Već gotovo sedamdeset godina Evropa živi pod režimom procesa. Među velikim umjetnicima vijeka, koliko samo onih osuđenih...
Navest ću na ovom mjestu tek one koji mi nešto predstavljaju. Tu su, počevši od dvadesetih godina, progonjeni od strane suda revolucionarnog morala: Bunjin, Andrejev, Mejerholjd, Pilnjak, Veprik (ruski Židov, muzičar, mučenik kojeg je moderna umjetnost zaboravila; usudio se braniti pred Staljinom osuđenu Šostakovičevu operu; strpali su ga u logor; sjećam
se nekih njegovih kompozicija za klavir koje je volio svirati moj otac),
Mandeljštam, František Halas (pjesnik kojega je obožavao moj junak Ludvik iz Šale;
progonjen i nakon smrti zbog svoje sumornosti, koja je smatrana
kontrarevolucionarnom). Dolaze potom oni koji su bili progonjeni od strane
nacističkog suda: Broch (koji me gleda, s lulom u ustima, s jedne fotografije
na mom radnom stolu), Schönberg, Werfel, Brecht, Thomas i Heinrich Mann, Musil,
Vladislav Vančura (moj najdraži češki pisac), Bruno Schulz. Totalitarna carstva
s njihovim krvavim procesima su iščezla, ali duh procesa ostao je kao
naslijeđe i on sređuje račune. Tako su zbog pronacističkih simpatija obuhvaćeni
procesom: Hamsun, Heidegger (kojemu duguje sveukupna češka disidentska misao, na
čelu s Janom Patočkom), Richard Strauss, Gottfried Benn, Heimito von Doderer,
Drieu la Rochelle, Céline (gotovo pola vijeka nakon rata, godine 1992, neki
okružni načelnik odbija s gnušanjem proglasiti njegovu kuću historijskim
spomenikom); Mussolinijevi simpatizeri: Malaparte, Marinetti, Pirandello, Ezra
Paund (američka ga je vojska mjesecima držala u kavezu pod užeglim talijanskim
suncem poput životinje; u svom ateljeu u Reykjaviku, Kristjan Davidsson
pokazuje mi njegovu veliku fotografiju i govori: „Već pedeset godina nosim je
uvijek sa sobom“); pacifisti koji su bili naklonjeni Münchenskom sporazumu:
Giono, Alain, Morand, Montherlant, Saint-John Perse (član francuske delegacije
u Münchenu, osobno je sudjelovao u poniženju moje rodne zemlje); potom komunisti
i njihovi simpatizeri: Majakovski (tko se još sjeća danas njegove ljubavne
poezije i njezinih nevjerojatnih metafora), Gorki, G. B. Shaw, Brecht (koji je
tako prošao kroz još jedan proces), Eluard (anđeo istrebljenja koji je
ukrašavao svoj potpis ukrštenim mačevima), Picasso, Léger, Aragon (kako bih
mogao zaboraviti da mi je pružio ruku u teškom času mog života), Nezval (njegov
autoportret u ulju visi uz moju biblioteku), Sartre. Neki su podnijeli
dvostruki proces, optuženi najprije zbog izdaje revolucije, potom zbog usluga
koje su joj prije toga ukazali: Gide (simbol svih zala za bivše komunističke
zemlje), Šostakovič (kako bi se iskupio zbog svoje teške muzike, komponirao je
budalaštine za potrebe režima; tvrdio je da je ono što nema vrijednosti ne postoji
za historiju umjetnosti, ništavno je i nije se ni dogodilo; nije znao da je za
sud upravo ne-vrijednost ono što se računa), Breton, Malraux (jučer optužen
zbog izdaje revolucionarnih ideala, a sutra zato što ih je imao), Tibor Déry
(neke proze tog komunističkog pisca, zatočenog nakon budimpeštanskog masakra,
bile su za mene prvi literarni, ne-propagandistički, odgovor
staljinizmu). Najvrsniji cvijet stoljeća, moderna umjetnost dvadesetih i
tridesetih godina, optužena je čak triput: najprije ju je optužio nacistički
sud kao Entartete Kunst, „izopačenu umjetnost“; potom komunistički kao
„narodu tuđ elitistički formalizam“ i naposljetku ju je optužio trijumfirajući
kapitalizam kao umjetnost upletenu u revolucionarne iluzije.
Kako je
moguće da je šoven Sovjetske Rusije, tvorac propagandističkih stihova kojega je
sam Staljin nazvao „najvećim pjesnikom našeg vremena“, kako je dakle moguće da
je Majakovski ipak ostao golemi pjesnik, jedan od najvećih? Svojom sposobnošću
entuzijazma, suzama ganuća koje priječe jasno vidjeti izvanjski svijet, zar
lirska poezija, ta nedodirljiva božica, nije bila predodređena da jednoga
fatalnog dana postane ukrašavateljicom svireposti i njezinom „vjernom sluškinjom“?
Bila su to pitanja koja su me fascinirala prije dvadeset i tri godine, kad sam
pisao Život je negdje drugdje, roman u kojem Jaromil, mladi poeta kojemu
je manje od dvadeset godina, postaje egzaltirana sluga staljinističkog režima.
Bio sam prestravljen kada su kritičari, premda su hvalili moju knjigu, vidjeli
u mom junaku lažnog pjesnika, zapravo pokvarenjaka. U mojim je očima Jaromil
bio autentični pjesnik, nevina duša; kad ne bi bilo tako, moj bi mi se roman
činio sasma nezanimljivim. Jesam li kriv za nesporazum? Jesam li se rđavo
izrazio? Ne vjerujem. Biti istinskim pjesnikom i istodobno pristati (kao
Jaromil ili Majakovski) uz nepobitan užas jest skandal. Tom riječju
Francuzi obilježavaju neoprostiv, neprihvatljiv događaj, događaj koji
proturječi svakoj logici, ali ipak realan. Svi smo nesvjesno skloni izbjeći
skandale, praviti se da oni ne postoje. Zato nam je draže reći da su veliki
likovi kulture kompromitirani užasima našeg stoljeća bili pokvarenjaci. Ali to
nije istina. Ako ni zbog čega, onda iz taštine, svjesni da su izloženi
pogledima, da se o njima donose sudovi, umjetnici i filozofi brižno nastoje
biti pošteni i hrabri, biti na pravoj strani i u istini. To skandal čini još
nerazumljivijim. Ako ne želimo izići iz dvadesetog vijeka podjednako stupidni
kao što smo stupili u njega, moramo napustiti olaki moralizam procesa i misliti
zagonetku tog skandala, misliti do kraja, tako će to dovesti u pitanje sve naše
izvjesnosti o čovjeku kao takvom.
No
konformizam javnog mnijenja jest snaga koja se uzdigla u sud, a sud nije tu da
gubi vrijeme misleći, nego je sud tu da pokrene procese. I kako se malo pomalo
između sudaca i optuženih produbljuje ponor vremena, sve češće niže, odnosno
neznatnije iskustvo sudi višem, odnosno značajnijem. Nezreli sude o
Célinovim zabludama, nesposobni shvatiti da Célinovi romani, zahvaljujući
upravo tim zabludama, sadrže egzistencijalno znanje koje bi im pomoglo da budu
zreliji kad bi ga razumjeli. Jer u tome leži moć kulture: u iskupljenju užasa što
trans-supstancijacijom postaje egzistencijalna mudrost. Uspije li duh procesa
uništiti kulturu ovog vijeka, ostat će iza nas tek spomen na svireposti što ga
pjeva dječji kor…
Čovjek je
taj koji se kreće u magli. No kad se osvrne unatrag kako bi prosudio prošla
pokoljenja, ne vidi nikakvu maglu na njihovu putu. Iz svoje sadašnjosti, koja
je za njih bila daleka budućnost, njihova staza mu se čini potpunomice jasnom,
vidljiva u svoj svojoj protežnosti. Gledajući unatrag, čovjek vidi stazu, vidi
ljude koji se kreću, vidi njihove zablude, ali magla je nestala. Pa ipak, svi
oni, Heidegger, Majakovski, Aragon, Ezra Pound, Gorki, Gottfried Benn, Saint
John-Perse, Giono, svi su oni koračali u magli i možemo se upitati: tko je više
zaslijepljen? Majakovski koji piše svoju poemu Lenjinu, ne znajući kamo će
odvesti lenjinizam? Ili mi koji ga sudimo desetljećima kasnije i ne vidimo
maglu koja ga je okruživala?
Zaslijepljenost
Majakovskog dio je vječne conditio umana, ljudske situacije.
Ne vidjeti
maglu na stazi Majakovskog, to znači zaboraviti što je čovjek, zaboraviti što
mi sami jesmo.
S francuskog preveo Mario Kopić
[Milan
Kundera, Les testaments trahis, Paris: Gallimard 1993.]
