O erosu

───  Klaus MANN 

Ljubio sam Sokrata iz „Simpozija“ i „Fedona“ jer je ljubio ljepotu – ah, s kojom lukavošću!, s kojom nježnom ambivalencijom i iskričavom ironijom! – i jer je znao sve o erosu i ništa od svojeg strahovitog znanja nije odavao. Davao nam je samo neke nagovještaje i sugestivne migove. Kazivao nam je da je eros ružan, a ne lijep. I kazivao nam je da je eros, to nelijepo, ljepote žedno božanstvo, pri onome tko ljubi, a ne pri ljubljenom. Kako sam to rado slušao! Kakvom me sladogorkom zadovoljštinom ispunjavala ta mudrost! Znao sam da Sokrat govori istinu. Da, eros je ružan, a ne lijep. Da, božanstvo je pri onome koji ljubi, a ne pri ljubljenom. Je li Sokrat imao pravo i kad je život imenovao bolešću? Kad su mu pružili pehar s kukutom, rekao je, smješkajući se, da je sada vrijeme za prinijeti pijetla bogu zdravlja. „Jer, prijatelji moji, dugo bijah bolestan“. Je li i to istina? Nikad nisam prestao postavljati sebi to pitanje. I što se duže trsim dokučiti njegovo zadnje proročanstvo, to me više očarava taj neodoljivi demon i prepredeni svetac, taj veliki ljubavnik i sofist, to više ljubim Sokrata…

O ljubavi bih mogao puno pripovijedati, ali to ne činim ili činim tek usput, u naznakama, ne upuštajući se u tu lijepu i tužnu temu. Zašto takva diskrecija? Zbog stida? Iz opreza? Možda. Vjerojatnost je da upravo taj predmet čuvam i zadržavam za umjetničko uobličenje.

Ovdje radije govorim o prijateljstvu – kompleksu čuvstava i doživljaja koji, barem prema mojem iskustvu, vrlo rijetko dotiče sferu erotskog ili seksualnog. Dakako, postoje granični slučajevi, prijelazi: u žudnji može biti sadržana klica prijateljstva, iz drugarstva može nastati nježnost, no općenito mi se čini uputnim razlikovati eros i simpatiju, spolno-emocionalnu atrakciju i moralno-intelektualni afinitet. Ljubav je gotovo uvijek jednostrana; prijateljstvo postoji samo pri obostranoj sklonosti. Ljubimo ono što je strano i suprotstavljeno vlastitom biću; sprijateljujemo se sa srodnim dušama. Ljubav je stavljanje na kocku, pogibelj; prijateljstvo je sigurnost. Seksualna fiksacija, pomama za nekim određenim ljudskim tijelom, nekim određenim usnama, nekim određenim zagrljajem, pričinja tako okrutan bol, kakav možemo podnijeti samo zato što u prijateljstvu nalazimo utjehu…

Čak i tamo gdje je skopčana s financijskim interesom, putenost je za mene još uvijek jedna nevina ili relativno bezazlena manifestacija naše životinjske komponente, komponente što je nije moguće posvema sublimirati. Već i ovaj sada dosegnuti stupanj sublimacije izražava u kulturi nelagodnost, koja ne zabrinjava samo velikog Freuda… Dakako, znam i nikada ne zaboravljam: od animalnog, koje mi je drago, nije daleko do bestijalnog, koje me užasava. Ako stvar stoji tako da zadovoljavanje nagona oslabljuje destruktivne impulse ili ih preobražava u pozitivnu libidinoznost, ne može se zanijekati niti da razobručena seksualnost ima fatalnu sklonost izvrgnuti se sa svoje strane u ono sadističko-destruktivno. Masovna orgija, u kojoj nalazim polu ironično-gorko, a polu slatko-vulgarno zadovoljstvo, nosi u sebi klicu masovnog ubojstva; svaka opijenost je potencijalna opijenost krvlju; ne želim ovom konstatacijom opozvati moju pohvalu razbludnosti, ali je želim prikladno modificirati.

Preveo s njemačkog Mario Kopić

[Klaus Mann, Der Wendepunkt: Ein Lebensbericht, Reinbek bei Hamburg: Rowohlt 1999.]