Nikolaj Berđajev: O revoluciji

U revoluciji nema i ne može biti slobode; revolucija je uvek neprijateljski raspoložena prema duhu slobode. U stihiji revolucije mračni talasi zapljuskuju čoveka. U stihiji revolucije nema mesta za ličnost, za individualnost; u njoj uvek vlada načelo obezličenosti. Revoluciju ne izvodi čovek kao lik i podobije Božje; ona se vrši na čoveku – kao što dolazi bolest, nesreća, stihijska nedaća, požar ili poplava. U revoluciji je narodna, masovna stihija prirodna pojava nalik olujama, poplavama i požarima – a ne pojava ljudskog duha. Ljudski je lik uvek u revoluciji pomračen, preplavljen je nanosima stihijskoga mraka iz najnižih slojeva života...

Duh revolucije, duh ljudi revolucije mrzi i uništava genijalnost i svetost; on je obuzet najcrnjom zavišću prema velikima i prema veličini, on ne podnosi kvalitet i nastoji ga utopiti u kvantitet. Nikada u eposi revolucije nije cvetalo duhovno stvaralaštvo, nije bilo religiozne i kuturne renesanse, nije bilo procvata nauka i umetnosti. Dimenzija revolucije je površinska a ne dubinska. U revolucijama nema istinskog unutrašnjeg kretanja. Revolucija je samo spolja gledano dinamična, inače je statična. Revolucije nikada ne cene ljude duhovnoga poriva i duhovnog stvaralaštva; one odbacuju takve ljude, najčešće ih mrze i uvek ih smatraju nepotrebnima za svoje poslove. Siloviti spoljašnji gestovi ljudi revolucije ne bi trebalo da nas obmanu. U tim se gestovima nalazi bezizlazno kruženje; u tom se kruženju iživljavaju prazne strasti. Kretanje revolucije uvek uništava samo sebe; ono ne vodi novom životu. To nije kretanje ka dubini; to je kretanje po površini površnosti. I s površine se raspršuje kao prašina. Krenite ka dubini, ljudi revolucije, i svi će vaši pomahnitali pokreti, gestovi vaši, i buka koju stvarate, prestati. Tada će započeti i u vama ljudima s površine života, istinsko kretanje i tada će se možda i vama otvoriti mogućnost stvaralaštva. Početak unutrašnjeg kretanja, početak stvaralaštva i duhovnog udubljivanja označava kraj revolucije i početak revolucije. Kotao revolucije je iskipeo. I javlja se potreba da se dublje osmisli iskustvo revolucije, da se spoznaju tragične protivurečnosti života.

Po svojoj prirodi revolucija je neduhovna. Revolucije nastaju zbog manjkavosti, oštećenosti duhovnoga života a ne iz uzleta i unutrašnjeg razvoja takvoga života. Lica ljudi obuzetih revolucijom govore nam o padu duhovnog života. Već sam izraz tih lica je grozno neduhovan i to predstavlja već i osudu revolucije. Vaša lica izražavaju pakost i mahnitost; na njima se ne može pročitati dublja misao ni plemenitija osećanja. Vaša lica nisu oduhovljena; na njima se oseća pad u najniže dubine materijalnoga sveta. Revolucija negira značaj duhovnoga života. Ideologija revolucije polazi od spoljašnjeg i materijalnog i time sve i određuje – a ne od onog unutrašnjeg i duhovnog. I stoga ljudi duha nikada ne mogu da odobre vaše revolucije, oni imaju svoje, vama nepoznate revolucije. Revolucija duha nema ništa zajedničko s vašim spoljašnjim, materijalnim, političkim i socijalnim revolucijama...

Iz: Filozofija nejednakosti, preveo Mirko Đorđević, Dositej, Beograd, 19.98, str. 11-15