Agambenova optužnica protiv Italije
─── Donatella Di Cesare
List dječjeg zapisa zavazda izgubljen, nezapamćeni gubitak, i zapis koji se razmotava oko te praznine, te bjeline koja obilježava svaki zapis, u neprestanom pokušaju povrata onog ne-mišljenog, ne-iskazanog. To je gotovo kao bilanca nečijeg puta, oporuka filozofa koji zastane da bi u trenu bacio pogled na život koji je proveo, na prigode koje je imao, na one koje je propustio. Posljednji dio nije slučajno posvećen „onome što nisam vidio, čuo, naučio...“.
Rim, Pariz, Beč, Weimar i Buchenwald, špilje Ajanta u Indiji, nekropole u Tusciji, crkve uklesane u stijeni u Kapadokiji, Cala Felci, Ponza i Ginostra, mjesta u Veneciji kao što su Alberoni, Zattere, crkva San Giacomo da l'Orio, ocrtavaju Agambenov itinerar. „Od mjesta koja si volio i koja si morao ostaviti: ako, poput diva iz bajke, skrivaš pred njima svoje srce, sigurno postaješ neranjiv, ali riskiraš da se uvijek moraš sjećati – odnosno riskiraš da se vratiš srcu koje si htio sakriti. I da zato ponovno budeš ranjiv.“ To je sugestivan i na trenutke gorak itinerar. Kada, na primjer, razmatra vrijeme u kojem je živio. Što je naučio? „Iz 20. stoljeća: da mu svakako pripadam i ušao sam u 21. stoljeće samo da udahnem malko svježeg zraka. A ono je, međutim, bilo toliko nepodnošljivo da sam se namah vratio – ne u 20. stoljeće, nego u vrijeme unutar vremena, koje ne mogu kronološki situirati, ali koje me sada jedino zanima.“ Ovu vrstu anakronije, uronjenosti u vlastito vrijeme dok se istovremeno ostaje vani, Agamben je objasnio u svom kratkom eseju o tome što znači biti suvremen (vidi Đorđo Agamben, Što znači biti suvremen?, Beograd 2019, preveo Mario Kopić, prim. prev.), pišući da je suvremen onaj koji prima zraku tame koja dohodi iz njegova vremena pravo u lice. Sposobnost odgovoriti na tminu vremena: ovdje se sažima izazov filozofa.
No gorčina opsjeda odnos s Italijom današnjice na jednoj lapidarnoj stranici: „Od mojih talijanskih suvremenika dobih odvraćanje. Pažnju ne nađoh.“ Autor filozofskih djela poput Homo sacer (preveo Mario Kopić, Zagreb 2006, prim. prev.), prevedenih na desetke jezika, čitanih i raspravljanih posvuda u svijetu, a ne samo unutar univerziteta, govori razumljivim ogorčenim tonom, autor koji zapravo nikad nije imao onu ulogu koju je očekivao u javnom prostoru. Nije samo riječ o priznanju koje treba odati rafiniranom intelektualcu, dubokom i radikalnom misliocu, sposobnom otvarati nove scenarije, najznačajnijem glasu suvremene filozofije. Problem se tiče Italije, rastresene, nesmotrene, zaboravne, opijene i odsutne. I u današnje vrijeme valja se zapitati ne proizlazi li ono što se, s pravom ili ne, naziva „krizom ljevice“ prvenstveno iz manjka misli, iz ponavljanja stereotipa, poput onih izgrađenih oko pojma „liberalno“ i koncepta liberalizma. Ako nove političke kategorije, neophodne za tumačenje sadašnjeg krajolika, nisu razvijene, to je sigurno i zato što smo se ograničili na ponavljanje stereotipa, ne suočavajući se s Agambenovim refleksijama. Rastresenost, dakle, koja je, vodeći u konformizam, izvorište rasipanja ideja i energije.
Tu su i mnoga imena, eksplicitno spomenuta ili samo implicirana, lica koji se pojavljuju na stranicama, podjednako referentne točke za Agambena, učitelji, suputnici, sugovornici. Od lutkara Bruna Leonea do Franza Kafke, od Averroesa do Eriugene, od Elijaha Delmediga do Huga od Svetog Viktora, od Platona do Epikura i Lukrecija, od Gioacchina da Fiorea do Bachofena, od Bonnarda do Bachelarda, od Joséa Bergamina do Kostandinosa Kavafisa, od Else Morante do Ingeborg Bachmann – da spomenemo samo neke. Vjeran ne-iskazanom, tom izgubljenom listu, Agamben se ipak podsjeća jezgrovite usporedbe s onima od kojih je učio, jer „kada mislimo ono istinito, tada se mnoštvo mišljenja gasi i konačno više nisam ja taj koji misli“.
Ne manjka ni podsjećanje na Martina Heideggera: „U Le Thoru, 1966. godine, noću sam vidio nebo probodeno bezbrojnim zvijezdama. I obećao sam da ću mu ostati vjeran. Na istom mjestu, te iste godine, taman sam imao vremena zgrabiti posljednji okrajak jakne zapadne filozofije, prije nego što je zavazda nestala”, piše, prisjećajući se Heideggerovog seminara i prizivajući brazdu u kojoj je njegova misao upisana. A refleksija o filozofiji ima mnogo – ne samo o načinu njezina razumijevanja, nego i o onim uspješnim pokušajima da se njezin inventar promijeni i proširi. „Čemu me naučila filozofija? Da biti čovjek znači sjećati se kada još niste bili ljudi, da je zadatak čovjeka sjećanje na ono što još nije i više nije ljudsko – na dijete, na životinju, na božansko.” I izranja ono nadahnuće koje se provlači kroz sve Agambenove stranice: „Ali tihi anđeo koji sada zauzima Arijelovo mjesto zove se: Pravda. Drugim riječima: filozofija se sastoji od pjesnikova pokušaja - toliko mukotrpnog da gotovo nitko ne uspijeva - da nadahnuće poklopi s pravdom.“
Pretposljednje riječi filozofa koji možda shvaća da nema nasljednika - što god danas značila zahtjevna riječ „nasljednici“ i obavezujući i neugodni glagol „naslijediti“ - i koji s neizbježnim žaljenjem gleda neiskazano i nedoživljeno, tu nesigurnu i labilnu granicu između onoga što je uspio napisati i onog što je mogao samo prešutjeti. Jer iako je ono što je izgubljeno Božje, mi neprestano žalujemo za izgubljenim.
Riječ je o sasvim drukčijoj knjizi od prethodnih knjiga, od filozofskih eseja, riječ je o tekstu na raskrižju različitih žanrova, zbirci fragmenata, poetskih misaonih krhotina, odbljesaka prema neiskazanom, koji su u konačnici i poziv na čitanje i ponovno čitanje njegova rada. Što ostaje od mjestâ, susreta, prijatelja, učitelja u tom životu koji kao da je već prošao u trenu?
„Poput golubice, ispušteni smo iz kovčega da vidimo ima li išta živo na zemlji, čak i samo maslinovu grančicu da uzmemo u kljun – ali nismo pronašli ništa. A ipak se nismo htjeli vratiti u kovčeg.“
Preveo s talijanskog Mario Kopić
Donatella Di Cesare, L'atto di accusa di Giorgio Agamben, 22. 11. 2022.
