Paul Celan: Razgovor u gorju

Mario Kopić: Uz tekst

Pjesništvu prema kojem se uputio Paul Celan zadano je nešto što je prema filozofu Theodoru W. Adornu zapravo nemoguće: da se nakon stratišta Auschwitza napiše pjesma, zavičajna pjesma o novim životnim mogućnostima. Nakon te katastrofe nemoguće je napisati pjesmu, s Auschwitzom umire svako pjesništvo kao nada: ”I najoštrija svijest o kobi (Verhängnis) prijeti da se izvrgne u blebetanje (Geschwätz). Kritika kulture našla se pred posljednjim stupnjem dijalektike kulture i barbarstva: barbarski (barbarisch) je nakon Auschwitza napisati pjesmu, a to nagriza i spoznaju koja izgovara zašto je danas postalo nemoguće pisati pjesme. Kritički duh nije dorastao apsolutnome postvarenju koje je napredak duha pretpostavljalo kao jedan od svojih elemenata, a danas se sprema dokraja ga progutati, sve dok ostaje kod sebe u samodovoljnoj kontemplaciji” (Adorno, Kulturkritik und Gesellschaft, 1951). Celan je, tomu unatoč, ipak napisao pjesmu punu nade, punu života, pjesmu Stretta [Engführung] (1958), u kojoj se demokritovski (”postoje samo atomi i prazan prostor, sve drugo je mnijenje”) ispražnjen odnos spram svijeta kao Auschwitza iznova ispunja nadom u pravednost kao život otrgnut od sveprožimajuće mašinerije smrti. U njoj se nahode stihovi: Niština, / ništa nije izgubljeno (Nichts, / nichts ist verloren). Uočimo ovo Celanovo ”pozitivno” razumijevanje ništine. Najprije se čita samo riječ niština (Nichts). Ona ne želi kazati da ništa nije izgubljeno, ona nije prva riječ stavka koji to treba kazati. Ništa nije izgubljeno podrazumijeva ništinu. Tek nakon što je niština kazana ili postavljena, može se u idućem stihu jamčiti: ništa nije izgubljeno (nichts ist verloren). Kako tumači Peter Szondi, egzistencija postoji ovdje samo ako se pretvara u sjećanje, u trag ne-egzistencije. Zbiljska egzistencija jest egzistencija samo ukoliko ostaje vjerna ne-egzistenciji, ukoliko je se sjeća. Prisutnost ništine u sjećanju temelj je bivstvovanja, života. Stoga je pjesma trag jer upućuje na život kao drugost koju trebamo dosegnuti. Trag ne-egzistencije upravo pokazuje put njezina izbavljenja iz ne-egzistencije, put na kojem ništa nije izgubljeno i koji se utoliko smije razumjeti ne samo kao put nade nego kao zbiljski put onoga tko živi u sadašnjosti. Ukratko, svijest o smrti temelj je egzistencije, sjećanje na smrt temelj je života. Ne-egzistenciju, odnosno ništinu kod Celana susrećemo kao šutnju, upravo onu šutnju koju je Adorno ”naredio” pjesništvu nakon Auschwitza. U svojem govoru  ”Meridijan”, prigodom dodjele nagrade Georg Büchner 1960. godine, Celan uočava tu za pjesništvo najpogubniju sklonost prema zašućivanju (Neigung zum Verstummen): ako zašuti pjesma, umrijet će i sjećanje na smrt. Adornov zahtjev za zašućivanjem pjesništva stoga je za sama Celana u najmanju ruku ”morbidan”, budući da nas time posvema izručuje ništini i oduzima svaku nadu u jedno pravednije rođenje. Jer pjesništvo je iskustvo ništine i bivstvovanja, spoznavanja i sjećanja, ukazuje nam na put izbavljenja iz ništine, ”pomišlja” bivstvovanje kao mogućnost ”bijega” iz ništine i sa svoje strane postavlja zahtjev za ”pravičnošću” prema tom iskustvu ništine. Konkretno: ono zahtijeva pravičnost za one koji su uistinu doživjeli holokaust sveopće ništine. Iskustvo ništine je iskustvo neuništivosti bivstvovanja. Time je Židov Mali [Jud Klein] (Celan) povrijedio filozofski dignitet Židova Velikog [Jud Groß] (Adorno), koji otada nije bio ni ljudski ni teorijski (”estetički”) susretljiv prema pjesniku, čije židovsko-pjesničko mučeništvo ostaje do kraja neokaljano neprestanim bježanjem i progonom kao stalnim prisustvom smrti. U priloženom Razgovoru u gorju opisao je Celan – taj koji bez riječi vjeruje u riječ, u nadolazeću riječ u srcu mislećeg – susret s Adornom, susret koji razbija zid apsolutne šutnje nakon holokausta. Susret s Adornom kao sa zahtjevom apsolutne šutnje Celan opisuje krajne dojmljivo: ”Tiho je bilo dakle, tiho ondje gore u gorju. Nije dugo bilo tiho, jer kada jedan Židov dođe ondje i susretne drugoga, tišini je uskoro kraj, i u gorju. Jer Židov i priroda dvije su različite stvari, još uvijek, i danas, i ovdje.”

Ta je šutnja kod Adorna poprimila karakter ”prirodnog”, dakle onoga što je svojstveno ”kamenu” i što se time osudilo na neljudskost i lišenost riječi. Drugim riječima, ”žrtva” nema pravo na krik, čime je Adorno poništio mogućnost svake nade, nudeći posvemašnju ništinu. Celan u Razgovoru ovako opisuje dolazak Adorna: ”I tko misliš da mu je dolazio (Celanu, prim. M. K.) ususret? Ususret mu je dolazio njegov bratučed, bratučed i prvobratučed, četvrt židovskoga života stariji, velik je dolazio ovamo, i on, u sjeni, skrivenoj – jer koji, pitam tako i pitam, kad mu je već Bog dopustio Židovom biti, dolazi s nečim svojim? – dolazio je, dolazi velik [groß] drugome ususret, Groß [Velik] se namjerio na Kleina [Mali], a Klein, Židov, naložio je svojemu štapu neka šuti pred štapom Židova Großa.” Štap Židova Velikog, Adorna, besjedi, u šutnji Židova Malog, kamenu, biljkama, prirodi od koje je Židov Veliki otuđen, jer priroda i Židov uvijek su dvije različite stvari, jednako kao i ovaj njihov razgovor. Šutnjom je Celan htio omogućiti susret, Adorno ga pak ukinuti u besjedi kamenu, biljkama, prirodi od koje je otuđen. Uboga priroda, govori Celan, koja mora slušati nerazumljivu riječ onoga tko joj je oduvijek bio tuđ.

Uvid u ”šutnju”, njegova tvrdnja da pjesma pokazuje snažnu sklonost zašućivanju, do kraja je uvrijedila Židova Velikog, koji je smatrao da jedino on ima pravo govoriti o šutnji. Njegov govor o šutnji podrazumijeva prešutni zahtjev o zašućivanju svih drugih pred tim govorom.

Paul Celan: Razgovor u gorju

Jedne večeri sunce, i ne samo ono, bijaše zašlo, išao je, izašao iz svoje kućice i išao Židov, Židov i sin nekoga Židova, i s njim je išlo ime njegovo, neizrecivo, išao je i dolazio, šunjao se, čuo se, dolazio je sa štapom, dolazio preko kamenja, čuješ li me, čuješ me, ja sam, ja i taj što ga čuješ, predmnijevaš da ga čuješ, ja i drugi – išao je dakle, to se čulo, išao jedne večeri kad je već ovo i ono zašlo, išao pod oblacima, išao u sjeni, vlastitoj i tuđoj – jer Židov, ti to znaš, što on odista ima, što mu zbilja pripada, što ne bi bilo skriveno, posuđeno a ne vraćeno – išao je dakle i dolazio, dolazio cestom, lijepom, neprispodobivom, išao, poput proljeća, gorjem, on, kojega su ostavili stanovati dolje, tamo kamo spada, u nizini, on, Židov, dolazio je i odlazio.

Dolazio je, da, cestom, lijepom cestom.

I tko misliš da mu je dolazio ususret? Ususret mu je dolazio njegov bratučed, bratučed i prvobratučed, četvrt židovskoga života stariji, velik je dolazio ovamo, i on, u sjeni, skrivenoj – jer koji, pitam tako i pitam, kad mu je već Bog dopustio Židovom biti, dolazi s nečim svojim? – dolazio je, dolazio velik [groß] drugome ususret, Groß [Velik] se namjerio na Kleina [Mali], a Klein, Židov, naložio je svojemu štapu neka šuti pred štapom Židova Großa.

Tako je šutjelo i kamenje, i bilo je tiho u gorju gdje su išli, ovaj i onaj.

Tiho je bilo dakle, tiho ondje gore u gorju. Nije dugo bilo tiho, jer kada jedan Židov dođe ondje i susretne drugoga, tišini je uskoro kraj, i u gorju. Jer Židov i priroda dvije su različite stvari, još uvijek, i danas, i ovdje.

Tako sada ovdje stoje oba prvobratučeda, lijevo cvjeta zlatan, divlje cvjeta, cvjeta kao nigdje, a na desno stoji matovilac, a nedaleko po strani stoji Dianthus superbus, divotnik. No njih dvoje, prvobratučeda, Bože pomozi [Gott sei’s geklagt], bez očiju.

Točnije: imaju, i njih dvojica, oči, no pred njima visi veo, ne pred njima, ne, iza njih, pomični veo; tek što se slika pojavi, zapinje u tkanini i već je tu nit koja se tka, tka se okolo slike, nit iz vela; tka se okolo slike i s njom začinje dijete, pola sliku a pola veo.

Ubogi zlatan, ubogi matovilac! Tu stoje bratučedi, na nekoj cesti stoje u gorju, štap šuti, kamenje šuti i šutnja nije šutnja, nijedna riječ tu nije zašutjela i nijedna rečenica, samo stanka puka, samo čvor, samo bezrječje [Wortlücke], samo prazno mjesto, vidiš sve slogove unaokolo; jezik su to dvoje i usta, kao prije, a u očima im visi veo, i vi, vi jadnici, ne stojite i ne cvjetate, niste nazočni, i srpanj nije srpanj.

Blebetala [Geschwätzigen]! I sada, kada jezik bedasto udara u zube i usne se ne zaobljuju, imaju si što reći! Dobro, pustite ih besjediti [reden]…

”Iz daleka si došao, došao amo…”

”Jesam. Došao sam kao i ti.”

”Znam.”

”Znaš. Znaš i vidiš: zemlja se nabrala tu gore, nabrala se jedanput i dvaput i triput, i otvorila se posred, i tu posred stoji neka voda, i voda je zelena, i zeleno je bijelo, i bijelo dolazi od još više odozgo, dolazi od glečera, mogli bismo reći, ali ne smijemo, to je govor [Sprache] koji tu vrijedi, zeleno s bijelim u sebi, govor nije za tebe i nije za mene – jer za koga je mišljena zemlja, pitam, nije mišljena za tebe, kažem, i nije za mene – govor, bez Ja i bez Ti, samo On, samo Ono, razumiješ, samo Oni i ništa drugo.”

”Razumijem, razumijem. Jer došao sam izdaleka, jer sam došao kao i ti.”

”Znam.”

”Znaš i hoćeš me pitati: i svejedno si došao, svejedno si došao ovamo – zašto i čemu?”

”Zašto i čemu… Možda zato jer sam morao besjediti, sa sobom ili s tobom, besjediti sam morao usnama i jezikom, a ne samo štapom. Jer kome on besjedi, štap? Štap besjedi kamenu – a kamen, kome on besjedi?”

”Kome, bratučede, on ima besjediti? Jer ne besjedi, nego govori [spricht], a tko govori, bratučede, ne besjedi nikomu, taj govori jer ga nitko ne sluša, nitko i Nitko [Niemand], i potom kaže [sagt], on a ne njegova usta i ne njegov jezik, kaže on i samo on: Čuješ? [Hörst du]”

”Čuješ, kaže on – znam, bratučede, znam… Čuješ, kaže on, tu sam. Tu sam, ovdje sam, došao sam. Došao sam štapom, ja i nitko drugi, ja a ne on, ja sa svojim vremenom, nezasluženim, ja kojega je pogodilo, ja kojega nije pogodilo, ja sa spomenom, ja koji sam slaba spomena, ja, ja, ja…”

”Kaže, kaže… Čuješ, kaže… A taj Čuješ [Hörstdu], zacijelo, taj Čuješ, taj ne kaže ništa, ne odgovara, jer taj Čuješ je onaj s glečerima, onaj što se nabrao, triput, i ne za ljude… Zeleni-i-bijeli ondje, onaj sa zlatanom, onaj s matovilcem… No ja, bratučede, ja koji stojim tu, ovdje na ovoj cesti, kojoj ne pripadam, danas, sada, budući da je zašla, ona i njezina svjetlost, ja ovdje sa sjenom, svojom i tuđom, ja – ja, koji ti mogu reći:

–Na kamen bijah položen, tada, znaš, na kamenite ploče; i pokraj mene ležahu oni, drugi, koji su bili poput mene, drugi, koji su bili drukčiji od mene i upravo takvi, prvobratučedi; i ležali su ondje i spavali, spavali i nisu spavali, i sanjali su i nisu sanjali, i nisu me voljeli i ja ih nisam volio, jer bio sam jedan, a tko bi htio voljeti jednoga, i bili su mnogi, bilo ih je još više nego što ih je ležalo oko mene, i tko bi ih sve mogao voljeti, i neću ti prešutjeti, ja ih nisam volio, njih koji me nisu mogli voljeti, volio sam svijeću koja je tamo gorjela, lijevo u kutu, volio sam je jer je dogorijevala, ne zato jer je ona dogorijevala, jer ona, to je bila njegova svijeća, ona svijeća koju je zapalio on, otac naših majki, jer je te večeri započeo dan, određeni, sedmi dan, kojega je trebao pratiti prvi, sedmi i ne zadnji, volio sam, bratučede, ne svijeću, volio sam njezino dogorijevanje, i, znaš, otada nisam volio ništa više; ništa, ne: ili možda ono što je tu dogorijevalo poput one svijeće onoga dana, sedmoga i ne zadnjega; ne zadnjega dana, ne, jer tu sam, na toj cesti, za koju kažu da je lijepa, doista sam kod zlatana i kod matovilca, i sto koraka naprijed, tamo kamo mogu ići, uspinje se ariš prema limbi, to vidim, vidim i ne vidim, i moj štap, on je govorio, on je govorio kamenu, i moj štap, on sada šuti, a kamen, kažeš, može govoriti, i u mojemu oku visi veo, pomičan, u njemu vise velovi, pomični, jedan si podigao i tamo već visi drugi, i zvijezda – jer, da, ona sada stoji nad gorjem – ako hoće unutra, morat će prirediti svadbu i uskoro ne biti više ona, nego napola veo a napola zvijezda, i znam, znam, bratučede, znam, susreo sam se s tobom, tu, i besjedili smo, mnogo, i oni nabori tamo, ti znaš, nisu tu za ljude i nisu za nas, koji smo išli i susreli se, nas dvoje pod zvijezdom, nas dvoje, Židova, koji su dolazili poput proljeća, preko gora, ti Groß i ja Klein, ti, blebetalo, i ja, blebetalo, obojica sa štapom, obojica sa svojim imenom, neizrecivim, obojica sa sjenom, svojom i tuđom, ti ovdje i ja ovdje – 

– ja ovdje, ja; ja koji ti sve to mogu kazati, koji bi ti sve to mogao kazati; ja koji ti to ne kaže i nisam ti kazao; ja sa zlatanom na lijevo, ja s matovilcem, ja s dogorjelom svijećom, ja s danom, s danima, ja ovdje i ja ondje, ja, praćen možda – sada! – ljubavlju neljubljenog, ja na putu k sebi, gore.

(1959)

S njemačkog preveo Mario Kopić

[Paul Celan, Gespräch im Gebirg, u: Paul Celan, Gesammelte Werke in fünf Banden, hrsg. v. Beda Allemann und Stefan Reichert unter Mitwirkung von Rudolf Bücher, Frankfurt/M.: Suhrkamp 1983, Bd. III, str. 169-173.]