Hans-Georg Gadamer: Zavičaj kao jezik
Tako život u egzilu mora biti praćen mišlju na zavičaj, za koji se zna da si iz njega isključen a time već i mišlju o povratku, čak i ako se ne može doista misliti na povratak. Zavičaj ostaje nezaboravljen. No zavičaj u našem vremenu pokretljivosti koja sve više raste, više nije isto što je bio u vremenima veće postojanosti. Stoga je misao o povratku iz progonstva u zavičaj koji je nekom uskraćen tada bila nešto što se podnosi kao stalno novo isključivanje. A svaki je egzil težak, te je tako uvijek živa nada da će se progonstvo prekinuti i da će se smjeti vratiti u zavičaj. Tako tužaljke što ih je rimski pjesnik Ovidije ugodio iz svojega progonstva na Crno more još i danas čovjeku odzvanjaju u srcu.
Ali što je za nas zavičaj, to mjesto iskonske prisnosti? Što je on, što bi on bio bez jezika? Onome iskonskom zavičaja pripada prije svega jezik. To i sami znamo iz ovlašnog iskustva putovanja. Kad se vratimo kući iz inozemstva u kojem se govori strani jezik, iznenadni ponovni susret s vlastitim materinskim jezikom doslovno je poput nekog zaprepaštenja, a i jest tako da je ono što je prožeto vlastitim jezikom cjelina prisnoga, običaji, navike, svijet na koji smo naviknuti.
Svatko tko je kod kuće u svojem jeziku zacijelo može naučiti druge jezike, na koncu i tako dobro da i u njima bude na neki način kod kuće. Ali odlučujuća točka je ipak ova: za onoga tko živi u egzilu povratak u vlastiti jezični svijet nije prepušten njegovoj slobodnoj odluci. Onaj tko se samo kao gost saživio s jezikom zemlje koja ga je ugostila, nije izgubio svoj zavičaj, a isto vrijedi i kad netko sasvim živi u inozemstvu, samo ako zna da se može vratiti. Ali uistinu je zavičaj prije svega jezični zavičaj. Materinski jezik za svakoga čuva nešto od iskonske zavičajnosti, a to vrijedi i za onoga koji je višejezičan, čak i onda kad u ovlašnim susretima s vlastitim zemljacima ponovno čuje vlastiti materinski jezik. No onaj tko ima tu sudbinu da živi u egzilu vodi život između htijenja da zaboravi i čuvanja uspomene, između rastanka i spomena, gubljenja i novog započinjanja, pa ma gdje bio. Život je ulazak u neki jezik. Tako svatko mora gledati kako da se nastani u tuđini i u onomu što mu je tuđe te mora nastojati oko ulaska u drugi jezik. U tomu leži prekid, koji se ne da izbjeći i koji se mora zacijeliti i izliječiti, želi li se preživjeti. Liječenje uopće nije, kako se tako često zamišlja u našem mehaniziranom društvu, nešto što čini netko, liječnik. Ono je uvijek životna zadaća samog bolesnika. Tako se onda kad se više ne može čuti vlastiti jezik, zapravo događa rastanak od jezika koji spaja i povezuje ljude. To je ljudska pozadina svakog egzila.
Razgovor između Zapada i Istoka
Tako odmjeravamo težinu pravoga pitanja: što može biti povratak iz egzila? Ne mora li to biti novi prekid, drugi prekid? Ili on čak čini to da se prvi prekid još jednom osjeti kao bol? Ono što je u igri pri takvom prekidu nešto je poput teškoće pri razgovoru. I onda kad se vlastiti zavičaj, kojeg se nije napustilo, odmiče sve do otuđenosti, može se na koncu živjeti samo pod izrekom nade i obećanja: »I to će proći (Et illud transit)«. Sad u Njemačkoj doživljavamo što je takav prekid koji, takoreći, otežava razgovor. Razgovor između onih koji žive na Zapadu i onih koji žive na Istoku nije lagan. Sjećam se kako je bilo teško čak i s vlastitim prijateljima, koji su otišli u egzil, obnoviti razgovor preko poštanskih mostova u nuždi, kad su bili prekinut ratom. Oba partnera u razgovoru stoje tad pred novom zadaćom da nađu novi identitet, koji jest kontinuitet, a ipak i ne može to biti. Ma kako velika bila snaga duha i srca, čovjek ne može vratiti vrijeme. Ono čemu se vraćamo postalo je drukčije, a jednako je tako drukčijim postao i onaj tko se vraća. Vrijeme je oboje obilježilo i promijenilo. Za svakoga tko se vraća zadaća je ući u novi jezik. Na svemu u što se vraćamo dah je tuđine.
Gotovo da se za svakoga ponavlja drevna zadaća da bude u svijetu, da prevlada tuđinu. Malo dijete udara o zidove činjeničnosti i u polaganom buđenju razmjene pogledâ, u prvom opipavanju, u prvom tepanju jezičnih glasova, te konačno u prvim riječima započinje razgovor. Nešto se od te situacije učenja govora uistinu ponavlja i u svakom sporazumijevanju pomoću razgovora. Jer jezik nije nešto što u riječima posjedujemo i čime raspolažemo prema slobodnom izboru. Jezik se oblikuje u davanju i uzimanju. Govorenje ima svoj smisao u samom izvršenju, i može biti samo tamo gdje se jedan drugome približava da bi se osvjedočio o zajedništvu iskustva.
A upravo se na tomu odmjerava zadaća književnosti. Ona želi do riječi dovesti nešto za što ne smiju postojati ranije oblikovane i ranije skovane formule. U razdoblju rastuće regulacije, u kojemu se poput omamljujućeg vala tijekom cijeloga dana na sve strane razlijeva plima javnih informacija, ulazak u jezik kojim bi sami mogli govoriti mora piscu i pjesniku izgledati gotovo kao povratak u nešto sasvim drugo i u ono što im je postalo tuđim.
A odatle se određuje i smisao Književnih dana. Oni ne postoje zato da se tu nađe pjesnike koje se bez toga ne bi našlo, kao ni zato da bi se tu možda htjelo zasnivati pjesničke škole, što možda i nije bilo baš ono najlošije u povijesti obrazovanja visoke književne razine. Ali važno je ipak da se kako među samim stvaraocima tako i među onima koji književnost prihvaćaju jača uzajamno potvrđivanje, na kojem naposljetku počivaju sve mogućnosti kulturnog stvaranja.
Pisac želi da ga jezik sluša
Upitajmo se najprije što je zapravo pisac. Rekao bih da je on onaj koji umoljava jezik. On želi da ga jezik sasluša. Želi da ga jezik daruje, tako da mu uspije nanovo ga dovesti do govora, tako da ono napisano kao takvo ili pročitano kao takvo ne bude tek nešto u općem zbivanju informacijske plime, nego da jezik poslušamo. Iznimnost pjesničkog jezika i onoga što zovemo književnošću u pravom smislu leži u tomu da se tu jezik sluša. U bilo kojem liku pjesništva, bilo kao lirike, bilo kao pripovijedanja, bilo kao scene, njegovo je nastojanje i njegova mogućnost uvijek to da bude poput diktata koji treba samo preuzeti, a ne supsumirati u kritički svijet iskustva.
Riječ »pjesništvo« (Dichtung) dolazi od »dictare«, od »diktirati«, pa i ako još stariji predhumanistički slojevi značenja možda zvuče u smislu »zgušnjavanja« (Dichtmachen). U svakom slučaju, ono što pisac iz sebe ispostavlja tako da na koncu bude čitano, nešto je što se ne sluša na taj način kao da je time nekome nešto priopćeno, nego tako da se osluškuje što to u svojoj vlastitoj snazi evociranja daje vidjeti. Umijeće pisca ovisi o stupnju u kojemu to nekome dovodi do svijesti i od postignuća toga da mu u drugome odgovori ta vrsta prezentnosti onoga što je u jeziku evocirano. Stoga je, takoreći, počasna oznaka Književnih dana to da okupljaju samo tihe čitače i da javni interes uspijevaju privući samo uz veliko odstojanje. Toga se ne bismo smjeli stidjeti ili se zbog toga osjećati manjima, to je na koncu dokaz toga koliko su radnje svake vrste pripada zajedništvu u našem društvenom životu. Do čega dolazi lako, to opet lako iščezava.
Na koncu bih htio nešto oštrije osvijetliti vezu između povratka i književnosti. Mora nam biti jasno da su u razdoblju industrijske revolucije, automatizirane komunikacije i informiranosti svih o svemu, koja se silovito umnogostručuje, piscu izrasle sasvim nove zadaće. On se u određenom smislu mora stalno vraćati iz egzila, nastoji li se oteti svijetu stalno upotrebljavanih i rabljenih riječi, prethodne prožvakanosti sveg oblikovanja mnijenja i svih govornih obrata i očekivanja informacije, priređenih tehnikom. Utoliko će nam više do svijesti doći što je jezik u njegovim pravim mogućnostima i kako je književnosti postavljena ta zadaća povratka jeziku. To čini da je svo pjesništvo povratak iz tuđine… Pa i za svakoga od nas životna je zadaća iz otuđenosti vraćati se kući. Pjesnička riječ u tomu nas predvodi.
Jezik je najprije pregrada
Htio bih razlikovati tri stupnja u kojima nas jezik može sve ujediniti. Za to najprije upućujem na riječ Paula Celana pregrada jezika: jezik je najprije pregrada. To započinje već opisanim procesom socijalizacije u jezičnom odgoju djeteta. U našem socijalizacijom dozrelom, ali i izlizanom svijetu jezičnog izraza trebali bi se sjetiti genijalnosti tog ranog doba u kojem se uči govoriti i u tomu bi trebali vidjeti uzor. Jer tu se pokazuje što može jezik kad nije suviše stiješnjen prisilom pravilâ, nego se do samoga sebe odvažuje, u predanom pokušaju da nešto priopći drugome, baš onako kako to možemo, uvijek s divljenjem, pratiti u trogodišnjeg djeteta. Tu se vidi da jezik nije samo pregrada koja priječi intimno sporazumijevanje, nego i pregrada koja ga propušta. Ona je oboje, ona je i zapreka koje upozorava na određene uvjete bez kojih prelaženje drugome uopće ne bi bilo moguće. Wittgenstein je s pravom rekao da ne može biti privatnog jezika. Jezik je razgovor. Riječ koja ne dohvaća drugoga mrtva je. Jer razgovor je razgovor s drugim, a svaka riječ treba u konkretnom trenutku pravi, neponovljivi ton, kojim prevladava drugu pregradu, pregradu drugotnosti, i dohvaća drugoga.
Drugu s tim povezanu funkciju nazvao bih jezičnim velom. On obuhvaća sve ono izbjegavanje oporostî i oštrina, nepromišljenostî i razdraženostî, koje otvara sferu uobičajene pristojnosti i ublažavanjem uopće čini mogućim zajednički život. Taj veo jezika ima svakako i svoju dvojbenu drugu stranu, za koju vrijedi čuvena Talleyrandova riječ da je jezik najbolji način prikrivanja svojih misli. To je uistinu umijeće diplomata. A ipak, ni to nije samo nešto negativno. Tom umijeću prikrivanja svojih misli očito na koncu uspijeva i to da dospije na tlo slaganja i mirnog izravnanja. A time dolazim do trećega, na što osobito mislim ovdje u krugu onih koji se trude oko književnog stvaranja.
To treće nazvao bih jezičnim bljeskom. U svim odmjerenim, dobro osvijetljenim i jasnim riječima, koje idu amo i tamo u razmjeni među ljudima, može bljesnuti. To me sjeća na iskustva koja sam često imao. Jedno takvo smijem ispripovijedati jer je posebno smiješno: Jednom sam, da bih pomalo upoznao tajnu crnoga dijela zemlje, na jednom sveučilištu u Južnoj Africi predavao Bušmanima. Dakako na engleskom. Tamo je to bio jezik nastave. Tako sam se u biti bavio profesorima koji su bili Afrikanci i asistentima koje su ovi već bili obrazovali, a sad su trebali steći dojam o filozofiji u Europi, te zatim sa svoje strane zbrinjavati svoje studente. No zamolili su me da jednom ipak pred svim studentima govorim o zadaći filozofije. Bila je to dojmljiva predstava. Bušmani su veoma visoki, posebno lijepi ljudi. Tako da me okruživala prava galerija bjelokosnih statua. No nisu pokazivali baš nikakav izraz lica, premda sam poduzeo sve da bi ih riječima dosegao. Bio sam očajan. Što bih im mogao pripovijedati o filozofiji kad ne nazirem ni najmanju gestu odgovora? (Kasnije su mi kolege rekli da je njima nažalost uvijek tako, da ni oni nikad ne dobivaju nikakvu reakciju.) Tad mi je za vrijeme predavanja pala spasonosna misao. Izlagao sam to da je grčka filozofija počela s Parmenidom i da je njegov uvid bio da nema onog ništa, nego samo bitka. No uz to sam rekao: »Molim vas pojasnite si: Ništa nije nikakva stvar (Nothing is no thing)«. U tom je trenutku redovima prostrujalo poput plamena: »Jesi li razumio, jesi li razumio? Nothing is no thing!« Bilo je to poput jezičnog bljeska koji ih je pogodio. U jednom je trenutku bilo jasno da bitak nije nikakva stvar. Ta priča služi naravno više za zabavu nego za pouku, ali ima i poučnu stranu.
Zapreke jezičnih barijera
Kod takvih iskustava moramo se pitati što se sa strane Europe može na tom kontinentu učiniti. Tako se zapravo već danas pitamo što to znači kad nam dolaze visokocivilizirani i visokoobrazovani japanski kolege te kroz gotovo neprozirnu jezičnu pregradu, na osnovi čitanja naših tekstova, sa zadivljujućim poznavanjem i nepatvorenim oštroumljem prisvajaju našu zapadnjačku filozofiju. Tako bismo rado tom zgodom naučili što bi oni iz svojih tradicija, konfucijanizma i šintoizma te njihovih religijskih i ćudorednih tradicionalnih vrijednosti imali reči našem mišljenju i nama. Upravo danas stojimo na početku golemog procesa čovječanstva u koji smo svi uvučeni. Ideal prosvjetiteljstva 18. stoljeća o vječnome miru nećemo moći u svijetu nikad ozbiljiti ako nam na koncu ne uspije doći do zbiljske razmjene između stranih kultura i naših europskih. Što to znači kad one s nama filozofiraju i s nama zajedno prisvajaju svjetsku književnost? Sasvim je jasno da tomu pripada učenje stranih jezika. Tu nema izbjegavanja. Prijevodi su tek prva pomoć da bi se naslutilo nešto od zvuka, glasa i smisla originala. Ali što je sve moguće kad nema zapreke jezične barijere, uči nas sveprisutnost likovne umjetnosti svih kultura, a ponajprije nas to uči muzika, taj prvi kulturni jezik cjelokupnog čovječanstva.
Ali ovdje smo u njemačkom jezičnom prostoru i u sudjelovanju na književnosti. Stoga ću zaključiti time da povratak jeziku ilustriram na jednom jezičnom bljesku. To je čuvena Heraklitova rečenica, koja mi je posebno bliska jer ju je Heidegger bio urezao u vrata svoje drvene kuće. U njemačkoj verziji ona glasi: »Bljesak je ono što svime upravlja.« To treba uzeti veoma doslovno. Ne tako kao da se misli na vatru kao element prirode, poput vode, zraka i zemlje. Ne, radi se o bljesku. Ali nije li to paradoksalno, da bljesak upravlja. O da, treba razumjeti da je to da bi bljesak upravljao paradoksalno. Ali što je onda mišljeno? Mislim da se radi o tomu da trenutačna svjetlina bliješteće munje odjednom pokazuje svijet u zasljepljujućoj jasnoći. A ako i tone sve ponovno u duboku noć, bio nam je ipak podaren trenutak orijentacije, i u tomu spoznajemo nešto od života duha. Pa i ako mnogo toga opet tone natrag u tamu, upućeni smo na put traganja i pitanja koje leluja amo i tamo između zaborava i pojašnjenja.
Tako konačno dolazim do zadnjeg, do onoga kako svi poznajemo jezik u formi približavanja. To zovem jezičnim kristalom. To po zvuku ne podsjeća samo na »jezičnu pregradu«. Podsjeća i na kristal, čija pregrada ima čvrstu matematičku strukturu, u skladu s kojom se kristali oblikuju. Tako je to, smatram, i kad struja govora u pjesništvu zadobije lik koji vrijedi. I kao što kristal, u svojem uobličenju i čvrstoći svoje gradnje, počinje svoju vatru raspršivati kad na njega padne svjetlo, tako je i jezično postignuće pjesništva to da se bliži tvrdoći, čvrstoći i postojanosti kristala, i da se ne otvara bilo kojoj formi, nego samo probljesku svjetla. Iz pjesničke tvorbe, kao i iz kristala, zrakasto se širi mnogostruko iskrenje. U tomu svi sudjelujemo i svi slutimo ponešto od istine riječi koja prebiva u takvom svjetlu.
Preveo: Damir Barbarić
Prvobitno objavljeno u: Zarez, broj 25
