PROCES PROTIV VIJEKA

PIŠE: MILAN KUNDERA

Već gotovo sedamdeset godina Evropa živi pod režimom procesa. Među velikim umjetnicima vijeka, koliko samo onih osuđenih...

Navest ću na ovom mjestu tek one koji mi nešto predstavljaju. Tu su, počevši od dvadesetih godina, progonjeni od strane suda revolucionarnog morala: Bunjin, Andrejev, Mejerholjd, Pilnjak, Veprik (ruski Židov, muzičar, mučenik kojeg je moderna umjetnost zaboravila; usudio se braniti pred Staljinom osuđenu Šostakovičevu operu; strpali su ga u logor; sjećam se nekih njegovih kompozicija za klavir koje je volio svirati moj otac), Mandeljštam, František Halas (pjesnik kojega je obožavao moj junak Ludvik iz Šale; progonjen i nakon smrti zbog svoje sumornosti, koja je smatrana kontrarevolucionarnom). Dolaze potom oni koji su bili progonjeni od strane nacističkog suda: Broch (koji me gleda, s lulom u ustima, s jedne fotografije na mom radnom stolu), Schönberg, Werfel, Brecht, Thomas i Heinrich Mann, Musil, Vladislav Vančura (moj najdraži češki pisac), Bruno Schulz. Totalitarna carstva s njihovim krvavim procesima su iščezla, ali duh procesa ostao je kao naslijeđe i on sređuje račune. Tako su zbog pronacističkih simpatija obuhvaćeni procesom: Hamsun, Heidegger (kojemu duguje sveukupna češka disidentska misao, na čelu s Janom Patočkom), Richard Strauss, Gottfried Benn, Heimito von Doderer, Drieu la Rochelle, Céline (gotovo pola vijeka nakon rata, godine 1992, neki okružni načelnik odbija s gnušanjem proglasiti njegovu kuću historijskim spomenikom); Mussolinijevi simpatizeri: Malaparte, Marinetti, Pirandello, Ezra Paund (američka ga je vojska mjesecima držala u kavezu pod užeglim talijanskim suncem poput životinje; u svom ateljeu u Reykjaviku, Kristjan Davidsson pokazuje mi njegovu veliku fotografiju i govori: „Već pedeset godina nosim je uvijek sa sobom“); pacifisti koji su bili naklonjeni Münchenskom sporazumu: Giono, Alain, Morand, Montherlant, Saint-John Perse (član francuske delegacije u Münchenu, osobno je sudjelovao u poniženju moje rodne zemlje); potom komunisti i njihovi simpatizeri: Majakovski (tko se još sjeća danas njegove ljubavne poezije i njezinih nevjerojatnih metafora), Gorki, G. B. Shaw, Brecht (koji je tako prošao kroz još jedan proces), Eluard (anđeo istrebljenja koji je ukrašavao svoj potpis ukrštenim mačevima), Picasso, Léger, Aragon (kako bih mogao zaboraviti da mi je pružio ruku u teškom času mog života), Nezval (njegov autoportret u ulju visi uz moju biblioteku), Sartre. Neki su podnijeli dvostruki proces, optuženi najprije zbog izdaje revolucije, potom zbog usluga koje su joj prije toga ukazali: Gide (simbol svih zala za bivše komunističke zemlje), Šostakovič (kako bi se iskupio zbog svoje teške muzike, komponirao je budalaštine za potrebe režima; tvrdio je da je ono što nema vrijednosti ne postoji za historiju umjetnosti, ništavno je i nije se ni dogodilo; nije znao da je za sud upravo ne-vrijednost ono što se računa), Breton, Malraux (jučer optužen zbog izdaje revolucionarnih ideala, a sutra zato što ih je imao), Tibor Déry (neke proze tog komunističkog pisca, zatočenog nakon budimpeštanskog masakra, bile su za mene prvi literarni, ne-propagandistički, odgovor staljinizmu). Najvrsniji cvijet stoljeća, moderna umjetnost dvadesetih i tridesetih godina, optužena je čak triput: najprije ju je optužio nacistički sud kao Entartete Kunst, „izopačenu umjetnost“; potom komunistički kao „narodu tuđ elitistički formalizam“ i naposljetku ju je optužio trijumfirajući kapitalizam kao umjetnost upletenu u revolucionarne iluzije.

Kako je moguće da je šoven Sovjetske Rusije, tvorac propagandističkih stihova kojega je sam Staljin nazvao „najvećim pjesnikom našeg vremena“, kako je dakle moguće da je Majakovski ipak ostao golemi pjesnik, jedan od najvećih? Svojom sposobnošću entuzijazma, suzama ganuća koje priječe jasno vidjeti izvanjski svijet, zar lirska poezija, ta nedodirljiva božica, nije bila predodređena da jednoga fatalnog dana postane ukrašavateljicom svireposti i njezinom „vjernom sluškinjom“? Bila su to pitanja koja su me fascinirala prije dvadeset i tri godine, kad sam pisao Život je negdje drugdje, roman u kojem Jaromil, mladi poeta kojemu je manje od dvadeset godina, postaje egzaltirana sluga staljinističkog režima. Bio sam prestravljen kada su kritičari, premda su hvalili moju knjigu, vidjeli u mom junaku lažnog pjesnika, zapravo pokvarenjaka. U mojim je očima Jaromil bio autentični pjesnik, nevina duša; kad ne bi bilo tako, moj bi mi se roman činio sasma nezanimljivim. Jesam li kriv za nesporazum? Jesam li se rđavo izrazio? Ne vjerujem. Biti istinskim pjesnikom i istodobno pristati (kao Jaromil ili Majakovski) uz nepobitan užas jest skandal. Tom riječju Francuzi obilježavaju neoprostiv, neprihvatljiv događaj, događaj koji proturječi svakoj logici, ali ipak realan. Svi smo nesvjesno skloni izbjeći skandale, praviti se da oni ne postoje. Zato nam je draže reći da su veliki likovi kulture kompromitirani užasima našeg stoljeća bili pokvarenjaci. Ali to nije istina. Ako ni zbog čega, onda iz taštine, svjesni da su izloženi pogledima, da se o njima donose sudovi, umjetnici i filozofi brižno nastoje biti pošteni i hrabri, biti na pravoj strani i u istini. To skandal čini još nerazumljivijim. Ako ne želimo izići iz dvadesetog vijeka podjednako stupidni kao što smo stupili u njega, moramo napustiti olaki moralizam procesa i misliti zagonetku tog skandala, misliti do kraja, tako će to dovesti u pitanje sve naše izvjesnosti  o čovjeku kao takvom.

No konformizam javnog mnijenja jest snaga koja se uzdigla u sud, a sud nije tu da gubi vrijeme misleći, nego je sud tu da pokrene procese. I kako se malo pomalo između sudaca i optuženih produbljuje ponor vremena, sve češće niže, odnosno neznatnije iskustvo sudi višem, odnosno značajnijem. Nezreli sude o Célinovim zabludama, nesposobni shvatiti da Célinovi romani, zahvaljujući upravo tim zabludama, sadrže egzistencijalno znanje koje bi im pomoglo da budu zreliji kad bi ga razumjeli. Jer u tome leži moć kulture: u iskupljenju užasa što trans-supstancijacijom postaje egzistencijalna mudrost. Uspije li duh procesa uništiti kulturu ovog vijeka, ostat će iza nas tek spomen na svireposti što ga pjeva dječji kor…

Čovjek je taj koji se kreće u magli. No kad se osvrne unatrag kako bi prosudio prošla pokoljenja, ne vidi nikakvu maglu na njihovu putu. Iz svoje sadašnjosti, koja je za njih bila daleka budućnost, njihova staza mu se čini potpunomice jasnom, vidljiva u svoj svojoj protežnosti. Gledajući unatrag, čovjek vidi stazu, vidi ljude koji se kreću, vidi njihove zablude, ali magla je nestala. Pa ipak, svi oni, Heidegger, Majakovski, Aragon, Ezra Pound, Gorki, Gottfried Benn, Saint John-Perse, Giono, svi su oni koračali u magli i možemo se upitati: tko je više zaslijepljen? Majakovski koji piše svoju poemu Lenjinu, ne znajući kamo će odvesti lenjinizam? Ili mi koji ga sudimo desetljećima kasnije i ne vidimo maglu koja ga je okruživala?

Zaslijepljenost Majakovskog dio je vječne conditio umana, ljudske situacije.

Ne vidjeti maglu na stazi Majakovskog, to znači zaboraviti što je čovjek, zaboraviti što mi sami jesmo.

S francuskog preveo Mario Kopić
[Milan Kundera, Les testaments trahis, Paris: Gallimard 1993.]