Simon Critchley: Površinost: neke pjesme Fernanda Pessoe, jedna pjesma Wallacea Stevensa i kratki nacrt poetske ontologije

U ovom tekstu pokušat ću pročitati neke pjesme velikog portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe, fokusirajući se na vezu između mišljenja i stvari odnosno uma i svijeta kako je shvaćena u poeziji. Na ovoj osnovi, nastojat ću opisati poetsku ontologiju koristeći neka Heideggerova zapažanja o jeziku, tumačenju i svijetu. U zadnjem dijelu teksta ovu ću ontologiju primijeniti u čitanju jedne bitne pjesme Wallacea Stevensa.

Saopćenje egzistencijalnih mogućnosti čuvstvovanja, to jest dokučivanje egzistencije, može postati vlastitim ciljem "pjesničkog" ("dichtenden") govora. Martin Heidegger 

Nevjerojatno je da riječ "pessoa" na portugalskom znači "osoba", a svi znamo da je izvorno značenje osobe maska ili glumac, kao u koncepciji dramatis personae. Oni koji poznaju djelo Fernanda Pessoe znat će da je on pisao koristeći mnoge izmišljene persone ili "heteronime" koji nisu pseudonimi, već fiktivni glasovi koji imaju cjelovite biografije i potpuno drugačiji stil pisanja. Koliko nam je poznato, postoji barem dvadeset heteronima. Nakon Pessoine smrti 1935. godine, u škrinji ostavljenoj u njegovoj radnoj sobi u Lisabonu, pronađeno je 27.500 nepovezanih fragmenata, koji sadržavaju svakojake prozne, estetičke, filozofske, političke, sociološke i autobiografske tekstove, kao i velika količina stihova. Objavljeno je samo oko 5.000 od ovih rukopisa, manje od jedne petine, pa nas u budućnosti zacijelo očekuju nova iznenađenja.

Pessoin je moto: "Sêr plural como o universo!" ("Budi mnoštven kao svemir!"; Alguma Prosa, s. 41), a njegovo je djelo jedna galaksija, golemo mnoštvo zvijezda bez središta. Rekao bih da je u vezi ideje o heteronomnom autorstvu bitno shvatiti da ova se galaksija ne okreće oko jednog kreativnog bogolikog autorskog sunca, već se radi o golemoj, promjenjivoj i međusobno povezanoj energiji, prepunoj mnogih, sukobljenih središta od kojih su oblikovane zasebne osobnosti. Kao što je Bernardo Soares, za koga Pessoa kaže da je "polu-heteronim", napisao u Knjizi nemira: "Ova knjiga je autobiografija jednog čovjeka koji nikad nije postojao" (s. 466). Ono što postoji je mnoštvo koje se opire autoritetu bilo kojeg imperijalnog autorstva.

Htio bih naprosto pročitati nekoliko Pessoinih pjesama, odnosno njegova heteronima Alberta Caeire, koji se uvijek spominje kao "učitelj". Caeiro je rođen 1889, jednu godinu nakon Pessoe, a umro je od tuberkuloze 1915. godine, premda je ovaj glavni heteronim na neki način i dalje posthumno pomoću Pessoine osobe pisao pjesme do 1930. Pessoa je umro 1935. godine, a tko zna, možda i dalje stvara pjesme, možda pomoću neke osobe koja čita ovaj tekst. Caeira su kao učitelja priznala još dva Pessoina heteronima,  Álvaro de Campos – spolno dvosmislen whitmanovski "senzacionist", koji je pušio opijum, pio apsint i studirao brodostrojarstvo u Glasgowu – i Ricardo Reis, horacijevski klasicist i zagovornik monarhizma, koji je nakon abdikacije posljednjeg portugalskog kralja 1910. godine emigrirao u Brazil. U ovoj ekstremnoj književnoj koncepciji, i Pessoa je osobno, a riječ je o ortonimu, uvažio Caeira kao najvećeg pjesnika. U vezi ove galaksije heteronima možda je najzačudnija intertekstualna komunikacija, divljenje i kritike koje razmjenjuju razne persone, pa Caeiro piše predgovore za stihove Camposa i Reisa, Campos piše Caeirine uspomene u kojima sjajno kritizira Pessou, Pessoa piše predgovor Soaresovoj "Autobiografiji bez činjenica", i tako dalje, i dalje, i dalje... Oblik galaksije neprestano se i suptilno mijenja.

Htio bih započeti s Caeirinom pjesmom XXXIX:

O mistério das cousas, onde està ele?

Onde estŕ ele que não aparece

Pelo menos a mostrar-nos que é mistério?

Que sabe o rio disso e que sabe a árvore?

E eu, que não sou mais do que eles, que sei disso?

Sempre que olho para as cousas e penso no que os homens pensam delas,

Rio como un regato que soa fresco numa pedra.

Porque o único sentido oculto das cousas

É elas não terem sentido oculto nenhum,

É mais estranho do que todas as estranhezas

E do que os sonhos de todos os filósofos,

Que as cousas sejam realmente o que parecem ser

E não haja nada que compreender.

Sim, eis o que os meus sentidos aprenderem sozinhos: -

As cousas não tęm significação: tęm existęncia.

As cousas são o unico sentido oculto das cousas.

Tajna stvari, gdje je?

Gdje je, jer ako se ne ukazuje 

Hoće li nam barem pokazati da je tajna?

Što rijeka o tome zna i što stablo zna?

A ja, koji sam samo oni, što ja znam o tome?

Kad pogledam stvari i pomislim na ljude koji misle o njima,

Smijem se kao potok koji žubori po stijeni.

Jer je jedino skriveno značenje stvari

Da nemaju nikakvo skriveno značenje,

A čudnije je od svih očuđenja,

Od snova svih pjesnika

I misli svih filozofa,

Da su stvari zaista kakve se čine

I ništa ne treba shvatiti.

Da, to su moja čula sama naučila:

Stvari nemaju značenje, imaju postojanje.

Stvari su samo skriveno značenje stvari. (Obra Poética, s. 223)

U pjesmi se potkopava ideja o tajni stvari. Za Caeira, tajna je stvari da nema tajne. Stvari su točno kakve ih vidimo i nemaju skriveno značenje. Skriveno je značenje da stvari nemaju skriveno značenje, a "skriveno" je prijevod za "oculto", riječ o kojoj ćemo kasnije govoriti. U vezi stvari, ne postoji ništa za shvaćanje, jer ih ionako shvaćamo. Shvaćamo ih kakve jesu i ništa više, ali ni manje. Caeiro tvrdi, a to je najzanimljivija misao u pjesmi, da postoji nešto čudnije od svih snova pjesnika i misli filozofa: stvari su zaista kakve se čine i ništa ne treba shvatiti. Dakle, mi već shvaćamo stvari, uvijek već kako bi Heidegger rekao, a ova pjesma nam želi to pokazati. A to znači da poezija, kao ništa više, ali ni manje od izvedbe pjesme po sebi, ukazuje na ono što već shvaćamo, ali smo to zaboravili ili previdjeli. Dakle, pjesma nas podsjeća, ona funkcionira kao ono što bih nazvao "svakodnevna anamneza", prisjećanje koja nas vraća činjenici da su stvari zaista kakve se doimaju. Ova koncepcija anamneze ne poziva se na neki svijet iza pojavnosti, neko nevidljivo i skriveno značenje koje temelji vidljivu i manifestnu smislenost, bez obzira što bi to mogla u nekom karikiranom metafizičkom čitanju Platona. Naprotiv, kako je rekao Caeiro, "Stvari nemaju značenje" ("As cousas não tęm significação") u smislu skrivenog označavanja. Za njih možemo reći, a pjesnik za njih kaže, da one postoje, bolje rečeno da imaju postojanje ("tęm existęncia"). Stvari naprosto jesu, ili bolje rečeno, one jesu u svijetu u svom postojanju i pomoću njega. A tako je Campos nazvao "izravan pojam stvari" ("ao conceio direto des cosas"; Obra Poética, s. 247) svog Učitelja.

Pessoa na drugim mjestima nastavlja ovu misao:

O que nós vemos das cousas são as cousas.

Por que veríamos nós uma cousa se houvesse outra?

Por que é que ver e ouvir seria iludirmo-nos

Se ver e ouvir são ver e ouvir?

O essencial é saber ver,

Saber ver sem estar a pensar,

Saber ver quando se vê,

E nem pensar quando se vê

Nem ver quando se pensa.

Mas isso (tristes de nòs que trazemos a!),

Isso exige um estudo profundo,

Uma aprendizagem de desaprender

E uma seqüestração na liberdade daquele convento

De que os poetas dizem que as estrelas são as freiras eternas

E as flores as penitentes convictas de um só dia,

Mas onde a final as estelas não são senão estrelas

Nem as flores senão flores,

Sendo por isso que lhes chamamos estrelas e flores

Ono što vidimo od stvari su stvari.

Zašto bismo vidjeli jednu stvar ako je druga ondje?

Zbog čega bi nas vid i sluh obmanjivali

Kad vid i sluh jesu vid i sluh?

Bitno je znati vidjeti,

Znati vidjeti bez razmišljanja,

Znati vidjeti kad vidimo,

I ne misliti kad vidimo.

A ovo (tužni smo mi zaogrnute duše!),

Za ovo je potrebno pomno proučavanje,

Naukovanje je neučenje

I povlačenje u slobodu tog samostana

U kojem su, kažu pjesnici, zvijezde vječne redovnice 

I cvijeće posvećenih pokajnika na jedan dan,

Ali ondje su naposljetku zvijezde samo zvijezde 

A cvijeće samo cvijeće,

I zbog toga ih nazivamo zvijezde i cvijeće. (Obra Poética, s. 217-218)

Pogledajmo pobliže, premda mi baš nije uvjerljiv opis samostana i zvijezda kao vječnih redovnica (iako je Pessoa školovanje započeo u jednom samostanu u Durbanu, u Južnoj Africi). Započet ćemo na mjestu na kojem završava prva pjesma, s pjesnikom koji nas podsjeća da ono što vidimo od stvari jesu svari. Ništa više i ništa manje. Samo to. To je Caeirin ili Pessoin "senzacionizam", koji je obiteljski sličan imažizmu Ezre Pounda, a Pessoa ga sjajno i vrlo precizno opisuje u jednom pismu engleskom uredniku: "Umjetnost je, ispravno definirana, skladan izraz naše svijesti o osjećajima, što će reći, naši doživljaji moraju izraziti na način da stvore predmet koji će drugi doživjeti. Umjetnost nije, kao što je Bacon rekao,'čovjek pridodan prirodi'; ona je osjećaj umnožen pomoću svijesti – umnožen, neka se upamti" ("Pismo", s. 35). S ovim riječima na umu, a pogotovo s idejom o umnožavanju doživljaja pomoću aktivnosti uma, čini se da je poruka ove pjesme jednostavna, ali posljedice su goleme. Radi se o nestajanju filozofskog problema o skepticizmu u vezi izvanjskog svijeta ili drugih umova. Caeiro pita: zbog čega bismo se zavaravali i pomislili da je nešto drugo pred nama, a ne stvar koju vidimo. Pa, vid i sluh su vid i sluh, i to je sve. Ako ne bi bili, onda nisu vid i sluh. Ali, u drugoj strofi Caeiro razdvaja gledanje i razmišljanje. U zabludi smo, a posljedice ćemo vidjeti u trećoj pjesmi, kad razmišljamo umjesto da gledamo i ne vidimo kad razmišljamo. Dakle, kad gledanje postane razmišljanje, onda se dokida mogućnost skepticizma i mi sebe začaravamo sa svakojakim besmislenim tumačenjima: ako se štap doima iskrivljen kad ga zabijem u baru, kako mogu vjerovati svojim osjetilima? Ili, kako mogu znati da su ljudi s kojima razgovaram zaista ljudi kao i ja, a ne automati ili svemirci s druge planete koji su okupirali ovdašnja tijela? Caeiro kaže da je problem koji stvara tzv. problem skepticizma, da imamo zaogrnutu dušu, a alma vestida, a Richard Zenit je to preveo kao "zaodjeveno srce" (s. 48), a to je triste, to je tužno. Taj smo stih namjerno nezgrapno preveli kao "tužni smo mi zaogrnute duše". Dakle, moramo razgrnuti ovu dušu, razodjenuti to srce kako bismo stvari vidjeli kao stvari i ne mislimo o stvarima. Kao što je Caeiro na drugom mjesto razoružavajuće izravno rekao: "Ja nemam filozofiju: imam osjetila" ("Eu não tenho filosofia: tenho sentido"; Obra Poética, s. 207).

A ipak, nije jednostavno razodjenuti dušu. Caeiro tvrdi da je potrebno um estudo profundo, pomno proučavanje, potrebne su, kao u dražesnom oksimoronu Richarda Zenitha, "pouke o neučenju" (s. 49). Ipak, u izvorniku je fraza mnogo jača i još više tautološka ("uma aprendizagem de desaprender"), naukovanje u "neukovanju", u neučenju ili zaboravu. A ovdje se povlačimo ili izdvajamo (seqüestração) u slobodu onog samostana u kojem su zvijezde redovnice, a cvijeće posvećeni pokajnici. Kad se posvetimo tom neukovanju, ovim poukama o neučenju, onda ćemo konačno vidjeti da je cvijeće samo cvijeće, a zvijezde samo zvijezde, odnosno zbog toga ih nazivamo cvijeće i zvijezde. Ono što neučimo kad učimo kako razodjenuti našu dušu je spoznaja da stvari postoje ili imaju postojanje, i da ih vidimo prije nego što razmišljamo o njima. "Skandal filozofije", kako bi Kant rekao, je da sebe začaravamo razmišljanjem umjesto da gledamo, a zavaravamo se da je to ispravno filozofsko stajalište kao i istinski odnos prema stvarima. Skandal je filozofija po sebi, ako s tom riječju označavamo aktivnost mišljenja i njegovanje teorijskog stajališta prema stvarima. Kao što je Caeiro napisao i prvoj od svojih Poemas Inconjuntos:

Não basta abrir a janela

Para ver os campos e o rio.

Não é bastante não ser cego

Para ver as árvores e as flores.

É preciso também não ter filosofia nenhuma.

Com filosofia não há árvores: há idéias apenas.

Há só cada um de nós, como uma cave.

Há só ume janela fechada, e todo o mundo lá fora;

E um sonho do que se poderia ver se a janela se abrisse,

Que nunca é o que se vę quando se abre a janela.    

Nije dovoljno otvoriti prozor

Da vidimo polja i rijeku.

Nije dovoljno ne biti slijep

Da vidimo stabla i cvijeće.

Potrebno je i nemati nikakvu filozofiju.

S filozofijom nema stabala: postoje samo zamisli.

Postoji samo jedan od nas, kao špilja.

Postoji samo zatvoren prozor, a svi su van;

I san što bi se vidjelo otvori li se prozor,

A to nikad nije ono što se vidi kad je prozor otvoren (Obra Poética, s. 207) 

Filozofija je život u špilji i san o otvorenom prozoru, to je monadski život zamisli odsječenih od osjetilnog kontakta sa stvarima. Ako želimo naučiti gledati, onda moramo neučiti filozofiju. Mogli bismo reći da je poezija antifilozofija. Međutim, ovaj je zaključak previše ishitren, jer ako pogledamo pjesmu vidjet ćemo da su usporedbe zvijezda sa redovnicama i cvijeća sa pokajnicima ono što pjesnici govore, os poetas dizem. Kako bismo naučili vidjeti i ne razmišljati također trebamo neučiti pouke pjesnika, onih mističkih pjesnika koji vjeruju da stijene imaju dušu, a rijeke na mjesečini doživljavaju ekstazu. Vratit ću se na ovu misao u trećoj pjesmi, a sada dolazimo do bitnog mjesta u Caeirovim stihovima. On izjavljuje: "Ja nisam čak ni pjesnik: gledam" ("Eu nem sequer sou poeta: vejo"; Obra Poética, s. 234). U fiktivnom razgovoru Caeira i Camposa, drugi prvom kaže da poezije nije bitna, već gledanje: "Nem é poesia: é ver"; Obra Poética, s. 248). Na drugim mjestima, Caeiro govori o prozi ovog stiha: "A ja, pišem prozu svojih stihova / I sretan sam" (Por mim, escrevo a prosa dos meus versos / E fico contente; Obra Poética, s. 219). Ako je Caeiro protiv filozofskog teoretiziranja, on je isto tako protiv misticizma poezije. On piše:

Os poetas místicos são filósofos doentes,

E os filósofos são homens doidos. 

Mistički pjesnici su bolesni filozofi,

A filozofi su ludi ljudi. (Obra Poética, s. 219)

Dopustite mi kratku anegdotu: kad sam održao prvo predavanje o Pessoi, u publici je sjedila ugledna književna kritičarka Marjorie Perloff. Ukratko, nismo se baš razumjeli, a pogotovo u vezi mog tumačenja Heideggera. Međutim, kad smo kasnije razgovarali, rekla mi je njoj Pessoa, ili barem heteronim Caeiro, problematičan jer smatra njegovo djelo nije dovoljno poetično. Rekao bih da je, možda nehotice, bila u pravu. Caeiro je protivnik poetskog zamagljivanja i mistificiranja našeg odnosa sa stvarima, a možda je ovaj odnos najbolje zahvaćen u tom ogoljenom i razoružavajuće izravnom proznom retku u njegovim stihovima. Možda je Caeirova poezija antipoezija ili, kako sam rekao u vezi kasne poezije Wallacea Stevensa, poezija antipoda poeziji.

Zadnja Caeirova pjesma koju bih pročitao napisana je "posthumno" 1919. godine, četiri godina nakon njegove "smrti". Tema ove pjesme je kritika misticizma, a misao ide dalje od onoga što smo vidjeli u prve dvije pjesme u radikalnijem smjeru.

Tu, místico, vês uma significação em todas as cousas.

Para ti tudo tem um sentido velado.

Há uma cousa oculta em cada cousa que vęs.

O que vês, vê-lo sempre para veres outra cousa.  

Para mim, graças a ter olhos só par aver,

Eu vejo ausęncia de significação em todas as cousas;

Vejo-o e amo-me, porque ser uma cousa é não significar nada.

Ser uma cousa é não ser susceptivel de interpretação. 

Ti, mističe, u svim stvarima vidiš značenje.

Za tebe sve ima neki skriven smisao.

U svemu što vidiš postoji skriveno značenje.

To što gledaš, uvijek gledaš kako bi vidio nešto drugo.

A ja, zahvaljujući očima koje samo gledaju,

U svim stvarima vidim odsutnost značenja;

Gledam ga i volim se, jer biti nešto je ne značiti ništa.

Biti nešto je ne podleći tumačenju. (Obra Poética, s. 233)

Pjesma se u drugom licu jednine obraća nekom mističaru, "Tu, místico", a zarez razbija ritam stiha kako bio ga istaknuo. Mistik je određena osoba, najčešće lik pjesnika Caeira, koji u svemu vidi neko značenje i za kojeg sve stvari posjeduju skriveni smisao, um sentido velado. Na drugom mjestu, Caeiro piše: 

Li hoje quasi duas páginas

Do livro dum poeta místico

E ri como quem tem chorado muito.

Danas sam čitao gotovo dvije stranice

Jedne knjige nekog mističkog pjesnika

I smijao se kao da sam gorko plakao. (Obra Poética, s. 219)

Za mistika, puko postojanje stvari je samo put koji vodi iza njih prema njihovom skrivenom ili okultnom značenju; ponovit ću da Caeiro koristi riječ oculta. Mistik, ili bilo koja osoba religiozno posvećena nevidljivoj realnosti, ima intuiciju o realnosti s onu stranu pojavnosti, intelektualnu intuiciju čiji su ključevi, znaci ili simboli upisani u pojavnost. Svijet postaje vidljiv simbol nevidljive istine o božanstvu, bilo da se radi o vjerovanju u prirodu kao vidljivu knjigu napisanu nevidljivim Božjom rukom ili nečem drugom, kao na primjer ono što je danas komično nazvano "inteligentni naum". Misticizam se ovdje može definirati kao vjerovanje u moć metafizičke intuicije, intuicija o skrivenom značenju ili svijetu iza kulisa. Mistik "vidi" ili "misli da vidi" skriveno značenje realnosti s onu stranu kaotične i besmislene pojavnosti, a ova je obmana svojstvena guruima, sofistima i nekim pjesnicima od antike, pa do današnjeg new ageizma. S druge strane, za Caerira, mi jedino vidimo odsutnost značenja, ausęncia de significação, značenje koje je po sebi odsutno u percepciji: "biti nešto je ne značiti ništa. / Biti nešto je ne podleći tumačenju" ("ser uma cousa é não significar nada. / Ser uma cousa é não ser susceptivel de interpretação"; (Obra Poética, s. 233)

A ipak, kako da shvatimo značenje ove izjave? Jesu li stvari besmislene? Koji je smisao ove izjave o besmislu i ovog poricanja tumačenja? Pa, izrečen je – u tome je suštinski paradoks Caeirove poezije, koja sadržava metaparadoks da njegove riječi nije on zapisao već neki drugi pessoa – u činu smislenog tumačenja. Pjesma je formalan, oblikovan i lijepo artikuliran smisao besmisla. Rekao bih da vidjeti odsutnost smisla u svim stvarima znači vidjeti stvari ne zamišljajući neki skriven ili tajnovit smisao iza kulisa ili tumačenja vidljivog svijeta, koji se onda povezuje s nekim nevidljivim područjem. Čini mi se da se za Caeira i za nas radi o učenju kako gledati stvari bez razmišljanja, vidjeti da stvari jesu, da postoje po sebi i da su raskrivene. Mi ne gledamo kako bismo vidjeli nešto drugo, nešto tajnovito; mi vidimo kako bismo točno vidjeti ono što je pred nama. Kako je rečeno u prvoj pjesmi koju sam citirao, nema se što shvaćati jer mi već shvaćamo stvari. Razmišljanje nije shvaćanje, a shvaćanje nije razmišljanje.

Creio no mundo como num malmaquer,

Porque o vejo. Mas não penso nele

Porque pensar é não compreender . . . 

Vjerujem svijetu kao tratinčici,

Jer vidim. Ali ne razmišljam o njemu

Jer razmišljanje nije shvaćanje... (Obra Poética, s. 204)

Može se, naravno, reći da Caeiro naprosto jednu vrstu misticizma zamjenjuje drugom: dakle, umjesto nadzemaljskog  misticizma transcendentno onostranog imamo ovostrani misticizam imanentne perceptivne prisutnosti. A Caeiro bi rekao, "u redu" ("está bem"); njegov misticizam bio bi misticizam tijela, tjelesne datosti stvari čulima. Imamo suprotnost između, takoreći, misticizma gnoze, koji tvrdi da iza pojavnosti vidi nevidljivo izvorište njenog smisla i agnostičkog misticizma, koji je u biti nemišljenje. Caeiro ne kaže da nešto zna o prirodi, on naprosto pjeva ono što vidi:

Se quiserem que eu tenha um misticismo, está bem, tenho-o.

Sou místico, mas só com o corpo.

A minha alma é simples e não pensa.

O meu misticismo é não querer saber.

É viver e não pensar nisso.

Não sei o que é a Natureza: canto-a.

Vivo no cimo dum outiero

Numa casa caiada e sozinha,

E essa é a minha definição.

Ako želite da imam misticizam, u redu, imam ga.

Ja sam mistik, ali samo kao tijelo.

Moja je duša priprosta i ne razmišlja.

Moj misticizam nije htjenje znanja.

To je život bez razmišljanja o njemu.

Ne znam što je priroda: pjevam je.

Živim na vrhu jednog brijega

U okrečenoj samotnoj kući,

I to je moje tumačenje.  (Obra Poética, s. 220)

Caeiro kaže da nam je potrebno neukovanje neučenja kako bismo naučili gledati i ne razmišljati. Moramo naučiti da vidimo pojavnosti i ništa više, a te pojavnosti vidjeti ne kao pojavnosti neke dublje i zastrte realnosti, već kao stvarne pojavnosti. Naravno da je najčešće vrlo teško uopće vidjeti ove pojavnosti, jer je naš vid postao zamagljen navikom, s onim što je Pascal nazvao stroj. Ovu je strojnu naviku Caeiro nazvao "oboljenje očiju", a pojavljuje se kad razmišljamo i ne vidimo: "Pensar é estar doente dos olhos"(Obra Poética, s. 205). Kad smo bolesni, mi previđamo ono što nam je najočitije, najpoznatije i najbliže, a to je fenomen svijeta, činjenica da stvari naprosto jesu u svojoj jasnoj, opipljivoj i svakodnevnoj prisutnosti. Caeiro savjetuje, a sličan savjet imamo i kod Wallacea Stevensa, da odbacimo skeptične i mistične porive, koji ne vjeruju u svijet pojavnosti. Ako pođemo putem Caeirova neukovanja, onda ćemo naučiti kako njegovati umijeće pojavnosti, prozu stvari koje nas okružuju, onih stvari koje izmiču našoj pažnji zbog svoje puke očiglednosti, zbog toga što su nam pod nosom. Anamneza svakodnevlja vraća nas neproničnoj i zagonetnoj površini stvari. Izbjegnuti skeptične i mistične porive znači – to treba istaknuti – oduprijeti se i filozofskom i poetskom iskušenju. Oboje su oblici bolesti, koja nas odvraća od problema očiglednog. 

Campos piše da je bio u Engleskoj kad je Caeiro umro, a Reis je bio u Brazilu. Pessoa je bio prisutan, ali – sjajno komentira Campos – kao da nije bio ondje ("mas é como se não estivesse") (Obra Poética, s. 249). Campos je jednom upitao Caeira: "Jesi li sretan sa sobom?", a Caeiro je odgovorio: "Ne, sretan sam."

*

Zbog nekih razloga za koje se nadam da će ubrzo biti jasni, sada bih se zadržao kod Heideggera i povezao ono što smo naučili iz Caeirovih zapisa s nekim ulomcima iz Sein und Zeita (Bitak i vrijeme), konkretno Heideggerova zapažanja o razumijevanju, izlaganju i smislu. Nadam se da će ovo pojašnjenje rasvijetliti Caeirove, kao i Heideggerove riječi. Čitateljima Sein und Zeita poznato je da se u toj knjizi praktički ne raspravlja o očitoj temi – smislu bitka – a Heidegger je to odgađao sve dok ova tema naposljetku nije pala preko ruba objavljenih djela. Heidegger se umjesto toga usredotočio na definiranje smisla bitka bića za koje je bivanje bitno, a to je ljudsko biće ili Dasein. Ipak, negdje u petom poglavlju prvog dijela knjige, Heidegger se za trenutak pokolebao kako bi proširio fokus svog mišljenja. On piše:

Pa ako upitamo o smislu bitka, tada istraživanje ne postaje dubokoumnim [tiefsinnig] i ne kopka za nečim što stoji iza bitka, nego pita o samom njemu, utoliko što on spada u razumljivost tubitka. Smisao bitka nikada ne može biti doveden u suprotnost prema biću ili prema bitku kao nosećem "temelju" ["Grund"] bića, jer "temelj" biva pristupačan samo kao smisao, pa bio on sam i ponorom besmislenosti [Abgrund der Sinnlosigkeit]. (Bitak i vrijeme, s. 152/173)

Dakle, smisao nije dubokouman. Ne radi se o traganju za nekim skrivenim smislom iza onoga što se pojavljuje, koji oblikuje pojavnost. Ni propitivanje smisla bitka nije dubokoumno, samo se doima duboko. Dojam je kao da želimo proniknuti u neki temelj, u nešto suštinsko i skriveno, nešto iza kulisa što vuče konce na pozornici svijeta. A to bismo mogli nazvati metafizičko falsificiranje značenja smisla i mogućeg značenja smisla bitka. Bitak-govor je problematičan jer se doima kao da bitak po sebi posjeduje neko fantastično zastupanje, ili da je "nekim čudom onostran", kao što je Glaukon ironično rekao Sokratu kad je Sokrat htio navesti tri usporedbe za odnos duše i Dobra u zagonetnom središtu Republike. Vrlo je lako nasjesti na pogrešnu ideju da bitak povlači konce iza kulisa, kao da je nekakav lutkar i radi nevjerojatne stvari, kao što je osmišljavanje čovjekova djelovanja u svijetu i stvaranje raznih povijesnih epoha. Ovo je pogrešno. Još gore, podliježe se jednom opskurantskom iskušenju koje neprestano zavodi čitanje i čitatelje Heideggera. Bitak se u čitanju Heideggera prečesto shvaća kao nekakav zec u šeširu. Zec ne postoji. Radi se o tome da naučimo gledati šešir i ne pomišljamo na zeca.

Heidegger jedino propituje (jedino može propitati) smisao bitka utoliko što on spada u razumljivost Daseina. Ovo drugo je na početku Sein und Zeita opisano pomoću njegova razumijevanja bitka (Seinsverständnis), premda je ono ustvari isprazno i prosječno. Dakle, smisao je smislen samo ako postoji Dasein. Dakle, Dasein uvjetuje smisao, odnosno Heideggerovim riječima: "Smisao jest egzistencijal tubitka, ne neko svojstvo koje prianja uz njega, leži 'iza' njega ili negdje lebdi kao 'međucarstvo'" (s. 151/172). Kao što Heidegger kaže, smisao jest "na-temelju-čega" "das Woraufhin" i iz njega nešto biva razumljeno kao nešto. Ali ovo "na-temelju-čega" nije ništa drugo nego Dasein po sebi utoliko što se Dasein po sebi nalazi izvan (sich auslegt) kao ono biće koje razumijeva smislenost. 

Ovo je, naravno, smisao izlaganja ili Auslegunga kod Heideggera, koji izlaganje shvaća kao izloženo (auslegen) razumijevanju, ili kao čin s kojim razumijevanje postaje svjesno sebe. Heidegger koristi jednu od njemu svojstvenih tautologija i kaže da u izlaganju, "razumljenje prisvaja sebi svoje razumljeno [eignet sich das Verstehen sein Verstandenes verstehend zu]. U izlaganju razumljenje ne postaje nešto drugo, nego postaje ono sâmo" (Bitak i vrijeme, s. 148/169). Hoće se, naravno, reći da je čin izlaganja naknadan, to je naknadno djelovanje ili reaktiviranje spoznaje a priori. Ovdje upadamo u ono što je za Heideggera hermeneutički krug. Izlaganje već razumijeva, a ono što izlaganje izlaže već je razumljeno i moralo je kao takvo već biti razumljeno. Heidegger kaže da izlaganje odstupa od onoga što bismo nazvali "ustaljeni" znanstveni dokaz, ili logika otkrića, u kojem nije dopušteno pretpostaviti ono što trebamo utemeljiti. U svakodnevnom čovjekovom životu u svijetu, ili onom što možemo nazvati društveni bitak, upravo je obrnuto i moramo pretpostaviti ono što temeljimo, a to je razumijevanje. Uvijek smo zatvoreni u krugu, pa se onda ne radi o istupanju iz kruga, već da se u njega stupi na pravi način. Vjerojatno je sada jasno da se, po meni, i poezija kreće u ovom hermeneutičkom krugu. Pjesnik nas podsjeća na ono što već znamo i izlaže ono što već razumijemo, ali nam nije eksplicitno. Poezija uzima stvari kakve jesu i kako ih mi shvaćamo, ali mi ih zakrivamo zbog po sili navike, zbog prezira stvorenog u prisnosti, ili Caeirova "oboljenja očiju". Kako je Caeiro rekao: "Razmišljanje nije shvaćanje" (Fernando Pessoa & Co, s. 58). Poezija nas vraća našoj prisnosti sa stvarima pomoću začudnosti poetskog govorenja, ona nas poučava neučenju da konačno vidimo što nam je pod nosom. Pjesnik otkriva ono što već znamo, ali nam je zakriveno: svijet u njegovoj jasnoj jednostavnosti i opipljivoj prisutnosti. Na taj način postajemo lucidni. Ali ova lucidnost nije propozicijska eksplicitnost, to nije kognitivna svijest da je "voda svugdje i uvijek od dva dijela vodika i jednog dijela kisika", ili da je "Benjamin Franklin izumio gromobran". Radi se o lucidnosti na razini osjećaja koju poetska riječ artikulira bez da je čini kognitivno eksplicitnom, kao što Pessoa piše u jednom tekstu o senzacionizmu: "Lucidnost treba doći samo do praga duše. U predvorjima osjećaja zabranjeno je biti otvoren" (Always Astonished, s. 33). Poezija stvara doživljene varijacije u pojavnosti stvari, koje nas vraća razumijevanju stvari koje neprestano previđamo u svojoj žudnji za znanjem.

A Heideggerova analiza ljudskog bića je fenomenološka, usmjerena je na pokušaj fenomenološkog objašnjenja Daseinova bitka-u-svijetu. Bitno je da ovo isto tko nije dubokoumna analiza. Heidegger je grčku riječ "phainomenom" definirao kao "ono što je iznijeto na vidjelo", a "logos" kao "ono što dopušta da se vidi". Dakle,  fenomenologija nam omogućava da vidimo ono što se po sebi pokazuje, a Heidegger je potpuno svjestan da je ovo je tautologija. Fenomenologija se također vrti u hermeneutičkom krugu, ali ne radi se o tajnovitom, okultnom ili dubokom smislu; to je pitanje o površini. Fenomeni se, kao površine koje se pokazuju, moraju dovesti do pojavnosti pomoću djelovanja logosa ili onog što je Heidegger nazvao govor, kazivanje ili Rede, a to je možda najvažniji i najnejasniji  pojam u Sein und Zeitu. Govor nam omogućava da vidimo ono što se pokazuje, aktivnost kazivanja reaktivira naše postojeće i a priori razumijevanje stvari.

A ipak, ako kažem da fenomenologija nije dubinska analiza, onda to ne znači da je površna. Fenomenologija je odbacivanje metafizičke ili mističke dubine i kultiviranje površina. Radi se o otvaranju očiju i gledanju potpuno očite činjenice svijeta koja nas suočava i s kojom se suočavamo. Čovjekov život u svijetu su dvije površine koje se međusobno dodiruju i vibriraju. Fenomenologija poučava neučenju koje nam omogućava da neučimo kako gledati svijet. A sada bih, barem u mašti, htio zamisliti poeziju kao fenomenologiju, kao umijeće površine ili kultiviranje onoga što bismo nazvali površinost. Problem je u tome da se ove površine vrlo teško pokazuju, to su zagonetne površine koje dolaze u pojavnost pomoću doživljenih varijacija koje teku u riječima pjesnika. Rekao bih da je Heidegger ovo imao na umu u rečenici iz Sein und Zeita koju sam istaknuo na početku teksta. Poezija je, u širem značenju kao Dichtung ili stvaranje, raskrivanje egzistencije, naporno dovođenje u pojavnost činjenice da stvari postoje. Kad slušamo riječi pjesnika, mi izlazimo izvan i s onu stranu sebe u stanje bivanja sa stvarima ondje gdje nam one nisu suprotstavljene kao predmeti, već s tim stvarima stojimo u iskustvu onoga što bih, pomoću Rilkea, nazvao rastvorenost, biti otvoren prema stvarima, izlaganje koje je uvijek već razumijevanje (dakle prošlo vrijeme) u površinskom prostoru raskrivanja. Ako u ovome osjetite mistički prizvuk, onda bih kao i Caeiro rekao: "está bem, tenho-o". Ako postoji tajna stvari, onda to nema nikakve veze s onostranim ili nekim misticizmom skrivenog. Naprotiv, tajna stvari jedino je i isključivo u ovom svijetu, a trud pjesnika sadržan je u napornom opisivanju prostora egzistencije, otvorenosti u kojoj stojimo.

*

Na kraju bih uzeo jednu pjesmu Wallacea Stevensa, u nadi da ću zakomplicirati, a ne potvrditi ono što sam već rekao. Radi se o pjesmi "Opis bez mjesta", a to je vrlo složena kasna pjesma, koju sam uvijek izbjegavao kad sam pisao o Stevensu. Stevens započinje s tipičnim opisom, izjavom o mogućnosti, a ne zbilji:

Moguće je da čini se – to je biti.

Kao što se sunce čini i jest.

Sunce je jedan primjer. Ono je 

Što se čini i u tom čini se sve stvar jesu.

Stoga su stvari kao pričin sunca

Kao neki pričin mjeseca, noći

Ili sna. Neka kraljica koja se čini

U uzvišenom ništa njezina imena.

Zbog njezinih zelenih misli svijet je oko nje zelen.

Kraljica je jedan primjer... Ova zelena kraljica

U pričinu ljeta njezina sunca

Ljeto se mijenja zbog njezina viđenja. (Palm, s. 270)

Moramo uvažiti Stevensov početni opis: moguće je da pričin bivanje, da u svom pričinu i pomoću njega stvari su stvari koje jesu. Izjava o mogućnosti istodobno pokazuje u dva smjera, to je objava nepostojanosti i neizvjesnosti onoga što se izjavljuje i uzdizanje mogućnosti iznad svih oblika zbilje. Kao što je Heidegger rekao za svoju koncepciju fenomenologije: "Na mjestu višem negoli zbilja nalazi se mogućnost" (Bitak i vrijeme, s. 38/42-43). Oba smjera zajedno pokazuju u Stevensovoj izjavi u "Bilješkama ka najvišoj fikciji": "Moguće je, moguće, moguće. Mora / Biti moguće" (Palm, s. 230). Navedene strofe kreću se u nizu primjera, a to je riječ koja je u pjesmi prepuna značenja: sunce, mjesec, noć i pogotovo kraljica. Pomoću onog što možemo nazvati izvorno krštenje koja je "ništa njezina imena", kraljica posvuda stvara svoje zelenilo jer ima zelene misli. Zbog kraljičinih zelenih pričina sve oko nje je zeleno. Kraljica imenuje stvari, stvara svoje pričine, a s njima se sunce i ljeto po sebi mijenjaju, preobražavaju, podvrgavaju doživljenim varijacijama. Jasno je da ovi pričini nisu puke proizvoljnosti, izmišljeni pričini neusidreni u načinu na koji stvari jesu. Stevens na početku drugog dijela pjesme kaže: "Ovi su pričini zbiljski: način / Na koji stvari izgledaju svaki dan..." (s. 270). U pjesmi se zatim u narednim dijelovima nižu nevjerojatno bogate varijacije i primjeri, spominje se ironična rasprava Nietzschea i Lenjina u Baselu i njihovo druženje, ili pomanjkanje druženja, sa labudovima: "Lenjin je na klupi pokraj jezera uznemirio / Labudove. On nije bio čovjek za labudove" (s. 274).

Prešao bih na zadnja dva dijela pjesme, u kojima su ovi pričini nazvani "opisom bez mjesta". Što je opis za Stevensa? On piše:

Opis je raskrivanje. To nije 

Opisana stvar ni lažna sličnost.

To je umjetna stvar koja postoji,

U svom pričinu, potpuno jasna,

A ipak nije baš dvojnik našeg života,

Snažnija od bilo kojeg zbiljskog života...     (s. 275-276)

Mnogo se toga može reći, a nećemo gotovo ništa reći ako za ove stihove kažemo da su nejasni. Međutim, opis je raskrivanje stvari koja nije ni "opisana stvar", koju shvaćam kao stvar-po-sebi, Ding an sich u Kantovom značenju čvrstog jezgra materijalne prirode, ni "lažna sličnost", simulakrum kao one slike koje titraju na zidu Platonove špilje. Umjesto toga, on pokazuje "umjetnu stvar koja postoji u svom pričinu" (s. 271). Stvar nije halucinacija, ona je vidljiva u našem pričinu, a ipak nije dvojnik ili replika našeg života. Stvar je ono što sam ranije nazvao stvarna pojavnost. Kao što je bezimeni sugovornik rekao u "Čovjeku s plavom gitarom":

Ali, ti moraš svirati,

Melodiju izvan nas, a ipak o nama,

Melodiju na plavoj gitari

O stvarima kakve zaista jesu. (Palm, s. 133)

Stvari na plavoj gitari su stvari kakve zaista jesu, odnosno kako su opisane, ali one se premeću, podložne su doživljenim varijacijama, odsvirane u melodiji koja je istodobno izvan nas, a ipak o nama. To je otkrivačka funkcija opisa: daje nam stvari kakve jesu, ali su preobražene u doživljenoj i zagonetnoj lucidnosti, "Snažnija od bilo kojeg zbiljskog života". Na mjestu višem negoli zbilja nalazi se mogućnost.

Ova se misao nastavlja u zapanjujućoj završnici ove pjesme:

Stoga je najvažnija teorija opisa.

To je teorija svijeta za one

Za koje je svijet stvaranje svijeta,

Zujanje svijeta i šušljanje temelja. 

To je svijet jedino ispunjen riječima,

U kojem je njegova čvrstina da ništa nije čvrsto.

Kao, ljudi postaju svoj govor: okrutni hidalgo

Živi u planinskoj naravi svog govora;

A u tom planinskom zrcalu Španjolska

Spoznaje Španjolsku i hidalgovu kapu –

Pričin Španjolca, jedan način života,

Izum nacije u jednog rečenici,

U opisu ispražnjenom od jarko šupljeg,

Majstor za teme i dalje u polumraku.

Bitno je, jer sve što kažemo

O prošlosti je opis bez mjesta, sjena

Mašte, stvorena u zvuku;

Jer ono što kažemo o budućnosti mora značiti,

Biti živo u svom pričinu, čini se da je

Poput rubina crvenih od crvenila rubina. ("Description Without Place", Palm, s. 276-277)

Teorija opisa je teorija riječi za one kojima je riječ stvaranje svijeta. Ovo možemo povezati s dvije druge misli u Stevensovim stihovima. Prvo, iz "Zamisli o poretku na Key Westu", kad pjesnik i njegov mučaljivi sugovornik, Ramon Fernandez, govore o ženskoj personi opisanoj u pjesmi:

A onda smo,

Dok smo je gledali kako korača sama,

Znali da za nju nikad nije postojala riječ

Osim one koju je pjevala i pjevajući stvorila. (Palm, s. 98)

Naime, da je poezija očaravanje svijeta, inkantacija realnosti začarane poetskom maštom. Drugim riječima, svijet je ono što napravite od njega. Drugi je ulomak iz "Obične večeri u New Havenu" u kojem piše:

Beskonačno razrađivanje pjesme

Pokazuje teoriju poezije

Kao život poezije. Mnogo stroži,

Neumoljiv majstor utjelovio bi

Suptilniji, neodložan dokaz da je teorija

Poezije teorija života. (Palm, s. 349)

To je svijet riječi, svijet u kojem su stvari pričin s kojim ih pokrštavamo u bivanje. Stevens se uvijek koleba da ovu misao dovede do logičnog zaključka, naime ako za nas nikad ne postoji svijet osim onog danog u riječima, a poezija je najviša upotreba riječi, onda je poezija teorija našeg života u svijetu. A vjerujem da se radi o rijetkim trenutcima bezbrižnog prijenosa. Stevens sebe uvijek opisuje kad kaže da bi to zahtijevao mnogo stroži, neumoljivi majstor, možda majstor kao što je Caeiro. A ipak je moguće, moguće, moguće: u oba dvostruka smjera mogućnosti. 

Nevjerojatan jezični rizik u završnici "Opisa bez mjesta" je usamljeno "Kao" odvojenom zarezom. Ako svari jesu u svom pričinu, onda način na koji uzimamo stvari kao stvari definira stvari kakve jesu. Ovo se može povezati sa Heideggerovom koncepcijom izlaganja o kojoj smo ranije raspravljali, u kojoj je način na koji uzimamo stvari kao stvari koje jesu sadržan u činu s kojim izlažemo svoje postojeće razumijevanje svijeta. Heidegger je to nazvao "hermeneutika egzistencije kao" koja je drugačija od "apofantičkog kao" koje je svojstvo propozicijskih opisa. Parodirajući ranog Wittgensteina, sliku svijeta daje nam poezija, a ne propozicije, sliku koju snimamo osobnom kamerom naših pričina. Poezija je hermeneutika egzistencije uzimanja stvari kao stvari, koja otkriva činjenicu da stvari postoje u činu koji ih preoblikuje. Španjolski gospodin (da ne spominjemo portugalske persone) u navedenim strofama izmišlja Španjolsku u jednoj rečenici. Okrutni hidalgo oblikuje pričin u riječima koje zrcale planine. A to je, kao u zadnjim stihovima ove pjesme, također točno za prošlost i budućnost; i to su opisi bez mjesta. Za Stevensa, poetski zadatak za budućnost je zacrvenjivanje rubina zacrvenjenim rubinima. Dakle, dragocjeni dragulji u svim budućim kreacijama su djelo pričina koje te stvari pokrštava u bivanje. Zadatak je poezije poroditi u bivanje pomoću pričina.

*

Ili se, barem, tako čini. Može li se ovo što sam rekao u tekstu, jednom zauvijek i za sve žanrove, uzeti kao opis cilja überhaupta poezije? Ne, ne može. Pokušao sam pročitati nekoliko strofa samo jedne Stevensove pjesme a, vratimo se Caeirou, ne smijemo zaboraviti da je on samo jedan od mnogih heteronima u Pessoinom djelu, premda je učitelj. Pored četveroglave poetske zagonetke koji sačinjavaju Caeiro, Ricardo Reis, Álvaro de Campos i Pessoa osobno, također imamo tjeskobnu prozu persone Bernarda Soaresa i Barune od Teive, kao i filozofe Antónia Moru i Raphaela Baldaya, tri vjerojatno povezana lika koji su nazvani Crosse – Thomas, I. I. i A. A, anglofonu braću Charlesa i Alexandera Searcha, frankofona Jeana Seul de Méluret i jedini ženski heteronim, Mariju José. Poprilična gužva. Mnogi glasovi otvoreno se suprotstavljaju nemisaonoj Caeirovoj metafizici. Uzmimo, na primjer, Álvara de Camposa koji piše o metafizici čokolade:

Jedi čokoladu, djevojčice,   

Jedi čokoladu!

Vjeruj mi, nijedna metafizika na svijetu nije kao čokolada,

I sve religije zajedno ne uče više od slastičarnice.

Jedi, umazana djevojčice, jedi!

Kad bih barem mogao istinski jesti čokoladu kao i ti! (Obra Poética, s. 364)

Osim poezije o čokoladi, imamo ljubavnu poeziju, poeziju mržnje, političku poeziju, apolitičku poeziju, narativnu poeziju, epsku poeziju, dramsku poeziju i velike unutrašnje zamahe lirske introspekcije, neki su prekrasni, a neki definitivno nisu. Mene je zanimala poezija stvari, poezija zagonetne površine koja želi opisati našu rastvorenost svijetu, a skiciranje poetske ontologije započeo sam pozivajući se na Caeira, Stevensa i Heideggera. Svi znamo da je Heidegger imao problema s drugim ljudima, premda se ovdje zbog prostora i dobrog ukusa neću baviti s tom temom. Pessoa je često projicirao osobni očaj u svoje persone, pogotovo u Soaresa u Knjizi nemira i suicidalnog Baruna od Teive u Stoičkom odgoju, koji se ubio nakon što je dovršio svoj jedini sačuvan rukopis. A Stevens je, kao što su drugi zamijetili prije mene, izrazito neosoban pjesnik. U svojim Adađima napisao je: "Život je afera ljudi i mjesta. Međutim, za mene poezija je afera mjesta, a to je problem." Najviše sam govorio o mjestima, a ne ljudima i pokušao sam objasniti ontološku ambiciju poezije. Međutim, ovo ne treba brkati sa bilo kojim stavovima o etičkim tvrdnjama poezije. To je, kako se kaže, druga priča za neke druge prigode. Možda to nije priča koju mogu ispričati.

New School for Social Research, New York

Sjedinjene Američke Države

S engleskog preveo Miloš Đurđević  

Citirani radovi:

Critchley, Simon. Things Merely Are. London: Routledge, 2005.

Heidegger, Martin. Being and Time, prev. John Macquarrie i Edward Robinson. Oxford: Blackwell, 1962. [usp. Bitak i vrijeme, prev. H. Šarinić, Zagreb: Naprijed, 1985]

--- Sein und Zeit. 16. izdanje, Tübingen: Niemeyer, 1978.

Pessoa, Fernando. Alguma Prosa. Rio de Janeiro: Nora Fronteira, 1990.

--- Always Astonished, ur. Edwin Honig. San Francisco: City Lights, 1988.

--- The Book of Disquiet, prev. Richard Zenith. London: Penguin, 2001. [vidi Knjiga nemira, prev. Tanja Tarbuk, Zagreb: Konzor, 2001]

--- The Education of the Stoic. San Francisco: City Lights, 2004.

--- Fernando Pessoa & Co: Selected Poems. ur. i prev. Richard Zenith. New York: Grove Press, 1998.

---. “Letter to an English Editor”, Always Astonished, ur. Edwin Honig. San Francisco: City Lights, 1988. 30-31.

--- Obra Poética. Rio de Janeiro: Editora Nova Anguilar, 1969.

Stevens, Wallace. Adagia. Opus Posthumous, ur. Milton J. Bates. New York: Knopf, 1989. 100-28.

--- The Palm at the End of the Mind, ur. Holly Stevens. New York: Vintage, 1967.

Zenith, Richard, prev. Fernando Pessoa & Co: Selected Poems Fernanda Pessoe. New York: Grove Press, 1998.