Walter Benjamin: SOKRAT
Ono najbarbarskije u liku Sokrata jest to da taj nemuzičan čovjek oblikuje erotsko središte odnosa platonskog kruga. Ako pak njegovoj ljubavi manjka opća sposobnost priopćavanja, dakle umjetnost, na čemu on zasniva njezino djelovanje? Na volji. Sokrat od erosa oblikuje slugu svojih svrha. Taj se grijeh reflektira u kastratstvu [Kastratentum] njegove osobnosti. Jer na to se naposljetku odnosi gnušanje Atenjana, njihov osjećaj, ma koliko subjektivno bio prostački, historijski je u pravu. On truje mladež, on je zavodi. Njegova ljubav prema njoj nije ni ”svrha” ni čisti eidos, nego sredstvo. To je mag, majeutičar koji mijenja spolove, nevino osuđen, što iz ironije i na porugu svojim protivnicima umire. Njegova se ironija crpi iz tog užasa, no on pritom i dalje ostaje ugnjeten, izopćen, prezren. Pomalo čak i šaljivčina. — Sokratski dijalog treba studirati glede odnosa prema mitu. Što je Platon time htio? Sokrat: to je lik u kojem je on poništio i recipirao stari mit. Sokrat: to je žrtva filozofije bogovima mita koji zahtijevaju ljudske žrtve. Posred strašne borbe ta se mlada filozofija trsi potvrditi u Platonu (Friedrich Nietzsche, Die fröhliche Wissenschaft, aforizam 340).
II
Grünewald je slikao svece tako veličanstveno da je njihova glorija izranjala iz najzelenijeg crnila. Ono sjajno je istinito samo ako se prelama u onom mračnom, samo ondje je veliko, samo ondje je lišeno izražaja, samo ondje je lišeno spola, pa ipak nadzemaljskog spola. Onaj Koji Tako Sjaji [So Strahlende] jest genij, svjedok svakog doista duhovnog stvaranja. On potvrđuje, on jamči njegovu lišenost spola. U društvu koje bi se sastojalo od muškaraca ne bi bilo genija; on živi zahvaljujući opstanku ženskog. Istina je: opstanak ženskog jamči lišenost spola onoga duhovnog u svijetu. Ondje gdje neko djelo, neki čin, misao nastane bez znanja o tom opstanku, tu nastaje nešto zlo, mrtvo. Ondje gdje nastane iz samoga tog ženskog, ono je plitko i slabo i ne probija noć. Ondje pak gdje u svijetu vlada to znanje o ženskom, rađa se ono što pripada geniju. Svaki najdublji odnos između muškarca i žene počiva na temelju tog istinskog stvaralaštva i stoji u znamenju genija. Jer utoliko je pogrešno da se najintimniji dodir između muškarca i žene tumači kao žudna ljubav, da je među svim stupnjevima te ljubavi muško-ženska najdublja, a da je pak najdivnija i erotski i mitski najsavršenija, gotovo sjajna (kad ne bi bila tako mračna) žensko-ženska. Još je uvijek ponajveća tajna kako jednostavan opstanak žene jamči lišenost spola onoga duhovnog. Ljudi je nisu mogli riješiti. Još im je uvijek genij lišen izražaja, netko tko dolazi iz noći, nego netko izražajan, tko trepti u svjetlu.
Sokrat hvali u Simpoziju ljubav između muškarca i mladića i slavi je kao medij stvaralačkog duha. Prema njegovu učenju znalac je bremenit znanjem, a ono duhovno Sokrat poznaje samo kao znanje i krepost. Duhovni je čovjek pak — možda ne onaj tko oplođuje — ali zacijelo netko tko doživljuje začeće ne ostajući u drugom stanju. Kao što je za ženu bezgrešno začeće entuzijastička ideja čistoće, tako je začeće bez drugog stanja najdublje duhovno znamenje muškog genija. To je sjaj na njegovu djelu. To Sokrat uništava. Sokratova je duhovnost bila posvema spolna. Njegov pojam duhovnog začeća jest: bremenitost, njegov pojam duhovne oplodnje: pražnjenje žudnje. To odaje Sokratovu metodu, koja je posve drukčija od platonske. Sokratovsko nije sveto pitanje koje čeka odgovor i rezonanca kojeg iznovice oživljuje u odgovoru, ono nema kao čisto erotsko ili znanstveno pitanje methodos odgovora u sebi, nego je nasilno, čak drsko, jednostavno sredstvo iznude govora, ono se pretvara, ironizira ga — jer već odveć dobro zna odgovor. Sokratovsko pitanje iznuđuje odgovor izvana, napada ga kao psi plemenitog jelena. Sokratovsko pitanje nije nježno, nije toliko stvaralačko koliko primalačko, nije u znamenju genija. Ono je nalik sokratovskoj ironiji koja se nahodi u njemu — neka nam bude dopuštena strašna slika za strašnu stvar — erekcija znanja. Mržnjom i žudnjom on progoni eidos i nastoji ga učiniti objektivnim, jer mu je zor [Schau] uskraćen. (Treba li se platonska ljubav imenovati: nesokratskom ljubavlju?) Toj strašnoj vladavini seksualnih nazora u duhovnom odgovara — upravo kao posljedica toga — nečisto miješanje tih pojmova u prirodnom. Sjeme i plod, začeće i rođenje spominje njegov simpozijski govor u demonskom nerazlikovanju i u samome govorniku tvori strašnu mješavinu: kastrat i faun. Doista, Sokrat je ne-čovjek [ein Nicht-Menschlicher] i neljudski [unmenschlich], poput nekoga tko o ljudskim stvarima nema pojma, odvija se njegov govor o erosu. Jer ovako stoji Sokrat i njegov Eros u stupnjevitom slijedu erotike: žensko-ženska, muško-muška, muško-ženska, sablast, demon, genij. Ironično mu se pravo dogodilo s Ksantipom.
(1916)
Preveo s njemačkog Mario Kopić
[Walter Benjamin, Sokrates, Gesammelte Schriften, II 1, Herausgegeben von Rolf Tiedemann und Hermann Schweppenhäuser, Frankfurt/M.: Suhrkamp, 1991, 129–132.]
