednom zavazda zadovoljiti njezin zamah.
Umjesto toga, ljudska želja može pronaći svoje zadovoljenje (čak i ako je privremeno) u susretu sa željom Drugoga. Ako potreba jednostrano upravlja subjekt prema objektu, želja, kako objašnjava Hegel, recipročno upravlja subjekt prema drugom subjektu. U tom intersubjektivnom odnosu instanca želje prije svega zahtijeva da bude priznata/prepoznata kao takva. Dakle, ljudska želja nalazi svoje simbolično zadovoljenje samo kada je želi druga želja. Zato je Kojève definirao našu povijest kao povijest svih "naših željenih želja".
Naime, ljudski život ne živi samo o kruhu, nego se neprestano hrani znakovima. Kakvim znakovima? Onim znakovima koje dijete traži kada Drugom postavi svoje prvo pitanje: "Možeš li me izgubiti?". To su, dakle, znakovi želje Drugog, znak u Drugom da me ne može izgubiti, da njegovo postojanje ne može postojati bez mojeg postojanja. Kao što se može vidjeti, instanca želje se ovdje ukršta s instancom ljubavi: ljubav, kao i želja, ne traži jednostavno posjedovanje predmeta, čak ni tijela ljubljene osobe, već traži znak manjka. Na pitanje "možeš li me izgubiti?", onaj koji ljubi bez oklijevanja odgovara: "Ne, ne mogu te izgubiti". Što znači da je ljubljeni u njemu iskopao nesvodivi manjak, postao je ono što onom koji ljubi manjka, ono što on, zapravo, nikako ne može izgubiti.
To je smisao poznate lakanovske formule prema kojoj "ljubiti znači dati drugome ono što nemamo". Dati ono što se ima nije teško, pogotovo ako se ima u obilju. Dati ono što se nema podrazumijeva pak poseban zaokret: subjekt ne daje nešto nego daje svoj manjak, daje znak Drugom da ga ne može izgubiti jer bi gubitak značio kraj njegova svijeta. Bez roditeljskog znaka ljubavi, život djeteta bi pao u crnu rupu. Bez znaka ljubavi što ga daje ljubljeni, život onog koji ljubi ne bi našao mir.
Zbog toga kraj jedne ljubavi donosi sa sobom ne toliko i ne samo gubitak ljubljene osobe, već gubitak cijelog svijeta tih Dvoje koji se ljube. Bez ljubavi moj svijet, kao i moj život, potpuno gubi smisao. Više me nitko ne očekuje jer nikome više ne manjkam. Nitko me ne čeka na vratima, jer ni za koga više ne mogu biti njegov manjak. Na naše pitanje: "Možeš li me izgubiti?", Drugi je odlučno i brutalno odgovorio: "Da!, mogu te izgubiti." Naš izlazak sa scene tako ne ostavlja manjak u Drugome jer se njegov život nastavlja autonomno bez mene. To se nepovratno događa kada jedna ljubav završi. To je kobno i neizbježno. Ne postoji ljubavi osim kroz apsolutno iskustvo slobode koja, kao takva, uvijek podrazumijeva mogućnost kraja ljubavi: Drugi me može izgubiti a da ne izgubi svoj život, da ne osjeća više moj manjak. To je njegovo apsolutno pravo.
Ali krik koji nas prati od postanka našeg života neizbježno se vraća da bi ga se čulo.
Zato su vjerojatno ljudi odvajkada molili. Biblijska je tradicija to jasno pokazala: molitva čini da postoji barem jedan u univerzumu koji me ne može izgubiti, koji bezuvjetno ljubi moj život, moj život koji je, kao i život svakog svog stvorenja, dostojan da bude ljubljen, dostojan da bude ono što se apsolutno i neizmjerno ne može žrtvovati.
