Tegoban put slobode
─── Massimo RECALCATI
Dobra večer! Zadovoljstvo mi je ovdje biti s vama. Zahvaljujem organizatorima festivala Pianeta Terra što su mislili na mene i pozvali me da održim ovu refleksiju o temi slobode.
Započeo bih vrlo općenitim razmatranjem, naime da je sloboda kao takva vrlo sklizak predmet. Na primjer, i vratit ću se na ovu točku, sloboda je nesumnjivo ljudska težnja i u isto vrijeme, iako je težnja, ljudsko pravo, ona je također i predmet tjeskobe. Ovdje, dakle, već možemo vidjeti dvostrukost u figuri slobode: težnja i predmet tjeskobe. U isto bi se vrijeme moglo reći da je sloboda afirmativna manifestacija individualnosti, ali bi se morala uzeti u obzir i činjenica da postoje drugi, da se, dakle, kako se često kaže, granica moje slobode podudara sa slobodom drugoga. Mogli bismo još reći, na primjer, da je sloboda dimenzija koja se tiče aktivnog života (slobodan život je aktivan život), ali sloboda svagda implicira i dimenziju pasivnosti. Nisam ja, na primjer, izabrao svoje tijelo, nisam izabrao svoju porodicu, nisam izabrao da se rodim u ovom gradu a ne u nekom drugom. Ja sam, dakle, slobodan, ali na jednoj pozadini koja mi prethodi, pasivnoj pozadini. Sloboda je aktivna dimenzija života, ali se vazda zasniva na dimenziji pasivnosti. Nitko od nas nije odlučio, slobodno izabrao, bivstvovanje na svijetu. Nalazimo se bačeni u svijet. Dakle, u stanju smo primarne pasivnosti na kojoj se može konstituirati sloboda.
No ovi paradoksi, na koje ćemo se možda vratiti tijekom mog razmišljanja, imaju kao temelj jedan drugi paradoks od kojeg bih želio započeti. Posrijedi je doista radikalan paradoks. On bi se najbolje mogao izraziti riječima velikog filozofa dvadesetog stoljeća, J. P. Sartrea: Sloboda je osuda. Naime, nitko od nas ne može se osloboditi slobode. Drugim riječima, mi smo dužni da budemo slobodni. Što to znači? Što znači imati iskustvo slobode kao osude? Znači da nitko od nas ne može izbjeći odgovornost izbora što ga sloboda nosi sa sobom. Čak i ako bismo odlučili na nekoj temeljnoj životnoj prekretnici ne birati, izbjeći izbor, izabrali bismo nebiranje. Naš bi izbor bio onaj ne birati. Ne može se izići izvan dimenzije slobode, jer dimenzija slobode koincidira s dimenzijom naše egzistencije. U tom smislu Sartre kaže da smo osuđeni da budemo slobodni, osuđeni smo, naime, svagda preuzeti odgovornost za vlastiti izbor, čak i ako bismo, kako sam rekao, odlučili da izbjegnemo izbor. Evo, dakle, paradoksa: Nitko od nas ne može se osloboditi slobode! Nitko od nas ne može u izvjesnom smislu pobjeći od slobode, pa čak i ako odlučimo da pobjegnemo od slobode, slobodno ćemo pobjeći od slobode.
Oprostite mi na potonjem paradoksu. No ovo je bitna točka. Naime, biti slobodan nije izbor koji činimo, nego stanje egzistencije; egzistencija je osuđena na slobodu. Ovaj paradoks je radikalniji od drugih i trebamo ga imati na umu. Zašto? Zato jer se trebamo suočiti s prvom dvostrukošću slobode. Rekli smo da je sloboda ljudska težnja; ljudi zahtijevaju slobodu, žele slobodu, hoće biti slobodni, ali, u isto vrijeme, kako smo rekli, sloboda je i predmet tjeskobe.
To znači da bismo u svakom ljudskom biću mogli, tako reći, razlikovati dvije različite duše. U svakome od nas prebivaju dvije različite duše. Prva duša je ona koju je Nietzsche opisao kao „morsku dušu“. Što znači „morska duša“? U svakom ljudskom biću postoji poriv prema otvorenom, prema moru. Ako bismo trebali naći djelotvornu sliku slobode, mogli bismo misliti na otvoreno more. Otvoreno more je mjesto slobode… Otvaram jednu zagradu i brzo je zatvaram, jer ne želim da se ovo dogodi bilo kome od vas. Jedan moj pacijent je imao prvu krizu panike kada se našao da mora plivati na otvorenom moru. Od tada više ne pliva u moru nego u bazenu. Koja je razlika između mora i bazena? More nema granica, ne vidi se gdje završava, ne vidi se prije svega ono što je ispod, ne vide se čudovišta, čudne zvijeri, vrtlozi, otrovne alge, svaka fantazija je legitimna. More kao mjesto slobode je i mjesto prijetnje, mjesto opasnosti, dočim se u bazenu na sve strane sve vidi, postoji pravokutnik koji ga ocrtava, koji ga definira. Napor ovog čovjeka, što je napor koji neki od nas neprestano čine, jest staviti more u bazen, nagnati otvorenost mora, širinu mora, bezgraničnost mora u kutiju, u kutiju bazena, jer se u bazenu sve vidi, sve je transparentno, sve je jasno, sve je definirano, sve je uredno.
Dakle, ako uzmemo ovu prekrasnu sliku slobode, koju je Nietzsche uvelike uzdizao u mnogim prilikama, slobode kao mjesta mora, mjesta otvorenosti, mjesta bez granica, mjesta otkrića, mjesta pustolovine, ako dakle imamo na umu ovu prvu sliku slobode, tada imamo u našoj zapadnjačkoj literaturi jednu ličnost koja više od ostalih utjelovljuje ovu morsku dimenziju u ljudskom biću. Mislim na Homerova Odiseja. Odisej je figura koja više od ostalih utjelovljuje hrabrost avanture, želju za slobodom, eksperimentom, spoznajom. Postoji formula kojom možemo definirati Odiseja: Odisej je figura prekoračenja, prelazi granice, prelazi sve granice, čak i onu između života i smrti. Njegov poriv za slobodom je radikalni poriv. Mi volimo Odiseja i zato što je Odisej slika slobode kao mogućnosti prekoračenja, prijelaza granica. To je Odisej.
Istovremeno, već kod Odiseja možemo vidjeti da se u izvjesnom smislu pojavljuje i druga slika slobode. Jer Odisej je i velika figura nostalgije, nostalgije za domom. Mogao bi se, iako je pogrešno, čitajući Homera, Odisejev put shvatiti kao krug koji se zatvara. Polazeći za Troju, zatim lutajući morem, vraća se na Itaku, susreće Penelopu, prvi put vidi Telemaha… Krug se zatvara, čini se. Ali znamo da zapravo nije tako. Krug se odista ne zatvara, jer boginja povjerava Odiseju odmah nakon noći ljubavi s Penelopom nemoguću misiju, mora nastaviti putovati s veslom na leđima u potrazi za narodom koji ne poznaje more, ne poznaje brodove, ne poznaje sol. Nemoguća misija. Dakle, putovanje se nastavlja.
Odisej je upravo utjelovljenje morske dimenzije slobode. I to nas fascinira. U svakome od nas postoji ta strast za slobodom. Ali mi nismo samo to. Mi ne volimo samo more, mi smo također i „stanovnici“ bazena, pokadšto više od mora volimo bazen. Kako se naziva ta težnja da se više preferira bazen od mora, da se više preferira čvrsta zemlja, tlo, krv, korijen, kuća, više od neprestanog, bezgraničnog, neograničenog kretanja mora? Za to se u psihoanalizi koristi tehnički termin nagon za sigurnošću (pulsione securitaria), naime ljudski poriv da se zaštiti vlastiti život.
Rekli smo da postoji ljudski poriv da se riskira vlastiti život zbog spoznaje, avanture, neustrašivog duha, koji utjelovljuje Odisej. Ali u isto vrijeme moramo vidjeti da u istom ljudskom biću, kakvi jesmo, postoji i poriv za zatvaranjem, poriv koji Nietzsche naziva čudnom bolešću koja pogađa i velike pomorce. Kakva bi to bila čudna bolest koja pogađa i iskusne pomorce, ljude radikalno slobodne? Postoji, kako kaže Nietzsche, nostalgija za kopnom, postoji morska bolest koju može izazvati sloboda i koja nas goni da se ukorijenimo u zemlji, da ponovno tražimo svoje korijene, svoju kuću, da više volimo čvrsto kopno nego bezgranično kretanje mora.
To nam daje vidjeti drugu sliku, ne toliko sliku čovjeka koji kuša opijenost u prijestupu, u nadilaženju ograničenja, prelaženju granica, ne, nego nam daje sliku ljudskog bića koje ima potrebu za granicama i ograničenjima, koje ima potrebu osjećati se zaštićenim, potrebu osjećati se osiguranim.
To nam govori veoma dobro Elias Canetti u prekrasnoj knjizi Masa i moć. On opisuje uobičajeno iskustvo osoba koje žive u gradu, koje hodajući greškom nabasaju na nepoznatog. Što je ono jezivo što osjećamo kada slučajno nabasamo na nepoznatog? Canetti kaže da ne postoji ništa strašnije za ljudsko biće od jeze od nepoznatog, strah nas je nepoznatog. Prema Odiseju, imamo potrebu za nepoznatim, želimo nepoznatog, dočim je prema Canettiju dovoljan samo jedan sudar s nepoznatim da bismo naše granice osjetili oskvrnutima. Kada smo, na primjer, u Milanu, stiješnjeni u tramvaju i prisiljeni na kontakt s nepoznatim, to je nešto što utječe na nas da se povučemo, da branimo svoje granice, da ih zaštitimo, da zaštitimo svoj identitet. Utvrđujemo se, dakle, u sebe. Nepoznati nije više predmet želje, nego postaje predmetom koji nam izaziva tjeskobu. Evo točke gdje sloboda može postati nešto što izaziva tjeskobu.
Da bismo ovu točku dobro razumjeli, da bismo razumjeli kada sloboda postaje predmetom tjeskobe, pozvat ću se, što je moguće jasnije, na one psihoanalitičare koji su nakon Freuda posebno proučavali psihologiju masa, fašizma, nacizma, staljinizma (totalitarizama). W. Reich i E. Fromm dvojica su velikih psihoanalitičara koji su izučavali upravo logiku fašističke masovne psihologije. Termin fašizam koristim u širokom smislu, ne u smislu razdoblja fašističke vladavine u Italiji, onoga što se dogodilo u Italiji u određenom povijesnom trenutku. Fašizam je nešto što svatko od nas nosi u sebi, to je dio nas koji ima strah pred slobodom, koji potiče na strah pred slobodom, koji potiče na učvršćivanje vlastitih granica. U knjizi Masovna psihologija fašizma, u kojoj se bavi ovom temom, W. Reich već na početku postavlja fundamentalno pitanje za razumijevanje fašističke psihologije. On govori da problem 20. stoljeća nije bio nepostojanje opozicije fašističkoj diktaturi, totalitarnim sistemima, nego je stvarni problem bio što su mase u Evropi tih godina mogle željeti fašizam, željeti zatvor. Je li moguće željeti politički sistem koji poništava slobodu, koji onemogućuje demokraciju? Koji je to tip želje koji ljudska bića nagoni da preferiraju lance, a ne slobodu, kako je već govorio Spinoza? Zašto je moguće preferirati ropstvo u odnosu na slobodu? Što nam biti rob pruža više od biti slobodan? Zašto su ljudi u prvoj polovici 20. stoljeća izabrali totalitarne režime koji su poništavali slobodu demokracije? Reichova teza je da je to zato jer postoji fašistička želja, postoji želja koja nas goni da dignemo ruke od slobode, jer sloboda uvijek donosi vrtoglavicu, pogubljenost, nelagodnost od mora, od morske dubine, od neograničene dimenzije mora.
I u Tori, Starom zavjetu, nalazite ovo, nalazite ga uklesano upravo u izlasku židovskog naroda koji, kao što znate, u određenom času, zahvaljujući Mojsiju, napušta egipatsko sužanjstvo i prelazi pustinju. Tu postoji iskustvo slobode, oslobađanje od ropstva. Ali što se događa u pustinji? Događa se to da izraelski narod prekorava Mojsija zato što ga je doveo usred pustinje. Pitali su se nije li možda bolje bilo dok su bili robovi u Egiptu. Nije li Egipat možda bolji od pustinje? Ovo je velika tema. Jer Egipat ovdje treba čitati kao unutarnji predmet; svatko unutar sebe ima vlastiti „Egipat“, naime ideju da u slobodi postoji rizik, vrtoglavica, gubitak, izgubljenost, nelagoda, dočim u ropstvu postoji garancija, sigurnost, izvjesnost.
Kao psihoanalitičar tridesetak godina gledam mnoge odnose bračnih parova koji žive zajedno dugo vremena, prolazeći kroz različite oblike resantimana, nestrpljivosti, više ili manje nasilnog podjarmljivanja. Mnogi misle da je bolje održati vezu, iako ta veza ne hrani život, iako ne vodi dobru, iako je sačinjena od nasilja, ugnjetavanja, nego napraviti rez prema slobodi, jer sloboda nalikuje na svojevrsni rez. To je ono što u dubini Mojsijev narod prigovara svome vođi: Gdje si nas doveo? A doveo ih je do slobode. Smatrali su da je bolje da su ostali u Egiptu nego da su u pustinji. Ovo se događa svaki dan, svakome od nas, unutar nas, događa se mnogo češće da preferiramo Egipat umjesto pustinje.
Pa kako nazivamo ovu dušu, kako bi rekao Spinoza, tužnu ljudsku dušu, činjenicu da čovjek ne slijedi slobodu po svaku cijenu? Čovjek je spreman pobjeći od slobode, što je i naslov jednog velikog Frommovog djela, Bijeg od slobode. Tako bi se mogao čitati fašizam, nacizam, staljinizam. To su masovna bježanja od slobode. Svaki put kada smo u povijesnom periodu, možda je naš jedan od takvih, koji je nesiguran, nestalan, krhak, nestabilan, gdje postoji velika neizvjesnost u pogledu budućnosti, koja je u takvom kontekstu glavna težnja ljudskog bića? Tražiti gospodara, tražiti batinu, tražiti nekoga tko bi na nepogrešiv način vodio naš život. Cijena je to koju smo vidjeli već u prošlom stoljeću, odričem se, naime, vlastite slobode, odričem se kritičkog mišljenja, odričem se demokratskih prava u zamjenu za zaštitu, u zamjenu za sigurnost.
Bilo bi, međutim, pogrešno misliti da je ova duša, nazovimo je „fašističkom“, barbarska, nepismena duša. To je naprosto ljudska duša, poriv za zaštitom života, poriv za obranom od slobode je jednako ljudski kao i težnja prema slobodi. Zbog toga kažemo – kada slušamo protekcionističke struje ili suverenističke, od onih u SAD-u oko Trumpa, pa preko Brexita do nas u Italiji, u Istočnoj Europi, koje se zalažu za podizanje zidova, učvršćivanje granica, obranu domovine, zatvaranja luka – da bi bilo pogrešno ako bismo mislili da je to samo plod nedostatka političke kulture ili političke nepismenosti. Jer ovaj nagon postoji u svakome od nas, nagon za obranom od prijetnji slobode, koja se utjelovljuje u prijetnji od stranca. Nagon da zaštitimo svoje granice naprosto pripada čovjekovom biću.
Ako pogledamo djecu, vidjet ćemo da oni s jedne strane vole ono što je nepoznato, a s druge strane su njime užasnuti. Užasavaju se mraka, užasavaju se slika strašnih bića koja se pojavljuju u njihovim snovima, crnca, stranca, užasavaju se nečega što im nije blisko. Djeca, dakle, istovremeno traže slobodu, žele je iskusiti, dok su također i užasnuti prisutnošću stranca, prisutnošću crnca, i psihoanalitičar koji radi s djecom stoji pred teškim zahtjevom da objasni djeci da opasni kit, crnac, strašno biće koje se pojavljuje u snovima jest dio njih samih. I da trebaju naučiti da se s njima sprijatelje, da se sprijatelje sa svojom mračnom stranom, s tom bezobličnom i monstruoznom stranom sebe. Naučiti sprijateljiti se s mrakom – to je recept psihoanalize da bismo naše granice mogli učiniti fleksibilnima. Ne ukrućivati granice, ne militarizirati ih, ne učvršćivati ih, imati prijateljski odnos sa strancem, posebno strancem što ga svatko od nas nosi sa sobom.
Uzmite lijepu Kafkinu priču Na izgradnji kineskog zida. Ljudi se angažiraju na izgradnji ove velike konstrukcije, kineskog zida, da bi, kaže Kafka, ljude sa sjevera zadržali podalje, ljude koji imaju strašna lica, koji skoro da nisu ljudska bića, koji su opasni, koji unose pomutnju, kradu, ubijaju, siluju. U određenom trenutku netko pita jednog zidara, angažiranog na gradnji ove velike konstrukcije, da li je on ikada vidio toga jednog čovjeka sa sjevera. Odgovor je bio: Ne! Nitko nije vidio ljude sa sjevera, ali ljudi sa sjevera, upravo zato što su s onu stranu granice, moraju nužno nositi sa sobom element strašnoga, proždrljivog, predatorskog, naime element prijetnje. Ne radi se dakle o nepismenosti, kao što rekoh, niti o nepostojanju političke kulture. Moderna država se rađa iz ove pretpostavke. Čitate li Hobbesa, on se pita: Kada se rađa država? On smatra da nastanak države polazi od straha od smrti koji svi imamo, odnosno od straha da ćemo biti ubijeni od nekoga drugoga. Država se rađa da bi se okončao rat sviju protiv svih. Dakle, država se rađa iz straha od smrti kao neka vrsta velikog štita. Potrebne su nam granice, ljudsko biće ima uvijek potrebu za granicama, ali u isto vrijeme je potrebno i da te granice prekoračujemo. Ako prekinemo ovu dijalektiku, stvaramo bolest, individualnu i kolektivnu bolest.
Želio bih sada to pokazati na jednom primjeru koji će ilustrirati da je jednako vrijedan poriv prema slobodi, prelasku granice, kao i naša potreba za postojanjem granica koja je u nama, što omogućava postojanje tradicija, kultura, kulturnih razlika. Primjer koji vam donosim je izvanredan, nema izravnu političku ili povijesnu relevantnost. On je jedan od najvećih filozofa posljednjih godina, koji je umro prije nekoliko godina, zove se Jean-Luc Nancy, filozof bijelac, Francuz. On je još od mladosti imao velikih problema sa srcem, kardiološke probleme. Doktori su mu govorili da će mu takvo slabo srce izdržati najviše do pedesete godine. I potom će prsnuti. Za utjehu, Nancy je umro je u dobi od preko osamdeset godina. Dijagnoza je, dakle, bila nemilosrdna – srce mu je takvo da može živjeti najviše pedeset godina, te mu je predloženo presađivanje srca.
Nancy govori o ovome svom iskustvu, odnosno o presađivanju srca, kada su neki filozofi početkom ovog stoljeća objavili pozamašni zbornik na temu rasizma. Što je rasizam? Recimo da je to vrlo primjerena tema u odnosu na sve ovo što vam govorim. Strah od sjevernih naroda, strah od prijetnje, oskvrnuća granica, poriv za učvršćenjem granica, poriv za militarizacijom. Sada Nancy sve iznenađuje, ne govori o rasizmu, govori o vlastitom srcu, govori o svom iskustvu transplantacije srca. Zašto? Srce je organ, carski organ, kako ga naziva kineska medicina, organ o kojem ovise svi drugi organi. Srce nikada ne ide na godišnji odmor, ne pravi pauze. Ako to učini, život je gotov. Ono vazda mora raditi, vazda je zaposleno. Naš život ovisi o srcu. Ako mislimo (ovo ne govori Nancy nego ja, kako bi vam predstavio Nancyja), ako mislimo na vlastito srce, naime najintimniji dio mene (kaže se tvoje srce, moje srce, nešto što definira najintimniju dimenziju subjektivnosti), srce je i veliki protagonist ljubavi, na primjer… Ne želim sada izazvati napade panike, opustite se, ali ako obratimo pažnju na otkucaje svog srca, vidjet ćemo da su ti otkucaju posve autonomni, nemamo nad njima nikakve ovlasti. Svi ovisimo o stranim otkucajima unutar našeg srca. Zašto kažem opustite se? Zato jer je jedan moj pacijent, jedan drugi, ne onaj iz bazena mora, imao svoj prvi napad panike, naime pacijent koji živi u pedesetima, profesionalac, samac, završio je sa ženama, kaže, jer žene su tip mora, suprotno od bazena, muškarci bi htjeli more pretvoriti u bazen, ali žene su more... Dakle on, koji ne može ženu od mora pretvoriti u bazen, kaže dosta sa ženama, živi sam, kolekcionar je slika. Malo podsjeća na film Tornatorea, mislim od prije par godina, ne sjećam se naslova (Najbolja ponuda, prim. prev.), gdje se pojavljuje dražbovatelj koji živi sam i razmišlja umjesto o pravim ženama o velikim slikama ženskih figura u svojoj lijepoj kući, bio je vrlo važan kolekcionar rukavica, a rukavice su odista ono, kako bi rekao Canetti, što nas štiti od uzbuđenja nepoznatog, nadasve nakon covida, navlačenje rukavica je istjerivanje mogućnosti zaraze. Ukratko, moj pacijent živi sam u svojoj kući, u svojevrsnoj kuli od slonovače, njegov krevet je neka vrst sarkofaga u koji svake večeri ulazi u pratnji knjige, ali jedne večeri, dok čita knjigu, igrom slučaja obrati pažnju na otkucaje svog srca, i obraćajući pažnju na otkucaje svog srca, on ima tu percepciju, ono ide samo od sebe, kaže, ali ako tako ide samo od sebe, ne može se kontrolirati, a budući da je život ovog čovjeka bio usmjeren invazivnom vježbom kontrole, otkucaji srca su bili ono što je spriječilo mogućnost kontrole i on započinje biti anksiozan, no što je više anksiozan, to otkucaji srca više izlaze iz faze, ubrzavaju se, gube normalan ritam i činjenica da otkucaji srca postaju izvan faze, ubrzani, povećava se panika, glad za zrakom, poziva 118, broj hitne medicinske pomoći. To je bio njegov prvi napad panike.
Kriza panike se događa kada iskušavamo gubljenje granica, kada ih više ne možemo pronaći. Sjećamo se za vrijeme covida prvih velikih scena panike, opsjedanja supermarketa, ljudi sa sjevera Italije kako se nagomilavaju u vozove da idu na jug, imali smo prizore panike, jer je jedna od karakteristika covida bila činjenica da se njegova prisutnost nije dala lokalizirati, identificirati. Bio je prisutan posvuda i ni na jednom mjestu, kao neka vrsta malog boga. Kriza panike se javlja kada se neprijatelja ne da lokalizirati, kada se on nahodi posvuda. I to se dogodilo u vrijeme covida. Drukčije od rata. Rat netko započinje kad identificira neprijatelja, lokalizira ga, individualizira ga. U slučaju panike, kada se neprijatelj i opasnost ne da identificirati, ne da opisati, kao ni otkucaji srca. Otkucaji srca nas stavljaju u stanje nemoći, nemogućnosti kontrole, nemogućnosti ovladavanja, i onda imamo paničnu krizu. Dakle, iskustvo našega srca je iskustvo stranca, ono je prvo ime za stranca. Taj stranac je unutar nas samih. Kako ulazimo u odnos s ovim strancem, sa srcem koje kuca, ne odgovarajući na naše komande? Sada je potrebno vratiti se Nancyju. On je odlučio transplantirati srce, podvrgnuti se vrlo kompleksnoj operaciji s medicinskog stanovišta. Preporučujem njegovu knjižicu L’intruso (Uljez). Dakle, uljez je srce koje mu je donirano. On se pita čije je to srce i na to nema odgovora. Može biti srce nekog homoseksualca, crnca, Poljaka, neke žene, nekog drugoga. Mogućnost da bjelački filozof preživi dana je u mogućnosti da ugosti u svome tijelu, u njegovom središtu, srce nekog drugoga. Bez srca drugoga njegov život bi se završio. Čemu nas uči medicina, ako to uzmemo kao metaforu? Uči nas da bi srce stranca, koje omogućuje filozofu da nastavi život, bilo prihvaćeno, nužno je sniziti imunološku obranu. Ako se to ne učini, može se upasti u ono što medicina naziva krizom odbacivanja. Novo srce bi moglo biti odbačeno. Dakle, uvjet da život može preživjeti jest redukcija njegovog obrambenog imunološkog odgovora i dakle mogućnost prihvaćanja novog srca. Ovo je velika metafora, možemo reći metafora demokracije, jer ona funkcionira točno ovako. Imamo potrebu prihvatiti onoga tko je drukčiji od nas samih.
U temelju iskustva slobode u demokraciji nahodi se iskustvo žalosti, jer se ona konstituira oko žalosti, kolektivne žalosti. Biti u demokraciji znači da sam dužan odreći se ideje da je moj jezik jedini jezik, dužan sam suočiti se s pluralnošću jezikâ, s mnoštvom jezika. Moj jezik, moje mišljenje, moj glas, nisu jedini jezik, jedino mišljenje, jedini glas. U temelju iskustva demokracije je iskustvo gubitka samo jednog jezika, jednog mišljenja, jednoga glasa. To nije jednostavno. Naša zemlja (Italija) po mom mišljenju je radikalno nezrela u odnosu na demokraciju. Mi često ne uzimamo u obzir ono što netko kaže, nego gledamo tko to kaže. To je patološki simptom naše zajednice. Barem ja tako mislim. Svaki puta prije nego što prosuđujemo ono što netko govori, prosuđuje se biće onoga tko to govori. To je radikalno izobličavanje koje čini demokraciju nezrelom. Trebam prosuđivati ono što netko kaže, supstanciju onoga što kaže, ne vodeći računa o tome tko to kaže…
Dopustite mi da ispričam jedan događaj. Imao sam malog pacijenta, kojeg sam nazvao mali Kant, vrlo bistro dijete od 10 godina, kojega su doveli njegovi roditelji. Nije spavao noću, imao je različite vrste noćnih mora i bio je preplavljen kontinuiranom anksioznošću. Nakon što sam prvo primio roditelje, kako to obično činim, primio sam malog Kanta i upitao ga što je ono zbog čega se osjeća tako slabo; snovi su mu bili strujni udari, zemljotresi, brodolomi, cunamiji, iznenadne poplave. To su bili snovi katastrofâ. Bilo je potrebno malo vremena, dvije-tri seanse, kako redovito bude s djecom, da se shvati da su sve te katastrofalne slike bili portret njegovih roditelja, koji nisu činili ništa cijelog dana osim što su se pred njim na različite načine svađali i vršili nasilje različitih vrsta. Mali Kant je bio izložen tom pustošenju, toj devastaciji. Pomogao sam mu da im kaže kako on za njih ima važnu poruku. Mali Kant poziva roditelje i kaže im ozbiljno: Zašto se ne rastavite? Vrlo lucidno, zar ne? Tako odsječno! Roditelji su se zgledali i unisono mu odgovorili: Ako se mi rastavimo, što će biti od tebe? Mali Kant im odgovara: Čekate, dakle, da ja umrem da se vi rastavite!? Lucidno, odveć lucidno zar ne?
Zašto sam navodio gornji primjer? Zato što bi uporište demokracije bilo ono da se poštuju svi jezici, čak i oni koji nam se ne sviđaju. Vrlo je komotno respektirati naše jezike. Zato je jedna od najljepših definicija slobode u demokraciji ona koju nam je predložio veliki filozof W. Benjamin, koji je kazao da se demokracija temelji na nužnosti prevođenja. Dužni smo prevoditi jezike drugih, ne nametati im naš. Ta je vježba nešto poput vježbe na Duhove. Trebamo ostaviti slobodu svima drugima da govore svojim jezicima i u isto se vrijeme potruditi prevesti jezik drugoga, respektirajući njegovu drugost. Naša je zemlja u ovom pogledu prilično nezrela.
Za kraj se vraćam Nancyjevoj metafori. Kada imamo patologiju u pogledu granica? Patologiju u pogledu granica imamo onda kada ih hoćemo staviti u gips, učvrstiti. Veliki psihoanalitičar W. Bion kaže: Granice su zdrave, čak i granice koje imamo unutar sebe između različitih strana koje sačinjavanju naš unutarnji parlament. Mentalna bolest nastupa kada se te granice istope, kada netko ne zna tko je, kada ne može napraviti razliku između sebe i drugoga, između unutarnjeg i vanjskog. Nastupa shizofrenično rastrojstvo, ludost. Ako nema granica, u konfuziji smo, u kaosu, babilonskoj kuli. Također i kada se granice učvršćuju, kada postaju previše rigidne, tada gube fundamentalnu funkciju granica, a to je razgraničenje identiteta. Naše granice, na primjer, razgraničavaju našu zajednicu. Ali granica mora biti porozna, mora podrazumijevati prijelaz, pokret jednog prema drugom, mora dopustiti srcu Poljaka, Židova, homoseksualca da bude presađeno u središte života jednog filozofa. Ako se ovo presađivanje ne dogodi, život umire. Dimenzija poroznosti granice jest ono što dopušta da se život može nastaviti.
Posljednje što želim reći, a što me se jako dojmilo, možete pronaći kod P. P. Pasolinija, a on je to na svoj način pronašao u Prvoj poslanici Korinćanima svetoga Pavla. Govori da smo mi (misli na Zapad) preuzvisili slobodu, posebno kroz dvije velike riječi, koje nalazimo i kod Sv. Pavla, a to su: vjera i nada. Što on opaža? Ove dvije riječi, vjera i nada, ako se uzmu same, mogu postati monstruozne. Cijelo dvadeseto stoljeće, prema Pasoliniju, i njegova velika drama zaokupljeno je ovim dvjema riječima. Vjerovalo se u pravedno društvo, u čistu rasu, nadalo se ponovnoj obnovi života, nadalo se nekom utopijskom društvu, drugačijem društvu. Ove dvije riječi, uzete same za sebe, jesu monstruozne ukoliko nisu povezane s trećom riječju, koju nalazimo u 1 Kor, a to je kršćanska riječ ljubavi. Ljubav čini da riječi vjere i nade nisu monstruozne. Ljubav je točno ona mogućnost da se sprijateljimo sa strancem, nadasve sa strancem što ga nosimo unutar sebe.
Zaključujem s formulom koja me se jako dojmila, formulom jednog drugog velikog filozofa 20. stoljeća, Deleuzea, koji se pitao tko je pravi antifašist. Pravi antifašist je onaj tko prije bilo koje druge stvari promatra fašistu kojeg nosi u sebi, ksenofoba kojeg nosi u sebi, rasistu kojeg nosi u sebi. Ako bismo uspjeli uraditi ovaj posao, vidjeti fašistu, ksenofoba, rasistu, kojeg svatko od nas nosi u sebi, iako se proglašavamo antifašistima, napravili bismo veliki korak naprijed prema zreloj demokraciji.
6.10.2023.
