Paul Celan: Mišljenje i zahvala

Mišljenje [Denken] i zahvala [Danken] u našem su jeziku riječi istoga podrijetla. Onaj tko slijedi njihov smisao upućuje se u značenje riječi gedenken [spominjati se], eingedenksein [ne zaboravljati], Andenken [spomen], Andacht [pobožnost]. Dopustite mi da vam zahvalim polazeći od tih riječi.

Krajobraz iz kojega dohodim – kakvim zaobilaznicama! no postoji li to uopće: zaobilaznice? –, krajobraz iz kojega dohodim većini je vas vjerojatno neznan. To je krajobraz u kojoj je bio odomaćen jedan nimalo neznatan dio onih hasidskih priča koje nam je Martin Buber ponovno ispričao na njemačkome jeziku. Bio je to, smijem li još ovu topografsku skicu dopuniti ponečim što mi, iz vrlo velikih daljina, sad uskrsava – bio je to jedan predio u kojemu su živjeli ljudi i knjige. Ondje, u toj negdašnjoj provinciji Habsburške monarhije koja je sada potonula u bezpovijesnost [Geschichtslosigkeit], prvi je put do mene doprlo ime Rudolfa Alexandera Schrödera: prigodom čitanja pjesme Rudolfa Borchardta Oda s mogranjem [Ode mit dem Granatapfel]. A ondje je Bremen i inače pridobio konture za mene: u liku knjiga što ih je objavljivao bremenski nakladnik Bremer Presse.

No Bremen, koji mi se približio preko knjiga i imena onih koji su pisali i koji su objavljivali knjige, zadržao je prizvuk nečeg nedostižnoga.

Ono dostižno, dostatno daleko, ono što je trebalo dostići zvalo se Beč. Vi znate kako je tijekom godina bilo i s tom dostupnošću.

Dostižno, blisko i neizgubljeno ostalo je usred svih gubitaka ovo jedno: jezik.

Jest on, jezik, ostao je neizgubljen, unatoč svemu. No on je morao proći kroz vlastito odsuće odgovora [Antwortlosigkeit], proći kroz strahovito zamuknuće, proći kroz tisuće mrakova smrtonosna govora. Prolazio je jezik i nije davao riječi za ono što se zbivalo; no prolazio je kroz to zbivanje. Prolazio i smio opetovano objelodaniti se, ''obogaćen''  svim tim zbivanjima.

Na tom sam jeziku, onih godišta i u potonjim godinama, pokušavao pisati pjesme: da bih govorio, da bih se orijentirao, da bih dokučio gdje se nahodim i kamo se to krećem, da bih za sebe skicirao zbiljnost.

Bila je to, kao što vidite, zgoda, bilo je to kretanje, putovanje, bio je to pokušaj stjecanja smjera. I kada pitam koji je smisao to imalo, vjerujem kako moram sebi reći da u tom pitanju progovara i pitanje o smjeru kazaljke na satu.

Jer pjesma nije bezvremena. Izvjesno, ona pretendira na beskonačnost, trsi se domašiti kroz vrijeme – kroz vrijeme, ne preko vremena.

Pjesma, budući da je pojavno obličje jezika i time prema svojoj biti dijaloška, može biti poruka u boci, poslana s – zacijelo ne svagda vjerom punom nade [hoffnungsstarken] – da bi mogla negdje i nekada biti naplavljena na kopno, možda na kopno srca [Herzland]. Pjesme i na taj način putuju: pjesme smjeraju prema nečemu.

Prema čemu? Prema nečemu što je otvoreno, što se može zaposjesti, možda prema nekom drugom biću kojemu se može obratiti, prema zbiljnosti kojoj se može govoriti.

Do takvih je zbiljnosti, mislim, stalo pjesmi.

A vjerujem da misli kao što se ove ne prate samo moje vlastite napore nego i napore drugih liričara mlađega naraštaja. To su napori onoga nad kojim lete zvijezde – djelo ljudskih ruku –, koji, nepokriven šatorom u ovom do sada neslućenom smislu i tome na najstravičniji način pod vedrim nebom, svojim opstankom ide prema jeziku, ranjav od zbiljnosti i tragajući za zbiljnošću.

(1958)

 

Govor prilikom dobivanja književne nagrade Slobodnog hanzeatskog grada Bremena

 

S njemačkoga preveo Mario Kopić

 

Paul Celan, Ansprache anläßlich der Entgegennahme des Literaturpreises der Freien Hansestadt Bremen, u: Paul Celan, Gesammelte Werke in fünf Banden, hrsg. v. Beda Allemann und Stefan Reichert unter Mitwirkung von Rudolf Bücher, Frankfurt/M.: Suhrkamp 1983, Bd. III, str. 185-186.