Najstariji program sistema njemačkog idealizma
Prihvati li ga se kao hegelijanski, tekst je problematičan iz više razloga, u što ovdje ne možemo ulaziti. Ipak, tko god bio njegov autor, „Najstariji program sistema“ napisan je ili prepisan za vrijeme prijelomna preokreta u Hegelovu razvoju, kao i u razvoju njemačkog idealizma općenito, pa ako autor i nije Hegel, spis i dalje odražava mnoge ideje i brige koje su ga morile u tom razdoblju te je pouzdan pokazatelj smjera njegovog intelektualnog razvoja. Uzimajući k srcu Hölderlinovu kritiku Fichtea, Hegel je u tom djelu mogao vidjeti kako njegov bernski program treba biti preinačen u svjetlu vlastitog novootkrivenog interesa za temeljne zamisli filozofije idealizma. Primjerice, autor teksta govori o tome kako namjerava uspostaviti „principe za jednu povijest čovječanstva te do gole kože razgolititi cijelo ono bijedno ljudsko djelo od države, sustava, vladavine, zakonodavstva.“ Hegelovo zanimanje iz Berna za spajanje Gibbona s Kantom u Frankfurtu je preraslo u povezivanje Gibbona i filozofije idealizma općenito u puno ambiciozniju povijest nego što bi sam Gibbon mogao zamisliti. Autor teksta uvodi određene postavke drage Hölderlinu (a koje su i Hegel i Schelling i Hölderlin bez sumnje preuzeli od Schillera, možda čak i od Shaftesburya), naime, da je „ideja koja sve ujedinjava ideja ljepote“, da „filozof mora imati isto onoliko estetske snage koliko pjesnik“, da u kovanju jedinstva poezije i filozofije „poezija postaje dostojanstvenija, ona na koncu opet postaje ono što je bila na početku — učiteljica čovječanstva.“
Autor također govori, u pojmovima koje barem sam Hegel nikada nije ponovio, o novoj mitologiji koja „mora stajati u službi ideja, ona mora postati mitologijom uma.“ Zamisao o tome da modernost treba raskinuti s prošlošću i da će stvaranje odgovarajućeg novog senzibiliteta biti zadaća filozofa i pjesnika, ta „nova mitologija“ — ideja već snažno prisutna u Hölderlinovu pjesništvu — koja će odgovarati novim vremenima, poveziva je s nekim idejama koje se ranije susreću u Hegelovu „Tübingenškom eseju“, naime, s projektom stvaranja „narodne religije“ koja bi ljudska srca pokrenula u smjeru moralne i duhovne obnove. Ono što je ranije važilo kao poziv na „subjektivnu religiju“ preobrazilo se u poziv na „novu mitologiju“, novu senzibilnost koju će stvoriti filozofi i pjesnici. Tako je Hegelova verzija radikalnog modernizma, potpaljena Hölderlinovim utjecajem, snažno i u svojem najranijem obliku izražena upravo u tom tekstu (tko god bio njegov autor). Jednako kako se Hölderlin vodio stvaranjem novih mitoloških krajolika i nove forme jezika kako bi potpomogao stvaranje tog modernog senzibiliteta, odbijajući koristiti se uobičajenim žargonom svojega vremena ne bi li usvojio vrstu modernističkog svjetonazora koju je smatrao neophodnom za izražavanje te senzibilnosti, tako je Hegel zaključio da će za svoju filozofiju, želi li ju učiniti modernističkom, rigoroznom znanošću (Wissenschaft) kakvom ju je zamislio, morati stvoriti novi vokabular koji bi prisilio čitatelja da sam misli, koji bi tako izbjegavao konvencije da se čitatelj ne uljuljka u prosto prihvaćanje onakvog poimanja stvari kakvo je njegovala prošlost. (Dakako, ubrzo nakon što je napisao ovaj tekst — ponavljam, ostavljajući otvorenim tko bi mogao biti pravi autor — Hegelov je prozni stil zadobio odlučujući zaokret; ispostavilo se da taj izbor opskurnog vokabulara spada u jedno od Hegelovih najtrajnijih i najneizvjesnijih nasljeđa.)
Međutim, ono najvažnije u „Najstarijem programu sistema“ je to što je on put prema onome što su njegovi autori i naznačili: prema programu sistema. U Frankfurtu se Hegelova misao velikom brzinom udaljavala od pokušaja dovršenja kantovske filozofije putem njezine „primjene“ koja bi proizvela društvene ishode, okrećući se problemima razrješavanja unutarnje dinamike kompleksnih ideja povezanih s predodžbama o samosvijesti i slobodi. Hegel je bio sve više zaokupljen problemima koje za sobom povlači, kako kaže autor „Najstarijeg programa sistema“, naše mišljenje o prvoj ideji koja je „predodžba o meni samom kao apsolutno slobodnom biću“, kao i time kako bismo trebali razumjeti prirodu, društvo, povijest i samu filozofiju ako bi takva „ideja“ postala sastavnim elementom naših života. „Program sistema“ navodi da odgovarajuća „ideja države“ ne može postojati jer „samo ono što je predmet slobode zove se idejom“ i u potpunosti je neprimjenjivo na bilo što mehaničko. Stoga država ne može biti mjestom ozbiljenja slobode jer, kako stoji u tekstu, „država je nešto mehaničko“ — očita referenca na u filozofskim i kameralističkim krugovima rašireno poimanje države kao „mašine“ te jasna naznaka da se vrsta „modernističkog“ senzibiliteta o kojem je u spisu riječ u stvaranju „nove senzibilnosti“ za modernost okretala poeziji i filozofiji, a ne konvencionalnoj političkoj reformi.
Terry Pinkard, Hegel: a biography, Cambridge University Press 2000 (str. 136–138)
Najstariji program sistema njemačkog idealizma
(1796./’97.)
- etika. Kako cijela metafizika ubuduće spada u moral — o čemu je Kant s oba svoja praktička postulata dao samo primjer, ali ništa nije iscrpio — ova etika neće biti ništa drugo doli potpuni sistem svih ideja ili, što je isto, svih praktičkih postulata. Prva ideja je, naravno, predstava o meni samom kao apsolutno slobodnom biću. Istovremeno s tim slobodnim, samosvjesnim bićem pojavljuje se jedan cijeli svijet — iz ničega — jedino istinsko i zamislivo stvaranje iz ničega. Ovdje ću sići na polja fizike; pitanje je: kakav treba da je svijet za jedno moralno biće? Htio bih da našoj sporoj fizici, koja se mučno probija eksperimentima, opet dam krila.
Dakle, ako filozofija daje ideje, iskustvo, podatke, možemo konačno dobiti fiziku u velikom koju ja očekujem od kasnijih vremena. Nema izgleda da bi sadašnja fizika mogla zadovoljiti stvaralački duh kao što je naš ili kakav bi trebao biti.
Od prirode prelazim na djelo čovjeka. S idejom o čovječanstvu na čelu hoću pokazati da nema ideje o državi, jer država je nešto mehaničko, isto kao što nema ideje o mašini. Samo ono što je predmet slobode zove se idejom. Moramo dakle van države! Jer svaka država mora sa slobodnim ljudima postupati kao s mehaničkim strojem, a ne bi trebalo; treba, dakle, prestati. Vidite i sami da su ovdje sve one ideje o vječnom miru itd. samo ideje podređene jednoj višoj ideji. Istovremeno, želio bih ovdje izložiti principe za jednu povijest čovječanstva te do gole kože razgolititi cijelo ono bijedno ljudsko djelo od države, sustava, vladavine, zakonodavstva. Konačno, dolaze ideje o moralnom svijetu, božanstvu, besmrtnosti — rušenje svakog nadrivjerovanja, progon svećenstva, koje u novije vrijeme licemjeri um, zahvaljujući samom umu. Apsolutna sloboda svih duhova koji u sebi nose intelektualni svijet i koji ni boga ni besmrtnost ne smiju tražiti izvan sebe.
Na koncu, ideja koja sve ujedinjava, ideja ljepote, shvativši tu riječi u višem, platonskom smislu. Ja sam uvjeren da je najviši akt uma, onaj u kojem on obuhvaća sve ideje, estetski akt i da su istina i dobro samo u ljepoti pobratimljeni. Filozof mora imati isto onoliko estetske snage koliko pjesnik. Ljudi bez estetskog smisla su naši knjiški filozofi. Filozofija duha je estetska filozofija. Ni u čemu se ne može biti uman, čak se ni o povijesti ne može umno raspravljati — bez estetskog smisla. Ovdje treba postati jasno što zapravo nedostaje onim ljudima koji ne razumiju nijednu ideju — i dovoljno pošteno priznaju da im je sve nejasno, čim se pođe dalje od tabela i registara.
Poezija time postaje dostojanstvenija, ona na koncu opet postaje ono što je bila na početku — učiteljica čovječanstva; jer nema više filozofije, nema povijesti, jedino će pjesništvo nadživjeti sve ostale nauke i umjetnosti.
U isto vrijeme tako često čujemo da gomila mora imati jednu osjetilnu religiju. Nije ona potrebna samo masi, već i filozofu. Monoteizam uma i srca, politeizam mašte i umjetnosti, to je ono što nam je potrebno.
Najprije ću ovdje govoriti o jednoj ideji koja, koliko ja znam, još nijednom čovjeku nije pala na pamet — mi moramo imati jednu novu mitologiju, a ova mitologija mora stajati u službi ideja, ona mora postati mitologijom uma.
Prije nego što ideje učinimo estetskima, tj. mitološkima, nisu one interesantne za narod; i obratno, prije nego što mitologija bude umna, mora je se filozof stidjeti. Tako, konačno, prosvijećeni i neprosvijećeni moraju pružiti ruku jedan drugome, mitologija mora postati filozofska, narod uman, a filozofija mora postati mitološka da bi filozofe učinila osjetilnima. Tada će među nama vladati vječno jedinstvo. Nikad više prezriv pogled, nikad više slijepo drhtanje naroda pred svojim mudracima i svećenicima. Tek tada nas očekuje jednako obrazovanje svih snaga, kako pojedinaca, tako i svih individua. Nijedna snaga više neće biti potiskivana. Tada će vladati sveopća sloboda i jednakost duhova! Jedan viši duh, duh poslan s neba, mora među nama zasnovati ovu novu religiju, ona će biti posljednje veliko djelo čovječanstva.
