Poprečne linije brige
Knjiga Bojane Kunst Život umjetnosti: Poprečne linije brige (Maska & Kulturtreger & Multimedijalni institut, 2024.) izašla je na hrvatskom jeziku u prevodu Maria Kopića. Tim povodom donosimo deo predgovora autorke knjige.
Ovo je knjiga o životu umjetnosti i teškoćama što ih umjetnost ima s brigom. Možemo brinuti na različite načine, pa i tako da ništa ne činimo, ali nam je, unatoč tome, stalo. Možemo samo brižno promišljati i misliti na one koji su ili na ono što je u teškoćama. Možemo brinuti apstraktno, za sebe ili za druge, brige nas mogu izjedati iznutra, a da po tom pitanju ništa ne poduzmemo, osim da brinemo. Na prvi se pogled čini da mnoga umjetnička djela danas očituju brigu na taj način da pomno ukazuju, upozoravaju i prikazuju, suosjećajući i razotkrivajući teškoće svijeta u kojem egzistiramo. Općenito se čini da umjetnosti pripada briga za dostojan čovjekov život, no to još ne znači da je umjetnost koja brine zbilja dostojna u načinu na koji se odnosi prema samoj sebi i prema svojoj isprepletenosti sa svijetom. Za vrijeme pisanja pratila me prije svega nelagoda koju sam posljednjih desetak i više godina ćutila pri čestom pozivanju na brigu u kontekstima umjetnosti, ponajprije u performativnim i vizualnim umjetnostima, u središtu kojih su ljudska tijela i tijela koja nazivam »više nego ljudska«. Izraze i geste brige susrećemo posvuda, u kuratorskim konceptima, na festivalima, u nazivima izložbi i predstava, u radionicama, knjigama i raspravama o umjetnosti, u refleksiji umjetničkih radnih procesa.
U akademskoj sferi, pa i u umjetnosti, neprestance pratimo želju za prijedlozima, vizijama budućnosti, novim alternativama, ali počesto se oko njih opetovano nižu vrijednosti slične onim vrijednostima koje bismo novim prijedlozima željeli nadvladati. Zato u knjizi mislim život umjetnosti dovodeći ga do ruba, političkog, legalnog i etičkog ruba: uzmemo li brigu zaozbiljno, u njezinoj materijalnosti i tjelesnim implikacijama, u njezinoj temeljnoj međuovisnosti, tada umjetnost ne može više živjeti jednako kao dosad i treba zahtijevati drugačiji život umjetnosti. Taj drugačiji život, ta drugačija mogućnost oblikuje se stvaralačkom dinamikom mnogih svjetova, mnogih tijela koja stvaraju osjetnosti i materijalnosti bez modernog nasilja i isključivanja, bez progresivnosti i otkrivanja novoga, ujedno podrivajući odvajanja, vlasništva i zaštitništva slobode, oko kojih su se oblikovali sistemi umjetnosti kakve poznajemo.
Taj je rub i rub domašaja mojeg pisanja. Budući da je moje znanje, moj život i moj rad situiran, mogu pisati samo na toj vrtoglavoj liniji, kroz serije tjelesnih i misaonih nelagoda kojima se mogu približiti samo ako više i bolje slušam, ako se usporim, zaustavim. Tako sam bliže onome što u Manifestu umjetnosti održavanja opisuje Mierle Laderman Ukeles – nastojim obrisati prašinu sa stvaranja novog, ukazati na temporalnost, ponovljivost, osjetnost i kontinuitet brige. Zato sam se odlučila da će me pri pisanju voditi nelagode što ih ne znam razriješiti, pa i tjelesni osjećaji tjeskobe koji se javljaju kada se suočavam s umjetničkim djelima i diskursima. Čvrsto vjerujem u mogućnost umjetnosti da zamišlja i prakticira drugačiji svijet i ova je knjiga nastala i kao želja za promicanjem te mogućnosti. Podučavam i razmišljam o tome kako je moguće na inventivne načine suočiti se s ekološkim, ljudskim i ekonomskim krizama što ih živimo. Pritom se u knjizi tijesno oslanjam na bogato feminističko i dekolonijalno promišljanje brige, kako u feminističkoj etici, znanosti i društvenim znanostima tako i u feminističkoj aktivističkoj praksi koja se neprestance suočava s nelagodom brige. Briga ostaje nepobitna, kontinuirana poprečna linija života i ne možemo je odvojiti od ontološke prekarnosti samog života, no upravo zato stoji u srži uspostave hijerarhija i nasilja nad drugačijim. Briga je tako ambivalentna mogućnost koju treba neprestano demistificirati i povezivati s praksama i materijalnim procesima preko kojih se uspostavlja kao etički i politički odnos. Nema brige bez poprečnosti, ona povezuje mnoga tijela, prakse i materijalnosti, koji mogu biti i duboko konfliktni i asimetrični. Briga solidarnosti povezuje brojna tijela za koja posljedice te brige mogu biti posve različite. Zajednička nas briga tako i odvaja i izdvaja, premda nas ujedno još uvijek povezuje. Briga nas, upravo zbog poprečnosti, postavlja u asimetrije tjelesnih i materijalnih odgovornosti, gdje su sućuti i tjelesna stanja svagda dinamični i upravo zbog međuovisnosti nepravedni i nejednaki.
Taj je rub i rub domašaja mojeg pisanja. Budući da je moje znanje, moj život i moj rad situiran, mogu pisati samo na toj vrtoglavoj liniji, kroz serije tjelesnih i misaonih nelagoda kojima se mogu približiti samo ako više i bolje slušam, ako se usporim, zaustavim. Tako sam bliže onome što u Manifestu umjetnosti održavanja opisuje Mierle Laderman Ukeles – nastojim obrisati prašinu sa stvaranja novog, ukazati na temporalnost, ponovljivost, osjetnost i kontinuitet brige. Zato sam se odlučila da će me pri pisanju voditi nelagode što ih ne znam razriješiti, pa i tjelesni osjećaji tjeskobe koji se javljaju kada se suočavam s umjetničkim djelima i diskursima. Čvrsto vjerujem u mogućnost umjetnosti da zamišlja i prakticira drugačiji svijet i ova je knjiga nastala i kao želja za promicanjem te mogućnosti. Podučavam i razmišljam o tome kako je moguće na inventivne načine suočiti se s ekološkim, ljudskim i ekonomskim krizama što ih živimo. Pritom se u knjizi tijesno oslanjam na bogato feminističko i dekolonijalno promišljanje brige, kako u feminističkoj etici, znanosti i društvenim znanostima tako i u feminističkoj aktivističkoj praksi koja se neprestance suočava s nelagodom brige. Briga ostaje nepobitna, kontinuirana poprečna linija života i ne možemo je odvojiti od ontološke prekarnosti samog života, no upravo zato stoji u srži uspostave hijerarhija i nasilja nad drugačijim. Briga je tako ambivalentna mogućnost koju treba neprestano demistificirati i povezivati s praksama i materijalnim procesima preko kojih se uspostavlja kao etički i politički odnos. Nema brige bez poprečnosti, ona povezuje mnoga tijela, prakse i materijalnosti, koji mogu biti i duboko konfliktni i asimetrični. Briga solidarnosti povezuje brojna tijela za koja posljedice te brige mogu biti posve različite. Zajednička nas briga tako i odvaja i izdvaja, premda nas ujedno još uvijek povezuje. Briga nas, upravo zbog poprečnosti, postavlja u asimetrije tjelesnih i materijalnih odgovornosti, gdje su sućuti i tjelesna stanja svagda dinamični i upravo zbog međuovisnosti nepravedni i nejednaki.
Nije slučajnost da upravo u svijetu ekstremnih nejednakosti, ekoloških kriza i neravnoteža, briga u umjetnosti postaje bezgranična, gotovo beskonačna: moguće je predano suosjećati, povezati se s drugima, ispreplitati se sa životom, stvarati svjetove, nadahnjivati se oslobodilačkim praksama drugih, podsjetimo li se pritom samo kakvog angažiranog međunarodnog festivala ili bijenalne izložbe. Sistemi umjetnosti, načini njezine produkcije, radovi u umjetnosti, vlasništva i autorstva, stvaranja i kruženja njezinih vrijednosti, nisu zato ništa drugačiji, štoviše, svojom je bezgraničnom brigom umjetnost duboko ugrađena u prekarne odnose, u ubrzanje rada i produkcije. Unatoč upletenosti i angažiranosti, unatoč bezgraničnoj brizi za svijet, umjetnost počesto ostaje unutar svojega konceptualnog i institucionalnog horizonta, a briga se paradoksalno pojavljuje kao dodana vrijednosti nadasve osjetno usmjerene progresivnosti i neprestanih inovacija. Tako nastaju brojne asimetrije: između bezgranične brige umjetnosti za svijet i zaoštravanja njezinih produkcijskih i ekonomskih uvjeta, između otvorenosti za isprepletenost sa životom i podređenosti projektivnim modelima rada i stvaranja, između brige za ustrajnost, očuvanje i umjerenost i njezinog snažnog ubrzanja što ga nalazimo u globalnim svjetovima umjetnosti. U knjizi opisujem upravo te asimetrije što sam ih mogla posljednjih godina promatrati kroz umjetničke događaje, rasprave, teorijske koncepte, pa i kroz posve svakidašnje kontradikcije u životu umjetnica, u institucionalnom životu umjetnosti, unutar umjetničkih obrazovnih institucija, u mojem svakodnevnom pedagoškom radu. Uvjerena sam da se te društvene i osobne nelagode mogu podnijeti samo ako tjelesno, emocionalno, djelatno realiziramo dekolonijalne načine odučavanja i/ili učenja života umjetnosti kakvog poznajemo. Briga ima za umjetnost zbiljske posljedice, jer se može realizirati samo invencijom oblika zajedničkog života. Tako briga postaje mogućnost umjetnosti da prekine s vlastitim načinima života i egzistencije, da načini cezuru u svojim materijalnim, ekonomskim i strukturnim pozadinama, proizašlim iz moderne kolonijalne povijesti umjetnosti, potkopavajući pritom i zbunjujući vlastite načine vrednovanja. Ovaj proces je težak i nestabilan, pun nelagoda i zamki, iskušenja da se očuvaju privilegije i realizira svojevrsno nasilje, koje isto tako pripada brizi, jer briga je naposljetku i u srži modernih institucija umjetnosti, kojih ne bi bilo bez kolonijalnih procesa sabiranja i time i izvlačenja iz životnih svjetova kojima pripadaju mnogi zaplijenjeni predmeti umjetnosti.
Poveznice umjetnosti i brige otvaraju uvid i u neka suvremena društvena pitanja koja se dotiču koegzistiranja, kako u odnosu na ljudsko tako i na više nego ljudsko, koegzistiranja koje je isprepleteno, međuovisno i poprečno i koje povezuje različite ljudske, okolišne i svjetske konstelacije. Umjetnost ima čudesnu mogućnost zamišljanja, stvaranja i eksperimentiranja tim svjetovima, samo ako je istodobno kadra transcendirati život koji poznaje, ako je sklona spektralnim dimenzijama s onu stranu ljudskih i kozmopolitskih veza koje nas spajaju s tijelima i egzistencijama zbog kojih jesmo to što jesmo: život postoji samo ako je utkan u te dinamične, svagda već ukošene i poprečne linije brige. U sredinama u kojima autoritarne vladavine više ili manje nasilno interveniraju u umjetničke prakse i živote, danas se vodi borba za drugačiju sliku umjetnosti od one koja je bila na djelu u njezinoj modernoj povijesti. Zato me također zanima kako (i da li) prakse brige nadilaze podjele između progresivnog i konzervativnog, između starog i novog, kako upravo posred novih oblika neprijateljstva, što ga zasnivaju suvremene kulturne borbe, pronalazimo putove bijega i tražimo savezništva, gradimo drugačije atmosfere koegzistencije. Želim pokazati da nas briga zbilja mora izbaciti iz ravnoteže, a njezini postupci zbuniti i podrovati: već samim približavanjem umjetnosti i brige duboko otežavamo pozivanje na autonomiju umjetnosti, pa i ako je pritom riječ o obrani njezine slobode
Poveznice umjetnosti i brige otvaraju uvid i u neka suvremena društvena pitanja koja se dotiču koegzistiranja, kako u odnosu na ljudsko tako i na više nego ljudsko, koegzistiranja koje je isprepleteno, međuovisno i poprečno i koje povezuje različite ljudske, okolišne i svjetske konstelacije. Umjetnost ima čudesnu mogućnost zamišljanja, stvaranja i eksperimentiranja tim svjetovima, samo ako je istodobno kadra transcendirati život koji poznaje, ako je sklona spektralnim dimenzijama s onu stranu ljudskih i kozmopolitskih veza koje nas spajaju s tijelima i egzistencijama zbog kojih jesmo to što jesmo: život postoji samo ako je utkan u te dinamične, svagda već ukošene i poprečne linije brige. U sredinama u kojima autoritarne vladavine više ili manje nasilno interveniraju u umjetničke prakse i živote, danas se vodi borba za drugačiju sliku umjetnosti od one koja je bila na djelu u njezinoj modernoj povijesti. Zato me također zanima kako (i da li) prakse brige nadilaze podjele između progresivnog i konzervativnog, između starog i novog, kako upravo posred novih oblika neprijateljstva, što ga zasnivaju suvremene kulturne borbe, pronalazimo putove bijega i tražimo savezništva, gradimo drugačije atmosfere koegzistencije. Želim pokazati da nas briga zbilja mora izbaciti iz ravnoteže, a njezini postupci zbuniti i podrovati: već samim približavanjem umjetnosti i brige duboko otežavamo pozivanje na autonomiju umjetnosti, pa i ako je pritom riječ o obrani njezine slobode
