Klaus Mann: Iz dnevnika
16. januara 1932 (Berlin)
K-učinak [učinak kokaina] principijelno se ne razlikuje od M-učinka [učinka morfija].
Uz oba lakši i okretniji postajem. M-učinak snažnije fizički – i mnogo brže djeluje. K-učinak više moždani, fizički ne tako euforičan. Intenzivno lebdeće stanje kod učinka. Isto tako lakša slaboća u trbuhu, cigareta koja prija, kao začarano.
14. jula 1932
Jučer navečer prigovarao Hanseriku [Hans-Erik Pringsheim, Klausov bratanac, sin majčinog brata Klausa Pringsheima] neka čita knjige, a ne samo novine. Nužnost obrazovne osnove za dobroga novinara, što on želi postati. Isključivo čitanje novina kvari stilistički i moralno. Njegov je otac sve do svoje tridesete godine unatoč svemu čitao knjige: ja do svoje devetnaeste godine jedva kakvu novinu.
Započeo: Ksenofont, Uspomene na Sokrata. Ne odveć prijemčiv. Prebacujem sebi da premalo radim. Pregledao Literarische Welt (oblasni broj) [revija za literaturu koja je izlazila u Berlinu] i Querschnittt (Goll o Joyceu) [literarna revija koja je izlazila kod nakladnika Ullstein]. Na kafi o dugovima; snažniji nadzor kuće u ljetnim mjesecima. S E [Erika Mann, Klausova starija sestra, s kojom je bio iznimno povezan, inače kazališna glumica i publicistkinja] u grad. Najprije k Feuchtwangeru [Lion Feuchtwanger, njemački pisac, emigrirao u Francusku], o novcu. Potom sam po poslove: sportska trgovina, parfumerija, Jaffe [minhenska knjižara]. K Güntheru Franku [minhenski galerist] u grafički kabinet. Razgovor o Rickijevim [Richard Ricki Hallgarten, slikar i ilustrator, Klausov prijatelj iz mladosti koji je izvršio samoubojstvo] stvarima. Razgledanje Feiningerove [Lyonel Feininger, njemačko-američki slikar] izložbe (srodnost s Kleeom, kineski stil). Ponovno sreo E u Carltonu [Carlton, otmjena kavana u Münchenu], s Eugenom Gürsterom [dramaturg]. Direktno uz susjedni stol: Adolf Hitler u najglupljem društvu. Njegova direktno upadljiva inferiornost. Krajnje netalentiran; fascinacija koju vježba, najveća blamaža povijesti; stanovita seksualno-patološka primjesa ne može objasniti sve.
19. februara 1933
Izjutra ništa drugo nego želja da umrem. Računam što bih danas napustio, i moram to osjetiti kao neznatno. Mogućnost za istinski sretnu vezu otpada. Mogućnost literarne slave u bliskoj budućnosti – vjerojatno isto tako otpada. Ako bi ispred mene stajao stup, vjerojatno ne bih oklijevao – da nema E (i M) [Mielein, ime od milja za Klausovu majku, Katiu Mann, rođenu Pringsheim]. S oboje povezan. Sve više uvjeren da bi E smrt odmah potegnula i mene za sobom. Potom me ne bi zadržao ni rad. Nikakav trag straha od smrti. Smrt se može razumjeti samo kao spasenje. Isto tako ni za Rickija nije bilo strašno.
14. marta 1933 – Pariz (Hotel Jacob)
Dolazak na Gare de l'Est. Jeo u restoranu na stanici. BONZO [Klausov prijatelj, živio je u Parizu]. S njim sam. Baš prijatna soba s kupaonicom, četvrti kat; mjesečna najamnina. Telegrafirao E; pismo na minhensku stanicu (u sobi zaboravio naočale). – Bonzo o Wolleu [Charly Wollenweber, prijatelj iz Berlina], kojega su u Berlinu premlatili jer je Židov, stranac i homoseksualac. Sat i pol spavao. Najprije sam sebi ponovno predočavao smrt. Sanjao o E (u vezi s ''Maglom'' [Nebel, nadimak Hansa Feista, bivšeg izdavača i značajnog prevoditelja koji je zbog nejasnog izražavanja dobio nadimak ''Magla'']). Osjećaj samoće, premda samo onda kada nije tu.
24. marta 1933
Noću napad kašlja, s ustajanjem. Precizno sanjao da sam se u Zürichu povezao s Martinom Bodmerom [urednik književne revije Corona], kako bi preko njega dobio mjesto (to ne bi bilo ni tako glupo). Razmišljao o tome kako nas čudno dvostruko trenutno stanje Njemačke odvraća: s jedne strane liberalnog Europljanina, građanskog intelektualca (teror), s druge strane socijalista (teror nazadnjaštva). Sve slabosti boljševizma u pretjeranom stupnju: bez njegovih ciljeva i nada. Diktatura napretka – nužno zlo. Diktatura nazadnjaštva – besmisao.
27. marta 1933
K Julienu Greenu [francuski pisac američkog roda], av. du Pres. Wilson. Čaj kod njega. Ugodan razgovor (sestre Bronte, Bonzo, Sjeverna Afrika, Platen, Hitler; čudno, ništa od svojega osobnog života ne pušta da prodre u njegove knjige; strogo odvajanje; ''netko drugi nego ja piše moje stvari''. Za opuštanje svaki dan homoerotski zapisi. Njegov silno strasni i ujedno hladni odnos spram seksualnog. Pokazuje mi pornografskog Čeličeva [Pavel Čeličev, ruski slikar]: herojska piramida bludništva).
4. aprila 1933
Noću pri čitanju ''Wagnera'' [''Slučaj Wagner'', Friedricha Nietzschea] zabilježio da je tema ''zavođenje'' za Čarobnjaka [Zauberer, tako naziva Klaus Mann svojega oca, Thomasa Manna] tako karakteristična – naspram mene. Motiv zavođenja: romantika-muzika-Wagner-Venecija-smrt-''Simpatija s bezdanom''-pederastija. Potiskivanje pederastije kao uzrok tog motiva (Prevladavanje ''zavođenja'' kod Nietzschea; vidi Wagnera). Kod mene drukčije. Primarni utjecaj Frank Wedekind – Stefan George. Pojam ''grijeha'' – nedoživljen. Uzrok: iživljen. Pederastija. Opojnost (čak smrtna opojnost) svagda kao razvoj života, zahvalno akceptirao; nikada kao ''zavođenje''. Čak je i u slučaju droge kod mene tako da mi je opasna u najboljem slučaju fizički, ali ne i psihički. Načelno nisam ništa dobio. Povezanost sa smrću: dio životnog osjećaja. I Wagner bi dakle bio bezopasan: ako bi imao za mene ikakvu moć zavođenja, ali je nema.
Pismo Fritzu (nacistička muška prostitutka koji prosi). – S Wolfgangom [Wolfgang Hellmert, pjesnik i pisac, s Klausom osobno i literarno povezan] kod Lippa nešto malo večerao. Na uglu ulice pripovijedao nepristojne viceve. Feistov [Hans Feist] dolazak. S njim još u Café de la Paix. Brbljanje (E itd.).
2. jula 1933
Otkad nisam više u Münchenu, daleko od BABSA [Herbert Franz, kazališni glumac, Klausov prijatelj od 1930. godine], vodio sam ljubav samo za gotovinu: morao sam platiti. Mornari, maseri, ulične muške prostitutke (Strich). U dva ili tri slučaja, kad sam htio drukčije (na primjer s ruskim pijanistom), nije bilo ništa. Nedostaje snage da bih se nekom pojedinačnom slučaju unutarnje i podrobnije predao. Odvajanje od BABSA. No bi li ostalo tako lijepo kao što je bilo u posljednja dva tjedna? --- Gore: sjena koja baca razočaranje u HANSA [Hans Aminoff, mladi finski zemljovlasnik što ga je Klaus susreo na svojem putu po Skandinaviji] preko svega. Usto još i manji nesretni slučajevi kao što su Bonzo, kojega sam veoma precijenio. Willi [Klausov prijatelj iz Berlina] – već ionako zaboravljen. Prisutnost Renéa [René Crevel, francuski nadrealist, neodoljivi i nesretni mladić, od 1926. Klausov prijatelj, izvršio samoubojstvo u noći između 18. i 19. juna 1935], koji je kao neka prošlost. Tako je to.
8. decembra 1933
Spor s Čarobnjakom, jer sam ga upozorio na statute njemačkih organizacija. Njegovo ništa-čuti, ništa-znati, bijeg u razdražljivost. To stanje je posve neodrživo. Neizvjesnost što učiniti s moje strane.
19. decembra 1933
Veoma čudno i strašno sanjao: o St. Georgeu [Stefan George, njemački pjesnik]. Bojao sam se njegovih sablasno plavih oči s crnim krugovima u svjetlećem plavetnilu. Iz neke vrste uljudnosti odsjekao sam s njega komad mesa. Meso je imalo strašan okus i potajice sam ga ispljunuo. Iz uljudnosti ipak još jednom zagrizao. Bio je teatralno zamaskiran, nosio je neke vrste asirsku bradu od čavala i crno-sive vunene rukavice. Htio sam mu postaviti nekoliko literarnih pitanja, no do toga nisam došao. Cijeli san posvema aseksualan, san straha.
5. maja 1934
Sanjao o Čarobnjakovom potajnom homoseksualnom životu (Odnos s Kruseom) [Werner Kruse, muzičar, povremeno suradnik teatarske krupe Pfeffermühle koju je vodila Erika Mann].
Posljednji sati strašne godine 1935.
Kakva je bila ta strašna godina?
Napisao sam svoju najljepšu i najžalosniju knjigu, Patetična simfonija. Uz to još mnogo toga. Bio mnogo na putu. Dva kongresa: Barcelona (nije loš); Pariz (nipošto nije dobar). Novi gradovi: Prag, Budimpešta. Nova prijateljstva: Hatvanyevi [porodica baruna i pisca Lajoša Hatvanyja koju je Klaus posjetio] itd. Češka turneja predavanja, nešto što veseli.
S mladićima: ne mnogo dobro, unatoč tome, nešto zadovoljstva.
Melankolična nježnost za Konni [Konrad Katzenellenbogen, kasnije Konrad Kellen, od 1941-1943. godine tajnik Thomasa Manna, kasnije američki oficir, Klaus ga je upoznao u februaru 1935. godine u Parizu]; snažno trajna i nesretna naklonost prema Sklenki [Hans Sklenka, austrijski kazališni glumac, povremeno sudjelovao u kazališnoj družini Erike Mann].
Problem ''tunje'' [Thunfisch ili Thun, Klausov izraz za droge] sve sumnjiviji i centralniji. Višak ''uzimanja'' u Budimpešti; tada najdublja depresija, najsnažnija čežnja za smrću. Neuspješno putovanje u Perziju. Pokušaj samoubojstva Miro [Annemarie Scwarzenbach, ekscentrična djevojka iz Švicarske, prijateljica Klausa i Erike] i stalna opasnost. RENÉOVA SMRT.
Prijateljstvo s F. [Fritz Helmut Landshoff, izdavač, osnivač amsterdamske izdavačke kuće Querido] i briga za nj.
E konstantno. Isto tako njezino stanje. Rad, uspjeh i moralno držanje. Ljubav. Mielein posebno ljubazna, napose posljednjih mjeseci.
Snažni dojmovi čitanja, naposljetku ''Les Nouvelles Nourritures'' [''Novi plodovi'', roman Andréa Gidea].
Kraj revije ''Sammlung'' [Zbirka].
Mnogo promišljao o Wolfgangu, Rickiju, Gerti [Gertrud Frank, Klausova prijateljica iz mladosti, umrla u Parizu 1933. uslijed veće količine droge]. Kraj odnosa s Doris [Doris von Schönthan, dugogodišnja Klausova prijateljica].
Dobro: Eva [Eva Landshof, bivša žena F. H. Landshoffa]; Mopsa [Thea Sternheim, kćerka dramaturga Carla Sternheima, Klausova prijateljica], Brian [Brian Howard, engleski pisac, Klausov prijatelj], Landauer [Walter Landauer, urednik, u Amsterdamu vodio njemački odjel izdavačke kuće Allert de Lange], Kesten [Hermann Kesten, urednik, zajedno s Landauerom vodio njemački odjel izdavačke kuće Allert de Langue].
Naposljetku opet: Magla [Hans Feist] – A taj Hitler još uvijek nije strmoglavljen.
Silvestarska večer u kinu, s F. [Fritz Helmut Landshoff] (Izvanredno nježna Dolly Haas u filmu ''Zašto laže gospodična Käte?'')
Na stanici pričekao N.[Nebel, Magla, Hans Feist], koji je za ovu večer još jednom došao iz St. Moritza. Na pošti dugo čekao (donekle čemeran): telefonski razgovor s E, Basel. Na ulicama veoma nemirno. Novogodišnje zvonjenje. U dva lokala: najprije Palace-Bar, potom u jednom drugom, vrlo prijatnom. Pio trešnje. Svi su mladići imali svoje cure. Tri su sata.
Preveo s njemačkog i bilješkama popratio Mario Kopić
[Klaus Mann, Tagebücher, I-VI, ur. Joachim Heimannsberg, Peter Laemmle, Wilfried Schoeller, München: Spangerberg 1989]
Mario Kopić: Uz dnevnik Klausa Manna
Kao što je u svojoj knjizi Thomas Mann i njegovi (Thomas Mann und die Seinen, Stuttgart 1987) zapisao Marcel Reich–Ranicki, jedan od ponajboljih poznavatelja književne familije Mann, Klaus Mann je bio trostruko stigmatiziran: kao homoseksualac, kao narkoman i kao sin znamenitog oca. No ova posljednja stigma nije baš jednoznačna. Jer upravo su mu zbog očeve slave sva vrata bila otvorena, a usto je financijski cijeli život bio ovisan o solidnom imetku roditeljske kuće. No, unatoč tome, Klausov odnos s ocem nije bio uzoran. Thomas Mann nije htio (nije mogao?) sklapati prijateljske odnose, bio je samodopadan i osjetljiv, pokadšto čak okrutno hladan i bezobziran. I takav je (možda i prije svega) bio prema svojim najbližim.
Klaus Mann je započeo pisati dnevnik još u ranoj mladosti, no kasnije je tu naviku napustio. S ponovnim pisanjem započeo je oktobra 1931, tik pred svoj dvadeset i peti rođendan i kao autor već nekoliko književnih djela. Da je bio zapravo tragična egzistencija, taj nas osjećaj pri čitanju njegovih dnevnika niti jednog časa ne napušta. Druga karakteristika, koja pri čitanju njegovih dnevnika odmah upada u oči, jest da je bio iznimno aktivna osoba. Neki su njegovi dani gotovo na rubu hektičnosti, s obiljem planova i doživljaja. Neprestance se pitamo kad je zapravo imao vremena da svoj dan uopće opiše i usto još književno stvara, obavlja uredničke i druge poslove. Takav intenzivan doživljaj svijeta kakav se očituje u njegovim dnevnicima nije samo izražaj posebnog životnog dinamizma, nego u sebi ima podosta tragičnosti. Napose valja istaknuti njegovu homoseksualnu opterećenost brojnim slučajnim i kratkotrajnim prijateljstvima i avanturama i nemogućnost da se dulje vrijeme veže uz jednu osobu. Ne ulazeći sada u taj problem (zainteresiranim možemo preporučiti opsežnu knjigu Gerharda Härlea Männerweiblichkeit: Zur Homosexualität bei Klaus und Thomas Mann), iz dnevnika je jasno da su ga te kratkotrajne i usputne erotske avanture prije unesrećivale nego usrećivale. Zato je često bio na rubu očaja, na rubu smrti.
Poseban je odnos gajio prema sestri Eriki, s kojom je bio tijesno i duboko povezan: čuvstveno i umjetnički. Ona je bila ta koja mu je svagda iznovice davala snagu da preživi. Više je puta zapisao da Erika ''stoji između njega i smrti''. U literaturi se susreće mišljenje da je čak jedan od razloga njegova tragična kraja, 1949. godine u Cannesu, upravo činjenica da se sestra Erika nakon 1947. posvetila isključivo ocu.
Intrigantan i na svoj način zapleten bio je i Klausov odnos prema Švicarki Annemarie Schwarzenbach, zvanoj od milja Miro. Uz najrazličitije i brojne intimne veze upravo je ona bila ta koja mu je uz sestru Eriku bila najbližom. Imala je s Klausom i mnogo toga zajedničkog: bila je kćer bogatih roditelja, pokazivala je umjetničku nadarenost, bila je ovisnica o drogama, imala je i suicidalne ideje. Klaus se u dnevniku otvoreno pita da li bi mogao živjeti s njoj. Annemarie Schwarzenbach je bila nekakav Klausov alter ego: poput njega i ona je bila sklona istom spolu. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj je mjeri na taj odnos utjecao odnos što ga je Erika u tom vremenu gajila prema engleskom pjesniku Audenu, koji je također bio homoseksualac. Imajući u vidu Klausovu povezanost sa sestrom, nije moguće isključiti da je bio posrijedi nekakav ''paralelan brak''.
No ponajveće teškoće nastaju pri rekonstrukciji Klausova odnosa prema ocu na podlozi dnevnika. Među njima je vjerojatno vladalo rivalstvo, možda čak neprijateljstvo. No na temelju dnevnika to nije moguće jednostavno zaključiti, premda je istina da Klaus više puta bilježi da sanja očevu smrt. No pritom se ne može isključiti ni strah pred nacistima, strah da bi upravo oni mogli prisiliti oca na samoubojstvo.
Klaus je, zaključujemo iz dnevnika, bio vezan napose uz prijatelje kojih više nema. U biti je bio osamljen, njegovi najbolji prijatelji su izvršili samoubojstvo ili pak umrli od droge (Crevel, Hellmert, Hallgarten…). Sveudilj je, drugim riječima, Klaus Mann bio u dosluhu sa smrću.
Osobne probleme i duševne stiske ublažavao je uglavnom drogama. Premda ne znamo točno kad ih je započeo uzimati, više je nego očito da ih je uzimao zbog najrazličitiji teškoća. Iz dnevnika je razvidno da se uzimanje droga pojačava u trenucima rasta psihičkih problema. No bio je i svjestan opasnosti koja mu je pritom prijetila. Na tu ga je opasnost upozoravala i sestra Erika, koja je tu naviku brzo napustila.
Iz dnevnika je jasno i Klausovo političko opredjeljenje, do neke mjere i moć anticipacije. Bio je uvjeren da će propast Weimarske Republike odvesti Njemačku u katastrofu. Nakon odlaska u emigraciju započeo se angažirati i povezivati s drugim emigrantima (Ernstom Blochom, Brechtom, Josephom Rothom, Egonom Kischem), a svoje je djelovanje u inozemstvu razumio kao pokušaj njemačke kulturne obnove.
Dnevnici Klausa Manna podjednako nam skrivaju i otkrivaju. Jasno je da imamo posla s indiskretnim, osobnim zapisima, mjestimice pisanim u afektu i pod uplivom droge. U usporedbi s pismima i autobiografskim zapisima, dnevnici su gotovo elementarni, sirovi, nekorigirani. Klaus Mann se pri pisanju više ili manje ograničuje na stvarne događaje i doživljaje, bilježi ih precizno, no ujedno i odveć šturo. Nisu posrijedi kraći diskursi ili esejistički zapisi, nego situacije i događaji u životu, opisani telegrafskim stilom, s veoma čestim eliptičnim rečenicama. Tijek je dana opisan tako reći plastično, podrobnosti nam prikazuje precizno. U središte pritom stupaju snovi i iluzije, literarni planovi i prijateljstva (J. Green, A. Gide, J. Cocteau), usputna poznanstva i homoerotske avanture. Ukratko, najrazličitiji potresi i razočaranja, veselja i sitne životne radosti, snovi i nacrti… Sve u svemu, dnevnici Klausa Manna su svojevrsni dokument vremena i nestilizirana kronika zbivanja. Vrijedan prilog biografiji Klausa Manna i rekonstrukciji nemirna vremena u kojem mu je bilo dano prebivati.